Nastavak iz prošlog opisa strana 10.
“Ja sam od djetinstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bi i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego li ću govoriti iskreno, kako kako mislim, ako to nije dopušteno, ja ću mučati” – Starčević nije mučao, on nije mogao prešutijeti istinu, nije mogao iskriviti težnje svoje duše i svoga naroda, koji su išli za slobodom. Starčević je bio prvi, koji je težnje cjelog hrvatskog naroda nazvao njihovim pravim imenom, koji je težnje svoga nazvao težnjama za slobodom i nezavisnošću. I kada su se našli neki, koji su nastojali te težnje iskoristiti, tada je Starčević s očima uprtim u daleku budućnost progovorio: – “Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele, da kraljevina hrvatska, kralevina pet stoletjah perkošivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisno stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih naroda obstati, pa itekako svako selo može kao neodvisna deržava biti.” –
To je postao program života hrvatskog naroda.
No pojavom Oca Domovine Dra. Ante Starčevića hrvatski narod nije završio svoj mučenički put. Valjda još nije bilo suđeno, da narod, koji je branio zapadnu civilizaciju i kulturu, steče slobodu., valjda još nije bila puna čaša žuči i bola, valjda hrvatski narod još nije bio dostojan velikog časa slobode. kojeg će mu donijeti nekoliko desetljeća kasnije najveći sin hrvatskog naroda. No bilo je ipak lakiće svim borcima, jer su pred sobom imali jedan svijetli lik, jer su imali nauku, koju je napisao vjernik hrvatske slobode, borac hrvatske samostalnosti i sin naroda, kojeg su oni dio. Pa kada bi bilo najteže, posizali bi za knjigama znanja i vjere – za naukon Ante Starčevića – i tu bi našli utjehe i snage.
No, još je trebao cijeli hrvatski narod preći posljednju postaju svojeg križnog puta, da nakon toga dođe sloboda i nezavisnost. U času, kada je sloboda bila dokučiva, kada su je već osjećali narodni slojevi, došlo je najstrašnije ropstvo u sklopu s krvožednim narodom, došlo je tamnovanje, kakvog nije proživio ni jedan narod. I u tim danima, kada je izgledalo, da će hrvatska nestati, da se nikada neće pojaviti sloboda, niti doći nezavisnost, koju je propovjedao Otac Domovine, pojavio se drugi Otac Domovine – Poglavnik. S očima uprtim u svetu Starčevićevu nauku, slušajući glas svoje duše, koja je bila prožeta vjerom u pobjedu, prišao je Poglavnik narodu, uvjeren da mora doći kraj stoljetnom robovanju, konac smrti. Da bi uspješnije mogao voditi borbu za slobodu svoga naroda, pošao je u tuđinu i tu daleko od domovine, daleko od ljubljene zemlje, ulagao je sve svoje snage, sve svoje sposobnosti, da prije osam stoljeća izgubljenu slobodu opet vrati. Tu je Poglavnik napisao ustaška načela, tu je skupljao oko sebe njabolje sinove hrvatskog naroda, tu je spremao čas slobode…”Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cijelina, a isto tako pravo ima svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ta sreća i to blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa stoga ona ne smije i ne može biti sastavnim dijelom u nijednom obliku njiedne druge države, niti ikakve druge državne tvorevine.” (Ovaj Poglavnikov citat ili izreku bi trebalo lijepo napisati velikim slovima, uokviriti u pozlaćeni okvir i poslati današnjoj političkoj eliti Druge Hrvatske Države sa dva (2) inicijala RH da vide i da se uvjere da u ovom Poglavnikovu citatu nema nikakovih korijena fašizma kojeg ta gore spomenuta elita prišiva Poglavniku, Ustašama, Prvoj Hrvatskoj Državi poslije 839 godina sa tri (3) inicijala NDH, mo. Otporaš.)
To je program ustaške borbe, to je bila smisao vodilja ustaštva, to je zaključak Starčevićeve nauke. Cijeli je hrvatski narod težio za slobodm, svi su željeli samostalnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ustaštvo i Poglavnik su je stvorili. I baš gledajući s toga završnog stanovišta ustaške oslobodilačke borbe na nauku Oca Domovine dra. Ante Starčevića i djelovanje Ustaškog pokreta, dolazimo do uvjerenja, da je Starčević bio Otac misli hrvatske samostalnosti, a Poglavnik i ustaštvo ostvaratelji.
Tamo u tuđini radio je Poglavnik sa ustašama, a ovdje u domovini pripremao se je cijeli hrvatski narod na veliki čas slobode, koji se je bližio. mi smo ovdje u domovini proživljavali nauku Oca Domovine, mi smo osjećali blizinu ustaštva, vezu Poglavnika i Starčevića, nadopunu Starčevićeve nauke u ustaštvu i završetak u uskrsnuću samostalne Nezavisne Države Hrvatske. Mi smo bili svjesni da će dolaskom Poglavnika i ostvarenjem ustaških načela biti završena osamstoljetna borba hrvatskog naroda za slobodom. da će dolaskom najvećeg sina Hrvatske biti hrvatski narod gospodar svoje zemlje u svojoj samostalnoj i nezavisnoj državi. Vjerujući u taj čas, pripremajući se za slobodi i nezavisnost, hrvatski je narod dočekao 10 travnja prošle godine.
Već godinu dana uživamo plodove ustaške borbe, nauke Oca Domovine i Poglavnika, već godinu dana izgrađujemo svoju državu, i borimo se za sreću vlastitog naroda. Uživajući u opojnosti slobode ne možemo zaboraviti na muževe, koji su stvorili hrvatsku državu i koji su u najtežim povjesnim časovima hrvatskog naroda donijeli slobodu… “Mi, naše pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku, postigli smo Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je izraz svega onoga, što jedan narod za svoju sreću i za svoju budućnost i za svoju sigurnost, za svoj život može samo i želiti”. (Mišljenja sam da je ovu izreku Poglavnika rekao sa balkona u Zagrebu u svibnju 1941. odine. Kako je u ovom opisu riječ o Poglavniku, što će i slijedeća stranica 12 posvjedočiti…, mo. Otporaš.)
Nastavlja se stranica 12 “Poglavnikov odlazak u emigraciju…”
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.