USPOMENA NA DRAGANA HAZLERA – od Kornelije Pejčinović

USPOMENA NA DRAGANA  HAZLERA –  od Kornelije PejčinovićNa vječnu uspomenu našem Kardinalu Alojziju Stepinac.

Tokom svog dugog života promatrajući ljude, kakvi su, kako žive i kakvim vrednota streme, čime se bave, kako provode slobodno vrijeme,  podijelila sa ih u dvije skupine.

Jedni su materijalni i glavni pokretač njihovog života je probavni trakt i biološke potrebe. Oni svoju okolinu uglavnom probavljaju i nastoje probavljati stalno i što više. Nikakvi dugoročni i trajni ciljeve ih ne zaokupljaju osim trajnog zgrtanja materije. Njihove psihološke osobine su egoizam, pohlepa, pogled prizeman i kratkovidnost.

Ta vrsta ljudi i nije opasna ako živi kao biološki supstrat iz kojeg se vremenom može i nešto bolje izroditi. Ali ako ohrabreni svojom materijalnom stečevinom počnu težiti za javnim funkcijama, vlašću i isticanju u stjecanju moći oni postaju prvorazredna opasnost za zajednicu.

Pregledajte prve stranice tiska, TV ekrane, Sabor, dužnosničke funkcije i lako ćete ih prepoznati.

Moralne procjene, preispitivanje ispravnosti vlastitih čina i osjećaj krivnje za počinjeno zlo, jer uglavnom čine zlo, njima su nepoznati.

Drugu vrstu ljudi čine ljudi kojima je duh nadrastao materijalnu stvarnost i neovisno o sretnim ili nesretnim okolnostima sposobni su svoje darove, interese i stremljenja usmjeriti dugoročno na oplemenjivanje okoline, ljudi i stvarnosti. Njih odlikuje dalekovidnost, spremnost na žrtvu, nesebičnost, hrabrost, ljubav prema bližnjima i želja za stvaranjem bolje i ljepše budućnosti za sve ljude one stvarnosti u kojoj su se stjecajem okolnosti zatekli.

Kad je ona prva grupa ljudi materije i probavnog trakta za vrijeme ogorčene borbe napadnutog naroda za opstanak i stvaranje države iskoristila vrijeme za privatizacije ja sa mislila da će oni koji su se tako bez truda obogatili iz osjećaja krivnje i samilosti po svršetku rata istaknuti u brizi za žrtve rata usvajanjem i stipendiranje ratne siročadi i djece hrvatskih branitelja. To bi ih rehabilitiralo u očima osiromašenog naroda. Ali to se nije dogodilo. Njihov bog je u trbuhu a srce im je od kamena.

Ovaj čovjek, Dragan Hazler, kojemu smo došli odati počast i ispratiti ga na vječni počinak imao je srce od krvi i mesa, dušu sposobnu za ljubav prema svojim bližnjima i svojoj domovini Hrvatskoj i um koji stvara viziju boljeg i ljepšeg svijeta od postojećeg.

Naš Dragan Hazler, slunjski i hrvatski hrast, duboko je bio ukorijenjen u svoje slunjsko i hrvatsko tlo. Zadojen ljubavlju za domovinu, za povijest, za kulturu svoga naroda nadišao je svoju stručno farmaceutsko obrazovanje. Sjećajući se svog slunjskog djetinjstva često je znao spomenuti svoju slunjsku učiteljicu Cindrić. Te učiteljice onog vremena bile su luč u sredinama u kojima su odgajale djecu. Učile su ih čitati, pisati, računati. Učile su ih prirodopis, zemljopis, crtanje i zborno pjevanje. Bile su kao pomajke svojih učenika od prvog do četvrtog razreda osnovne škole i svojim pričama pjesmama, poviješću ostavljale su duboki trag u dušama djece i tokom četiri godine  odgajale su stabilne domoljubne ličnosti.

Znam iz primjera moje majke kojoj je učiteljica u Glini bila kćerka književnika Ante Kovačića, Olga Kovačić, kako je od moje majke, darovitog seljačkog djeteta učinila stvorenje zaljubljeno u ljepotu, književnost, klasičnu glazbu, hrvatske ilirske budnice, pjesme Petra Preradovića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Kao što je slunjska učiteljica Cindrić ostavila  neizbrisiv trag na Dragana Hazlera iz Slovin Grada tako je i Olga Kovačić ostavila duboki trag ne samo na odgoj moje majke nego i na moj.

Dok sam radila u Trezoru Nacionalne i sveučilišne biblioteke upoznala sam jednog ljeta prof. Dr. Charlesa Yelavicha sa Indiana sveučilišta. Odlučio je cijelo ljeto posvetiti istraživanju osnovnoškolskih udžbenika iz kojih je učio njegov otac koji je dvadesetih godina 20 stoljeća došao u Sjedinjene Države. Njegovo jedino znanje je potjecalo iz završenih četiri razreda osnovne škole. Osobna stabilnost, moralna čvrstina, procjena situacija i snalaženje u novoj sredini koja nije nalikovala njegovom Metkoviću cijeli život je fascinirala njegovog sina, sveučilišnog profesora Jelavića. Te su učiteljice odgajale ličnosti a nisu tehnološkim pomagalima tableta i smartphona stvarale zombije.

Naš Dragan Hazler je krenuo  u svijet s tom poputbinom. Završio je farmaciju i postao genijalni istraživač i inovator u svom zvanju. Njegovi znanstveni talenti se nisu mogli ostvariti u domovini. Zbog gospodarskih i političkih okolnosti koje su bile kočnica njegovom genijalnom stvaralačkom duhu šezdesetih godina se otisnuo u Švicarsku, svoju pradomovinu i tamo postigao svoj profesionalni vrhunac u švicarskoj farmaceutskoj industriji. Njegovi suradnici su bili nobelovci i najpoznatiji stručnjaci svog vremena. Dragan Hazler je među njima zauzimao visoko ravnopravno mjesto. Prema njegovim riječima novac njemu nikada nije bio problem. Zarađivao je veoma mnogo i prema prihodima se mogao natjecati u stilu mondenog života.

Dragana Hazlera je odlikovala skromnost, jednostavnost, ljubav prema domovini i tuga što u domovini Hrvatskoj oni koji znaju i mogu ne mogu naći svoje mjesto, ali zato oni koji ne znaju i neće – a to su oni iz one prve skupine opisanih ljudi – materijalnih –  koji probavljaju svoju okolinu – uglavnom ti zauzimaju najvažnija mjesta koja određuju sudbinu naroda.

U želji da da svoj doprinos duhovnom i kulturnom životu svoje domovine, da okupi intelektualce i da ih potakne na djelovanje 1978 je osnovao Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti domovine i dijaspore- HAZUDD kojoj je bio i doživotni predsjednik.

Dragan Hazler je bio velikodušan čovjek. Pripadao je vrsti danas izumrlih  uspješnih ljudi – mecena – koji su u prošlosti od svog stečenog imutka izdvajali svoj novac za ostvarenje znanstvenih, umjetničkih i kulturnih djela. Ako je nekome bio potreban novac za izdavanje vlastitog vrijednog djela Dragan Hazler je bio uvijek otvorene ruke.

U vrijeme rata 1991 bio je među onima koji su pružili materijalnu i svakovrsnu drugu pomoć domovini koja je krvarila. Entuzijazam i strepnju tog vremena zamijenilo je veliko razočarenje zbog krivog smjera kojim je novostvorena hrvatska država krenula. Dragan Hazler je živio u Švicarskoj ali je duhom bio živo prisutan s HAZUDD-om u Hrvatskoj.

Dolazio je na rekreaciju u Topusko gdje sam se s njime družila i bolje ga upoznala. Naš zadnji živi susret se dogodio na dan proslave pobjedničke Oluje 6  kolovoza 2018 godine u Glini u kojoj se odvijala glavna proslava u Hrvatskoj dodatno uvećana pobjedom Vatrenih, srebrenih u Moskvi. Tompson je uveličao proslavu u Glini a Dragan Hazler i ja smo od jutarnje mise do večeri sudjelovali u svim fazama proslave u kojoj je sudjelovalo preko 100 000 ljudi. Stari mladić je izdržao sve napore entuzijastičkog slavlja. Kako se više nije mogao vratiti ni u Topusko ni u Zagreb bio je moj gost.

Poslije tog smo se spominjali telefonom i pismeno.

Dragi Dragane Hazler, stari mladiću od 94 godine, čovječe koji si svojim životom uveličao svoj Slovin Grad – Slunj i Hrvatsku, i počivao među nama u našoj živoj uspomeni i u miru božjem! Hvala ti!

On Wed, Feb 9, 2022 at 4:44 AM Maria Dubravac <mariakroata@gmail.com> wrote: