U 86. godini umro je  Pero Zlatar. Kad ste ga pitali što je napravio u životu znao je reći: Izdao 20 knjiga i nešto manje prijatelja…                 

Na pitanje: što je za njega novinarstvo? –  Zlatar bi kratko odgovorio – strast. Da toga nema, sve ostalo je uzaludno, tada je bolje mijenjati zvanje.

Nema novinara na prostoru bivše Jugoslavije a i daleko šire, kojega opus broji na tisuće tekstova, u žanrovskoj raznolikosti, zanimljivosti, čitkosti i pitkosti, originalnosti i stilsko-sadržajnim briljancijama. Zapravo i ne treba puno riječi, dovoljno je reći – Pero Zlatar. Novinarski patrijarh, mag pisane riječi. Pronicav, duhovit, ugodan sugovornik s puno znanja i velikoga novinarskog i životnog iskustva, odmjeren upravo koliko treba, u svojoj torbi nosi na tisuće sjećanja, zgoda i nezgoda, intervjua sa svjetski poznatim osobama, od sportaša do glumaca i političara. U trenutku dok ulazim u tekst o velemajstoru pera Peri Zlataru, ne slučajno, javlja mi se asocijacija na jednoga drugog maga izgovorene riječi, prerano umrloga, legendarnog radio-reportera Ivana Tomića. Oni koji su slušali njegove prijenose i čitali Zlatarove tekstove znaju o čemu je riječ. O neponovljivoj originalnosti i zanimljivosti čitanja ili slušanja. O novinarima i reporterima koji se pamte i na kojima su generacije učile, a koji, nažalost, svakim danom sve više pripadaju prošlosti. Pero Zlatar se još itekako nosi s temama i karticama, dok mlađima memorija nije jača strana ili naprosto smatraju kako su i oni tu negdje blizu njih. Sjeta ili nostalgija za istinskim majstorima pisane ili izgovorene riječi? Svakako ima i toga. S razlogom. Lijepo kaže njemačka poslovica – ono što sam vidio, čuo ili doživio, nitko mi ne može uzeti!

Kada je netko u novinarstvu doma 65 godina, kad kao reporter i izvjestitelj ruši kontinentalne udaljenosti – a bio je na svim kontinentima – kad netko posjeti više od 180 zemalja, ili kao prvi novinar ondašnje FNRJ pa SFRJ šezdesetih godina prošloga stoljeća nekoliko puta posjeti Albaniju i napiše knjigu o Enveru Hoxhi, na mangupski način dođe do kirurga Christiaana Barnarda koji je prvi presadio ljudsko srce, kad kao prvi novinar posjeti Francovu Španjolsku, Salazarov Portugal, Tajvan, države aparthejda Južnu Afriku i Rodeziju, Južnu Koreju ili Čile u vrijeme puča generala Pinocheta, tada je riječ o novinarskome globtroteru za koga nije bilo nedostižne teme ili osobe s kojom je želio razgovarati a da nije uspio doći do nje. Reportaže iz Albanije u kojoj je, u eri Hoxhine diktature, bio šest puta, a poznato je da je onda albansku granicu mogao preletjeti jedino orao, bar je tako bilo, objavio je u Vjesniku i Studiju 1965. i bile su prenesene gotovo u svim svjetskim medijima.

Dvije kratke biografske rečenice glase: rođen je u Skoplju 26. listopada 1934. a u šareni svijet novinarstva ušao je kao petnaestogodišnjak u Zagrebu. Što radi danas? Ako nije na nekoj svjetskoj destinaciji, živi na relaciji Zagreb – Beograd, kao dopisnik Jutarnjega lista i Globusa iz Beograda. Iako odavno u mirovini, i ne pomišlja na mirovanje, uvijek smišlja nove teme, motive i novinarske izazove.

Kad sam ga pozvao za intervju, bilo mu je drago no odmah je uslijedilo i protupitanje – A zašto baš mene? Čime sam to zaslužio? – Odgovorio sam, kolega Zlataru za to postoji 101 razlog. Uslijedio je dug i ugodan razgovor u zagrebačkome Internationalu, prepun njegovih sjećanja i podsjećanja na brojna putovanja i doživljaje diljem svijeta, i to već domalo 65 godina! Životna i novinarska biografija za nekoliko knjiga i makar jedan film.

Bio je novinar i urednik Novina mladih, Narodnoga sporta, kasnije i Sportskih novosti, Narodnoga lista, Večernjeg vjesnika, Vjesnika u srijedu, SN revije, Globusa i Nacionala.

 Kao srednjoškolac u Splitu, zajedno s budućim prvim hrvatskim ministrom vanjskih poslova Davorinom Rudolfom i osebujnim Miljenkom Smojom – 1952. jedan je od pokretača satiričnoga tjednika Pomet. Mnogi čitatelji još pamte da je bio glavni i odgovorni urednik Plavoga vjesnika, Studija – i taj je obiteljski tjednik pod njegovom uredničkom palicom dosezao nakladu veću od 376.000 primjeraka, uz tek dva posto remitende, to jest neprodatih! Sedamdesetih godina Studio je bio najnakladniji i najprodavaniji list u SFRJ. Zatim je bio odgovorni urednik beogradskog Intervjua  i kratkotrajnoga privatnog dnevnika Zapad, kao i tjednika Arena.

Duga je lista redakcija gdje je uglavnom bio urednik, no daleko je duža ona njegovih intervjua koji su prevođeni i objavljivani diljem svijeta. Čak ga ni NATO-vi zračni udari nisu mogli protjerati iz Beograda, no to je nakratko uspjelo Miloševićevom režimu koje ga je prognalo. U Beogradu je proveo svih 78 dana bombardiranja, od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. i tada su njegovi ratni izvještaji u Nacionalu bili posebno čitani.

Skraćena verzija njegovih intervjua, jer bi za cijeli popis trebalo nekoliko novinarskih kartica, izgleda otprilike ovako: kralj Juan Carlos, Ramiz Alia, Ivo Tijardović, Maradona, Robert Redford, Louis Armstrong, Santiago Carillo, Catherine Deneuve, dr. Christiaan Barnard, Lovro Matačić, Kurt Waldheim, Domenico Modugno, Mario del Monaco, Juan Manuel Fangio, Claudio Vila, Johan Cruyff, matadori El Cordobes i El Viti, Cesar Luis Menotti, Ursula Andress, Sidney Poitier, Silvana Mangano, Anita Ekberg, Gregory Peck, Liv Ullmann, Hrvoje Macanović, Mark Spitz, Roger Moore, Irina Rodnina, skladatelj pjesme Tužna je nedjelja  Resze Seres, junak iz Like Marijan Matijević, Elvis Presley, stjuardesa Vesna Vulović, koja je preživjela pad iz zrakoplova sa 10.000 metara, Anton Kikaš, Ferencz Puskas, Boris Spaski, Ismail Kadare, slavni kuhar Juan Duran, Asim Ferhatović…i brojna druga imena na požutjelim stranicama.

Pero Zlatar je autor niza  dokumentarnih TV emisija, dvije biografije Envera Hoxhe (prva za njegova života, a druga poslije upokojenja), putopisa, razgovora i portreta. Napisao je i tri knjige o nogometu: Loptu ima Zambata, Golovi Dražana Jerkovića i Priča o Dinamu. Za djecu: Više od najvišega, Otključani globus i Medvjed u zelenoj bundi. U njegovu novinarsko-književnom opusu su i tri romana: Šarmeri bez pokrića, Bitange mirno i trotomni Meta poglavnik-živ ili mrtav.

Više godina bio je član niza svjetskih i domaćih žirija, izvještavao s filmskih i glazbenih festivala, dobio nekoliko nagrada za novinarstvo, od kojih je najznačajnija ona za životno djelo Otokar Keršovani Hrvatskoga novinarskog društva za 1998. Počasni je građanin Miamia i Los Angelesa. Uvijek bio blizak sportu: predsjednik KK Lokomotiva i direktor Dinama. I jedna zanimljivost, autor je neizvedene optimističke drame Svileni petak. Utemeljio je kultni zagrebački klub Saloon. I sada, ako je loptu imao Zambata, riječ ima Pero Zlatar…

*Što je za vas novinarstvo i što vi zapravo radite cijeloga života? Dobar je vic kad se sretnu dva prijatelja pa jedan pita: Što radiš, čime se baviš?  i dobije odgovor – Ja sam novinar! -da bi prvi na to opet pitao – Znam, ali što još ozbiljno radiš, jer novinarstvo i nije neki posao…

– Obrtnik sam novinarske struke i uglavnom radim za svoj gušt. Novine su za me čarobna stvar i to je magija novinarstva, mislim da sam se s njome i rodio. Uvijek s uzbuđenjem otvaram novine, zakleti sam novinomanijak. Ta strast nikada me neće napustiti, jer tako je bilo svih ovih mojih 79 prvih godina! U novinarstvu sam tako reći cijeli život, od petnaeste, ništa drugo i ne znam raditi. Zapravo, valjano znam još ispržiti jaja sa špekom i skuhati ukuhanu tursku kavu… Dobro, još i ponešto, ali novinarstvo mi je u krvi, osjećam zadovoljstvo dok pišem za novine ili ih čitam. Izgleda poput otrcane fraze, no ja sam zapravo kao cirkusant u areni. Kad prvi put udahne pijesak, on ga zasvagda zarazi. Tako sam i ja prošao u prvim novinarskim danima, udahnuo sam neodoljivi miris tiskarske boje i evo on me prati do danas. Novinarstvom sam neizlječivo inficiran. Mislim da bi, kad bi me uboli, iz mene potekla tamna, crna krv, boje tiskarskih slova.

* Rođeni ste u Skoplju…

– Od oca Hrvata, Dalmatinca s Brača i majke Makedonke. Otac je bio vojno lice i u Skoplju je upoznao moju majku. Odrastao sam u ulici koja je u Srbiji odavno pojam za ludnicu, Laze Lazarevića, tako se zove i poznata psihijatrijska bolnica u Beogradu. Laza Lazarević bio je liječnik i glasoviti srpski književnik. U toj ulici živio je i Slovenac Mlakar, također časnik. Kao pravi slovenski domoljub poslao je trudnu ženu da se porodi u Ptuju, i tada se rodio Oliver Mlakar. Otac mu je nestao u ratnome vihoru a majka, Slavonka, ga je odvela u svoju domaju. Tamo je stekao onaj lijepi slavonski izgovor. Najbolji zagrebački spikeri gotovo su svi Slavonci.

*Kad ste došli u Zagreb?

– Nakon Drugoga svjetskog rata otac je bio prekomandiran nakratko u Užice. Užičani me i danas zovu na zavičajne sastanke. S proljeća 1948. došli smo u Zagreb i tu ostali.

*U novinarstvo ste zakoračili u petnaestoj godini, čini se malko prerano. No kako je bilo na početku vaše novinarske karijere?

– U novinarstvo sam se zaljubio preko neke knjige o njemačkome sportskom reporteru Reporter Iks dobija nalog, koji je hitao s događaja na događaj. Majka nije dijelila moje oduševljenje, željela je da budem liječnik. Nije me slomila. Prvi tekst sam objavio u Omladinskome borcu. Odmah potom, golobrad, postao sam urednik sportske rubrike. Tako je krenulo.

*Kako je došlo do vašega susreta s predsjednikom Titom u zagrebačkome hotelu Esplanade?

– Kad sam bio glavni urednik Plavoga vjesnika, zamislio sam da s prijelaza iz stare u novu 1969. godinu, napravimo izbor za jugoslavensku Miss teen u Esplanadi. Tada još nisam znao da će toga dana Tito doći u Zagreb i dočekati novo ljeto. Dva dana prije izbora i Titova dolaska, javili su mi iz policije da moram sve otkazati. Očajan zamolim Ružu Pospiš, jednu od članica žirija, koja je bila miljenica Steve Krajačića – Ružo spašavaj! Lako je zašarmirala Krajačića i izbor za miss nije propao kao što mu je bilo presuđeno. Kad je Tito stigao u hotel odmah je upitao: – Može li i Jovanka biti u žiriju? Odgovorio sam – Naravno da može, druže predsjedniče! – No time se nisu složili njegovi čuvari. Kad je izbor bio skončan, sav sretan zahvalio sam Titu što je došao a on mi je na to rekao – Hajde, bogamu, da vidimo tu misicu. – Doveo sam pred Tita i Jovanku pobjednicu, zagrebačku učenicu Jasminku Martinović. Počelo je snimanje i zatim sam naložio svojim fotografima Marku Čoliću i Vladi Duiću – Brže bolje pošaljite slike putem telefota u svijet. – Tito je postao prvi svjetski državnik koji je nazočio nekome izboru ljepotica. Nakon fotografiranja predstavio sam mu i ličnosti iz žirija, Gordanu Bonetti, Đurđicu Bjedov, Irenu Uhl, Veljka Bulajića, Edu Murtića, Nikicu Kalogjeru pa tako i tenisača Nikolu Pilića. No kako Titu sport nije bio jača strana, nije ga prepoznao nego je zamijenio tenis s ping pongom. Bio je gori i od Edvarda Kardelja, koga su jednom pozvali na utakmicu Crvena zvezda – Partizan, no on je odbio poziv odgovorivši: – To sam već gledao prošle godine.

*Nekoliko dana prije atentata na srpskoga premijera Zorana Đinđića imali ste s njime intervju za Globus i Jutarnji list…

– Dvanaest dana prije tragičnoga 12. ožujka 2003. otišao sam na intervju s Đinđićem. Ponio sam svoj fotografski aparat, budući da se fotoreporter Matija Koković razbolio, a zamjenu mu nisam našao. Na kraju intervjua rekao sam Đinđiću – Prezidente, je li da vam neće biti teško da se fotografiramo? – U redakciji je, naime, slovilo pravilo da se uz članak vidi snimka novinara i ličnosti s kojom je razgovarao. Zoran Đinđić je na to pozvao svoju tajnicu Biljanu da nas snimi, a ja sam, za svaki slučaj, prije toga ispucao dva snimka u prazno. Tek tada nas je tajnica fotografirala. Kad sam razvio film, na ona dva pokusna snimka vidjela se Đinđićeva prazna stolica s njegovom torbom i u pozadini zastava i grb Srbije. Slučajno sam to snimio a nakon ubojstva ispalo je znakovito. Morbidno i zloguko.

*Vratimo se na trenutak u 1966. godinu i trenutak kad vam je jezikoslovac, glasoviti Bratoljub Klaić izrekao jednu od najvećih pohvalu. Sjećate li se te zgode?

– Kako da ne. Istina: star sam, u Beogradu bi rekli mator, ali još ponešto ipak pamtim, osobito dobre detalje. Napravio sam seriju reportaža Priče uz seosku ogradu za Vjesnik u srijedu, i tada je Bratoljub Klaić rekao kako su to najljepši, najpoetičniji, najplemenitiji i najizvorniji reci koje je ikada pročitao u hrvatskim novinama.

* U vašim tekstovima i knjigama brojna je galerija likova, od opernih diva do sportaša i političara. Bilo je i ratnih zločinaca, generalisimusa i generala pučista. Iza vas su bezbrojna putovanja i događaji. Više od 60 godina ste u novinarstvu i publicistici, brojne redakcije i listovi dio su vaše biografije. Teško je tu ići kronološkim redom, pa ipak: čega se ovoga trena prisjećate iz dugogodišnje karijere?

– Na brojnim putovanjima nisu nastajali samo izvještaji ili reportaže, nego i više knjiga. Sjećam se osobito putovanja u za nas zabranjenu Albaniju, bilo je to u prosincu 1965., a već s početka 1966. The New York Times je tim povodom napravio priču o meni zato što sam uspio ući u najzatvoreniju državu na svijetu. Također sam kao prvi jugoslavenski novinar ušao u za nas onda nedostupne: Španjolsku, Portugal, Južnoafričku republiku i Rodeziju, današnji Zimbabve, a ne zaboravimo, tadašnji režimi u tim zemljama nisu blagohotno gledali novinare iz crvene Jugoslavije. No ja sam nekako probijao zapreke, a ono što sam vidio ili doživio ostalo je u reportažama i knjigama. Posebno poglavlje mene kao pisca trajalo je oko tridesetak godina, jer sam za to vrijeme prikupljao podatke i slušao svjedočanstva onih koji su mu bili bliski ili su nešto znali o Anti Paveliću, pa je tako i nastala moja trilogija Meta Poglavnik – živ ili mrtav. Zbog toga sam putovao u Argentinu, Čile i Paragvaj, te u Španjolsku i Izrael.

*Događaji oko intervjua s onda planetarno poznatim i popularnim južnoafričkim kardiokirurgom Christiaanom Barnardom, koji je prvi u povijesti medicine presadio ljudsko srce doimaju se poput napetoga trilera, gdje nakon brojnih zapleta, vama svojstvenim načinom rušenja barijera, u potrazi za top novinarskom pričom – dolazite do njega, pa nastaje intervju koji bi poželjele – a tada su ga bezuspješno željele – najuglednije svjetske novine, je li tako?

– O da, to je vrlo zanimljiva priča. Poslužio sam se lukavim trikom kako bih došao do Barnarda. Nabavio sam njegovu knjjigu Kako sačuvati srce, izdanu divlje u Novome Sadu i rekao mu da bih mu je kao izdavač volio osobno predati. Zagrizao je udicu i došao sam k njemu, petljajući mu priznavši kako nisam izdavač nego novinar željan njegova skalpa. Neočekivano, dočekao me je fantastično sa suprugom Barbarom Zelner, damom osebujne ljepote. Stigao sam k njemu s knjigom koju sam mu uručio. Ponovno sam mu priznao da sam novinar, a on se počeo smijati zbog prijevare i tako su nestale sve zapreke. U svojoj bolnici dr. Barnard mi je predstavio prvoga čovjeka kome je presadio srce – Leonarda Gossa, koji je tako stekao dva srca. Na životu ga je zapravo održavalo ono drugo, donirano. Stao sam pored Gossa i pomislio – Radenska tri srca! Na zajedničkoj fotografiji stajala su dvojica sa tri srca. Javila mi se zamisao: možda bi bilo dobro unovčiti tu sliku kod Slovenaca, kao reklamu za mineralnu vodu! Očito je da sam na Barnarda ostavio dobar, recimo tako, umjetnički dojam, jer me pozvao u svoj dom na ručak. Njegova supruga Barbara bila je jedna od najljepših žena koje sam vidio! Možda i ne znate tko je bio njen prvi dečko? Splitski tenisač Nikola Pilić. U lijepom sjećanju nosim dra Barnarda i nju. Dr. Christiaan Barnard bio je jednostavan i divan čovjek, i to mi je jedan od najdražih intervjua. Bio je objavljen u ondašnjem Startu. Dr. Barnard je imao u Capetownu svoga vraški skupog stalnog fotografa i njegove fotografije – uz tekst koji sam napisao – stajale su redakciju krupnih tisuću dolara!

*U ono vrijeme bili ste jedini biograf Envera Hoxhe. Što vas je motiviralo da nakon šest putovanja u zaključanu Albaniju napišete njegov životopis?

– Albanija mi se kao zemlja dopada, lijepa je, nadasve neobična i egzotično zanimljiva, a u ono doba novinarski više nego izazovna. Nakon izlaska knjige u Zagrebu bio mi je ponuđen prijevod životopisa Envera Hoxhe za francuske i talijanske izdavače. Već sam bio potpisao unosni predugovor. No upravo onoga dana kad sam intervjuirao rukometašicu Svetlanu Kitić, umro je Enver Hoxha. Nazvali su me tada intimusi Jovan Kosijer, Božo Sušec i Davor Štambuk i rekli mi – Umro ti je prijatelj! – Odmah sam shvatio da prijevod knjige o Hoxhi nije više bio privlačan inozemnim izdavačima i tako sam izgubio najmanje 50.000 dolara. A kad su preda mnom u Tirani, nekoliko godina nakon svrgavanja diktature, neki ljudi s Kosova počeli pričati protivu Envera u šali sam ih prekinuo – Nemojte mi pričati protiv Hoxhe, on mi je prehranio djecu. Mislio sam, dašto, na svoje tekstove o Albaniji i na biografiju Envera Hoxhe koju su tiskali u golemoj nakladi i za to mi pristojno platili.

*Kako podnosite novinarski presing, vječnu utrku s vremenom i prvom postavkom novinarstva – biti prvi u objavi neke vijesti? A vi rušite činjenicu kako novinari gotovo nikad ne dožive starost i ne uživaju previše u mirovini?

– Nosim se s time, jer stalno sam u poslu i mislim da zato dugo živim. Nisam incidentan tip, veoma teško se naljutim, a i kad se naljutim brzo se primirim, dakle, nisam klasični škorpion…

*Vaša knjiga zapravo trilogija ‘Meta-poglavnik:živ ili mrtav’ postiže silnu čitanost, velik je interes čitalačke publike za nju bio kako u Zagrebu, a i u Beogradu gdje je prevedena na srpski. Dioptrija ili kut gledanja u Zagrebu ili Beogradu se razlikuju, pa zato recite: kako je došlo do nastanka knjige o Paveliću?

(Imam ove tri knjige Pera Zlatoper “META PIGLAVNIK – ŽIV ILI MRTAV”. Pročitao sam ih i došao do zaključka da se je pisac služio mnogim hrvatskim emigrantskim izvorima. Naravno da pisac Pere Zlatar nije bio hrvatskih nacionalnih osjećaja, te se od njega nije moglo ni očekivati da piše o hrvatstvu, veliča Poglavnika i Poglavnikove ideje u borbi za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, NDH, ukratko da piše istinu koja o Poglavniku i njegovu djelu koja će nesumnjivo ubrzo izići na svijetlo dana i zadovoljiti – ne našu hrvatsku istinu – povijestnu ISTINU HRVATSKOG NARODA U BORBI ZA SVOJOM HRVATSKLOM DRŽAVOM.

Kada sam ove knjige pročitao javio sam se, sada pok. Mladenu Schwartz-u u Zagreb i s njim popričao o ovim knjigama. Pok. Mladen mi je ukratko rekao da te knjige obiluju materijalima udbaških izvora, jer su oni imali u svim hrvatskim zajednicama i društvima svojih doušnika koje su zvali “saradnici” a ovi dostavljalju jugoslavenskim poslanstvima doušničke izvještaje, a ovi sve to slali u centrale Udbe Zagreba, Beograda, Mostara, Rijeke i dalje; tako da su ovi te materijali dali Peri Zlataru da se sa njima posluži napisati te knjige. Močivao u Miru Božijem! Pero Zlataru.

Mile Boban, Otporaš.)

-Za one koji nisu pročitali knjige evo sažetoga sadržaja odnosno pozadine nastanka: lov na Antu Pavelića trajao je dvanaest godina, od 1945. do 1957. Prikupljao sam materijal za knjigu tridesetak godina. U Beogradu su objavljena dva toma, a prethodno u Zagrebu tri. Budući da je naklada svake od triju knjiga u Zagrebu bila po 30.000 primjeraka, a u Beogradu svaka od njih dvije po 10.000 primjeraka, što će reći sveukupno 110.000 kopija. Kad se uoči izlaska pojavio feljton u Jutarnjem listu u sedamnaest nastavaka, tada je taj list prvi put bio tiskan u većoj nakladi od Večernjega lista. Feljton je izlazio i u Crnoj Gori, u dnevniku Vijesti, čak u 36 nastavaka, a u Beogradu u polumjesečniku Tabloidu u 16 brojeva. Prikupljajući dokumentaciju i iskaze svjedoka ili ljudi koji su bili bliski Paveliću, istražujući na stotine nerijetko proturječnih dokumenata, više puta sam boravio u Argentini, Čileu, Španjolskoj i Izraelu. Ustvrdio sam da su na Pavelića istodobno krenule srpska, hrvatska i jugoslavenska UDBA, začudno krijući operaciju jedna od druge, a u lov se uplela i četvrta tajna služba – izraelski Mossad, i to u ime zahvalnosti Jugoslaviji stoga što je među prvima 1948. priznala državu Izrael. Mossad  je tada u Argentinu, gdje se Pavelić skrivao, poslao dvoje vrhunskih terminatora –Šulu Kišak Koen i Petera Malkina. Potonji je kasnije, također u Argentini, spektakularno uhvatio i dopremio u Izrael na suđenje nacističkoga zločinca Adolfa Eichmana. Na Mossad  me uputio beogradski policajac Boško Vidaković, koji je bio u ekipi koja je lovila poglavnika, dok mi je teško probojna vrata Mossada otvorio u Jeruzalemu hrvatski Židov Dan Baran koji je bio naš počasni konzul u Izraelu.  Mogu reći da bez Baranove priče prepune neznanih pikantnih detalja o Mossadu, knjiga ne bi bila ni približno cjelovita. Zato sam proveo tri tjedna u Izraelu. Nakon izlaska uzbunile su se dvije nepomirene strane, one za koju je Pavelić ratni zločinac i one koja misli drugačije. Svima koji su mi čistunski spočitnuli zašto pišem o zločincu Paveliću odgovorio sam – Zar o Staljinu, Polu Potu ili Hitleru nisu izašle i još posvuda izlaze brojne knjige?

*U knjizi o lovu na Antu Pavelića, posebno zanimljiv lik je liječnik ustaške provinijencije Branko Benzon…

– Bračanin, kardiolog, Branko Benzon bio je Pavelićev diplomat u Njemačkoj. No kako je bio zadrti suknjogonja i nezasitno sklon ljubavnim aferama, takav je ostao i u Berlinu – gdje se spetljao s poznatim ženama, među kojima se našlo i nekoliko supruga i ljubavnica vodećih ličnosti Trećega Reicha. Morali su ga zato brzo vratiti u Zagreb. O Benzonu je kružila anegdota kako se nekoj Njemici, gospođi ministrici, pohvalio da je vidovit i na to joj rekao kako mu se priviđa da nema gaćica. Dotična frau se zgrozila i uzvratila da ih ima, na što je Branko Benzon pridometnuo: – Oh, oprostite mi, milostiva, ali zaboravio sam vam reći kako vidim dva sata unaprijed! –  U emigraciju je utekao 1945. najprije u Madrid, gdje je bio osobni liječnik diktatora Francisca Franca, a potom za Pavelićem u Buenos Aires. Ni tamo ga nije napustio osvajački poriv: naočit poput hollywoodskoga zavodnika osvojio je i slavnu Evitu Peron, koja je zbog istaknute naklonosti prema Benzonu, omogućila Anti Paveliću ulazak u unosni građevinski posao.

*Zanimljivu rečenicu izrekli ste kolegama prigodom dodjele nagrade za životno djelo Društva novinara Hrvatske…

– Rekao sam kako sam velika sramota hrvatskoga novinarstva, jer je u nas više stotina mladih novinara bez posla, a mene bi i unatoč poznih godina primili u svaku redakciju.

*Kako izgleda usporedba novinarstva sedamdesetih i danas?

– Danas se i u Srbiji i Hrvatskoj može bez straha pisati protiv bilo koga, šefa države, premijera i ministara. Jasno, osim o moćnicima koji kontroliraju i financiraju medij u kome radite. Svakako, danas je novinarstvo slobodnije. Prije nekoliko desetljeća morao si dobro paziti što pišeš da ne zaglaviš.

*Nedavno je preminuli novinarski bard Aleksandar Tijanić prilikom nekoga vašeg susreta rekao, da mu je Zagreb drugi grad posle Beograda. Ponovite nam vaš odgovor: što je vama bio Beograd?

– Kratko sam mu uzvratio – Meni je Beograd poslije Zagreba grad pod 1 a. Nakon što sam kao pristaša Hrvatskoga proljeća morao napustiti Vjesnikovu kuću, u Beogradu su mi ponudili mjesto odgovornoga urednika tjednika Intervju. Nalik Robertu Prosinečkome koji je pronašao utočište u Crvenoj zvezdi nakon što je bio istjeran iz Dinama. U knjizi Savke Dabčević Kučar Hrvatski snovi i stvarnost, uz nekoliko imena novinara koji su nastradali za tih burnih dana, navedeno je i moje. Dalje: moje dvoje mlađe djece rodilo se u Beogradu za moga dopisničkog rada. Imam ih četvero – Bojanu i Stjepana, rođenih u Zagrebu, koji tu i danas žive s obitelji, te mlađe Jerka i Janu kojima je mjesto rođenja Beograd. Dvije kćeri i stariji sin Stipe su me usrećili sa petero unučadi, a to su: Jan, Dora, Lovro, Eva i Kalina. Volim kazati kako iz svakoga neparnog braka, dakle prvoga i trećeg, imam po par djece. Drugi brak nije bio plodotvoran i natalno koristan Hrvatskoj.

* Što najviše volite u Beogradu?

– Nadasve prijatelje koji u svim vremenima, a ona donedavno nisu bila lagana, štoviše – nisu mijenjali odnos prema meni, čak i onda dok su me mnogi poprijeko gledali zato što sam bio dopisnik više hrvatskih novina i Nove TV. Volim beogradske kavane, napose Maderu i Sinđelić, potom niz vrsnih kazališta, galerije u Knez Mihailovoj ulici…

* A u Zagrebu?

– U Zagreb sam neizlječivo i neiskazivo zaljubljen i obožavam svaki njegov kutak. Iznad svega kazalište Gavella, kultni kafić Charlie i restorane poput Dva goluba i Kod Pera na Šalati. A najljepša fešta za oči su mi Zagrepčanke.

*Vi  i dalje o ženama…

– Da ali u ovoj dobi mahom kao voajer. Visoke godine su mi prednost: nalik sam nekome koji se u Louvreu ne može nadiviti lijepoj i skupoj slici, ali zna da je ne može imati. Suvremenicima koji pretjeruju s pričama o svojim osvajačkim uspjesima, ponovim britku opasku moga starog, mudrog rođaka kad je takvim razmetljivcima dobacio: – Tko o čemu, a invalidi o ratu!

*Vratimo se još jednom temi o Paveliću: manje je poznata činjenica da je u lov na njegovu glavu krenuo i usamljeni strijelac – četnik, Crnogorac Blagoje Jovović?

– Blagoje Jovović je u Drugome svjetskom ratu najprije bio partizan da bi skončao kao četnik. Preduhitrio je četiri tajne službe i sa dva metka, a ispalio ih je u njega pet, u predgrađu Buenos Airesa pogodio i ranio Antu Pavelića koji ubrzo nakon toga bježi u Španjolsku, i u Madridu, poslije dvije godine, umire od posljedica ranjavanja.

*Poznata je vaša neskrivena ljubav prema Španjolskoj i Argentini. Upravo u Argentini imali ste neočekivane i zanimljive susrete. Prisjetite se nekoga događaja ili osobe iz te zemlje…

– U Argentini sam svojedobno razgovarao s generalom Rafaelom Jorgeom Videlom koji je tada bio šef zloglasne diktatorske vojne hunte. Nakon susreta s njime, kolega Francuz, uvjereni ljevičar, mi je ljutito spočitnuo – Ti si fašist! – Na to sam mu uzvratio – Ne, ja nisam fašist, nego sam žurnalist!- A kad su me zbog Videle napali i kod nas, uzvratio sam da je on šef države Argentine koja je onda bila u pokretu nesvrstanih. U Buenos Airesu sam upoznao i radio reportera koji je za Argentince bio bog, njegov uzvik bio je poznat diljem svijeta: goooooool, a trajao je više od minute. Fascinantna dramatika i nevjerojatna brzina izgovorenih riječi. Bio je to danas pokojni Jose Maria Munoz. No najneobičniji događaj u Argentini bio mi je kad sam, nakon radijskoga intervjua s Munozom, saznao da je gradu u La Plati umro moj jedini stric Jerko. Prije Argentine živio je godinama u Boliviji. Imao je četvero djece i bio oženjen za Indioskinju. Nogometaš Dinama Ilijas Pašić, koji je igrao u Boliviji, rekao mi je da moram upoznati najpopularnijega tamošnjega pjevača Yerka, koga su zvali bolivijski Adamo. Ostao sam nemalo zatečen kad sam kasnije saznao da je taj bolivijski Adamo moj bratić, sin mojega strica Jerka Zlatara, jedinoga brata moga oca Stjepana! Yerko mlađi, imao je fini, nježan tenor, a bio je i zbog glasa, a i izgleda miljenik Bolivijki. Trebao je doći na Splitski festival 1976., no tada mu je u zrakoplovnoj nesreći nastradao stariji brat. Dok je kolima hitao na mjesto udesa da ga identificira, Yerko je, poslije teškoga sudara, ostao bez nogu. Prije toga, na glazbenome festivalu u Caracasu, u Venezueli, upoznao sam osobno Yerka. Bio sam tamo član žirija. Tada smo otkrili kako smo najbliži rođaci.

*Bili ste direktor Dinama 1987. Kako bi izgledala vaša idealna ekipa modrih?

– Evo moje idealne postave Dinama: na golu svakako Monsider, braniči Ivica Horvat i Crnković, u srednjem redu Zajec, Vlatko Marković i Belin, a u napadu, gdje je najsilnija konkurencija, u najboljoj petorki bili bi po meni: Jerković, Zambata, Lamza, Šuker i Wolfl, a tu je uz njih i Prosinečki, pa onda i Cico Kranjčar… Imali smo doista sijaset rasnih igrača!

* Koji su igrači po vašem ukusu bili najbolji na prostoru bivše države?

– Miloš Milutinović je bio bogomdani talenat, ali nije dotakao neno zbog teže bolesti. Najveći igrač je za me Stjepan Bobek. Izvanserijski asovi svjetske vrijednosti bili su još Vukas, Skoblar, Zebec, Zlatko Čajkovski. I što još reći nego da u tu slavnu kohortu spadaju i velemajstori: Dražan Jerković, Beara, Zambata, Jurica Jerković, Safet Sušić, Bajević, Ferhatović, Šekularac ili pak Osim i Boškov, gransenjeri na terenu i izvan njega. Partizanov golman Milutin Šoškić bio je jednako čudesan, ugurao je i za reprezentaciju svijeta. Beogradski novinar Vanja Bulić objavio je izvrstan roman o njemu nazvan: Šole, a ja sam mu napisao pogovor.

*I vi tvrdite da je od tih velikana po vama Bobek bio najveći…

– Tvrdim: Stjepan Bobek. Stariji vele da je najbolji bio Ico Hitrec koga nisam gledao na djelu. Nekom zgodom pitao sam predsjednika Franju Tuđmana, koji je izvanredno poznavao nogomet: tko je bolji: Hitrec ili Bobek? Odgovorio mi je kao iz topa: Bobek. Bilo mi je drago što su nam se ukusi poklopili.

*Slažete li se da je nogometni kralj Pele bio ispred Maradone?

– Ispravak netočnoga navoda. Najveći je po meni Diego Armando  Maradona! Za njime dolaze Puskas, Pele, Di Stefano i Cruyf. Puskas je jako cijenio Bobeka. U Madridu mi je bez krzmanja priznao da je od Bobeka učio kako se lopta rola i dodaje petom. O danas aktivnim velikanima, kao što su Messi, Ronalndo, Benzema ili Neymar, o tom – potom!

*Maradonu ste upoznali kad je tek bio bljesnuo, a što vam on nije zaboravio…

– Maradona je u reprezentaciji Argentine debitirao u kasno proljeće 1978. u Buenos Airesu protiv Mađarske, u predvečerje prvenstva svijeta, a tada je imao 17 godina. Zagrepčanin rodom, Rudolf Kralj, bio je tehnički direktor reprezentacije Argentine i pomogao mi je u prvim kontaktima razgovora s Maradonom. Već tada se vidjelo da je dečko izvanserijski igrač, no izbornik Menotti ga svejednako nije uvrstio u momčad za Mundial, unatoč pritiska javnosti. No Maradona je nedugo potom izrastao u vječnu ikonu cijele Argentine. Ostala dva božanstva su kralj tanga Carlos Gardel – koji je u ljeto 1935. poginuo u zrakoplovnome udesu – i, naravno rano preminula Evita Peron. Dva najveća sprovoda u Argentini bila su upravo Gardelov i Evitin. Diego Maradona, Carlos Gardel i Evita Peron tri su simbola Argentine!

*Godinu potom, Maradona vas je prepoznao, nakon Svjetskog prvenstva vidjeli ste se 1979. u Bernu…

– Sreo sam ga godinu dana nakon utakmice Argentina – Nizozemska u Bernu, u slavljeničkoj reprizi lanjskoga finala prvenstva svijeta u Buenos Airesu. Otišao sam pozdraviti svjetske šampione Argentice. Najbolje sam poznavao njihova kapetana Daniela Passarellu koji me pozvao za svoj stol u hotelskome restoranu. Passarella me predstavio igračima i posebno novopečenome reprezentativcu i najsjajnijoj zvijezdi Maradoni. Diego je tada ustao i rekao:  -Poznajem senora. Bio je prvi novinar iz Europe koji me je intervjuirao.

*Uh što taj Maradona sve umije uraditi s loptom…

– A što tek radi sa sobom! U korist svoje štete! Drogirao se, pijano ludovao po lokalima, tukao se s fotoreporterima, divlje vozio kola i razbijao ih i mahnito jurio za ženama. Politički je snažno vezan za Fidela Castra i Huga Chaveza, s kojima je bio u prijateljstvu, i oštro istupa protiv politike Sjedinjenih Država.

*Kad smo već kod matadora (u prijevodu- ubojica) jedan od vaših sugovornika bio je i najveći španjolski matador, nenadmašni Manuel Benitez, poznat kao El Cordobes…–

Bez ikakve sumnje, najslavniji od svih. U arenu za koridu ušao je kao nepismeni siromašak, a iz nje izišao obrazovan i bogat. Razgovori s njime bili su impresivni. Pričao mi je o tajnama borbi s bikovima, hrabrosti, ali i strahu, koga se oslobađao neposredno prije ulaska u arenu u kapelici ispod tribina, moleći Boga da ne nastrada. Na pitanja o surovosti ove borbe, koja su ga srdila, odgovarao bi protupitanjem: -Jesi li danas ručao? Jesi. E pa vidiš, meso koje si pojeo, je od zaklane životinje. A bikovi koje sam ubio pali su u muškoj, viteškoj borbi, oči u oči u areni. Ja naoružan mačem, a bik rogovima.

*Gdje niste bili a željeli ste ići?

– Nisam bio u Nepalu, Butanu, Tibetu i na Farskome otočju. To su mi neostvarene želje.

* Dvojnik ste šahovskog velemajstora Bore Ivkova, ili je on bio vaš? Doduše Ivkov je godinu dana stariji od vas, nešto je viši i teži, a ponešto i krupniji, ali fizička sličnost je neupitna…

– Velemajstor Bora Ivkov oženio se bivšom miss Argentine, i tako kažu, ja sam njegov dvojnik!(fizička sličnost je očita, op.a.)

U nekoj prigodi pitao me je: – Je li vaša majka bila u Pančevu 1933. godine? Ispalio sam – Nije mi bila majka, nego otac! – No za ljubav istine to nije bila moja dosjetka, nego sam je posudio od nekoga Francuza. A propos šaha, gdjekad sam pisao o toj igri. Šah je čudesna umjetnost. Intervjuirao sam velemajstore Spaskoga, Petrosjana, Gligorića i Smislova…

*A kako to da niste došli do najvećega među najvećima, legendarnoga genija iz Brooklyna Roberta Jamesa Fischera…

– Na žalost, Fischera nikad nisam sreo.

* No postoji zanimljiva zgoda oko Fischera i njegova biografa, novinara Dimitrija Bjelice…

– Bio sam glavni urednik Plavoga vjesnika kad mi je Dimitrije Bjelica ponudio feljton o Fischeru. Bjelica je pričajući priče i pričice o velemajstorima i velikim turnirima bio odličan i veoma maštovit. Feljton je hvalisavo naslovio: Moj prijatelj Bobby Fischer. No Fischer nije tako mislio pa nas je tužio: i da zatim putem svoga odvjetnika, a moga dragog znanca Jerka Šimića, izvuče popriličnu odštetu od koje je Plavi vjesnik poplavio. Poznati odvjetnik i još poznatiji sportski novinar Jerko Šimić bio je brat znamenitoga pjesnika Antuna Branka Šimića, i pisca Stanislava Šimića.

*Vratimo se još na trenutak nogometu i legendama s travnjaka Dragoslavu Šekularcu i golmanu Franji Šoštariću…

– Šekularac je bio nogometni genijalac, jedinstveni dribler i šoumen. Da je dao više golova bio bi možda na razini Diega Maradone! A  Šoštarić? Rodom Zagrepčanin, bio je golman Partizana. Na turneji po Sovjetskome Savezu, u Lenjingradu, 1946., u dobrano veselijem stanju i izdanju izletio je s pričom kako je bio vojni pilot u NDH i da je na Istočnome frontu obarao sovjetske zrakoplove. Jedva su ga spasili da ne ostane kraći za glavu. Dok se priča još kotrljala, Šoštariću su pokazali izlazna vrata iz Partizana, pa je godinu dana po kazni branio za riječki Kvarner. Nakon toga vratili su ga u Beograd! Tamo se umirovio i živeći pustinjački osamljeno, brutalno ostavljen od žene i djece, umro je u jadu i siromaštvu, gotovo zaboravljen od kluba i prijatelja. Olako su smeli s uma da je Šoštarić 1948. na Olimpijskim igrama u Londonu osvojio srebrnu kolajnu s reprezentacijom Jugoslavije.

*Pojava interneta ali i financijska kriza u mnogim zemljama ozbiljna su prijetnja tiskanim medijima, nova vremena donijela su i nove novinarske kriterije, gdje u većini redakcija u zapadnim zemljama sjedi samo urednik i nekoliko novinara i gdje većinu poslova odrađuju freelanceri, s poželjnim tekstovima ne većima od 2-3 novinarske kartice. Niije li posrijedi odumiranje novinarstva?

– Siguran sam da novine nikada neće prestati izlaziti i nadživjet će krize, turbulencije, mijene i promjene. Kad su glasovitoga španjolskog filmskog redatelja Luisa Bunuela upitali što bi najprije uradio da se, nakon mnogo godina, probudi iz smrtnoga sna, rekao je kratko – Kupio bih novine! – E to bih i ja učinio. Pisanje tekstova i čitanje novina su stvari gdje sam nepopravljivi ovisnik. Te droge obilježile su mi život i uvijek mi iznova pričinjavaju nemjerljivo zadovoljstvo!

*Koliko ste napravili intervjua u svojih prvih 65 novinarskih godina, možete li se prisjetiti makar približne brojke?

– Nemam evidenciju, ali svakako sam odradio više stotina razgovora za novine i televiziju. Pokojni bard, vazda nadahnuti Miljenko Smoje i ja bili smo među hrvatskim novinarima najčešće intervjuirani od kolega, kojima smo pričali svoje životne i profesionalne priče. Mene su, zacijelo, tražili što sam bio predsjednik košarkaša Lokomotive, preteče današnje Cibone, direktor nogometnoga kluba Dinamo, glavni i odgovorni urednik pet listova, pisac tiražnih knjiga i svjetski putnik. I valjda zato što sam se sretao s brojnim, slavnim poznatim ličnostima, kraljevima i šefovima država, pjevačima i generalima, glumcima i sportašima, kuharima i plejbojima, kiparima i slikarima, uistinu duga je lista. Od tih intervjua dale bi se složiti knjige, kao svjedočanstva prohujalih vremena.

*Koja je razlika između dobrih i loših novinara? Što je potrebno da novinar uspije u surovoj konkurenciji, gdje nema žutih i crvenih kartona i gdje se ne biraju sredstva u dokazivanju taštine ali i da se dođe do punijega novčanika?

– Jednom sam, prije više od tri desetljeća, kad je sa mnom razgovarala vrsna novinarka Magda Weltrusky, šokirao javnost jer sam joj izjavio kako obožavam homoseksualce i loše novinare. Uz takve mi je, naglasio sam joj, manja konkurencija u novinama i kod žena! A što se tiče uspjeha u novinarstvu, uvjeren sam da te mora ići karta, a to je napose bitno kad si glavni urednik. Ništa bez sretne karte. Da nisam novinar, mislim da bih bio dobar menedžer, turistički vodič ili hotelski recepcioner. Uživam u novinarstvu, ta pasija me drži od prvih početaka. Bez te groznice naš posao gubi smisao. U svakome poslu potrebna je strast jer ako se nešto samo bolje ili lošije odrađuje, najkraće rečeno, to nije – to. I danas još učim, puno čitam i pratim svekolike događaje. Ali štogod sam stariji sporije pišem i pomalo sam ljut na kompjutore koji su ukrali dušu novinarstvu. Gdje su vremena dok je odzvanjao milozvučni otkucaj pisaćega stroja! Tada tekst nije mogao nestati kao što zna nestati na računalu ako u brzini nespretno pristisneš neku krivu tipku. Sjećam se nezgode dok sam pisao intervju s Goranom Bregovićem. Odjednom, kad sam već bio završio prilog, pojavila se nepopravljiva, sablasna prazna bjelina. Članak je nestao. Zaplakao sam, toliko sam bio nesretan, jer su rokovi neumoljivo istjecali! Sjeo sam u grču za pisaći stroj i navrat – nanos, kao bez duše, natipkao novi članak i poslao ga faksom ne stigavši da ispravim ni slova. I znate li što sam doživio? Bar dvadeset znanaca pohvalilo me za izvrstan prilog.

*Dobra je kombinacija biti direktor Dinama i predsjednik košarkaškog kluba Lokomotiva, današnje Cibone: gdje ste se bolje osjećali, među nogometašima ili košarkašima? I koja je bitna razlika između ta dva sporta? Dakako, da ne mislim o onoj: u jednome od njih je na terenu pet a u drugome jedanaest igrača…

– U to vrijeme dok sam stolovao kao predsjednik Lokomotive, a bilo je to od 1968. do 1972. godine, mnogi u Zagrebu nisu pravili veću razliku između odbojke i košarke. Pokušao sam drugačije postaviti stvari. Pisali su da sam estradizirao košarku, ali Kutija šibica ubrzo je postala tijesna. Mirko Novosel, pokojni Vladimir Anzulović i ja smo igrače vodili u kazalište ili na ostale događaje, kako im se život ne bi sveo tek na treninge i utakmice. Usput: vjenčani sam kum najveće Lokomotivine legende Nikole Plećaša. Trinaest puta sam kumovao i samo su mi se održala dva braka. Dakle, ako ne planirate život udvoje na duge staze, pozovite za kuma Peru Zlatara! Opstao je brak Nikole Plećaša i Dubrovkinje Dade Paskojević, ranije direktorice American expressa, te pjevača Marka Novosela i Ervine Štelcl. Jedanaest ostalih raspalo se prije ili kasnije. Marko Novosel je išao sa mnom u isti razred u IX. gimnaziji, na Savskoj cesti, upravo kao i predsjednik Dinama Mirko Barišić. Ljudi ne znaju, da je Mirko odlično kazivao Jesenjinove pjesme i da je zbog toga umijeća bio ljubimac profesora ruskoga jezika Gljebova!

*Što se za vaše ere događalo u Dinamu?

U Dinamu sam od proljeća 1987. bio direktor i tada smo iz sarajevskog Željezničara doveli Harisa Škoru, iz Osijeka Vladu Kasala, i iz Spartaka pokojnoga Čavu Dimitrijevića, a unosno smo prodali u Belgiji vratara Ranka Stojića i napadača Nebojšu Malbašu, te u Njemačkoj Zvezdana Cvetkovića…

*Dovođenje Harisa Škore bio je zanimljiv događaj za aktere te priče jer to je bio trenutak kad je današnji maksimirski mag Zdravko Mamić na velika vrata ulazio u povijest Dinama…

– Dinamo je Škori trebao odjednom isplatiti 300.000 DEM za transfer. No kasa nam se bila prilično ispraznila, imali smo samo 180.000 DM. I što napraviti!? Tada je kao duh iz boce, ni od kuda osvanuo Zdravko Mamić i spretan kakav jest – u jednome poslijepodnevu od konobara prikupio potrebnu svotu i istresao na stol preostalih 120.000 DEM. Transfer Harisa Škore je uspio!. Za nagradu smo Mamića poveli sutradan u Pariz na jaki ljetni turnir Paris Saint Germainea.

 *Idemo na lakše pitanje: Tin Ujević ili Miroslav Krleža?

– Vraga je lakše. Jednako je kao odlučiti se između Cervantesa ili Shakespearea, ili Lorce i Malapartea. Tina Ujevića pamtim iz ribljega restorana Tip top, dok Krležu nisam imao sreće osobno upoznati. No kad bih se odlučio čiju knjigu ponijeti na pusti otok, a da smijem odabrati samo jednu, onda bi ipak prevagnula divna Tinova poezija.

*Osim tisuća novinarskih tekstova i dvadesetak knjiga, okušali ste se i u drugim novinarsko-publicističkim žanrovima?

– Autor sam nekoliko dokumentarnih TV emisija, među kojima suTajvanski sindrom i Istočno od zelene linije – o turskoj Republici Cipar, koje su prikazane i u još nekim zemljama. Tu spada i moj dokumentarac Kralj Nikola I. Petrović, koga desetljećima vrte po crnogorskim kanalima. I kao što sam se pohvalio, tu su od knjiga dvije biografije Envera Hoxhe. Prva izašla za njegova života – Gospodar zemlje orlova, a nju sam dopunio poslije njegove smrti, naslovljenu: Enver Hoxha -politička biografija. Objavio sam i zapise iz Albanije Glasnik iz Tirane, putopise Vežite se slijećemo i Otključani globus, razgovore i portrete Zvijezde i seljaci. Posljednja knjiga sa devet duljih istinitih priča, ili mini romana sa stratišta, Čaruga, pojavila se 2011. u Zagrebu. Još je u pregovorima zamisao da dokumentarni roman o atentatu na Antu Pavelića Meta poglavnik-živ ili mrtav  bude snimljen kao film i TV serija u Zagrebu, a neke postaje pokazale su zanimanje i za spomenutu priču o legendarnome razbojniku Jovi Stanisavljeviću Čarugi.

*Članstvo i sudjelovanje u brojnim žirijima te izvještaji s filmskih i glazbenih festivala zauzimaju dio vaše biografije…

– Bio sam član svjetskih žirija, spomenut ću neke: dvanaest godina zaredom izbora najboljih emisija za radio i televiziju Ondas u Barceloni, kad je niz djelatnika s prostora bivše Jugoslavije osvojilo to prestižno međunarodno priznanje – Gordana Bonetti, Jasmina Nikić, Anton Marti, Arsa Jovanović, Ljubo Jelčić, Predrag Knežević, Boda Marković, Vojo Šiljak i još neki. Jedanaest godina djelovao sam u međunarodnoj akciji Plus ultra za najplemenitiji dječji pothvat, bio sam u žirijima na glazbenim festivalima u Zagrebu, Opatiji, Splitu, Palma de Mallorci, Ciudad Mexicu, Caracasu. Izvještavao sam s filmskih i glazbenih festivala u San Remu, Cannesu, Ciudad Mexicu, Ateni, Las Palmasu na Kanarskome otočju te s niza olimpijskih zimskih i ljetnih igara, svjetskih i europskih prvenstava u nogometu, košarci i atletici.

*A nagrade za novinarstvo?

– Primio sam i nagrade: Zlatni mikrofon Radio Barcelone, Zlatno pero Zagrebačkoga Velesajma, Zlatno pero Ohridskoga plivačkog maratona (kad je prigodom dodjele službeni spiker objavio na makedonskome: – Zlatno pero se dava na Zlatar Pero!) i onu za me najznačajniju: Otokar Keršovani za životno djelo Hrvatskoga novinarskog društva. Godine 1971. dobio sam Priznanje grada Zagreba. Evo još nekih možda manje poznatih detalja od svega što sam radio: s Dragom Britvićem sam koautor teksta jedne od najpopularnijih kajkavskih popjevki, nastaloj po mojoj ideji: Zadnji fijaker, koju je veličajno uglazbio Stjepan Mihaljinec, a neponovljivo otpjevao Viki Glovacki, i koju je strukovni žiri Kluba Zagrepčana proglasio najzagrebačkijom pjesmom 20. stoljeća. Pojavio sam se i u epizodnoj ulozi novinara u igranome filmu Rajka Grlića Bravo maestro.

* Što trenutno pišete osim novinskih tekstova?

– Upravo ću nakon duga prekida nastaviti da pišem roman Krvnikov pir, s temom iz zagrebačke prošlosti s prijelaza iz 15. u 16. stoljeće o ljubavi krvnika i čedomorke, a pokušavam završiti i zbirku za djecu nazvanu Psetopisi, s kratkim pričama o psima.

*Vaša novinarska karijera nije imala  padova, uglavnom je tekla sigurno širokim tokovima, poput Volge, no dogodio vam se i promašaj s jednim listom?

– Da, kratka vijeka živio je privatni dnevni list Zapad  koji je pokrenuo Goran Štrok. No bolje je što prije shvatiti da si omanuo i skrušeno priznati poraz. Zapad  se ugasio u predvečerje rata u Jugoslaviji, a ja sam se okrenuo drugim izazovima, štono bi se reklo na sve četiri strane svijeta.

* Zambata i Jerković bili su junaci vaših nogometnih knjiga, no pored nogometa, zabavna glazba vam je oduvijek bila bliska. Napisali ste i knjige o Ivi Robiću, kao i o zlatnome dečku hrvatske estrade pokojnome Ivici Šerfeziju…

– Tako je. Ivicu Šerfezija, s kojim sam išao u školu u zagrebačku Treću gimnaziju u Kušlanovoj ulici, prozvao sam Zlatni dečko i to ga ime prati do danas. U sklopu revije Studio utemeljio sam tvornicu ploča i našie pjevački aduti bili su Mišo Kovač, Duško Lokin, Čobi Savčić, Dalibor Brun, Mendozino i još neki…

*Koga kompozitora ili pjevača najradije slušate?

– Školskoga kolegu Stjepana Mihaljinca cijenim kao skladatelja, a povrh njega još Nikicu Kalogjeru, Arsena Dedića, Đela Jusića, Gorana Bregovića i Vilija Čakleca kojega koračnicu Mi sme tu navek, na riječi Jure Stubičanca, najradije zapjevam dok se opustim u kavani. Od hrvatskih zabavnih pjevača rado slušam Ivicu Šerfezija, Mišu Kovača, Radojku Šverko, Terezu Kesoviju, Vicu Vukova, Arsena Dedića, Tedija Spalata, Gorana Karana i još mnoge, ovisno o raspoloženju. Od stranih: Solomona Kinga, Toma Jonesa, Bajagu i Balaševića. Frederica Chopina najčešće puštam dok pišem, ponajprije njegov Prvi klavirski koncert.

*Imate mnoštvo prijatelja. No kad biste morali izdvojiti samo jednoga, recite tko je taj izabranik?

– Svjetski slavni seksi karikaturist, moj vršnjak Davor Štambuk. Kad nas vide kod Čarlija, onda nam neki dobace da smo nalik čangrizavim starcima koji rogobore i zanovijetaju iz lože, u lutkarskoj seriji Muppet shaw.

*S kojim ste političarem napose bliski?

– To je, također moj vršnjak, Stipe Mesić s kojim se znam od studentskih dana.

* S kojim ste još političarima bili na «ti»?

– Nema ih baš puno. Recimo, s Mikom Tripalom, Josipom Vrhovcem i Josipom Boljkovcem. Pa s režiserom Antunom Vrdoljakom, koji mi je bio kum u prvome braku, i s negdašnjim šefom hrvatske diplomacije Davorinom Rudolfom. Ali oni su odavno napustili politiku. U Beogradu sam na «ti» jedino s bivšim srpskim ministrom izgradnje Milutinom Mrkonjićem s kojim se odavno znam, dok sam predsjednikovao u Lokomotivi, a on igrao za košarkaše Radničkoga. Bio sam na «ti» s hrvatskim veleposlanicima u Beogradu, prvim Zvonom Markovićem i trećim Željkom Kuprešakom, kao i s Darkom Bekićem koji je vodio veleposlanstva u Lisabonu i Maroku, on me je svojedobno naslijedio na mjestu glavnoga urednika u Plavome vjesniku; te s još nekolicinom koji su kao znanstvenici, novinari i sportaši ušli u diplomaciju ili u vladu, poput pokojnoga Željka Bujasa, zatim Mirka Galića, Josipa Šentije, Hrvoja Kačića, Dražena Vukova Čolića, Bogoljuba Lacmanovića, Hide Biščevića, Hrvoja Hitreca, Drage Buvača, Aleksandra Miloševića… S hrvatskim veleposlanicima: Antom Čičin Šainom koji je služio u Londonu i Stankom Nikom u Budimpešti polazio sam isti razred. Obojica su, na nevolju, umrli. Na «ti» sam i sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. I kad smo kod političara, hvastavo ću spomenuti da me je prošla premijerka Jadranka Kosor, dok je zarađivala kruh kao novinarka dječjega programa Radio Zagreba, intervjuirala u tri – četiri navrata. No s njome sam na «vi».

* Kako bi nam dobro došao i bio aktualan naslov jedne od vaših knjiga. No sve je manje šarmera a sve više onih bez pokrića…

– Vjerojatno je naslov i danas aktualan. Knjiga Šarmeri bez pokrića bila je najprije tiskana u nakladi od 10.000 primjeraka, nakon čega su uslijedila još dva izdanja. A mislim kako ne bi bio naodmet iskoristiti i onaj: Bitange mirno.

* Charlie, kafić na glasu, ispričao je sijaset zagrebačkih priča. Znam da rado dolazite u njega već od prvoga dana…

– Tko da odoli kultnoj rečenici generacija Zagrepčana – Nađemo se kod Čarlija! – Čarliju uvijek rado dolazim, njegov utemeljitelj pokojni Mirko Braun bio mi je prisni prijatelj. Baš kao što se nije moglo odoljeti nogometnoj čaroliji i ekipi Dinama iz njegova vremena, čujte ova imena: Škorić, Belin, Braun, Bišćan, Marković, Perušić, Kobešćak, Zambata, Knez, Matuš i Lamza! Kultni kafić i kultna generacija, za Charlie me vežu sjećanja, uspomene,  susreti i poznanstva. Bio je to zagrebačkiji  Zagreb, ali kako ovo vrijeme prolazi! Ma neka, nek’ prolazi, imam se za čime osvrnuti…

 Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ