(Na moje tvrdjne kako je hrvatski general Maks Luburić sam sebe pobjedio kao Ustaša i pružio ruku pomirnicu hrvatskim partizanima, da je tako isto učinio jugoslavenski general JNA dr. Franjo Tuđman sam sebe pobjedio kao partizan, prigrlio ideje Maksa Luburića u borbi za Hrvatsku Državu, dobio sam početkom srpnja 2916. godine odgovor od jednog istaknutog dragovoljca domovinskog rata: “…Jer naime kako je HNO, uspio postaviti F. Tuđmana za predsjednika, pitam se nije li M. Veselica bio bolji…” 

Odgovorio sam:

Pitanje glasi: “…Jer naime kako je HNO, uspio postaviti F.Tuđmana, za predsjednika, pitam se nije li M. Veselica možda bio daleko bolji izbor…”

Možda bi Marko Veselica bio bolji a možda i neki drugi bi bili bolji od ove dvojice. Zavisi kako se tko postavi. Izgleda mi da je Tuđman – možda sračunato – preskočio preko sviju koji su se tada bavili – ne politikom nego – hrvatstvom.

Vlado Gotovac se istakao na jedan način i to ponajviše preko “Hrvatskog Tjednika” početkom sedamdesetih godina. Ljudi su to pohlepno čitali a ja sam sačuvao sve brojeve i držim ih uvezano kao jednu veliku knjigu. Tu se je svašta pisalo, ponajviše povijestnih izvora o pravima hrvatskog naroda a vrlo malo o željama hrvatskog naroda za svojom slobodnom i odvojenom od Beograda Hrvatskom Državom.

Možda je V. Gotovac i svi pisci koji su pisali u HT mislili kao ja, ti i na milijune Hrvata, ali nisu smijeli otvoreno hrvatsko/državotvorno istupiti, jer su se bojali režima i završili bi u zatvoru. Koliko mi je poznato da je Marko Veselica bio vrlo blizu tom krugu Hrvata. Kada je Karađorđevo došlo u prosincu 1971., i ta mala prividna sloboda pisanja je ukinuta.
Na isti način – rekao bih skoro na isti način – je završio i “HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST” koji je slavno počeo neposredno poslije Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika 1967. “HKL” je bio za sve Hrvate KVAS HRVATSKOG NADAHNUĆA. Mnoga hrvatska pera i mozgovi su se tu brljantno pokazali, osobito Bruno Bušić sa svojim člankom “ŽRTVE RATA br. 7 gdje je Bruno iznio popis svih YU žrtava.

Ali kada je trebalo reći koju riječ – naravno lijepu – o onima koji su se borili za i koji su branili NDH, nisu falili epiteti beogradskog, komunističkog i YU riječnika. Tiskara DRINAPRESS je u cijelosti prekopirala i tiskala taj br. “HKL”, što je upravu “Samostalnih pisaca Tin Ujević” tj. upravu “HKL” razljutilo do te mjere da su htjeli tužiti HNO jer da je on bez njihove privole pretiskao taj broj “HKL”.

Pok. Bruno kasnije u emigraciji je to pravdao da su tako morali postupati, jer inače bi ih YU režim optužio da su direktna filiala tiskare DRINAPRESS i organizacije HNO. Ostalo se sve zna kako je bilo i kako je završilo.

Dr. F. Tuđman je, po mome skromnom mišljenju, sve to pratio pa čak i patio, jer je bio uski suradnik i sa Brunom Bušićem i drugima, a pohlepno je pratio i čitao izdanja tiskare DRINAPRESS, što će reći PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG OTPORA.

Odvagnuvši sve po onoj “ZA” i “PROTIV”, dr. F. Tuđman odlučio se je 1987. na put u iseljenu Hrvatsku, to jest u emigraciju. Kako je osobno izjavio na skupu Otporaša u Torontu, da su mu ideje Otpora za njegov program najbliže.

Dragi moji prijatelji tako je to počelo:

Dvije Hrvatske: Domovinska i Iseljenička, skoro svi podjednako mislili: Hrvati iz iseljeništva da se vrate svojoj Domovini Hrvatskoj, a Hrvati u Domovini da im se djeca, sinovi, braća, očevi, djedovi, djevojke što prije mogu vratiti na djedovska ognjišta odakle su pritiskom i silom YU režima morali napustiti svoju Domovinu Hrvatsku. To je moje mišljenje kako je dr. Franjo Tuđman kao YU i JNA general uspio pobijediti sama sebe i prigrliti ideje generala NDH Vjekoslava Maksa Luburića, GENERALA DRINJANINA.
Izvor: Otporaš

Prilažem dva komentara koji mogu donekle popuniti neku prazninu. Vrvijedno pročitati.

2. Milan Boban // 2. srpnja 2016 u 12:51 //

   Vrlo dobro pojašnjenje i još bolja analiza za razmišljanje KAKO JE DOŠLO DO SURADNJE OTPORA I HDZ?
   Moje je mišljenje da su ideje HDZ za ponovno oslobođenje Hrvatske od svih spona sa Beogradom proistekle iz državotvornih programa hrvatske političke emigracije, jer se u domovine nije tada smijelo otvoreno istupati. Kada kažem: “…otvoreno istupati…” tim mislim reći da je dr. Tuđman uz svu svoju ljubav za Hrvatsku koju je gajio – bilo iz prkosa prema Beogradu, bilo iz ljubavi svojeg srca – u početku početaka se isticao pravim i najstarijim originalnim hrvatskim grbom – kojeg se iz nebeskih visina može vidjeti na krovu Crkve sv. Marka u Zagrebu – s prim bijelim poljem a ne crvenim kojeg je tito stavio kada je porobio hrvatsku u svibnju 1945.

   Slika dra. Franje Tuđmana poslije parlamentarnih izbora u svibnju 1990. godine na kojoj se on pozicira kao jedan pravi pravceti hrvatski državnik, kreko grdugi mu hrvatska trobojnica sa velikim hrvatskim starim, originalnim hrvatskim grbom s prim bijelim poljem. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: KOJE SU TO UNUTARNJE ILI VANJSKE SILE UTJECALA DA SE STARI HRVATSKI NACIONALNI GRB MIJENJA?

3. Milan Boban // 2. srpnja 2016 u 23:37 //

   Na ovaj gore priloženi komentar upravo sam sada, subota 2 srpnja 2016. godine primio nekoliko poruka/pisama na moj e-mail adresu. Neki su mi zahvaljivali i ja im se ovim putem zahvaljujem. Ali ovaj kometar iđe onima koji su mi sopčitavali da uvijek predugo pišem. Ja njima i sličnima želim reći to da neki Hrvati – a takovih danas ima mnogo – nikako ne mogu nikako shvatiti da se ne može sve objasniti običnom puku u par rečenica, pa ljubomorno gunđaju na one koji imaju snage i volje pisati za njih roman hrvatske povijesti.

   Ali ti “romani hrvatske povijesti” su nepohodni da bi ljudi, posebno izgubljeni Hrvati, dobili potrebne informacije o nečemu što oni ne znaju a trebali su ili trebali znati. Naravno da i takove treba razumijeti, jer njima je dan kratak i nemaju vremena za sve partiti što se sve oko njih događa. I zato su oskudni za mnoga prosuđivanja i razumijevanja. Zato je njima i takovima potrebno opširnije pojašnjenje, jer se sve ne može u tri rečenice objasniti.

   Ali nije baš toliko ni u tome poenta. Poenta je da se čitatelju čim bolje približi tematika o kojoj se priča. Tada je i u tom slučaju potrebno malo više vremena i truda, odnosno volje – a ja za sve to imam i na izvoz – za napisati štivo koje će čitatelju dati do znanja o čemu se radi. Dakle, nemojmo biti škrti u riječima da se izrazimo i sve kažemo što trebamo reći. Otporaš.