UMRO JE USTAŠKI ODVJETNIK GEORGES DESBONS, PIŠE USTAŠA MAKS, DRINA, br. 1 1963.
UMRO JE USTAŠKI ODVJETNIK GEORGES DESBONS, PIŠE USTAŠA MAKS, DRINA br. 1 1963., st 200/208. prigodom smrti Georges Desbonsa 26 rujna 1962. u Parizu. Prilažem poveznicu na kojoj je prikazana slika sa sprovoda. https://otporas.com/hrvatska-
Za hrvatski narod Desbons je jedan veliki i plemeniti francuski odvjetnik, koji je branio preživjele i uhićene hrvatske atentatore na srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u.
U povijest politike Desbons ulazi kao opunomoćeni predstavnik Francuske, kojoj je na čelu stajao maršal Petain. Desbons je bio djelatni francuski diplomatski predstavnik u Zagrebu za vrijeme NDH. Za nas pak, koji smo pripadali generaciji Raića, Pospišila, Kralja i Vlade Černozemskog, dr. georges Desbons je dio one revolucionarne mistike, koja je vezala začetnike, prve borce i martire Ustaškog revolucionarnog Pokreta. Kraj svega toga, gubitak Desbonsa znači gubitak jednog od preživjeli drugova, brata i prijatelja. Marseille nas je konačno i neodjeljivo povezao.
Desbons nije unišao u našu sredinu marseilleskim atentatom, kako to većina misli. Sad se nakon njegove smrti može reći, da su o Marseille-u pisali najviše oni, koji o tome ne znaju ništa, dok su pravi sudionici mrtvi ili razumno šute, svijestni činjenice, da je mnogo toga svijetu nepoznato i da mnogo detalja, koje su sudionici odnijeli u grob ili su to već odnijeli.
U jednom od razgovora samnom Desbons je izjavio, da mu jednom prilikom stavim na raspolaganje strojopisačicu, koja je perfektno vladala francuskim jezikom i stenografijom, te da bi on bio voljan izdiktirati mnoge tajne, koje bi morale biti spremljene u trezor koje banke u Španjolskoj i objelodanjene tek onda, kada hrvatska opet bude svoja i slobodna, a i onda samo ono, što Hrvatskoj bude konveniralo. On je znao mnogo toga i vječito je bio proganjan od poznatih i nepoznatih mračnih snaga, koje su imale interesa, da se misterij Marseille-a ne rasvijetli ili da ga se prikaže tendenciozno.
U tomu ga je spriječila teška bolest, jer je trpio od srčanih napada, kao posljedica svoje ljubavi za hrvatsku. Kada je veo sramote i izdaje prikrivao obzorje još prije Bleiburga, ustaški je branitelj bio u tamnici, a kada je izašao, radi ljubavi za Hrvatsku nije više bio onaj veseli, optimistički i, unatoč godina i fizičke konstrukcije, dinamični i energični čovjek. Bolest ga je mučila te je u manjim ili većim vremenskim razmacima padao u krevet, oporavljao se i iznova se prihvaćao rada, dizao se i padao, dok ga posljedice tamnovanja nisu odnijele zauvijek u grob.
Osim svojih povjerljivih “Tajnih Zapisa”, Desbons je dugi niz godina spremao druga velika djela, koja su imala naslove “Bilješke Ustaškog Branitelja” i “Balkanske Uspomene”.
Vrijeme će pokazati, je li Desbons mogao završiti ta djela i nadoknaditi ono, što je izgubio u doba preokreta . Na meni je, da vjeran datom mu obećanju, iznesem nekoliko stvari i, prije svega, našu skupnu sliku koja je bila jedna od najdražih uspomena obadvojici. (Prilažem sliku Ustaše Maksa kako on to sam za sebe kaže i Maitre Georges Desbonsa branitelja Ustaša: Pispišila, Kralja i Rajića u Marseilleskom atentatu na srpskog kralja Aleksandra karađorđevića 9 listopada 1934. Slika je iz godine 1951. kada je Georges Desbons došao posjetiti Maksa u Španjolsku. Mile Boban, Otporaš.)
Rekli smo, dakle, da veza Desbons s ustašama ne počima marseilleskim procesom. netočna je tvrdnja, da je on k nama prišao kao profesionalni odvjetnik i da je kroz obranu marseillskih atentatora postao prijatelj hrvatskog naroda. On je u proces ušao kao vjerni i dugogodišnji hrvatski prijatelj i simpatizer revolucionarnih pokreta Hrvata, Macedonaca, Madjara i Crnogoraca.
Ime Desbons bilo je dobro poznato u Madjarskoj u krugovima “Revizionističke Lige”, koja je pod vodstvom grofa Bethlena radila na reviziji mirovnih ugovora. Desbons je bio prijatelj potlačenih naroda, te se je njegovo ime, kao i francuskog književnika Pezeta, u Madjarskoj spominjalo s posebnom pohvalom. Poznata politička revija “Magyar Szemle”, u kojoj je suradjivao i veliki poznavalac i prijatelj hrvatskog naroda sveučlištni profesor Payza, te njegov pomoćnik prof. Homonay, koji i danas živi negdje u Americi, pisala je s toliko topline o jednom Francuzu, kojeg je gonila nepravda, da smo logički morali misliti, da će taj čovjek razumjeti i nepravde, koje su nanijete hrvatskom narodu. Ja sam u to vrijeme bio pobočnik zapovjednika stka. (što bi moglo značiti satnika, mo. Otporaš.) Bege, kasnije generala Servatzya, (to je bilo u vrijeme dok su obadvojica bili na Janka pusti, mo. Otporaš.) i na jednom sastanku s kodanićem i generalom perčevićem, koji su živjeli u Austriji, bilo je odlučeno, da se preko naših organizacija u Francuskoj stavi u vezu s tada već čuvenim odvjetnikom Desbonsom. Tada je ta stvar već izlazila iz djelokruga našeg područnog zapovjedništva i prelazila u djelokrug onih, koji su radili na vanjsko-političkom i propagandističkom sektoru. To je bilo negdje početkom 1932. godine.
U jedno sam apsolutno siguran: Desbons je imao vezu s našim predstavnicima prije, pa čak i neposredno prije atentata u Marseilleu. Da li to zahvaća u sami atentat, ne mogu znati, a niti će to reći oni, koji bi to mogli znati. Ako se radilo o tako delikatnom kontaktu, onda je svakako bio preko ljudi, koji su znali, što su radili. Da se razumijemo: nisam htio reći, da je Desbons znao za spremanje atentata. On je bio žarki francuski rodoljub i osobni prijatelj s francuskim ministrom vanjskih poslova Lavalom (Pierre, prilažem njegovu sliku, mo. Otporaš.)
On sigurno ne bi nikada dozvolio, da njegovo ime bude vezano s atentatom, koji je na najveću žalost pokosio i život francuskom ministru . predsjedniku bartou.
Desbons je počeo živo pratiti sudbinu Hrvata, Bugara i Crnogoraca već kao mladi pravnik i diplomatski činovnik. Već u doba crnogorskog kralja Nikole on je bio čovjek najužeg povjerenja crnogorske dinastije. Ako se može govoriti o njegovu neprijateljstvu protiv Srba, nije to neprijateljstvo u njegovo srdce unišlo s marseilleskim atentatom, a niti savezno s ustaškom borbom uopće. mene čudi, da su crnogorski patrioti, bili to takozvani federalisti iz škole Sekule Drljevića ili Save Štedimlije, bili to pristaše dinastije, kojih još znatan broj u narodu i medju inteligencijom, zaboravili onoga pravnika i diplomatu Desbonsa, kojega je kralj Nikola htio oženiti jednom od svojih kćerki i koji je imao sudbinu cijele crnogorske kraljevine u svojim rukama. Desbons je bio zavolio junački i plemeniti crnogorski narod. Srbi su ga bili stavili na svoju crnu listu davno prije dogadjaja u Marseilleu. Desbons nije nikada bio “persona grata” za beograd, niti onaj kraljevski, niti ovak komunistički.
Kako sam već rekao, Desbons nije postao branitelj uhićenih u marseilleu tek kao profesionalni odvjetnik, već kao stari, uvjereni i intimni prijatelj hrvatskog naroda. Za svoju obranu nikada nije tražio niti dobio makar i jedan jedini cent, ne samo za svoj honorar prema odvjetničkim propisima, nego niti za svoje stvarne troškove. U Americi bi o tomu mogli nešto znati Došen, (Ante, mo.) Erić, (Rudi, mo.) Budak, Šulentić i onaj krug prijatelja iz starog “Domobrana” i “Hrvatskog Kola”, koji su sabirali sredstva za obranu atentatora, kako to i danas čine za obranu uhićenih u Njemačkoj. (Ovdje se radi o skupini 29 Hrvata koji su 1962. godine u Mehlemu napali jugoslavensku Misiju koja je uveliko širila među hrvatskim pasošarima mržnji i dezinformacije protiv Hrvata i hrvatskih političkih emigranata, mo. Mile Boban, Otporaš.) Plaćeni su tek sudski troškovi, kao i u svakom sudskom procesu.
Baš zato, jer za svoj rad nije bio plaćen, on je uhićenike branio s tolikim žarom, jer je u njima branio potlačeni hrvatski narod. naravno je, da je tadašnja politička Francuska, razjarena radi gubitka prestiža i tadašnjeg svog saveznika te vlastitog ministra – predsjednika, pravila takovi pritisak, da je Desbons bio kažnjavan, odstranjen i na kraju izbrisan s popisa odvjetnika. istina, mnogo kasnije bio je rehabilitiran i radio je kao odvjetnik pri kasacionom (Vrhovnom sudu, mo.) sudu. Time je velika slobodarska francuska nacija ne samo rehabilitirala profesionalca, koji je uhićenike branio po svomu zvanju, nego je popravila učinjenu nepravdu hrvatskom narodu. Dodijeljena su mu čak razna francuska odlikovanja i nosio je značku “Legije Časti” s velikim ponosom u zapučku. (Uz ovo treba spomenuti da sam ima čast na njegovu sprovodu 1 listopada 1962. godine nositi kutiju ili škatulu od četiri (4) hrvatska odlikovanja NDH koja mu je Poglavnik dodijelio. Prilažem jednu sliku. Mo. otporaš.) 
Desbons je bio prijatelj Bugara radi Macedonije. Dobro je poznavao cijeli slučaj macedonskog pitanja i bio je dugi niz godina povezan sa službenim, poluslužbenim i neslužbenim snagama bugarskih i macedonskih borbenih organizacija. Posjedovao je visoka bugarska odlikovanja i prijateljstvo s istaknutim macedonskim revolucionarcima, te se Vančom Mihajlovom bio je osobni prijatelj. Poznavao je, kako je on to nazivao, i posebne klanove ne samo Hrvata, Crnogoraca i Madjara, nego i Bugara.
Desbons je bio prijatelj Bugara radi Macedonije. Dobro je poznavao cijeli slučaj macedonskog pitanja i bio je dugi niz godina povezan sa službenim, poluslužbenim i neslužbenim snagama bugarskih i macedonskih borbenih organizacija. Posjedovao je visoka bugarska odlikovanja i prijateljstvo s istaknutim macedonskim revolucionarcima, te se Vančom Mihajlovom bio je osobni prijatelj. Poznavao je, kako je on to nazivao, i posebne klanove ne samo Hrvata, Crnogoraca i Madjara, nego i Bugara. Neobično je cijenio i vodju vojvodjanskih Srba dra. Jocića, (Eugena, mo.) što dokazuje, da nije mrzio srpski narod, kao što ga ni mi ne mrzimo, nego je mrzio onu srpsku nasrtljivost i srbijanske pretenzije na nesrpska područja. On je bio veliki zapadnjak, humanista, pravnik i diplomata. bavio se je stvarima, koje su više od mržnje. Gajio je veliku nadu, da će preko dra. Jocića i vojvodjanskih srpskih intelektualaca doći do jednog razumnog preobražaja kod Srba, s kojima bi njemu dragi narodi Hrvati, Crnogorci i Bugari mogli u miru živjeti. To dokazuje, da su njegove koncepcije na cijelom onom prostoru od Sofije do pešte bile kompletne.
Unatoč strahovitog pritiska sa svih strana, Desbons je uspio spasiti živote marseilleskih atentatora. Oni su, istina, osudjeni i odpremljeni na Vražji Otok, gdje su Pospišil i Kralj umrli od tuberkuloze, dok se Raić odhrvao i napokon vratio (u prosincu 1941. i umro 1944., mo. Otporaš.) u Hrvatsku Državu.
Ako je Desbons u životu imao kompleksa, jedan od njih bio mu je Raić. Volili su se kao dva brata. Raić mu je u Zagrebu bio stalni pratilac i bdio nad njegovom sigurnošću. Tu sada ulazimo u pitanja, koja možemo samo djelomično poznavati. Desbons je mrzio naciste, a nije volio Nijemce. Da je živio još neko vrijeme, vjerojatno i do njega došao val prijateljstva, (jer su njemački predsjednik Conard Adenauer i francuski predsjednik Charles de Gaulle pred ulaznim vratima Katedrale u Reimsu na mramoru napisali i potpisali VJEČITI MIR IZMEĐU NJEMAČKE I FRANCUSKE, tako da ta dva naroda – zaraćena više od jednog stoljeća – danas živu kao braća i susjedi u velikom miru, mo. Otporaš.) kojeg u Europi razvijaju Njemačka i Francuska. Nijemci su mu u ll. svjetskom ratu bili prouzrokovali bolove, koje nije zaboravio, a prihvatili su nevoljko i njegovo imenovanje za opunomoćenika Petainove vlade. Desbons je spriječio, da Njemačka dobije u ruke materijal o marseilleskom atentatu. Bojao se je za svoj život, kao i za život Raića, i sigurno ne bez razloga. kada je prolazio njemačkim područjima, mijenjao je planove. Na kraju Raićeva smrt za njega je bila misterij, kojega će jednom sigurno povijest sasvim rasvijetliti.
Desbons je bio veliki prijatelj Poglavnika i strahovito ga je boljela Poglavnikova tragedija nakon atentata u Argentini, kao i radi napada neprijatelja hrvatskog naroda, pogotovo onih Hrvata, koji su suradjivali sa Beogradom. To im Desbons nije nikada oprostio, ali je in naročito u posljednja vremena isticao, da je on prijatelj hrvatskog naroda a ne jednog klana. Nije mu bilo sve drago, što se je dogadjalo u redovima državotvornih Hrvata u posljednja vremena, ali se nije u to miješao. Ipak je smatrao potrebnim reći, da nije zadovoljan onim, što se je dogadjalo. Uz mnoge od izključenih vezalo ga je veliko prijateljstvo kroz godine, dok su mu oni “kadije”, koji su tužili i sudili, bili sasvim nepoznati. Mnogo je puta pitao, da šta je s Andrijom Artukovićem. Nije se mogao pomiriti sa sudbinom da bi Dido Kvaternik moga biti izdajnik Pokreta. Boljele su ga svadje hrvatske kolonije u Francuskoj. Znao je preko svojih mnogobrojnih veza, da svemu nisu krivi ni Srbi ni komunisti, jer najveći broj denuncija protiv hrvata poticao je od njih samih. (Prilažem sliku, mo.)
Bili bi nepošteni prema uspomeni našeg velikog prijatelja Desbonsa, kada ne bi posebno naglasili neke njegove političke poglede. On je bio, kako bi sam znao definirati “antipolitičar”. Mrzio je politiku stranačarstva, jer je vidio, da i Francuska ide u propast, a i druga mu domovina Hrvatska (koju je domovinom smatra) ne može naprijed radi politikanata, koji predstavljaju interes stranke i “klana” osloboditeljskoj politici. Dijelio je Hrvate na političare i rodoljube tvrdeći, da vatreni rodoljub ne može biti političar, a niti političar može biti vatreni rodoljub. Imao je veliki socijalni osjećaj i znao se je često “očešati o buržuju”. medjutim, to u Francuskoj nije isto, kao u Hrvatskoj, jer se je Francuska revolucija davno prije sukobila s tim problemom i neutralizirala ga.
Koliko nam je poznato, Mirko Meheš, koji danas živi u Kanadi, bio je u prisnim odnosima s Desbonsom u posljednje vrijeme. Možda bi zato bila njegova dužnost skupiti podatke iz svih vrela i srediti Desbonsove zapise, ako može do njih doći. (Prilažem sliku polaganja vijenca na grob Georges Desbonsa na Mrtvi dan 1962. Mile Boban, Otporaš.)
|
Ako bi to učinio, mi smo voljni te stvari tiskati, a prihod upotrijebiti za podizanje spomenika našem velikom prijatelju, bratu i braniocu.
Bilo bi neobično koristno spasiti zapise toga velikoga čovjeka. Znamo, da su postojale snage, koje su ga progonile, uništavale mu materijal i čak dale zaplijeniti film o marseilleskom atentatu i uništiti zrakoplov, koji ga je iz Amerike prenosio u Europu. Desbonsa je mučila misao, da su se stvari u Marseilleu zaplele i da je bilo drugih pokušaja, da se uništi Aleksandra. Sami Francuzi su pustili, da iskrvari i pružili mu prvu pomoć prekasno. Desbos je dokazao, da Aleksandar nije umro od kugle kalibra Vlade Černozemskog, nego od drugog kalibra, kojeg su upotrebljavali francuski policajci i sršski žandari iz Aleksandrove pratnje. Dogodilo se mnogo čudnih stvari. Nudjene su mu ogromne svote novca za memoare, da prepusti obranu i t.d. On je sve to odbio, a možemo reći, ne povrijedivši njegovu uspomenu, da nije živio u materijalnom izobilju. Njegovi klijenti hrvati, Madjari, Crnogorci, Bugari i.t.d. samo su mu zadavali brige, muke, troškove i opasnosti. On je bio odvjetnik izgubljenih parnica, kako je znao za dobru dozu humora reći. Odbijao je sve ponude, iako je trebao sredstva i ako je memoare mogao dobro prodati Amerikancima, Englezima i Francuzima, a vjerojatno i Beogradu. Sve je to odbio i na kraju sve izgubio, čak i zdravlje na robiji.
Oči nam se zaustavljaju na njegovoj markantnoj figuri. To je jedini Francuz, koji je radi hrvatske dopao tamnice. Hoće li uhićeni hrvati u Njemačkoj naći ovakvog odvjetnika, kakvoga je dala velika francuska nacija?
Danas, kad iz Francuske i Njemačke polazi ideja europeizma, to bi nam bilo drago, da se dogodi. Francusku naciju morali bi voljeti radi Desbonsa, kada drugih razloga ne bi ni bilo. Francuska nikome nije zanijekala azil. I sam sam tamo bio, istina radio u rudniku, ali sam bio u sigurnosti. Kada me je jedan Madjar denuncirao, dobio je batina. Vjerujem u Desbosnovu domovinu i budućnost.
Slava ustaškom branitelju!
Ova slika je po svim saznanjima iz godine 1951 ili 1952. To govorim zato što je u to doba Nahid Kulenović, sin Ministra Hrvatske Državne Vlade NDH dra. Džafer-bega Kulenovića u to vrijeme živio u Madridu, kod generala Luburića, a već 1952. je otišao živjetu u Njemačku gdje je živio sve do pogibije kada su ga “saradnici” titove Udbe ubili 30 lipnja 1969. Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.