U M R O J E D A Ž I V I – F R A N J O M I K U L I Ć
OTPOR br. 3. 1983. prva stranica Franjo Mikulić
I N M E M O R I A M F R A N J I M I K U L I Ć
Jedan citat Franje Mikulića kojg je rekao u siječnju 1979. god. u Domu Hrvatskog Narodnog Odpora na Dupont Street u Torontu: “SAMO SU SLOŽNI JAKI, SAMO SU JAKI SLOBODNI!”
Ova slika je na prvoj stranici časopisa OTPOR br. 3. 1983., a na zadnjoj stranici je slika Franje Mikulića u torontskom uzletištu, jer su ga kanadske vlasti – vjerojatno zbog te izreke protjerale i zabranile mu ulazak u Kanadu. Prilažem tu sliku ispod ove slike a zatim prepisujem iz ovog časopisa, st. 11 kratki sadržaj o pk. Franji Mikuliću. Mile Boban, Otporaš.
Zadnja stranica časopisa OTPOR br. 3. 1983.
Ispod slike piše: Marin Sopta, Franjo Mikulić, Leon Galić.
Na torontskom uzletištu, 6. siječnja 1979. godine.
UMRO JE DA ŽIVI
Nakon smrti Brune Bušića odlazak s ovozemaljske pozornice Franje Mikulića je najbolji. S ovim ne umanjujemo vrijednost drugih umorenih hrvata, jer su sve žrtve teške i bolne. Gledajući s hrvatskog političkog stajališta, Franjo je za Hrvatsku bio velik čovjek. Na žalost, a nekima i na sramotu, nisu ga shvatili ili ga nisu htjeli razumjeti. Franjo je govorio pučkim jezikom, jezikom Stipice Radića, ali u suvremenom obliku. Bio je prema svojim sunarodnjacima, a napose sa suradnicima i previše iskren. Govorio je ono što je osjećao a vjerovao je u ono što je hrvatski narod želio i tražio. Nije letio po položajima iako je svojom zavidnom sposobnošću zaslužio daleko više nego što je postigao.
Da je kojim slučajem bio stoličar i kruhoborac, Franjo je mogao imati sve što je želio, ali njega je u životu zanimalo drugo – Hrvatska. Za Hrvatsku je živio, radi Hrvatske je praktički i obitelj izgubio i na koncu, iz prevelike ljubavi za svoju Domovinu, svoj život zamijenio je vječnim počinkom.
Život Franje Mikulića protkan je neobičnim događajima od dječačkih dana do smrti 22-23 travnja 1983. godine. Rođen je 1932. godine, u selu Donja Kupčina, općina Jastrebarsko.
Kako desetogodišnji dječak, s roditeljima iđe k partizanima u šumu, pa mu je i to pomoglo, da stvori pravu sliku hrvatskog položaja pod beogradskom diktaturom. (Nadodajem ovdje nešto što je aktualno za današnje razumijevanje, a to je da pisac ovog opisa MEHMED SOKOLOVIĆ, glavom i petom Mile Markić nije tada znao, kada je ovo pisao 1983. god. za Franju Tuđmana koji se je poslije Franje Mikulića razočarao u Jugoslaviju i u jugoslavenstvo, mo. Otporaš.) Iako je po zvanju bio učitelj, u svojim školskim klupama pokazao je veliku političku nadarenost, što je to kasnije iskoristio za sebe i za svoj hrvatski narod.
Početkom 1957. postaje predsjednikom općine Pisarovina, a od 1962. do 1969. obnaša dužnost direktora poznatog poduzeća “Agrokombinata”. Početkom 1969. vraća se u svoje rodno mjesto i biva izabran za predsjednika općine Jastrebarsko. Usporedo s navedenom dužnošću, Franjo postaje članom upravnog odbora Matice Hrvatske i članom Partijske konferencije SRH.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, Mikulićevo ime dolazi među prvima (od 50 pedesetorice, mo.) na crnoj neprijateljskoj listi iz Beograda i u postkarađorđevskoj, tako zvanoj čistiki, zatvaraju ga 10 siječnja. (1972., mo.) Dvogodišnje robovanje izdržava do zadnjeg dana u Staroj Gradiški.
Čim je napustio logorske zidine, Franjo zamjenjuje domovinsko podneblje bijednom emigrantskom emigracijom. Zarađivanje kruha na građevinama, Franji nije smetalo da se potpuno preda hrvatskoj i za nju dnevno radi preko deset sati, ne tražeći nikakvu novčanu protu nagradu. Kao takav čovjek, koji se Hrvatskoj potpuno predao, koji zna sve beogradske makinacije, jasno je da je režimlijima smetao i zato su ga na sve moguće načine htjeli najprije psihički utući a poslije i fizički likvidirati.
U toj svojoj maniji udba je nastojala na sve moguće načine dočepati se njegove žive glave. Godine 1978. Beograd skupa sa Stipom Bilandžićem, Nikolom Miličevićem i drugim Hrvatima tražiti i Mikulićevu glavu. kada to nije uspjelo kasnije ga pokušava u Francuskoj kidnapirati. u nesreći Franjo je imao i sreću. Vidjevši da se Franjo psihički ne da lomiti, svojim posebnim kanalima Beograd mu u Njemačkoj zabranjuje svako političko djelovanje, što su Franjini politički protivnici iskoristili i iz neke pakosti, ljubomore i mržnje, pred hrvatskim narodom nastojali su ga poniziti, oblatiti i pod noge baciti. iako ne zasluženo popljuvan od svojih do jučerašnjih hrvatskih suradnika, razočaran u rad HNV, kao briselski predsjednik a kasnije sabornik, napušta redove Vijeća i, skupa sa svojim bliskim suradnicima, 1980., godine udara temelje HDP. Radi jedne isplanirane gužve u Munchenu, njemački redarstvenici Franju zatvaraju i osuđuju ga višegodišnju kaznu zatvora.
Prema razvoju situacije, ovog ljeta franjo je trebao izaći na “slobodu”. Iz straha radi njegove aktivnosti, Mikulić je morao napustiti prije ovozemaljski svijet nego tamnicu zamjeniti slobodom.
Franji se je često znalo prebacivati radi HN. Otpora i njegove politike. No on se nije povlačio i pokunjene glave primao te lažne etikete nego je kao razuman čovjek i iskusan političar branio istinu.
U svom pismu uredniku OTPORA od 4. travnja piše….
MEHMED SOKOLOVIĆ
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.