ULOGA GENERALA SARKOTIĆA GODINE 1918. U SARAJEVU, “DRINA” br. 7-9 1962. st. 204-208

Bog! poštovani i dragi prijatelju (gospodine u ovom slučaju za mene je manje nego “prijatelju”, jer bez obzira kome se Vi obraćali smatrat će Vas gospodinom ali – možda – ne i prijateljem kao što Vas ja smatram prijateljem. Smatram vas velikim prijateljem zato što se neumorno bavite našom hrvatskom poviješću. Sada je petak večer 30 rujna 2022., skoro pet i pol uvečer. Došli smo kući prije nego što smo mislili a to je zato što sam nagonio suprugu Annie kao što Bog nagoni maglu da što prije dođemo kući, jer moram za vas nešto potražiti što Vam je potrebno za vaš povijesni hrvatski rad o Sulejmanu Pačariz iz Sandžaka.

    Poznati hrvatski intelektualac, književnik i poviesničar Dr. Ivo Omrčanin napisao je u “DANICI” od 20. lipnja 1962. članak pod naslovom “NA GROBU PREDSJEDNIKA WILSONA”. U tom članku spominje i ulogu hrvatskih političara i hrvatskih generala godine 1918. kao i uopće hrvatske vojske. Posebno se spominje baruna Stjepana Sarkotića, tadanjeg zapovjednika Austrijske Vojske u Bosni i Hercegovini.

     Mi ne ulazime u detalje, jer nam isti nisu poznati, barem ne u tolikoj mjeri, da bi Dr. Omrčaninu davali ili ne pravo u usporedbi sa djelovanjem Dra Trumbića i generala Sarkotića. Svakako smatramo tu temu veoma, veoma interesantnom, pa bi nam bilo drago, da hrvatski povjesničari (ovo general Drinjanin, Maks Luburić govori ima šest desetljeća, dakle 1962. godine što se nesumnjivo odnosi na sve naraštaje hrvatskih povjesničara, osobito današnje hrvatske naraštaje koji još u sebi nose neku vrst ostavštine iz školskih klupa bivše propale, grozne i ogavne Jugoslavije, mo. građevinar Mile Boban.) unesu malo više svijetla. Još ima dosta živih iz one ekipe, koja je 1918. godine zapovjedala hrvatskim jedinicama. Hrvatski bi povjesničari mogli hrvatskim vojnicima dati vjernu sliku dogadjaja. Da, po sriedi je bila jugoslavenska magla, za koju snosi odgovornost i Dr. Trumbić, iako tu odgovornost Dr. Omrčanin nastoji sniziti unatoč činjenice, da ju je i sam Trumbić priznao i kasnije zapravo tražio smrt, izazivao Beograd, da umre kao martir.

    Ako može išta služiti jedan podatak, mi ga donosimo da ga se upotrebi. General Perčević je održao na Janka Pusti jedno predavanje negdje god. 1933. i govorio baš o ulozi hrvatskih zapovjednika i posebno o maršalu Sarkotiću. General Sarkotić, Lipovšćak, pukovnik Kvaternik i drugi imali su namjeru uz pomoć hrvatskih jedinica zaustavite Srbe, ali da su to spriečili hrvatski političari i baš Dr. Trumbić. General Perčević je bio veoma savjestan i skrupulozan čovjek i jedva je i zamisliti, da bi govorio o stvarima, koje ne pozna, i da bi davao mišljenje ljudima, ako za to ne bi imao dovoljno razloga. On je govorio i o uhićenju generala Sarkotića, koji je održao stegu i red u sebi podredjenim jedinicama ali da su iz Zagreba došli po njega ugledni političari, koji su ga uvjerili, da treba prepustiti političarima sudbinu Hrvatske.

    Eto baš u ovoj “DRINI” govorimo o pukovniku Pribaniću, koji je bio jedan od vojničkih zapovjednika Zaštite i kasnije sa pokojnim Božom Kavranom stradao u Jugoslaviji i bio obješen. On je već 1918. mislimo sa pukovnikom Kvaternikom, kasnijim Vojskovodjeom, išao u borbu za hrvatsko Medijumorje. Znamo i za pokušaj na Jelačićevom Trgu, gdje su hrvatski vojnici na svoju ruku poveli borbu i bili pokošeni, ne po Srbima i ni srpskom vojskom, nego po partikularnim vojskama hrvatskih ljudi, političara, od kojih vjerojatno nije bio daleko JUGOSLAVENSKI ODBOR.

     Kasnije hrvatski general Servatzi poveo je bio u Sremu borbu protiv srpske vojske sa jednim bataljunom. Kasniji pukovnik Pjanić bio je mjesec dana u Slavoniji u šumi, kako i mnogo drugova, koji su se vraćali iz Italije sa oružjem u ruci. Mi znamo za stotine takvih slučajeva, a pukovnik Batušić je isto pisao o borbama u Lici u to doba.

     Nije tako jednostavno, danas svaliti krivnju na hrvatske zapovjednike, koji su 1914. i 1918., kao i 1941. i 1945. godine na povlačenju slušali hrvatsko političko vodstvo, ili hrvatske političare.

     Koga trebaju slušati vojnici? da li trebaju uvijek slušati? Eto ponekada i dr. Omrčanin piše o tome što se sve svidja Amerikancima, što ne, i govori o ljudima, koji su UBIJALI. Ubijanje je gadna stvar. Smrt je isto nešto tužna. Ali rat je, gospodo, ubijanje na jedan ili drugi način. Amerikanci su ubijali u Hirošimi na način, koji još uvijek neda mirno spavati mnogima od odgovornih ili počiniteljima, a u gradjanskom ratu su se kupali u krvi na sve moguće načine. Čudno je to, jako čudno, da naši ljudi čim predju veliku baru (misli se preko Atlantika za Južnu i Sjevernu Ameriku, mo. građevinar Mile Boban.) promjene, ne samo državljanstvo i valutu i ideje o vladavini, nego i nešto drugo, što se ne bi smjelo mienjati.

     Postavlja se i pitanje: do koje mejre mogu i smiju vojnici politički misliti i djelovati, a da prije ili poslie ne budu označeni ovim ili onim imenom po onima, koji čeprkaju po podatcima prošlosti.

     General Sarkotić je bio veliki hrvatski rodoljub i zna se za njegove kontakte sa ostalim hrvatskim patriotima vojnicima. To je dokazao i tim, jer je ob nio zapravo most izmedju stare i nove vojničke emigracije i on je mladoj političkoj emigraciji mnogo pomogao. Dr. Ivo Frank, sin pok. Josipa Franka, vodje pravaškog pokreta, kako se zna, živio je nakon 1918. u Pešti i uvijek, kada se govorilo o vojnicima uvijek je znao nama mladjima reći, da kamo sreće, da su hrvatski političari bili tako sviesni kao hrvatski vojnici, koji su na mnogo mjesta i načina pokušali nešto za hrvatsku stvar napraviti 1918., ali su svugdje dobili u ledja nož hrvatskih političara, koji su uvijek gledali kroz nečije naočale. Tada je ideal bio Srbija i beograd, i mladi i zaslužni povjesničar Jere Jareb iznio je nešto o tome. Mislimo, da nije pošteno pisati samo tako o hrvatskim vojničkim pojmovima, kao što je bio general Sarkotić

     Ivi Omrčanin veli: ja mislim, da ne treba napadati Dra Trumbića, jer da nije ništa kriv.

     Mi velimo: ne treba napadati generala Sarkotića, jer on zaista nije ništa kriv. A mi Trumbića nismo napadali i ne mislimo to ni činiti. Mir sjenama u grobu, a nastojmo na zaista naučan i gospodski način o svemu razgovarati.

     Nas zbrinjava, da umovi kao Dr. Omrčanin padaju u kušnju pisati o vojsci i vojnicima na način, koji nisu u skaldu sa istinom i interesima.

                                                                                           general Drinjanin.

Poštovani prijatelju Željko Karaula prepisao sam doslovno što je Maks Luburić pisao u DRINI br. 7-9 1962. godine, dakle ima već punih 60 godina. Tu on spominje i pukovnika Batušića, (Krunoslav, mo.) za kojeg se Vi tražite neke podatke. da vas sam podsjetim jutros mi se je jedna javio i mene moli kao što se Bog moli da svakako iza sebe ostavim hrvatskim nadolazećim naraštajima mnogo toga zapisano, jer da bi to bio jedan veliki propust i šteta ako se to ne zapiše…

Primite moje iskrene prijateljske pozdrave.

Bog! građevinar Mile Boban.