Prilažem poveznicu koje je naslov: “ako mi jašiš po sestri, nećeš po mojoj Hrvatskoj…”
Udba potiče razdor medju Hrvatima da bi mogla ubijati, Nova Hrvatska br. 4. 1980., st. 17/18
Prije nego počnem prepisivati ovaj povijesni sadržaj iz novine Nove Hrvatske, kao jedan povijesni dokument, te za bolje razumijevanje ovog opisa bit će potrebno ovdje dati neka objašnjenja, koje ću ja nadodati prigodom prepesivanja. Sadržaj ovog članka iz N.H. donosi mnoge istine koje nije napisao niti “Odporaš” niti “Otporaš”, nego glavom i petom IKO DOMAZET, dopisnik novine N.H. koji je napisao, mislim 17 Feljtona “Tajni Rat Udbe protiv emigracije” (15), a ovo je jedan od njih. Mile Boban, Otporaš.
Tajni rat Udbe protiv emigracije (15)
“Udba potiče razdor medju Hrvatima da bi mogla ubijati”
Smrću Maksa Luburića u “Hrvatskom narodnom otporu” nastala je praznina koju ni Dinko Šakić ni Stipe Bilandžić nisu mogli (ni znali) ispuniti, te tako suzbiti polarizaciju i anarhiju, koja je poslije Luburića zahvatila gotove sve ogranke te prividno poluvojne organizacije. Što je bilo po srijedi?
Drukčiji razvoj u postojećim okolnostima i nije se mogao očekivati. “Otpor” je bio zatečen. Nije bilo izgradnje i pripremljene ličnosti. , koja bi zamijenila dosadašnjeg vodju. Organizaciju je preuzeo njegov šurjak, Dinko Šakić, ne toliko po želji pripadnika “Otpora”, koliko po obiteljskoj vezi. (Prilažem poveznicu koje sadržaj potpuno objašnjava uloge obiju riječi “Odpor! i “Otpor”, mo. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.
Držeći se, uglavnom, u poslijeratnom vremenu podalje od aktivne politike, Šakić nije imao iskustva i nije znao što bi trebalo učiniti i kako održati organizaciju, Nastupio je kruto, zapovjednički, bez dovoljno shvaćanja za ljude i njihove potrebe, a još manje pod kojima se lome emigrantske organizacije i pucaju ljudski odnosi. Za to je trebalo više političkog znanja i vještine, koju Šakić nije imao.
Neki su se ogranci “Otpora” zbog toga brzo osamostalili i otkazali poslušnost. Šakić ni tada nije pokazao inicijativu ni neki program rada, iako su mnogi članovi tražili da se “Otpor” konačno pomakne s mrtve točke. Energija organizacije počela se sve više trošiti na unutarnje borbe i podjele.
Ni neprijatelj kod toga nije stajao skrštenih ruku. On je još više raspirivao prikrivene ambicije i razbuktale strasti, povećavajući razdor medju ograncima i ljudima. Spontano niču mali “Maksovci”. Više nije bilo autoriteta, koji bu unio red i smirio napeto stanje unutar organizacije. (Malo nas je danas na životu koji su bili sudionici tog razdora. Ja sam jedan od tih prepirka i svađa. Ogranak HNO iz Toronta Erik Lisak me je službeno pozvao u kolovozu 1978. godine da dođem u Toronto održati govor u Domu Hrvatskog Narodnog Odpora na Dupont Street, ulici. Došao sam u petak večer a u subotu je bila zakazana sjednica. Sastali smo se i iznijeli svak svoja gledišta. Moja gledišta su bila za smirivanje duhova i situacije, što se vrlo dobro može uočiti u sadržaju gore priložene poveznice. Jedan od nazočnih je bio najbučniji i najgrlatiji, njega se nije moglo kontrolirati. Da ne pokvarim ukus čitateljima neću spomenuti njegovo ime, još je živ i vrlo je bolestan, (r. 1934.), a stavit ću njegove inicijale ŽB. Nastojali smo ga umiriti, ali to nije išlo. Neke nazočne koji se s njim nisu slagali, nazvao ih je neprijateljima i izdajnicima Maksovih ideja i Maksovog “ODOPRA”. O tome u ovom članku piše IKO DOMAZET. Kada je taj ŽB vidio da gubi teren pod nogama, digao se i pozvao svoje istomišljenike da napuste sjednicu, jer da to nije sjednica “Odpora” nego “Otpora”. Digao se je i sa njim dvojica ili trojica i napustili dvoranu. Nikada više nisam imao priliku vidjeti tog vatrenog “Maksovca” kojem je Maks Luburić iz Španjolske pismenim putem bio sinu kršteni kum. Kada smo završili sjednicu, izašli smo vani, pred zgradu gdje je natpis bio velikim slovima: Doma Hrvatskog Narodnog Odpora. Priđe k meni Martin Perić i reče mi doslovno ovako: gospodine Pročelniče (ja sam tada bio Pročelnik HNO za Sjevernu Ameriku. Prilažem sliku cirkularnog Vjesnika od 6 stranice God: 1 br. 4/5 kojeg su ogranci HNO dijelili pred crkvim, piknicima itd. besplatno, Mile Boban)
molim Vas sve ste dobro rekli, ali molim Vas nemojte mijenjati slovo “D”, ostavite ga za uspomenu, a mi idemo dalje sa Maksovim programom i idejama sa “T” tj. “OTPOROM”. Molim pomno pročitajte članak IKE DOMAZET-a i sami pronađite tko je među nama bio taj koji je širio razdor, mržnju, klevete, svađe i neslaganje. Danas, utorak 26 listopada 2021. ja Mile Boban bivši Pročelnik Otpora ovo iznosim kao dio hrvatske povijesti unutar organizacije HNO; jer doći će vrijeme da će ovi dio povijesti HNO trebati hrvatskim povjesničarima. Hvala. Mo. Mile Boban.)
—————————–
Umjesto akcija protiv neprijatelja napadi na sunarodnjake
—————————–
To nezadovoljstvo izbacuje na površinu svoj proizvod – Stipu Bilandžića, čovjeka koji je tada jedva bio poznat izvan Njemačke. On je trebao maknuti Šakića i stati na čelo “Otpora” (Prilažem sliku Stipe Bilandžića iz časopisa “Otpor” br. 1 ožujak 1975. st. 2., a na prvoj stranici su iznesene 9 točaka sa Svjetskog Sabora HNO koji je održan Kanadi 2 studenoga 1975., dakle za tjedan dana bit će točno 56. godine., mo. Mile Boban.)
Medjutim, ni Bilandžić, u kojeg su mnogi polagali nadu, nije umio riješiti jednadžbu s dvije nepoznanice: Što raditi? Kuda krenuti? (Kasnije, 1976., njemačke su vlasti zabranile oba “Otpora” na području Savezne republike).
U takvoj situaciji dolazi do pojedinačnih akcija, koje se prihvaćaju i slave bez političke ocjene. Za žrtve se otima i jedna i druga strana. U konkurenciju također ulaze i Republikanci. Takvi dogadjaji postaju naka vrst fetiša o kojem sebeskonačno raspravljau
Takvo iracionalno huškanje na listove i osobe koje objektivnije prikazuju naše probleme, ljude i dogadjaje, bio je signal destruktivnim elementima – u čije se kolo odmah hvataju ubačeni agenti. Zbog toga se razumni elementi povlače u šutnju, a na sceni ostaje, osokoljen, neobuzdan, rušilački dio članstva, koji iako malobrojan, privlači na sebe pažnju raznim izgredima.
Taj zatvoreni krug, koji sam sebi daje svetu revolucionarnu aureolu, izražava svoju politiku kroz nimalo svete ni revolucionarne akcije kao što je paljenje hrvatskih novina, pisanje anonimni pisama, pa čak i kroz kriminalne napade terorističkog tipa na vlastite sunarodnjake.
Udba se nikada ne bi mogla pohvaliti ni jednim svojim uspjehom, bez obzira na broj agenata koje plaća, kad ne bi bilo nesvjesnih elemenata u hrvatskim redovima. Udbini provokatori zagrijavaju te slijepce za promašene teme i na taj način iscrpljuju kako pojedince tako i čitave skupine. Sva njihova aktivnost svedena je na banalna ogovaranja, na svadje, prijetnje i psovačku politiku najniže vrste.
Slučaj Ilije Vučića (45), (gore prvi na sliki je Ilija Vučić, mo.) povjerenik HNO-“Drina” za Njemačku, ubijen 1975. u Stuttgartu, drastičan je primjer kako Udba preko tobožnjih vatrenih Hrvata muti odnose i čak skida glave.
I kod Vučića Udba je prije zločina tražila za sebe uvjerljiv alibi. Nisu ga mogli proglasiti svojim agentom kao tolike druge. U to ne bi nitko povjerovao. Trebalo je zato naći nešto drugo da ga se osumnjiči. Nešto, što djeluje uvjerljivo i čemu će ljudi nasjesti.
Tu je Udbi dobro došao Vučićevićev poznanik, Ivica Jurkić iz Vareša. On se bez pravog povoda posvadio i odvojio od Ilije, te počeo širiti priče kako je Vučić pronevjerio “silne novce” za koje je kupio stan. A Vučić je zaista u to vrijeme kupio na krediti neki stančić, za koji je uplatio neznatan predujam. Dokazivao je to naokolo, ali uzaludno. Više se vjerovalo Jurkiću, koji izmišlja (po nalogu Udbe) golemu svotu od 300.000 njemačkih maraka. Ta se lažna priča nije više dala zaustaviti. ona je postala predmet malogradjanske znatiželje i povod za nove glasine.
Tada se nitko nije pitao zašto Jurkić izmišlja takve laži protiv Vučića. Jurkić dotle uspješno glumi razočaranje zbog tobožnjih Vučićevih postupaka i traži javnu osudu njegova rada. neki su čak opravdavali i žalili tog “mladog Maksovca” a osudjivali Iliju Vučića. Imena tih ljudi nisu nepoznata.
U ožujku 1975. Jurkić odjednom nestaje iz Stuttgarta. Kuda je otišao? U Švicarsku, Švedsku – tako se govorilo, no nitko nije točno znao. A nije to nikoga baš mnogo ni zanimalo. Sve dok 6. lipnja 1975., u ranim jutarnjim satima, nije na Iliju Vučića ispaljeno pet hitaca od kojih su tri bila smrtonosna. Umro je od teških rana 11. lipnja 1975. u Stuttgartskoj bolnici, Katharinen Krankenhaus.
Tek tada je, s velikim zakašnjenjem, počelo iskrsavati pitanje, tko je Ivica Jurkić, koji je godinama bio varen i pečen kod Vučića. Gdje je? Isto je pitanje mučilo i policijsku istragu u Stuttgartu, koja je naj dobila odgovor.
Vučićev prijatelj Rašo tvrdi: “Taj mu je lisac, Jurkić oduzeo život”. Ovo mišljenje potvrdjuje i Ivan Bubalo. Lokalne njemačke novine javile su da je ubojica isti dan, oko 13 sati, odletio avionom iz Stuttgarta za Zurich a odatle natrag u Sarajevo.
I dok je još Vučić ležao u nesvijesti, lebdeći izmedju života i smrti – šalje iz Saarbruckena anonimno pismo na stuttgartsku policiju. javlja, u hrvatsko ime, da je Ilija Vučić osudjen na tajnoj sjednici Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva na smrt i da je pogubljen – radi pronevjere novca i izdaje.
I, kao da to još nije dosta, istovremeno su navedena četvorica emigranata, koji su tobože glasali za osudu. Upravo oni, koje Udba sama želi likvidirati. Oni su morali pred policijom dokazivati svoj alibi.
——————————
Ubojstvo Stipe Mikulića u Švedskoj
——————————
“Smrtonosni hici očito profesionalnih ubojica dokrajčili su 15 prosinca 1975. godine još
jedan hrvatski život u dalekom inozemstvu: hrvatski radnik Stipe Mikulić ubijen je u pet sati ujutro toga dana pred svojom kućom u zapadno-švedskom gradiću Falkenbergu. Stipe Mikulić, koji je do prije nekoliko mjeseci bio povjerenik HN Otpora “Drina” za Švedsku, upravo se uputio na posao, kad su ga pogodili hici razbojnika. Umro je u snazi života od 34 godine…”Tako je glasio uvod u dugi izvještaj “Nove Hrvatske” br. 1 od 1976.
Stipe Mikulić ubijen je na isti način, na putu u tvornicu, kao i njegov bliski prijatelj Ilija Vučić, takodjer Hercegovac iz sela Blatnice kod Čitluka. I u ovom slučaju Udba je izmislila “pronevjeru”, o kojoj je kasnije pisala beogradska “Politika” i tako objašnjavala ovo ubojstvo.
Strana 18
Medjutim, Stipe Mikulić bio previše dobro poznat medju Hrvatima, da bi ga se moglo ocrniti na takav način.
Zato je Udba u nekoliko navrata upozoravala švedske vlasti na Mikulića kao na “opasnog teroristu”, i zbog toga se on morao redovito prijavljivati švedskim vlastima – koje su na “Otpor” (Drinu) primijenile sankcije kao na organizaciju koja se bavi terorizmom.
Ipak, ubrzo nakon ubojstva Stipe Mikulića, švedska policija raspliće zamršeno klupko. Sumnja pada na izbjeglicu iz Bosne Irfana Kuburaša. Pored drugih dokaza i sumnjivih okolnosti, Kuburaš nije mogao objasniti odakle mu 40.000 kruna, koje je dobio drugi dan nakon umorstva Mikulića.
No, i pokraj toga, ovaj osumnjičenik nije izveden pred švedski sud. Zašto? Iz Beograda je jednostavno došla ucjena i Švedjani su popustili zbog “viših političkih interesa”. U pitanje je čak stavljen već najavljeni Titov posjet Švedskoj. Toliki je bio strah Udbe da sudski proces ne otkrije pozadinu Mikulićevog, a time i Vučićevog umorstva. Hrvatski “politički emigrant” Irfan Kuburaš našao se tako u Beogradu istog dana nakon što je pušten iz švedskog zatvora.
IKO DOMAZET
Poštovani čitatelji ovo je dio naše hrvatske političke emigracije žalosna povijest koju će jednog dana željno proučavati hrvatski povjesničari. Podugo jest za pročitati ali će svakako biti zanimljivo iz priloženog sadržaja saznati pojedinosti kako je Udba operirala među nama Hrvatima u emigraciji. Nije Udba bila toliko pametna i moćna koliko smo mi bili slabi i nemoćni. Povodom sadržaja u ovom opisu imao bih ja mnogo koješta reći, jer sam i sam bio izložen mnogim opasnostima, klevetama, ocrnjivanju itd. Nedavno mi se jedan javio i meni osobno piše između ostaloga: “…a vi “otporaši” kakav ćete obraz imati kada bi kavu pili sa generalom Drinjaninom.
MoZDrav sima Mile Boban, Otporaš. 
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.