UDBA, KOS, MILE BOBAN br. 172 – ILI “NA VEZI GA DRŽAO DRUG STIPE GRIZELJ”

UDBA,KOS, MILE BOBAN br. 172 – ILI “NA VEZI GA DRŽAO DRUG STIPE GRIZELJ” 

Ima jedna hrvatska poslovica koja kaže: Nije lisica toliko mudra koliko je kokoš glupa. Drugim riječima bi se to moglo reći: Nije Udba bila toliko mudra, koliko su glupi oni Hrvati koji joj još i dans vjeruju.

Ja ću ovdje iznijeti dva pisma. Prvo i jedino pismo koje je meni Stipe Grizelj pisao 1971. godine i moj odgovor njemu. Ali prije nego prijeđem s pismom Stipe Grizelja meni, potrebo će biti reći par riječi o tome kako sam ja došao na listu čuvara Jugoslavije kao agent KOS-a br. 172. Lista imena suradnika Kosa i Udbe je izišla u novini Nacional ima tome 12 i više godina. Prvi put kad sam za to čuo je bilo, mislim, 2004 godina. Nazvao me jedan dobri prijatelj i još bolji državotvorni Hrvat iz Chicaga i pročitao mi šta tu piše. Ja sam se samo nasmijao i pitao mojeg prijatelja: Da li ti u to vjeruješ?, našto je upitani odgovorio: apsolutno ne. I to je tako ostalo na tome. Barem tada. Ali odrazi vremena čine svoje, zli jezici ne miruju, priče se šire od uha do uha; gdje bi se mogla stara hrvatska poslovica usporediti: Što prođe preko deset zubi, čuh deset ljudi. I tako se je širila i umnožavala priča da sam ja, Mile Boban bio suradnik Udbe i Kos-a.

Ja sam uistini primjetio da su neki od mojih prijatelja, i to iskreni prijatelji i dobri Hrvati, koji su pali na ispitu i povjerovali udbaškim i kosovskim smicalicama da sam ja bio suradnik gore spomenutih službih. U to sam se iustinu  uvjerio kada mi se je sin Stjepan, rođeni Amerikanac i njegova odabrenica, rođena Amerikanka iz Clevelanda, država Ohio, ženio u mojem selu, Bobanova Draga i u mojoj župi Gorica/Sovići 20 svibnja 2007, godina. Za tu svečanost i veselje pozvao sam mnoge prijatelje među kojima je bio i sada pok. Ranko Primorac koji je tada živio u Metkovićima. Tada mi je naš Ranko rekao da je kod njega bio u petak, tj. 18 svibnja (svatovi su bili u nedjelu 20 svibnja 2007.) moj dragi prijatelj taj i taj (da ne pokvarim nekima ukus, neću ime spomenuti) i pitao ga hoće li i on ići u svatove Bobanovu sinu Stjepanu, našto je upitani odgovorio da neće i da ne misli. Ranko ga je u čudu zapitao: pa zašto ne. Ja ću ići pa bi trebao i ti biti…i da ne nabrajam dalje.Tek sam tada shvatio koliko se i kako brzo udbaške smicalice šire.

Jedan moj dobri prijatelj mi je više puta u razgovru govorio da bi ja trebao izići u javnost i ljudima objasniti ono što ti znaš. Ja sam to uvijek uzimao olako i prepuštao vremenu da ono očini svoje, ne misleći da ću ikada trebati uvjeravati Hrvate da je nisam nikada bio niti sam niti ću biti suradnik Udbe ili KOS-a.

Neki dana sam pregledao moju stranicu CROATIA RANCH i tu vidio nekog ………koji je stavio komentar ovako: A ne reči ti koliko te je KOS platio za to. Ja sam prešutio i nisam ogdovorio. Ali prije nekoliko dana taj se isti pojavio na portalu Kamenjar.com i komentirao na neke moje opise. Tada sam počeo odgovarati i komentar na komentar, on meni ja njemu, razvio se obostrani dijalog. Na koncu je priznao da je on taj koji je stavio taj komentar na CROATIA RANCH i da je on na faksu, što bi značolo fakultetu, bio zadužen da se bavi tom listom suradnika KOS-a i Udbe i tome slično. Na kraju se je ispričao i tako se je ta stvar između njega i mene završila. Ako ustreba ja ću njegove komentare ovdje dostaviti. Sada prelazim na pismo Stipe Grizelja meni. Ako se potreba ukaže pri prepisivanju ovog pisma da nešto nadodam, ja ću to učiniti kako bih pojsanio neke zaboravljene stvari, uzevši u obzir da je ovo pismo pisano prije 45 godina.

Moje je ime Mile Boban, koristničko ime Orporaš.

xxxxxxxxxx
Danas, petak 2 prosinca 2016. godine. Kada malo promislim kako je bilo prije pedest i više godine, bolje rečeno odmah poslije rata i Bleieburške tragedije, kada su državotvorni Hrvati silom prilika morali napuštati svoju rodnu grudu i obiteljsku kuću, srce me zaboli. Bilo je teško, mučno i uporno. Malo ću, ukratko, opisati moj slučaj, koji je, više manje, identičan mnogim Hrvatima onog doba koji su našli spas u emigraciji.

Mene je sudbina donijela u Pariz, Francuska. Nepoznavajući jezika, nikoga, potrebno je bilo nekoga susresti od Hrvata u nadi da ti može pomoći. Francuska Policija me je pronašla u gradskom parku gdje na klupi spavam. Bez ikakovih papira, bez poznavanja jezika, policija me je strpala u njhovo auto i na policijsku postaju. Sutra je došao jedan hrvatski svećenik, Dominikanac Teodor Dragun. Policija me je pustila sa našim dragim svećenikom, koji me je odveo u njihovu župu. Pomogli su me i ja sam se već snašao.

Prva nedjelja na svetoj Misi Rue Claire, mnoštvo Hrvata a vrlo malo Hrvatica. Poslije svete Mise u crkvenom dvorištu se prodaju najviše novina HRVATSKA, časopis USTAŠA i ostalo. Rekao bih da je to bila jedna vrsta regrutiranja: Ako si Hrvat, moraš pripadati hrvatskim organizacijama. Ja sam se odmah, bez velikoga predomišljanja učlanio u HOP, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Prvi sastanak za mene je bio i prvi početak, kako političkog tako i nacionalog mišljenja. Lagao bih sada kada bih rekao da sam ja, u mome selu gdje sam rođen, znao o svemu onome što sada čujem na sastancima od ovih tu još uvijek živih vojnika rata NDH. Ne samo da sam se ja počeo izgrađivati, nego sam se počeo “čeličiti” u hrvatstvu. Odmah sam počeo pisati pisma svim mojim kolegama, prijateljima koje sam poznavao, slao im izreske iz tih hrvatskih novina i časopisa. Mnoga ta pisam su završila na Mostraskoj Udbi, koja je budno pratila šta tko radi u emigraciji.

Naši roditelji, svijuh nas u emigraciji su se brigali za nas, jer često puta nisu dobivali pisma od nas, ne da mi nismo pisali, nego jednostavno su ta pisma završavala na centrali Udbe. Tako je Udba ili doušnici Udbe znala za brigu roditelja svoje djece koja se nalazi u emigraciji. Oni su znali, Udba, sa “Fićom”, to su bila njihova auta u početku, doći kod tužnih i zabrinutih roditelja kao da ih ko’ bojagi utiješe, pružajući im prividnu pomoć. Roditelj, kao i svaki roditelj ne može odbiti ponuđenu pomoć. U mojem slučaju moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Iako su imali petnaestero (15) djece, niti jedno jedino nije bilo s njima. Kako moji roditelji nisu znali pisati, Udbaši bi se ponudili da će im oni ući u susret i napisati za njih i u njihovo ime pismo. Roditelji bi pristali a oni bi pisali što bi im moja ucviljena majka i ucviljeni otac govorili. Roditelji pričaju, Udbaši pišu što hoće, jer ih roditelji ne mogu kontrolirati. Tako su Udbaši dobili i moju adresu pa su mi pisali kao da mi roditelji pišu. Čim bih ja dobio pismo od mojih roditelja, ja bih odmah znao da to nisu oni pisali. Bilo je toga i ponavljalo se sve do godine 1963., kada sam otišao u Njemačku posjetiti neke moje iz sela koji su tu radili. Tek tada sam saznao za muke mojih roditelja, što Udbašima nije smetalo dolaziti mojim roditeljima i snapostavati ih. Prilažem ovdje sada jedno od sačuvanih pisama kojeg mi je pisao Mostarski Udbaš Stipe Grizelj. Nikakove ispravke iz pisma neću ispravljati, tako kako bi se današnji Hrvati mogli uvjeriti u način govora i pisanja tih Udbaša pa da sami mogu ocijeniti koji su jezikom ti Hrvati govorili. Mile Boban, Otporaš.

Pismo počima:

“Dragi Mile, (Nema datuma na pismu, ali poštanski žig na omotnici je 9 svibnja 1971., mo.mb.)

ja bih želio da ovo pismo zateče tebe i Tvoju familiju u dobru zdravlju i raspoloženju i da Te prijatno iznenadi.

Prije par dana slučajno sam sreo Petra i staru Tvoju u Tvom selu. (Ovo “slučajno” nije bilo slučajno, nego namjerno su došli u moje selo kod mojih roditelja, jer sam ja iz Pariza otišao prije dvije godine za Ameriku, točno 8 prosinca 1968., pa oni nisu imali moju adresu, a po ovom pismu se vidi da su im ju moji roditelji dali, mo.mb.) Malo smo prijateljski razgovarali. Oni su se interesovali za mišljenje da li bi ti pisali da dodješ u posjetu. Rekli su da i Tebe to jako zanima. Ja isto vjerujem da je i kod Tebe vrijeme trebalo učiniti svoje. Ali prije nego što Ti saopštim moje mišljenje u vezi sa tim, želim dati par napomena i savjeta, koje ću ti napisati, da ti shvatiš ljudski i drugarski i želim da iz toga proizidje Tvoj pozetvini stav o odnos. (Tako je drug Stipe Grizelj mislio ali ne ja, što će i moj odgovor njemu posvjedočiti. On je ovo pismo iskoristio kao neku vrstu veze između njega i mene, što je novina Nacional donijela a mnogi drugi portali samo kopirali i tako se to širilo dalje i dalje da me je Stipe Grizelj držao na vezi. mo.mb.)

Čudne su okolnosti prouzrokovale različite ljudske sudbine, životne pravce i puteve. Ali, izmiče vrijeme u kojem su ljudi robovali iluzijama i zabludama. Kod mnogih su takve iluzije i zablude pale. Kod pojedinaca možda još dominira sljepio, (što se je očito odnosilo na mene, mo.mb.) ali i to je relativno kratkog vijeka. Razvoj našeg društva stalno ide naprijed. Bude poteškoća, pa i žrtava, ali se progres ne da zaustaviti. To svak tko želi i hoće da vidi (ima “dakavštine” u ovom pismu, a hrvatski jezik to ne podnosi, mo, mb.), može da vidi, osjeti i doživi. Dovoljno je biti bar djelomično realista, pa to sve shvatiti. Prema tome, samo se subjektivno može želiti tu nešto mjenjati, ali se realno ništa mjenjati ne može ako nema elemenata progresa.

Ti si prošao svijet i okusio surov život. To bi trebalo da realno predpostavlja da kod tebe takvih iluzija i zabluda ne bi trebalo da bude., iako ih je nekada možda bilo. Ako je tako, a ja mislim da jeste, onda se pakuj i slobodno dodji u svoju zemlju. Dodji, slobodno dodji, bez obaveze da ostaneš, ako to ne želiš. Dodji, vidi i uvjeri se. Mnogi su to isto učinili, čine i činiće. Nemoj ni ti biti medju zadnjima.

Na kraju da Ti kažem riječ – dvije i o sebi. Dobro sam. Tvoj rođak takodjer. (Radi se o Ivanu, Iko Boban, (1927 -1990) koji je radio u Sarajevu negdje u Federacij, ali ne znam šta. Kako vidim iz ovog pisma da su se poznavali, mo, mb.) Sa njim sam baš prije pola sata razgovarao, pozdravlja te i on.

Ne sumnjam da ćeš ipak cijeniti ovaj moj sitni napor i da ćeš se ponijeti fer u svemu, pa i na pismo odmah odgovoriti. Do odgovora primi Ti i sva familija pozdrave i najbolje želje od Stipe.

Podspis plavom olovkom i adresa:

Hatovska br. 11 79000 MOSTAR.

Kraj ovog pisma. Idući opis će biti pdgovor Stipi Grizelj.

Napomen:

Dragi moji Hrvati, sada, iz ovog pisma, svaki za sebe može ovo pismo analizirati onako kako tko hoće. Ovo pismo je u Udbinoj Arhivi u Mostaru. Oni koji su imali pristup ovoj Arhivi ima tome skoro dvadeset godina, pa i više, napisali su za mene da sam bio suradnik Udbe, jer me je “na vezi držao drug Stipe Grizelj.”
Poznato je da je Udba na jedan ili drugi način svakog državotvornog Hrvata “držala na vezi”. Udbi nije smetalo sastati se bilo s kojim Hrvatom, ali, nedaj Bože, da se jedan Hrvat s njima sastane, automatski si postao odmah suradnik Udbe i Udbaš. Pa ako su ta vremena bila takova tada, zašto još uvijek i dans ima “gorljivih” Hrvata koji još uvijek vjeruju Udbi, iako se mnogi bore iz dno petnih žila da se Udbi ne može vjerovati. Mile Boban.