UBOJSTVO STIPE ŠEVE I NJEGOVE OBITELJI U ITALIJU 21 KOLOVOZA 1972.

TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKE EMIGRACIJE

NAKON ZLOČINA, REŽIM ŠTITI “EMIGRANTA” VINKA SINDAČIĆA

Poslije ubojstva Josipa Senića i zatvaranja Oreča, Koraća, Miloš  i Rogića – štuttgardska skupina Hrvatskog revolucionarnog bratstva bila je uglavnom razbijena. Na slobodi ostaje jedino Stipe Ševo sa svojom nevjerno sjenom – Vinkom Sindačićem, koji spretno igra dvostruku ulogu: pred Ševinim prijateljima hvali i “obožava” Stipu, što ovome godi, a u isto vrijeme o njemu potajno širi, putem anonimnih pisama i preko telefonskih razgovora, najgore laži: Pripisuje mu krivnju za Senićevu smrt i zatvorenu Orečevu skupinu; (Jozo Oreč iz sela Višnjak kod Dervente, emigrirao 1961., bio čalan HRB, udbini operativci su ga stalno pratili, sakrio se ili pobjegao u Johanesbourg, južna Afrika 1978., udbini plaćenici Vlado Pavlić i Branko Čučković su ga otkrili, te 18 prosinca 1978. namamili su ga da s njima pođe na more ribu loviti, zaklali su ga, mrtvo tijelo strpali u vreću i bacili u more. Policija je otkrila mrtvo tijelo tek 4 siječnja 1979. godine. Izvor: Nova Hrvatska br. 6. 1980., stranica 17/18. Mo. Otporaš.) optužuje ga na kraju i za izdaju Bugojanske akcije.

Nitko se tada nije sjetio da ispita tko stoji iza tih anonimnih poziva i pisama. Nitko nije malo bolje ispitivao te skrivene napadaje ne samo na Ševu, nego i na još neke Hrvate. Preko toga se olako prelazilo. Sindičić je zbog toga mogao mirno raditi što je želio. Nije trebao strahovati hoće li tko u njega posumnjati i kako odgovoriti za klevete koje naokolo širi. Uvijek bi se našao kakav naivan čovjek koji bi uzeo u zaštitu i opravdao sve njegove postupke. zato su se mnogi povukli i zašutjeli, dok je Sindičić sijao sumnje i stvarao psihološku klimu za nova umorstva.

Ševo se je te godine, 1972., čitavo ljeto spremao i veselio odmoru kojeg je naumio provesti u Italiji zajedno sa ženom Tatjanom i malom Rosemerijem. Nije krio ni mjesto boravka, ni vrijeme odlaska. Vedra i marljiva Tatjana ispunila je sve obveze i poplaćala otovrene račune da ne bi imali neprilika kad se vrate s odmora. Htjeli su makar na kratko zaboraviti teški ugostiteljski život, ispunjen svakojakim brigama i dugim radnim satima.

Vinko Sindičić redovito navraća u Ševinu gostionicu. Pomaže Tatjani kod posluživanja gostiju. Toči pivo. Njega naoko ne zanima njihov odmor ni Italija. On neprestano ističe da samo “živi za revoluciju”. Razmeće se frazama o slobodi. Psuje Njemce i sve mu na “trulom Zapadu”. Ističe kako Ševo ima u njega “bezgraničeno povjerenje”. No, da li mu je Ševo zaista vjerovao? U Stipinoj duši tinjala je skrivena iskra sumnje, koju nije mogao sakriti ni pred Sindičićem. kao i većina Hercegovaca, (Stipe Šego je bio Hrvat od Širokog Brijega, mo. Otporaš.) uzimao je s rezervom sve što ne dolazi iz njegova kraja. A u slučaju Sindičića kao da je to posebno vrijedilo. Pa ipak, Ševo nije bio u stanju riješiti nepoznanicu. Nešto mu je kod Sindičića bilo čudno, a opet mu bez važnog dokaza nije želio nanijeti nepravdu.

Ševo, vjerojatno, nije vodio previše računa o Sindičiću. Bez obzira na prisutnu sumnju, drugih razloga nije imao. Da je nešto znao, ne bi se ni trenutka kolebao…U to je došlo vrijeme odlaska na odmor u Italiju. Ako se o govorilo – Sindičić je šutio. Nikad nije pokazao da i on ima svoje planove. Zato su to jutro, upravo prije polaska, i Tatjana i Stipe bili više nego začudjeni kada se pred njkima pojavio Sindičić s prtljagom: “što je?!” – otelo se Stipi. rekao im je da ide s njima za Italiju, jer da ga u Trstu čekaju roditelji koje godinama nije vidio.

Ugledavši Ševinu kuharicu, Sindičić nije uspio sakriti bijes zbog neželjnog susreta. “Što ova špijunka kod tebe radi? – promrmljao je poluglasno. “Ti si špijun” – odvrati ljutito kuharica: !Ako on ide, ja, Stipe, neću!” Sve se, medjutim, ubrzo smirilo. Sindičić se lukavo ispričao, moleći da mu oproste. Nisam oka stisnuo, nervoza me ubi!”, rekao je. Pozdravljajući se s kuharicom na polasku, Tatjana joj je tiho prišapnula: Pokvarit će nam dopust, idiot!”

Poslije podne, 18.VIII. 72., doputovali su u Italiju i smjestili se  u pension “Bar Ristorante Centrale” u San Dona di Piave – izmedju Venecije i Caorla. Ševini su uzeli sobu broj 2. a Sindičić je samo jednu noć prenoćio u sobi broj 3. Sutra navečer odvezao se vlakom za Trst na tobožnji sastanak s roditeljima.

Tjedan dana po dolasku Ševinih, vlasnica pensiona Bruna Silvestri, podigla je navečer slušalicu i pozvala na telefon Tatjanu. Vlasničin sin, Camillo, izjavio je policiji da je Tatjana dosta dugo ostala u razgovoru, dobro raspoložena. S kim je razgovarala? Istraga je ustanovila da je razgovor “došao iz vana”. Navodno iz Njemačke.

Slijedeće večeri, 24 kolovoza, Ševini odlaze na željezničku postaju u San Dona di Piave…Išli su nekoga dočekati. Je li to bio Sindičić ili netko drugi iz njegova društva? U svakom slučaju, radilo se o zločincu, koji će tu istu večer ubiti cijelu obitelj. Te večeti, oko 21:30 piljarica Antonija Mazaletto, što prodaje lubenice na glavnom trgu, sjeća se crvenog NSU automobila iz kojeg je izišao Stipe Ševo da kupi za Rosemariju krišku lubenica. U kolima je vidjela “čovjeka s crnim naočalima” koji se uvlačio u unutrašnjost automobila, “kao da se krije”. Sudeći po rezultatu istrage, bio je to Vinko Sindičić, rođen 1943. u Baškoj Vodi na otoku Krku. taj zločinac ni noću nije skidao crne naočale.

Odatle je Ševo, vožeći smrt iza sebe, oko 22 sata krenuo u pravcu Venecije. Zašto je vozio sporednom cestom, kroz pustu i tamnu ravnicu, bez svjetla? To vjerojatno nije bila njegova ideja. Ubojica je očito dobro isplanirao način i mjesto umorstva. dok je Ševo vozio normalno, i, čini se, smanjenom brzinom, ubojica mu je pucao tri puta u zatiljak. Dijete je spavalo na zadnjem sjedalu, skinutih cipela. Tatjana, koja je sjedila do muža, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otela mu prigušivač zvuka. Sve se to dogadjalo dok je auto skretao s ceste u jarak, zaustevši se u zatravljenoj uvalici. Krvnik je uspio smrtno raniti Tatjanu. Zatim je ispalio dva metka  maloj Rosemeriji u glavu. Napuštajući automobil i vidjevši da je Tatjana još živa, ubojica je odbacio prazni šanžer, stavio novi i ispalio ga u Tatjanu do posljednjeg metka. Pod zaštitom gustog mraka, pretrčao je preko vinograda i s kolika koja su ga čekala, nestao je u pravcu trsta. Ovu verziju dogadjaja  dala je istraga talijanske policije.

Na udaljenosti oko pola kilometra od mjesta zločina bila je artiljerska vojarna “Tombolon Fava”, opasan visokim i debelim zidovima. Ubojica je sigurno bio uvjeren da se revolverski pucnji neće čuti tako daleko. Čuo ih je ipak vojnik na straži i o tome odmah izvjestio svoga razvodnika. Iz vojarne su nato prema mjestu nesreće potrčali dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo. Što se dogodilo? Sudar? Prednja i zadnja vrata širom otvorena. Motor se ugasio: Salvatore di Garbo upalio je šibicu i osvijetlio unutrašnjost automobila. – “Mi smo vojnici – ali uplašili smo se jezovitog prizora” – izjavila su kasnije ova dva Talijana. Na prednjim sjedalima, obliveni krvlju, ležali su nepomično Ševo i njegova žena, dok im je kćerke još davala neke znakove života, sva krvava po glavi i rukama…

Rosemerija je umrla na rukama talijanskog vojnika, na putu za bolinicu. I tek kada su liječnici pregledali dovezena tijela, ustanovilo se je…da se tu nije redilo o prometnoj nesreći nego o umorstvu. Istraqžni sudac Luigi Delpino požurio je na mjesto razbojstva, ali prekasno. Dok su karabinjeri s psima pretraživlai okolnu livadu, vinograd i kukuruzišta, ubojca se već nalazio izvan opasnosti da bude otkriven u uhićen. istraga je bila vrlo tajnovita. Jedino je javni tužitelj za provinciju Veneciju, dr. Glancario Bagarotto, izjavio da je pronađen prazan revolverski okvir (7.65) i specijalni prigušivač zvuka. Pripada “jednoj stranoj zemlji”. Toliko je rečeno u javnosti. Talijanska obavještajna služba SID nije dotle ni časa dvoumila da iza ovog potresnog zločina ne stoji nitko drugi nego UDBA.

U želji da istragu zavede u krivom smjeru, prema emigraciji, zločinac je u bijegu namjerno bacio jedne emigrantske novine, računajući da će polici misliti da su mu slučajno ispale. Osim toga, u Tatjaninu ručnu torbicu stavio je prijeteće pismo s potpisom neke hrvatske emigrantske organizacije, koja Ševi javlja da su on i njegova obitelj osuđeni na smrt zbog izdaje “Bugojanaca”. Istraga ipak nije pala na taj ljepak.

Danas se, ustvari, može slobodno otkriti: Stipe Ševo bio je povezan s braćom Andrić i stoga nije isključeno da su ga oni, prije odlaska u Hrvatsku, upoznali sa svojom akcijom. O tome Ševo nije nikome govorio, pa ni Sindičiću, koji mi se, kako neki tvrde uz ostalo baš zbog toga tako krvavo osvetio. Bez obzira na Udbine podvale, Talijani su ubrzo uz pomoć informacija iz Njemačke, ušli u trag zločincu. Šef kriminalističke policije za Veneciju, dr. Salvatore Barba, zatražio je od jugoslavenskih vlasti da talijanksi organi ispitaju Vinka Sindičića. Riječki je Okružni sud odbio taj zahtjev. Izjavili su da se Vinko Sindičić već od 20.VIII. 72: nalazi kod svoje majke u Opatiji. Tvrdili su da je došao u posjet i da ima čvrsti alibi, željezničku kartu, izdanu 19.VIII.72. u San Dona di Piave, s kojom je doputovao. Time je krug istrage bio zatvoren. Talijani su znali što to znači kad jedna policijska država (misli se na Jugoslaviju, mo.) odjednom mijenja….(nečitljivo nekoliko rečenica, mo.)

Poslije objavljenih formalnosti, lijesovi Stipe Ševe, rodjenog 1937. u Hamzićima, Hercegovina, Tatjane Ševo, rodjene 1946. u Varaždinu, i njezine kćerke Rosemerije Bahorić, rodjene 1963. u Stuttgartu, predani su rodbini, Ivanu Ševi, Stipinu bratu i Franji Bahoriću, Tatjaninu ocu. Oni su ih željeli pokopati u Hrvtskoj. No, na granici su zaustavljeni i upućeni na jugo-konzulat u trstu. Tamo su im uzeli podatke i rekli da čekaju. Konzul ih je primio tek treći dana i bez pozdrava zapitao:

– “A što vi želite?” Ne čekajući odgovor odmah je dodao: “Takvi ni mrtvi nemaju mjesta u Jugoslaviji!” zaprepašteni Franjo Bahorić govorio je kroz plač: “Ja sam borac, bio sam partizan…kamu ću…, gdje ću kćerku i unuku pokopati?” Konzul ga je grubo prekinuo riječima: “Šta plašete. bacite ih u tršćanski kanalizaciju!”

Draško Bubreško, novinar “ilustrovane politike” nadmašio je malo kasnije i ovaj nečuveni postupak svoga konzula. U reportažu tog lista, u broju od 12.IX.72., Bubreško sadistički vrijedja i izaziva Ševinu majku, bolesnu staricu i nasladjuje se pred njom nad ubojstvom njezina sina. tako nešto moglo je samo u listu punom neizmjerne mržnje na sve što je hrvatsko. Beogradski novinar Bubreško piše: “U Hamzićima trinaest kilometara od čitluka, kuda su nam savetovali da ne idemo, živi sama Matija Ševo, majka Stipe Ševe. leži umotana u gipsane zavoje. povredila se pre deset dana…U došljaka i ne gleda. ne interesuje se.

– Dobar dan.

– Dobar dan i ko si ti?

– Novinar. Želim da porazgovaramo o Stipi, o Vašem poslednjem putovanju kod njega pre tri meseca. Da li ste ga molili da se smiri?

– A gde ti je saučešće?

– nemam. nemam sučešća, on je bio ustaša.

– Ne bilo, dabogda – ni Tvojoj majci za Tobom. Sve je zakopano sa Stipom. Može da iđeš od kud si i došao.”

Pokvarenom čovjeku ni to nije bilo dosta. Nekoliko dana kasnije, stdac za prekršaje u Čitluku kaznio je matiju Ševo sa 10 dana zatvora, zbog “vrijedjanja novinara “Liustrovane politike”, druga Draška Bubreška iz Beograda” To je moral ubojica, završao svoj članak novina Nova Hrvatska iz Londona br. 3 1980., st. 17.

Prepisao Mile Boban, Otporaš 18 siječnja 2017. godine.