Stipe Mikulić  |
|
| Smrt |
15. prosinca 1975., Falkenbergu kod Göteborga, Švedska |
| Narodnost |
Hrvat |
| Državljanstvo |
Hrvatsko
Švedsko |
| Stranka |
Hrvatski Narodni Odpor |
| Suprug/a |
Brigita Mikulić |
Stipe Mikulić (Potkraj, Široki Brijeg, 23. rujna 1941. – Falkenbergu kod Göteborga, 15. prosinca 1975.), domoljub, vodja hrvatskih emigranata u Švedskoj, ubijen od strane UDBA-e.
Životopis
Stipe Mikulić je rodjen 23. rujna 1941. u otkraju kraj Širokog Brijega. Iz Jugoslavije je pobjegao kao mladić i pridružio se svojim rodjacima u Švedskoj. Nastanio se u gradiću Falkenbergu kod Göteborga. Od početka se politički aktivirao i postao jedan od glavnih vodja hrvatskih emigranata u Švedskoj. 15. rujna 1972., bio je vodja grupe hrvatskih emigranata sa (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) koji su oteli zrakoplov koji je išao u pravcu Göteborg – Stockholm. Tražili su oslobadjanje hrvatskih zatvorenika u Švedskoj iz zatvora i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Nakon likvidacije Vladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u Stockholmu, pri crnogorskoj UDBi osnovana je skupina za tzv. specijalne zadatke, koju je predvodio inspektor Ratko Mićunović. Vanjski suradnici te skupine odreda su bili crnogorski kriminalci koje je UDBA regrutirala medju tipovima u zatvorima.
Mikulić je znao kako UDBA traga za njim. Naučio je osnovna pravila konspirativnosti. Vrlo mali broj njegovih suradnika znao je za njegovu kućnu adresu. UDBA je preko svojih suradnika u Švedskoj saznala njegovu adresu stanovanja. Čolak je tada aktivirao svog drugog agenta u Švedskoj, Irfana Kuburaša, da svakodnevno opservira Mikulićevu kuću i utvrdi njegove navike. Ubrzo su mu Švedske vlasti željele ukinuti emigrantski status i izbaciti ga iz Švedske. No on je oženio Šveđanku koja je imala Švedsko državljanstvo.
U pet sati ujutro 15. prosinca 1975. godine, kada je Stipe Mikulić po običaju ulazio u auto i kretao na posao, iz zasjede su odjeknuli hici. Prvi metak ga je pogodio u ruku i odbio mu dva prsta. Skočio je iz auta i potrčao na drugu stranu, prema kući, u namjeri da uzme oružje i da se suprotstavi atentatorima. No, tamo ga je čekao drugi ubojica koji je prema njemu ispalio više hitaca. Jedan od njih, koji ga je pogodio u zatiljak, bio je smrtonosan. Nitko nije ništa primijetio, jer su ubojice u tim ranim jutarnjim satima pucali iz revolvera s prigušivačem i to im je omogućilo nesmetan bijeg.
Švedska policija je organizirala veliku potjeru. Dvadeset i osam najboljih švedskih policijskih inspektora organiziralo je granične kontrole, saslušanja i pretrage. Uhićena je nekolicina osumnjičenih – među njima i Irfan Kuburaš. Početak istrage je obećavao potpuno rasvjetljavanje tog zločina. Svjedoci su izjavili da su kod Kuburaša nekoliko dana prije Mikulićeva ubojstva vidjeli isto oružje kojim je Mikulić ubijen. Štoviše, policija je u Kuburašovu stanu pronašla 40.000 švedskih kruna, koje je dobio neposredno nakon ubojstva Mikulića. Pritisnut dokazima da je sudjelovao u pripremama atentata, Kuburaš je bio spreman suradjivati sa švedskom policijom. Priznao je kako mu je za sudjelovanje u ubojstvu UDBA obećala nagradu od 20.000 dolara i četverosobni stan u Jugoslaviji. Medjutim, tada su došli pritisci i ucjene iz Beograda. Kuburaš je iznenada 6. ožujka1976. otpušten iz istražnog zatvora i protjeran u Jugoslaviju. Državni odvjetnik Brynolf Wendt javno je rekao: “Prisiljeni smo pustili Kuburaša, iako smo sigurni da je sudjelovao u ubojstvu… I policija i ja smo sigurni u to…” Bilo je jasno da su se švedske vlasti odlučile na taj korak ucijenjene od Beograda otkazivanjem planiranog posjeta jugoslavenskog diktatora Tita.
——
Feljton “Tajni rat Udbe protiv emigracije” iz novine “NOVA HRVATSKA” br. 4., 1980, st. 17-18
O B O J S T V O S T I P E M I K U L I Ć A U Š V E D S K O J
Ispod slike piše:
“kad je Stipe Mikulić ušao u svoj automobil, odjeknuo je prvi hitac. Ranjeni Mikulić pokušao se vratiti u kuću, no ondje ga je dočekao drugi ubojica, koji mu je pucao u zatiljak”.
“Smrtonosni hici očito profesionalnog ubojice dokrajčili su 15 prosinca 1975. godine još jedan hrvatski život u dalekom inozenstvu: hrvatski radnik Stipe Mikulić ubijen je u pet sati ujutro toga dana pred svojom kućom u zapadno-švedskom gradiću Falkenburgu. Stipe Mikulić, koji je do prije nekoliko mjeseci bio povjerenik HN Otpora “Drina” za Švedsku, upravo se uputio na posao, kad su ga pogodili hici razbojnika. Umro je u snazi života od 34 godine… “Tako je glasio uvod u dugi izvještaj “Nove Hrvatske” br. 1 od 1976. (Imam taj br. Nove Hrvatske. To ću posebno iznijeti na stranici otporas.com. Dopisnik Nove Hrvatske ovog izvještaja je Nikola Jurčević. Mo. Otporaš.)
|
|
udba potiČe razdor medju hrvatima da bi mogla ubijati, “nova hrvatska” br.4 1980. st. 17/18
otporas.com
|
medjutim, Stipe Mikulić je bio previše dobro poznat medju Hrvatima, da bi ga se moglo ocrniti na takav način. zato je Udba u nekoliko navrata upozorila švedske vlasti na Mikulića kao na “opasnog teroristu”, i zbog toga se on morao redovito prijavljivati švedskim vlastima – koje su na “Otpor” (Drinu) primjenile sankcije kao na organizaciju koja se bavi terorizmom.
Ipak, ubrzo nakon ubojstva Stipe Mikulića, švedska policija raspliće zamršeno klupko. Sumnja pada na izbjeglicu iz Bosne Irfana Kuburaša. Pored drugih dokaza i sumnjivih okolnosti, Kuburaš nije mogao objasniti odakle mu 40.000 kruna, koje je dobio drugi dan nakon umorstva Mikulića.
No, pokraj toga, ovaj osumnjičenik nije izveden pred švedski sud. Zašto? Iz beograda je jednostavno došla ucjena i Švedjani su popustili zbog “viših političkih interesa”. U pitanje je čak stavljen već najavljeni Titov posjet Švedskoj. Toliko je bio strah Udbe da sudski proces ne otkrije pozadinu Mikulićevog, a time i Vučićevog umorstva. Hrvatski “politički emigrant” Irfan Kuburaš našao se tako u Beogradu istog dana nakon što je pušten iz švedskog zatvora.
IKO DOMAZET
(Sada donosim Okružno pismo kojeg mi je poslao Stipe Mikulić 12 svibnja 1971. godine iz Goteborg-a, Švedska. Ja sam tada živio u san Franciscu na adresi 459 Edenburg Street, San Francisco, Californija. Sve to činim iz vrlo jednostavmog razloga, a taj razlog je povijestne naravi, jer sam čvrsto i vrlo dobro uvjeren da dolazi naše hrvatsko vrijeme kada će se hrvatski povijestničari jagmiti tko će više i ispravnije pisati o našoj hrvatskoj političkoj emigraciji. Zato ako ništa ne napišemo, ništa hrvatski povijestničari neće imati kao zapisane dogodovštine hrvatske DIJASPORE. Mile Boban, Otporaš.)
HRVATSKA ORGANIZACIJA “O T P O R” ZA PODRUČJE SKANDINAVIJE – OKRUŽNICA 7.5.1971.
Svjedoci smo nekih dogadjaja u ovoj zemlji Švedskoj, koji su upravo vrlo važni za nas Hrvate. Tudjinski bič natjera hrvatsku mladež da napuste očinsku grudu, pa da tako moguće zaboravi svoje nacionalno podrijetlo, a i odbaci ruho ponosa na svoje nezaboravne velikane i vitezove. Da ne pridodaju nikakve pažnje tim ljudima, koji im otvoriše – ostaviše na vječnu uspomenu svoja velika povjesna djela, zacrtavši im put kako da se bore, ponašaju i ustaju za ono što prirodno pripada svakom čovjeku pa tako i hrvatskom, a to je principijalno pravo na samoodredjenje.
Prema novinskim procjenama, danas je nastanjeno oko 25.000 Hrvata u Švedskoj. Uglavnom su to mladi ljudi, većimon ispod 30 godina starosti, dakle ljudi u punom tijeku svoje mladosti i snage, te potpuno politički zreli da shvate svoj položaj u tudjini, a i razloge koji su ih natjerali na taj put. Baš ta mladost postala je glavni nosilac borbe u pronalaženju najboljih puteva za povratak hrvatskog čovjeka u njegovu djedovinu, na njegove opustjele otoke, brda i ravnice. Moguće je da je sam put borbe donekle izmjenjen u odnosu na ranije, ali se isti može protumačiti kao fenomenom smjene generacija, a i fenomene svojevrsnog “sukoba generacija”, koji i kod nas Hrvata mora biti živ i općeprisutan.
No ipak ima jedan ideal, kojeg hrvatski omladinac ne želi i neće napustiti, a to je da ima jedan san kojeg neće nestati dok ne ugleda bijelodana; a to je ostvarenje Hrvatske Države, njene slobode i blagostanja. Generacije su ginule za taj ideal žrtvujući svoje živote, svoju osobnu sreću i svoju mladost. I današnje to čine i činit će.
Tako velik priliv Hrvata u ovu zemlju, učinio je da su se oni počeli organizirati unutar različitih političkih i kulturnih društava. Htjeli su sačuvati neprekinuti put svojih tradicija i običaja, pa na taj način, bar donekle doživjeli duševno zadovoljstvo svoje hrvatske sredine. Ali ni tu nas neprijatelj ne htjede ostaviti na miru. To da Hrvati / neovisno na boju putnice s kojom su došli ovamo / postadoše bliski i suosjećajni u zajedničkoj nam tragediji, učino je da naš zajednički neprijatelj, je pokrenuo svoj aparat dirigiran iz jugoslavenskih diplomatskih predstavništva, da razbije to naše jedinstvo. Kao prvo i najvađnije im bijaše da iskoriste svoje legalstvo diplomata, pa da Hrvatsko Ime prikažu u najcrnjem svijetlu skandinavijskoj javnosti, nazivajući ga kojekakvim pogrdnim nazivima i žigovima. Ali na sve to ni mi nismo ostali ravnodušni. na sve te njihove laži, mi smo dolazili sa činjenicama, opovrgavajući njihove iskaze i kojekakve neistine, tako da nisu uspjeli onako kako su sami htjeli. Nemoćni da nešto dokažu / jer istina ne smije u javnost / prihvatili su se drugih metoda. Podmeću bombu ispred hrvatskog kluba, koja je nanijela materijalne štete, a mohlo je biti i ljudskih žrtava. Sve je to bilo sa ciljem da bi se Hrvati zastrašili i odvratili da u klub dolaze. Ni to im nije dosta. Ubijaju velikog hrvatskog rodoljuba Miju Lijića, zastrašuju na najdrastičniji način ne samo odavle, već i iz svog glavnog centra – beograda.
Okupacijom jug.konzulata u veljači ove godine i najnoviji dogadjaji u Stockholmu, prouzrokovali su da je pet naših mladića zatvoreno.
|
|
Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – Miranje Donje, 31. srpnja 1991.), bio je hrvatski politički emigrant.Velik dio života proveo je van domovine. Poznat je po sudjelovanju u pokušaju otmice veleposlanika SFRJ u Švedskoj, Vladimira Rolovića.Nakon povratka višestranačja vratio se u Hrvatsku.
hr.wikipedia.org
|
Prva osuda dvojice okupanata, smatrala se prestrogom, pa se je sudski proces ponovio. Presuda još nije izrečena, ali se očekuje ublaženje zatvorske kazne.
Cilj ove naše Okružnice je, kako bi i Vas braćo Hrvati u drugim zemljama diljem svijeta bar približno upoznali sa situacijom u kojoj se mi nalazimo.
Kako sve troškove sudskih procesa snosimo mi sami, osnovali smo jedno tijelo, koje će se brinuti o zaštiti hrvatskih interesa u Skandinaviji. U to tijelo ušli su: Mate Skokić/predsjednik/Goteborg, Slavko Gubo / tajnika / Gotrborg, i Vinko Mikulić /blagajnik/ Goteborg. (Za povijest ovdje želim nešto nadodati a to je: da su se neki iz dno petnih žila trudili prikazati Miru Barešića da nije bio ni član niti simpatizer Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, – a jedan od njih je i Dinko Dedić – iako je poznato da je Miro Barešić osobno ostavio sliku Ilije Stanića, ubojice generala Luburića na stolu ubijenog Vladimira Rolovića kao dokaz za osvetu, tj. ŠILO ZA OGNJILO ILI MILO ZA DRAGO za ubojstvo Maksa Luburića. Osim toga poznata je javna izjava Mire Barešića da su ga kao sina partizana sve hrvatske organizacije prezirale, zato što je sin partizana, osim HNO. Zato je Miro Barešić osobno izjavio da mu je Stipe Mikulić bio MENTOR. Mirom Barešić je bio moj osobni prijatelj i kućni prijatelj. Imam na tucete njegovih pisama meni i kopije mojih pisama njemu. neke sam već objavio. Mile Boban, Otporaš.)
http://otporas.com/sin-partizanskog-majora-i-poslijeratnog-kapetana-milicije-pise-miro-baresic/
|
|
SIN PARTIZANSKOG MAJORA I POSLIJERATNOG KAPETANA MILICIJE (Stavio sam taj naslov takav kakav jest, jer je u ovom pismu Miro tako napisao. Miro Barešić nesumnjivo pripada skupini Hrvatskih Velikana.
otporas.com
|
Budući da nam je materijalna baza zbog plaćanja advokata – branilaca dosta opala, upućujemo se i na Vas sve hrvatske rodoljube, da učinite jednu sabirnu akciju i tako pomognete humanim težnjama, koje mi želimo sprovesti ovdje u Švedskoj, a sve to za dobro Hrvatskog čovjeka.
Sve doprinose možete poslati na slijedeću adresu:
Herr V I N K O M I K U L I Ć
Box 152
401 22 GOTEBORG 1.
S W E D E N
Goteborg, 12. svibnja 1971.
Za predsjednika
Stipe Mikulić.
Odgovori