U VRTLOGU ZBIVANJA – RAZLAZ POGLAVNIK I MAKSA LUBURIĆA 1955/1956.

U VRTLOGU ZBIVANJA – RAZLAZ POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA 1955/56. 

(Donosim ovdje jedno pismo Poglavnika dra. Ante Pavelića kojeg je on pisao s vrlo poznatim naslovom “DO ZNANJA”. To pismo je donijela novina HRVATSKA – tada glasilo Ustaškog Pokreta – za prosinac 1955. Ovo što ću ovdje iznijeti je prijepis, kopija tog pisma “DO ZNANJA” kojeg su vjerno prepisali i podpisali Tajnik Australskih Hrvatskih Družtava Božo Božičeić, tajnik AHD v.r. i predsjednik AHD Petar Filipović, v.r. Šteta da u ovom prijepisu nema datuma, ali po sadržaju istoga se može zaključiti da je to bilo početkom 1956. godine, a sami članak “DO ZNANJA” se može olako pronaći u spomenutoj novini.

Nisam mjerodavan davati bilo kakovu ocijenu tim žalostnim zavrzlamama koje su bile uzrok svim nadolazećim napetostima i svađama među Hrvatima hrvatske političke dijelatne emigracije kroz slijedeći pola stoljeća, pa čak i više. Sve što ovog puta želim reći je to da posjedujem, što u originalu, što u kopijama ili kopije od kopija na stotine i stotine pisama mnogih hrvatskih istaknutih stvaratelja i boraca NDH, ponajviše Maksa Luburića itd., i da sam, čitajući ta pisma i kroz ta pisma mogao formirati stav da je za sve ove “zavrzlame” najviše kriva Poglavnikova “okolina” i takozvano “vodstvo”, i da su baš oni koristili Poglavnikovo ime da do ovih “zavrzlama” dođe. Doći će vrijeme – i dolazi već – da će se hrvatski povijestničari ozbiljno pozabaviti ovim slučajem “RAZLAZ: POGLAVNIK/LUBURIĆ”. Na nama je – koji smo voljni i koji smo još živi – da im što više zapisanog material iz tog vremena ostavimo. To je upravo što ja činim.

Ovo pismo mi je nedavno jedan Hrvat poslao u kopiji. Kaže da je imao priliku vidjeti knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” i da po sadržaju ovo pismo pripada pismima spomenute knjige. Donosim doslovno prijepis ovog pisma. Otporaš.)

PRILOG:

P R I E P I S

Pismo Dra. Ante Pavelića, razaslanog na naslove, Do Znanja:

Kako je već javljeno, nemili slučaj Srećka Rovera, koji se je težko ogriešio o svaku stegu pa i neopravdano i neistinito obiedio niz čestitih hrvatskih rodoljuba i boraca, nije ostao osamljen, nego se s njima poistovjetio i general Luburić, koji mi je tim povodom upravio pismo i u njemu naveo, (Nadati se je da će netko nekada i to generala Luburića pismo staviti Hrvatima na raspolaganje, tako da se i to zna, mo. Otporaš.) da se odriče čina i svih dužnosti u organizaciji, upravivši ujedno i nekoliko pogrdnih izraza prema meni. Na osobne uvrede nisam se nikada u životu, i napose ne u javnom radu za narodnu stvar osvrtao, pa to ne bih učinio ni unda, nu njegovu ostavku sam morao prihvatiti i razriešiti ga dužnosti.

Rovera ne poznam osobno, (Ovo ne izgleda istinito, jer kroz spomenutu knjigu Pisma Mkasa Luburić, osobito “Častni Sud HNO u Barceloni” svobnja 1956. godine, Srećko Rover tu opisuje svoje veze sa Poglavnikom. Pred sobom imam kopiju pisma od 30 stranica kojeg je sada pok. Srečko Rover pisao predsjedniku hrvatske Državne Vlade dru. Džaferbegu Kulenoviće 16 veljače 1956. Za bolje razumijevanje situacije ovih “zavrzlama”, možda ću u nastavcima ovdje iznijeti to pismo. Mo. Otporaš.) nu velikoj množini Hrvata u emigraciji je poznato da je upravo on bio onaj, koji je najviđe nagovarao pojedine rodoljube i borce da u tragičnom slučaju pok. borca i velikog rodoljuba Bože Kavrana podju u domovinu u šumu, i u vuše je slučajeva prikazivao, da je to i moja želja bila, i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana pismeno zamolio, da se ne iđe, jer da za to nije još vrieme.

Napose je poznato, da je Rover sve te osobe u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih ovi vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari, nego oznaši, koji su ljude odvodili u zatvor i na stratišta, dočim je Rover svakog puta natrag u Austriju vratio se, pa i posljednji put nakon predaje i istog pok. Kavrana. (I ovdje ima velikih neistina koje je Poglavnik naveo a njegova “okolina” i njegovo “vodstvo” mu serviralo. I to će se jednog dana u detalje saznati. Mo. Otporaš.

Težko je vjerovati, da je i one izgrede po svojim uputama australskim družtvima, koja je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke puste odanosti prema Luburiću, i da to, što je u stavri i značilo sijanje razdora u redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. (Po svemu sudeći ovdje se misli na Srećka Rovera, mo.) I ako nije lahko na temelju svega toga praviti skrajnje zaključke, ipak je u najmanju ruku neobhodno potreban najveći oprez, jer nema nikakove dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoju sve poduzeti, kako bi ometao i spriečavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve miere sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogla stradati sama stvar, a uz to biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotinama i tisuće boraca u domovini i ineozemstvu.

Ja sam na to opetovano upozorio Luburića nu to nije ništa koristilo, i on je vjerovao više Roveru nego meni te preko toga prolazio, pa i nakon moje odluke u gornjem smislu kod toga ostao.

Osim toga je Luburić u posljednje vrieme poduzimao posve na svoju ruku i samovoljno bez moga znanja i pitanja stanovite čine, a kraj toga je ispadalo, kao da to čini u moje ime, spomonjući ga. (Istini za volju skoro je šest desetljeća da sam u hrvatskoj političkoj emigraciji, da sam bio sudionk u mnogim žučljivim raspravama ove teme, čak i u fizičkim obračunima sam bio, nekoliko kila čačkalica prožvakao (jer nisam pušio) u smirivanju živaca, ali još nikada nisam naišao, bilo u Hopovskom bilo ne Hopovskom tisku na neke citirane i “samovoljno” pisane i potpisane u ime Poglavnika “čine” koje je general Luburić potpisao. Uvijek sam nailazio, kako tada tako i danas nailazim samo na čula vidjela, kazala, po onoj američkoj: bla, bla, bla itd. Mo. Otporaš.) Za takove samovoljne čine nisam mogao više snositi odgovornosti, tim više, što ne pada samo na mene nego i na sve nas, kao što je to bivalo i u prošlosti, pa sam to morao barem sada u tudjem svijetu spriečiti.

Svima nam uviek morao biti pred očima narodna stvar,.….(točkice su za nerazumljivu jednu riječ, mo.) da osobna pitanja ne smiju rad za nju ometati ili spriečavati. Svi smo prolazni, samo su domovina i narod vječni. Za njih moramo sve žrtvovati, i na taj način s Božijom pomoću cilj postići.

Ove pripomene stavljam do znanja svim pripadnicima oslobodilačkog pokreta, da svi budu izravno i neposredno o pravom stanju stvari obavješteni, kak (čini mi se da ova riječ “kak” nije uobičajna u Poglavnikovu pisanju i rječniku, mo. Otporaš.) ne bi bili izvrgnuti bilo kakovim neistinitim informacijama.

Za Dom Spremni!
Dr. Ante Pavelić (vlastoručno)

DA JE OVAJ PRIEPIS IDENTIČAN ORIGINALNOM JAMČE: Petar Filipović
B. (Božo, mo) Božičević Tajnik A.H. predsjednik A.H.D. (A.H.D. je skraćenica: Australska Hrvatska Društva, mo. Otporaš.)