U susret osamdesetoj obljetnici Desetog travanja

Za tjedan dana navršiti će se osamdeseta obljetnica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941. U Hrvatskoj o tome neće biti puno riječi, pogotovo ne na mainstream medijima. U Hrvatskoj to je tabu tema. Svi koji se usude taj dan spominjati na bilo koji način osim apsolutnim pogrdama, biti će prozvani fašistima, ekstremnom desnicom, svjetskim ološem i sortom koju treba konačno istrijebiti s lica zemlje, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

Ne vidim se ni desničarem ni ljevičarem, nego iznad svih svjetonzora i ideologija ovoga svjeta, jedino životno uvjerenje koje me vodilo, bilo je ono da Jugoslavija, svaka Jugoslavija, monarhija ili republika, komunistička ili antikomunistička, diktatura ili “demokracija”, nema pravo postojati jer ne može biti nego tamnica hrvatskoga naroda, radi čega ju je trebalo srušiti i na njenom zgarištu sagraditi hrvatsku državu, koja jedina može postati okvir za ostvarenje sreće, napretka i blagostanja za hrvatski narod, čija je tek jedna polovina ostala živjeti u svojoj domovini a druga polovina rasuta po svijetu, polako ali nezustavljivo gubi posljednje iskre svijesti o svojoj pripadnosti. Naglašavam može, što ostavlja mogućnost da ne mora nužno, kao što smo svjedoci, ali takav ishod u tom slučaju ostaje kao rezultat volje i odluke hrvatskoga naroda, kao što je ova Hrvatska kakvu danas imamo, rezultat volje ili njenog nedostakta i odluke njenog naroda živjeti slobodno, samostalno, sretno ili ne.

Ako ova generacija Hrvata dozvoli da propadne ova država i utopi se u novi balkanski ili europski regionalni konglomerat, nakon svega što su Hrvati proživjeli kroz prošlih tisuću, a naročito kroz prošlih stotinu godina, pasti će na nju prokletstvo zapečaćeno krvlju onih koji su kroz cijelu povijest sve do pobjede u Domovinskom ratu, živote dali za njeno ostvarenje.

Rođen sam tjedan dana prije nego što se navršila deseta obljetnica tog 10. travnja, kojemu se sada navršava osamdeseta. Spoznaju o potrebi hrvatske države ispekao sam u periodu od 2 godine, u prvoj koja je prethodila Karađorđevskoj sjednici u prosincu 1971. i mom odlasku u emigraciju, i drugoj kada sam u emigaciji konačnu upoznao drugu stranu hrvatske medalje, u Jugoslaviji zamračenu i zabranjenu, koja između ostalog razotkriva ideju koja je dovela do Desetog travnja, ni ustašku ni partizansku, ni komunističku ni antikomunističku, ni fašističku ni antifašističku, nego neobojenu ideju izraslu u spozaji da bez samostalne države nema opstanka hrvatskomu narodu. Čak ju je i Povelja Ujedinjenih naroda blagoslovila načelom da narod koji je iscrpio sva mirnodobska sredstva da bi se oslobodio tuđinske opresije ima pravo i na uporabu sile u nastojanju ostvariti svoje opravdane ciljeve.

Mogu Hrvati u Hrvatskoj iz straha da ne budu prozvani fašistima, zanijekati Deseti travnja, mogu povjerovati da je povijest počela Domovinskim ratom, ili odlukama ZAVNOH-a, mogu ustvrditi da je na ideju hrvatske državne samostalnosti došao dr. Franjo Tuđman i uz pomoć tri Josipa ju realizirao. Mogu povjerovati što god htjeli – ja ne mogu zanijekati Deseti travnja, niti se radi toga osjećati ni desničarem ni ljevičarem, ni fašistom i antifašistom. Dovoljan će biti podatak da je mene i moju generacija izbjeglica u isto vrijeme te 1972. godine, Jugoslavija nazvala ustaškim emigrantima a emigracija Titovim pionirima.

Zato spominjući  Deseti travnja, govorim o danu kojega i do kojega, ni Jasenovca niti ikakvih progona ni Srba ni ikoga drugoga nije bilo, nego je bilo samo žandara, progona Hrvata kroz 23 godine od uspostave Kraljevine SHS, i već prije tog nadnevka, četničkih zločina po hrvatskim selima poput Hrvatskog Blagaja, pa kako god tko doživio taj dan, makar je na kratko mogao odahnuti svaki onaj Hrvat koji je samo radi svoje nacionalne pripadnosti trpio velikosrpsku karađorđevsku vlast od 1918. do 1941.

Onima koji se zgražaju nad njemačkom dominacijom i njihovim rasnim zakonima u Hrvatskoj, jednako se moraju zgroziti nad istom situacijom u Srbiji, u Mađarskoj, u Austriji, u Bugarskoj, u Grčkoj i svuda u Europi osim Velike Britanije. Dok su drugi nastojali sačuvati svoju državu i spasiti svoj narod od istrijebljenja, kakvo je to čudo da je Hrvatska svoju tek uspostavljenu državu i svoj narod spašavala pod istim uvjetima njemačke okupacije. Suočen sa silom kakvu je predstavljala Njemačka, svaki je narod gledao spasiti se pod uvjetima koji su postojali, pa kad se nisu suprotstavili ni Francuzi, ni Rumunji, ni Holađani ni Mađari, ni Danci ni Bugari, tko je mogao od tek uspostavljene hrvatske države očekivati da ustane protiv Hitlera. To je mogao jedino Tito, koji nije imao nacije da ju zaštiti, nego samo rusku ideologiju za čije ostvarenje mu je bilo svejedno koliko će Hrvata, Srba ili bilo koga drugoga u procesu izginuti – i izginulo je baš radi njega, desetak puta više nego li u bilo kojoj susjednoj državi.

Desetog travnja 1941. sve je to bila samo neizvjesna i nepoznata budućnost

Sve iz prošlosti bi već davno bilo stavljeno na svoje mjesto, i dobro i zlo, po pravdi i po istini, da su u Hrvatskoj vlast uzeli oni koji su ju oslobodili, a ne baš oni koji su i Deseti travnja i Trideseti svibnja doživjeli kao zlo u principu i apriori.

Oni koji su 10. travnja ustali protiv Hrvatske ili taj nadnevak i danas mrze, nisu to učinili ni protiv ustaške vlasti za koju nisu mogli znati kakva će biti, ni radi Jasenovca kojega nije ni bilo, ni radi odmazde i osvete za dvadesetgodišnje zlo, niti zbog bilo čega drugoga, nego isključivo zato što su bili protiv hrvatske samostalnosti, jednako kako su Srbi ustali protiv moderne hrvatske države, uspostavljene 1991. godine.

Kada je 1944. postalo jasno da će Njemačka izgubiti rat, onda protivnike vlasti poglavnika Pavelića nije trebalo tražiti među partizanima; bilo ih je dovoljno i među raznim pripadnicima njegove vlasti uključujući i brojne ministre i vojskovođe, od Vokića i Lorkovića na dalje. Desetog travnja međutim, sve je to bila samo neizvjesna i nepoznata budućnost.

Nisam idolopoklonik ni apologet ni Pavelića ni Tuđmana niti bilo kojeg čovjeka od krvi mesa i jedino znam da bi sve iz prošlosti već davno bilo stavljeno na svoje mjesto, i dobro i zlo, po pravdi i po istini, da su u Hrvatskoj vlast uzeli oni koji su ju oslobodili, a ne baš oni koji su i Deseti travnja i Trideseti svibnja doživjeli kao zlo u principu i apriori.

U Zagrebu nakon Domovinskog rata i osamostaljenja nije bilo ni Pavelićeva ni Tuđmanova trga, nego sve donedavno baš trg tog istog maršala Tita, skinut zahvaljujući danas pokojnom Milanu Bandiću u kojemu su se potukla dva vuka i vuk pohlepe za vlašću, zadavio vuka negova titoističkog uvjerenja.

Sve dok nas Milošević nije puškom otjerao u samostalnost

Odbaciti Hrvatsku kakva je moguća, a ne samo poželjna, mogao je jedino Maček, kojemu je Banovina predstavljala vrhunac nacionalnih aspiracija, baš kao što je i markovićevska “demokratska” Jugoslavija bila vrhunac aspiracija hrvatskom političkom vodstvu do zadnjeg časa, dok nas Milošević nije puškom otjerao u samostalnost.

Prilično sam uvjeren, da se njemačkoj na čelu 1941. kao jedini mogući saveznik našao kancelar Kohl, Pavelić bi ga prihvatio, a da se Tuđmanu kao jedina šansa osamostaliti Hrvatsku nakon pola stoljeća Titove Jugoslavije i obraniti ju od vojnog napada ujedinjene srpske komunističko-antikomunističke i partizansko-četničke vojne sile, kancelar Hitler, on bi ga prihvatio pa kasnije kako bude. Odbaciti Hrvatsku kakva je moguća, a ne samo poželjna, mogao je jedino Maček, kojemu je Banovina predstavljala vrhunac nacionalnih aspiracija, baš kao što je i markovićevska “demokratska” Jugoslavija bila vrhunac aspiracija hrvatskom političkom vodstvu, sve dok nas Milošević nije puškom otjerao u samostalnost, sve dok Srbija nije pokrenula vojne operacije protiv Hrvatske i ostavila joj osnutak vlastite države kao jedinu opciju. Usput, Maček je shodno svojim uvjerenjima, 1964. u Washingtonu umro sa slikom kralja Aleksandrana na zidu.

Slušam danas besmislice o tome kako su Titova Jugoslavija i Pavelićeva Hrvatska bile dva slična totalitarna režima, totalitarna Jugoslavija kroz 50 godina mira i totalitarna NDH kroz 4 godine rata, kao da je tokom Drugo svjetskog rata u svijetu cvala demokracija, kao da je Senat Sjedinjenih Država demokratskim glasovanjem odobravao iskrcavanje na Siciliju i Normandiju, a Britanski parlament operaciju Market Garden i bombardiranje Dresdena.

Čini mi se da je bilo zamišljeno hrvatsku valutu nazvati kruna, pa je netko napravio tipfeler, izostavio R i tako ostade kuna, ili su računali da je pohlepa u Hrvatskoj toliko velika da na “Pavelićevu kunu” čak ni oni koji mrze samostalnu Hrvatsku, neće imati prigovora.

Deseti travnja pred 80 godina i Trideseti svibnja pred 30, predstavljaju datume ostvarenja istovjetnih aspiracija hrvatskoga naroda realiziranih pod različitim uvjetima dviju različitih epoha. U vremenu između dvije države postojala je Jugoslavija, kao antieza i negacija hrvatske samostalnosti, ali danas se Hrvatsku nastoji, što je moguće više, formirati kao nastavak onoga što je bila “sretna” Jugoslavija prije Miloševića, kako Glasnović kaže, kao “CroSlaviju” i negirati bilo kakvu vezu s Desetim travnja 1941. osim nekim čudom valute nazvane kuna. Sve mi se čini da je bilo zamišljeno valutu nazvati kruna, pa je netko napravio tipfeler, izostavio R i tako ostade kuna, ili su računali da je pohlepa u Hrvatskoj toliko velika da na “Pavelićevu kunu” čak ni oni koji mrze samostalnu Hrvatsku, neće imati prigovora. Čak se ni osnutak HPC za 16,000 pripadnika u Hrvatskoj danas odbija legalizirati, da ne bi nekoga podsjetilo na HPC iz vremena NDH i besmislicu nazvanu “pokrštavanje”, kao da se je prelazak iz jedne kršćanske vjere u drugu ikad obavljao ponovnim krštenjem. I sama imenica nezavinost pretočena u neovisnost, kako netko slučajno ne bi vukao neke lingvističke paralele, makar iz toga izgledalo da smo kolektivno kao narod bili drogirani pa smo sada konačno postali neovisni.

Romatizacija ustaštva kao prkosni odgovor na velikosrpske i jugoslavenske izazove

Današnja romatizacija ustaštva kao prkosni odgovor na velikosrpske i jugoslavenske izazove ne predstavlja protutežu tim izazovima, nego baš ide na ruku tim izazivačima i ostvaruje baš takve rezultate kakve oni žele ostvariti.

Da budemo na čistu, da ne bi Desetoga travnja, ne bi bilo ni Tridesetog svibnja, ali istovremeno, svaka današnja romatizacija ustaštva kao prkosni odgovor na velikosrpske i jugoslavenske izazove, danas ne ide na korist hrvatskomu narodu. Ustaševanje kao odgovor na velikosrpske izazove i toleranciju koju postojeća hrvatska vlast pokazuje prema tim izazovima, nije stvaranje protuteže srpskim i hrvatskim zabludama iz prošlosti, nego baš ide na ruku tim izazivačima i ostvaruje baš takve rezultate kakve oni žele izazvati, pogotovo kad se u ilustrativnu simboliku dodaju pozdravi podizanjem ruke u crnim uniformama i s njemačkim šljemovima na glavi.

Svaka današnja revitalizacija i reaktivizacija ustaštva predstavlja besmislicu, proizvod frustracije neriješenim statusom hrvatskog naroda u vlastitoj državi, prkos i inat kao nedozrijeli odgovor na izazove, kao instinktivna, a ne razumska reakcija na stanje nepravde i bespomoćja.

Za razliku od svih danas živih Hrvata u Hrvatskoj koji ustašu nikad nisu ni vidjeli niti čuli govoriti, u vrijeme dok je ta po svijetu razbježana ustaška generacija bila živa, kao mladi emigrant jedne nove generacije, imao sam priliku upoznati mnoge koji su nosili vojne i civilne funkcije u vladi i vojsci NDH i svi su jednoglasno stajali na stanovištu da su ustaše proizvod jednog specifičnog vremena, koje neponovljivo pripada povijesti i povijesnom tumačenju po isitni, a svaka revitalizacija i reaktivizacija ustaštva predstavlja besmislicu, proizvod frustracije neriješenim statusom hrvatskog naroda u vlastitoj državi, prkos i inat kao nedozrijeli odgovor na izazove, kao instinktivna, a ne razumska reakcija na stanje nepravde i bespomoćja. Kako reče jedan stari emigrant, bivši pripadnih ustaške vojske jednom mladiću koji je za sebe rekao da je ustaša: “Ne možeš ti sine biti ustaša, ti samo možeš biti nastaša.”

Hrvatski problem danas nisu ni Srbi niti NDH kao manipulativno sredstvo u njihovim rukama, nego državno ustrojstvo Republike Hrvatske, kao svoja vlastita negacija, na avnojevskim principima i u avnojevskim granicama pod vlašću onih koji su cijeli svoj život proveli provodeći politiku čuvanja jugoslavenskog jedinstva a neki i osobno sudjelovali u individulanim (Perković) pa i masovnim (Manolić, Boljkovac) likvidacijama Hrvata u tom procesu.

I još za kraj, onima koji drže do Desetog travnja, a umjesto “Deseti travnja” naglašavaju “Deseti travanj”, shvatite konačno: Ako danas slavite Deseti travanj, slavite deseti po redu travanj, dakle 10. travnja 2011. godine, predsjednika Ivu Josipovića i predsjednicu vlade Jadranku Kosor. Ako evocirate uspomenu na Deseti travnja 1941. onda je to Deseti dan, mjeseca travnja te 1941. godine, dakle Deseti travnja a ne deseti travanj.

Dinko Dedić/ProjektVelebit