U OBRANU NJEGOVA IMENA, ČASTI I DJELA (2. dio), piše Zvonimir Došen, kanada.

U obranu Njegova imena, časti i djela (2. dio)

“Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda!”

 

Nadam se da će Knezoviću i svima koji su zalutali u mračne koridore jugokomunističke promičbe o tobožnjim sukobima nadbiskupa  Alojzija Stepinca i Poglavnika NDH dra Ante Pavelića makar malo prosvietliti um ovaj govor Stepinčevog tajnika vlč. dra Stjepana Lackovića, koji je održao za vrieme sv. Mise zadušnice za Poglavnika na 23. obljetnicu Njegove fizičke smrti,  28. prosinca 1982., u hrvatskoj crkvi Svetoga Križa u Hamiltonu, Kanada:

“Najprije se želim zahvaliti svima koji su se došli pomoliti za dušu našega Poglavnika  i sve One koji su poput Njega radili i umirali za Hrvatsku.

Iako sam vrlo lošeg zdravlja, osjećao sam se pozvanim služiti ovu Misu za našeg Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Antu Pavelića, kojeg sam imao čast osobno poznavati i kao tajnik nadbiskupa Stepinca mnogo puta s velikom pozornosti slušao kad bi govorio o svom narodu, o vjeri, ili kada bi na pamet citirao katekizam što ga je učio još u prvim razredima pučke škole, a tada kao Poglavnik sve doslovce ponavljao.

 

Koliko sam puta slušao razgovore ove dvojice poglavara – poglavara Nezavisne Države Hrvatske i poglavara svete Katoličke Crke u Hrvatskoj.

Jest, predraga braćo i sestre, slušao sam ova dva najveća hrvatska muža kako razgovaraju o potežkoćama hrvatskoga naroda u onom ratnom vrtlogu, kako unatoč svemu zacrtavaju sreću i budućnost hrvatskom narodu za bolja vremena, stvarajući mudre nacrte za sva važna pitanja.

 

Dizali su se I još se danas dižu mačevi proti hrvatskom narodu, proti njegovom Poglavniku, a sve u svrhu osporavanja slobode, s ciljem da hrvatski narod ne dođe do svoje države.

Nu svi ti mačevi, pa bili oni u rukama jučerašnjih vladara, današnjih vladara, diktatorskih i demokratskih, bili oni u rukama ne znam koga, ne će i ne mogu zaustaviti hrvatski narod u njegovoj borbi za slobodu!

One stotine tisuća nevinih žrtava, krv Njihova nevina, hrvatska krv, pobjedit će sva zla. I iz te krvi uzkrsnut će vječna Nezavisna Država Hrvatska!

 

I da je Bog dao da su se ostvarili nacrti našega Poglavnika i našega Stepinca, Hrvatska bi bila najsretnija, najbogatija i najkulturnija zemlja na svietu. A da je najliepša to svi znamo.

Pa kad sve to znam iz prve ruke, kad sam svemu tome svjedokom, onda me boli kad čujem nepoštene i neljudske kritike o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku, o svemu onom dobru koje je On kao državni poglavar naše obnovljene, mlade i ponosne Nezavisne Države Hrvatske pripremao, a to je da ona bude vječna, da bude sretna i da svi mi u njoj budemo sretni i ponosni, a nadasve, slobodni. Jer kako kaže Gundulićeva Himna slobodi: O liepa, o draga, o sladka slobodo. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu biti plata Tvojoj čistoj liepoti!

 

Takvu slobodu, takvu liepotu pripremao je naš Poglavnik svim Hrvatima i Hrvaticama, svemu hrvatskom narodu. Za to, pomolimo se za Njegovu plemenitu dušu! Pomolimo se za dušu pokojnog Ante Pavelića, neka Ga Svevišnji razrieši svih grieha. Neka mu dade raj nebeski, raj vječne slobode. Pomolimo se da i nama Svevišnji dade snage i pameti da nastavimo putem časti, poštenja i vjere u Boga i hrvatski narod kako je to činio i naš Poglavnik.

Da nastavimo tamo gdje je On, Božjom odlukom, stao, gdje je prestao On da nastavimo mi dok i nas Bog ne pozove. Molimo se da prije toga dovršimo naše zemaljsko poslanstvo – da obnovimo Nezavisnu Državu Hrvatsku!

I danas, uz ove božićne blagdane molimo se novorođenom Spasitelju da nas ohrabri u našem radu, da nam se vrati naša sloboda kakva je bila prije 41 godinu kada je na Veliki četvrtak uzkrsnula naša Nezavisna Država Hrvatska. Jest, predraga braćo i sestre, uzkrsnula s Kristom! i njezini poglavari, vjerski i narodni, duboko su to cienili. Svjedok sam tome!”

 

Ako je ovo razlog za koji papa Bergoglio smatra da Stepinac nije zaslužio da ga proglasi svecem onda i ne treba. Za nas koji kao i On osjećamo bilo onoga zdravoga diela našega naroda Stepinac je svetac i ne treba mu blagoslov “sekularnog” pape, ni njegovih četničkih saveznika.

 

Na ovoj Misi, kao i na svim drugim Misama za Poglavnika i pale hrvatske vojnike, nismo bili samo mi katolici, nego i preživjeli hrvatski vojnici islamske vjere, kao Ragib Zukić (moj, sada pokojni, prijatelj i suborac, koji je veleč. Lackovića vozio kud god je trebao ići), Kerim Reis i drugi.

 

U svojoj nezgrapnoj narativi o “nedjelima” Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Mario Knezović je toliko bezobrazan i podao, pa kaže, “Uz različite pritiske i javni linč Stepinac je doživio i ubojstvo brata Mije. Ubile su ga vlasti NDH pod optužbom da je simpatizer partizanskoga pokreta….”

Čak ni jugokomunisti ni srbski patrijarsi nisu se usudili poslužiti takvim bezočnim lažima.

Tu staru jugokomunističku priču o Stepinčevom bratu nedavno je oživio Jovan Ćulibrk “episkop Srpske Pravoslavne Crkve za Slavoniju”.

Nu istina je sasvim drukčija, pa čak i novi “povjesničar NOB-a” Zvonimir Despot  nije mogao u Večernjem i Jutarnjem Listu zobići, pa kaže: “…Nijemci (ne ustaše, kako se negdje tvrdi) 27. listopada 1943. ubili su mu rođenog brata Miju (rođen 1905., dok je Alojzije rođen 1898.).

Mijo Stepinac bio je blizak Komunističkoj partiji kao i njegova supruga Mica, te je radio za Narodnooslobodilački pokret. Tog dana, 27. listopada 1943., Nijemci su ušli u obiteljsku kuću u Krašiću, brata mu izveli i likvidirali ga….”

 

Jedan drugi pokušaj obmane je distorcija Stepinčeve propoviedi koju je održao u zagrebačkoj katedrali tri dana poslie Mijine smrti, 31. listopada 1943., u kojoj je rekao:

“…Jedni nas obtužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali u pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili bilo kome drugome. Ali mi ne možemo zvati na uzbunu niti fizički bilo koga siliti da te Božje zakone vrši, jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svaki će za svoja djela odgovarati prema riječima apostolovim, da će: “svaki svoje breme nositi”!… Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom…..“

 

Svatko tko nije podpuno izopačena uma može vidjeti da Stepinčeva propovied nije ni na koji način bila uperena ni protiv režima NDH, ni Poglavnika, nego je odgovor onima (komunistima) koji ga obtužuju da On nije njihova politička trublja. On tu ne spominje nikakve ustaške zločine, nego diže svoj glas protiv svih zločina bez obzira na to tko, gdje i nad kime ih je činio. A Knezović i svi oni koji trube o tzv. rasnim zakonima trebali bi, ako su imalo pošteni, pročitati ovo nedavno otkriveno pismo Poglavnika dr. Ante Pavelića ministru Mili Budaku.

 

Nezavisna država Hrvatska

Ured Poglavnika

Dne. 29. svibnja 1941.

 

Dragi prijatelju i brate Mile,

I na ovaj način želim Te zamoliti dvije stvari o kojima smo načelno razgovarali prije nekoliko dana. Neovisno o Zakonima koji su na snazi, a tiču se neprijatelja naše Države medju kojima je i dobar broj Židova, molim te da Ti na svoj način pomogneš kako bi Židovska Bogoštovna općina u Zagrebu nesmetano, bez ukidanja, mogla djelovati. Protivu onih koji se ogrieše o Zakone neka se primiene sve propisane mjere, ali nema potrebe kažnjavati sve pripadnike naše po vjeri starije braće. Posebno ne one koji su u braku s katolicima.

Nadalje, molim Te uredi da se ne diraju oni židovski sviećnjaci na vrhu ugaone zgrade na Trgu Barthoua. Izložio sam Ti zašto mi je to važno, a kada su osobni razlozi u pitanju, onda me sigurno razumieš.

 

ZA DOM SPREMNI

 

Ovo pismo odkriva nešto sasvim suprotno zionističkim, jugokokomunističkim i velikosrbskim lažima. Iz ovoga što je Poglavnik ovdje napisao i najzadrtiji zionisti i jugofili mogu vidjeti da su ti zakoni doneseni pod golemim niemačkim pritiskom kojemu se u onakvim ratnim prilikama nitko nije mogao suprostaviti. Za vrieme 2. svj. rata tzv. rasni ili arijanski zakoni bili su na snazi u svim zemljama koje su u to vrieme bile pod okupacijom ili u savezništvu s Niemačkom. Jedina od tih država koja je u sprovedbi tih zakona bila efikasnija i od same Niemačke bila je Srbija.

 

“Ja znam samo jedno rešenje za jevrejsko pitanje: Napolje sa njima! Sve dotle dok je i jedan Jevrejin u zemlji, ili dok može da govori sa Srbima, ili dok ga Srbi mogu žaliti, sve dotle nema mira u zemlji!“, izjavio je u svom govoru 1941. predsjednik Srbije general Milan Nedić.  I Beograd je, kako znamo, uskoro postao prvi “judenfrei” grad u Europi.

 

Je li papa Bergoglio kad je s srbskim patrijarhom Irinejem i njegovim episkopima osnivao komisiju za izpitivanje “Stepinčevih grieha” ikad upitao za što ondašnji patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Gavrilo Dožić nije rekao i jednu rieč protiv tog zločina. Je li ih upitao kako je vladika Nikola Velimirović, koji je na sva usta hvalio Hitlera, 2003., bez konzultacije s Vatikanom,  mogao biti proglašen srbskim svecem.

 

“…Čujem, što je lijepo, od biskupa i svećenika kako trebamo biti “Stepinčeva Crkva”. Pa budimo! Tko nam brani?”, piše Mario Knezović.

Brani ti antifa-kardinal Josip Bozanić, koji je kako bi se umilio zionistima, veliko srbima i “antifašistima”, Stepinca proglasio heretikom jer, kako reče u svom govoru na recikliranju  industrije holokausta, “nitko tko je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku ne može biti kršćanin”.

Brane ti srbski patrijarsi i episkopi na čelu s papom Bergogliom.

 

“Valjalo bi da časni vojnici i sudionici stvaranja NDH znaju tko je tko”. O, znali su naši častni vojnici tko je bio tko. To su vrlo dobro znali i častni ratnici livanjskih i duvanjskih bojna na čelu s Barišom Žilićem i Mirkom Beljanom, čijim potomcima ti držiš predavanje o “nedjelima” njihovoga Poglavnika. Imao sam veliku čast u izbjeglištvu upoznati neke od tih Livnjaka i Duvnjaka koji su nekako uspjeli preživjeti britansku prievaru i izručenje u Tutinu klaonicu i mogu ti bez ikakva sustezanja reći da je svaki od njih bio spreman skinuti glavu svakome tko bi se usudio blatiti častni onoga koga su hrvatska pokoljenja čekala više od osam stoljeća. Onoga za koga su oni u svakom momentu bili spremni svoj život dati.

 

Za Dom Spremni!

 

Zvonimir R. Došen