“U IME NARODA” SUDI SE NADBISKUPU ALOJZIJU STEPINACU

                                                    “U IME NARODA” 
                                  SUDI SE NADBISKU ALOJZIJU STEPINCU
 (Mole se čitateljice i čitatelji koji budu čitali ovu “PRESUDU” protiv njegove uzoritosti Nadbiskupa Alojzije Stepinca da dobro proštudiraju i dadnu svoj osobni SUD o ovoj presudi i pronaći uzroke zašto je Kardinal Stepinac bio suđen i osuđen. Pred sobom imam pet (5) nastavaka koja su izišli u glasilu HSS-a “HRVATSKI GLAS”, Winnipeg, January 21. 1976. Stavit ću samo uvod iz prvog opisa koji je izišao u novini HRVATSKI GLAS 21 siječnja 1976:  (završni govor, mo. Otporaš.
 
“Plaidoyer (završni govor, mo. Otporaš.) odvjetnika Dra. Ive Politea kao branitelja nadbiskupa Dra. Alojzija Stepinca pred specijalnim vijećem Vrhovnog narod. suda na raspravi na dne 7. listopada 1946. u Zagrebu”.
Ovaj govor branitelja Nadbiskupa Stepinca dra. Ive Politea nije uopće uveden u knjigu SUĐENJE LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU U DRUŽINI, USTAŠKO-KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVIM POMAGAČIMA, Zagreb 1946. Pregledao sam vrlo dobro ovu knjigu i nema ni riječi o ovom završnom govoru. Govor je tako dobar da ga državni tužitelj Jakov Blažević namjerno nije htio staviti u spomenutu knjigu. Mišljenja sam da nema mnogo Hrvata da su imali priliku vidjeti i pročitati ovaj hvale vrijedna obranbeni govor.
Velika šteta da ja nisam mogao pronaći ime pisca ovih nastavaka. Kako rekoh ja imam samo pet (5), nastavaka. Ne znam koliko još ima nastavaka. Možda bi zadnji nastavak autor branitelja ovog završnog govora Ive Politea stavio svoje ime. Kraj petog opisa je:
Nastavit će se.
Ja ću sada iznijeti “Presudu” o Nadbiskupu Alojziju Stepincu a potom ću iznijeti i “Presudu” o Erik Lisaku. Ovo se nalazi u spomenutoj knjigi na stranici 450 do 458. Mile Boban, Otporaš.

Suđenje: Kardinalu Alojziju Stepincu.

U ime naroda (Presuda kardinalu Stepincu)

Izvornik presude: Broj Stup.6/1946.

U IME NARODA!

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od suca Vrhov nog suda dr. Vimpulšek Žarka, kao predsjednika vijeća, sudaca Vrhovnog suda N.R. Hrvatske Poldrugač Ivana i dr. Carineo Ante kao članova vijeća, te tajnika Vrhovnog suda dr. Petrović Antu, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih: Lisak Eriha, dr. Stepinac Alojzija, Šalić Ivana i družine, radi kriv ičnih djela iz Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države, nakon glavne rasprave provedene uz sudjelovanje Javnog tužioca N.R. Hrvatske Jakova Blaževića, svih optuženih i njihovih branitelja, dana 11. listopada 1946. donio je i proglasio ovu:

                                               PRESUDU!

Optuženi Stepinac Dr. Alojzije, rođen 8. svibnja 1898. u Krašiću od oca pokojnog Josipa i majke Barbare rođene Penić. Hrvat, državljanin FNRJ, nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, sada u zatvoru.

                                                KRIV JE:

    1. što je već 12. travnja 1941. godine, dok su se još vodile borbe sa njemačkim i talijanskim okupatorskim trupama posjetio u svojstvu hrvatskog metropolite “vojskovođu” Slavka Kvaternika, i čestitao mu uspostavu tzv. NDH.

    Što je 16. travnja 1941.god. izvršio je službenu posjetu krvniku Paveliću, i prvih dana okupacije priredio je u nadbiskupskom dvoru večeru ustaškim emigrantima i zajedno se s njima slikao.
    Što je 28. travnja 1941. god. izdao kleru Zagrebačke nadbiskupije službenu okružnicu u kojoj poziva svećenstvo da surađuje i vjernike potstiče na saradnju sa tzv. NDH, a 26. lipnja 1941.g. kao predsjednik biskupskih konferencija, nakon održane biskupske konferencije, na kojoj je zauzet stav saradnje sa Ustaškim vlastima, predveo katolički episkopat u audijenciju Paveliću i tom prilikom ovoga fašističkoga agenta pozdravio kao državnog poglavara tzv. NDH, i obećao mu iskrenu i lojalnu saradnju.
    Što je sljedeći njegov poziv, stotinu svećenika najaktivnije stupilo je u saradnju sa neprijateljem koja je svršavala izdajom domovine i mnogim ratnim zločinima, te čak pristupanjem svećenika u neprijateljsku obavještajnu službu.
    Što je tim stavom učvrstio dotadašnje ustaše-svećenike u njihovoj izdaji, a potstrekavao je i mnoge druge prema narodu neprijateljski raspoložene svećenike, da predvode u razoružavanju jugoslavenske vojske, preuzimanju i organiziranju ustaške vlasti, organiziranju Ustaških povjereništava, tabora, logora, stožera itd…,
    Što je kao predsjednik biskuskih konferencija, upravljajući organizacijama “Katoličke akcije” imajući vrhovni nadzor na pisanje cjelokupne katoličke štampe, sve te organizacije kao i cijelu katoličku štampu aktivizirao na pomaganje okupacije, Pavelića i tzv. NDH.
    Što je ta štampa potpuno ustaška i fašistička, prikrivana crkvenim i vjerskim ruhom, širila klevete i laži protiv Narodno Oslobodilačkog Pokreta, raspirivala vjersku, nacionalnu i rasnu mržnju, sve u korist okupacije, a protiv Narodno Oslobodilačke Borbe.
    Što sve organiziranije iz sastava “Katoličke akcije” slijedeći poziv Stepinca, a naročito organizacije “Velikog križarskog bratstva” “Velikog križarskog sestrinstva” i “Domagoj” sarađivale su sa ustašama i postale stup i srčika ustaštva, tako da su članovi ovih organizacija učestvovali u razoružavanju jugoslavenske vojske, u uspotavljanju ustaške vlasti, mnogi od njih postali funkcionari u ustaškim logorima, povjereništvima, taborima i stožerima.
    Što je iz njihovih redova regrutirala se masa oficira za Pavelićevu vojsku, a najveći dio pripadnika križarskih organizacija otišao je dobrovoljno u ustaške i domobranske vojne jedinice, dok sam predsjednik “Velikog križarskog bratstva” dr. Feliks Niedzelski, postaje ustaški “podžupan” i “upravni zapovjednik ustaške mladeži” i te organizacije dale su kadar intelektualaca za ustaški teroristički aparat.
     Nadalje, dr. Stepinca, tereti se što je tradicionalne vjerske svečanosti zloupotrebljavao i pretvarao u političke manifestacije za krvnika Pavelića i njegove ustaške bande, pa je tako u svojoj propovijedi na Bistričkom proštenju godine 1942. rekao:
     “Molimo se i za one koji su napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete katoličkoj crkvi, za koga smije, a za koje ne smije da se moli. Mi znamo da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike da se mole za sve ljude, posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare”,
a u svojoj propovjedi u Mariji Bistrici godine 1944., kada je već svakome bilo jasno da su ustaški koljači, agentura Gestapo-a, i da je kvinsliška tvorevina NDH na izdisaju u cilju podržavanja ustaštva, poistovjetovao ustaše sa Hrvatskim narodom, a službu okupatoru sa obranom državne samostalnosti, i rekao:
    “Smatra li možda ratujuća strana dok ovakovim strahotama pogađa našu zemlju što hrvatski narod svom snagom svoga bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve”
     Nadalje, što je počevši od godine 1941., pa sve do oslobođenja svakog l0. travnja služio svečane mise slaveći kvinslišku tvorevinu NDH, a crkvene blagdane Sv. Antuna pretvarao u političke manifestacije za zločinca Pavelića. Svojim okružnicama naređivao je kleru na području svoje nadbiskupije, da tih dana služe svete mise za Pavelića i kvinslišku tvorevinu NDH.
     Također ga se tereti što je prigodom otvaranja ustaškog “Sabora” 23. veljače 1942. (to nije bio “ustaški Sabor, nego naš Hrvatski Državni Sabor, mo. Otporaš.) sudjelovao sa kanonicima prvostolnog kaptola Zagrebačkoga, te svjetovnim i redovničkim klerom i na ulazu u crkvu Sv. Marka, dočekao Paveliča i članove ustaškog sabora pozdravnim govorom koji je prenijela sva ustaška i katolička štampa.
     Nadalje, što je u svim mogućim oblicima u toku rata i neprijateljske okupacije izražavao svoju solidarnost s Njemačkim i talijanskim okupatorima na način da je učestvovao u brojnim službenim priredbama, proslavama i čestitanjima koje su u Zagrebu priređivali predstavnici njemačke i talijanske okupacione vlasti.

    Što je, tako npr. prisustvovao otvaranju sveučilišnog tjedna za Njemačke i Hrvatske vojnike u prisutnosti ustaške vlade i njemačkih generala, na otvaranju Zagrebačkog zbora sa njemačkim, Italijanskim i Ustaškim funkcionerima, na proslavi dana fašističkog pohoda na Rim itd…

2. Što su pod rukovodstvom odbora trojice kojemu je on bio na čelu vršena prisilna predvođenja Srba na katoličku vjeru.

3. Što je početkom godine 1942. imenovan po Vatikanu i primio u službu vojnog vikara Pavelićevih ustaša i domobrana postavio za svoje zamjenike poznate Ustaške svećenike Stipu Vučetića i Vilima Cecelju, pa je tako postao i službeno najviši vojni svećenik Pavelićeve vojske, kome su bili podređeni svi vojni svećenici, koji su u sastavu Ustaških i domobranskih formacija podstrekavali na vršenje zločina, a i sami vršili zločine nad narodom i vršili propagandu za ustaštvo; Nadalje, što je nadbiskupski duhovni stol kome je on predsjednikom, odobrio 10.II.1944. pod brojem 904, molitvenik “Hrvatski vojnik” kojega je sastavio Ustaški potpukovnik svećenik Vilim Cecelja, a u kojem vojnicima stavlja kao vjersku dužnost službu okupatoru i odanost Paveliću, te veliča poznate ustaške zločince, kao Juru Francetića i druge.

4. Što je 18.12.1941. božičnom porukom zagrebačkog nadbiskupa Hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj pozivao ih na rad, jer da je to njihova vjerska i patriotska dužnost.

     Nadalje, što je u vrijeme akcije za sakupljanje pomoći ustaškim legionarima na istočnom frontu dao prilog u cigaretama, krunicama, medaljicama i raznim časopisima, podižući time moral ustaškim bandama u borbi protiv bratskog Sovjetskog Saveza.
(Ja pomastio i podvukao kako bih privukao pažnju današnjem hrvatskom naraštaju da je titova Jugoslavija stvorena Staljinovom pomuću, a ne pomoći jugoslavenskih naroda i narodnosti. Mo. Otporaš.)
     Također, što je 1944. i 1945. pred slom Hitlerovske Njemačke i njezinih satelita usko se povezao s Pavelićem i Mačekom, a koji su dalje bili povezani sa izdajicama srpskog i slovenskog naroda Mihajlovićem, Rupnikom i Rožmanom, i vodio s njima pregovore, radeći na jedinstvenom povezivanju svih neprijatelja naroda, nudeći i tražeći oružanu intervenciju izvana i okupaciju naše zemlje po nekim stranim imperijalistima, a sa ciljem, da kao ništavna izdajnička manjina produženjem okupacije spase kvinslišku tvorevinu NDH, ili u bilo kojem drugom obliku održe protunarodnu vlast i spriječe pobjedu naših naroda, pa je tako u tom nastojanju u svom govoru održanom 7 srpnja 1944. članovima “Domagoja” rekao slijedeće:
      “Hrvatska danas proživljuje teške časove, a moguće da proživi još i gore. No, moramo biti uvijek optimisti i sa pouzdanjem vjerovati da će Hrvatska ostati i da nju nitko ne može uništiti. Hrvatski narod krvari za svoju državu i on će svoju državu usčuvati i spasiti. Svi pokreti protiv hrvatskog naroda i hrvatske samostalnosti ne smiju nikoga obeshrabriti, već svatko mora još čvršće pristupiti obrani i izgradnji države”,
      a u svom govoru održanom sveučilištarcima 18. ožujka 1945. ustao je otvoreno protiv mira i nastavio harangu za daljnje prolijevanje krvi, klevetajući narodnu vlast i pravosuđe, ovim riječima:
      “Znači li mir možda da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u ruke, a drugim staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u ogromnoj većini, znači li možda mir to da se mogu nesmetano ubijati intelektualci, svećenici, građani, ljudi protivnoga političkog naziranja, i da se za ta umorstva nikada i nikome ne polažu računi, zna či li mir to, da se može nesmetano onemogućavati djelovanje crkve i te mjere opravdavati izgovorom, da se crkva nema pačati u političke stvari”.
     Nadalje, što je u drugoj polovici ožujka 1945. godine kad je Ustaška “vlada” bila na izdisaju, na zahtjev predsjdnika te “vlade” Mandića, a po naređenju Pavelića, i nakon što mu je bio stavljen na raspolaganje kredit od 100 milijuna kuna, organizirao biskupsku konferenciju sa zadatkom, da se katolički episkopat zauzme za spašavanje okupatorskog sistema i njegove tvorevine tzv. NDH, kao i za spašavanje Ustaških ratnih zločinaca, od pravednog narodnog suda, a za bolje organiziranje te konferencije, Ustaška vlada dala mu je na raspolaganje poznate zločince, generala Rupčića i najzloglasnijeg krvnika Jucu Rukavinu, koji su imali zadaću dovesti biskupe na konferenciju. U tu svrhu predsjednik Ustaške vlade Mandić, po naređenju Pavelića, dao je šefu Ustaške propagande Ivi Bogdanu zadatak, da sačini nacrt biskupske poslanice, što je ovaj učinio i nacrt poslanice predao biskupu Janku Šimraku, koji ju je redigirao, a poslanica je stvarno i preuzela političke sugestije Pavelića, odnosno Ive Bogdana i zaodjela ih samo mislima sakralnog karaktera. Tako redigiranu poslanicu biskup Janko Šimrak predao je Paveliću koji ju je odobrio i naredio da se štampa. U poslanici se, među ostali, kaže:
     “Pojavili su se lažni svjedoci koji nas optužuju da su Hrvatski katolički crkveni poglavari zajedo sa svojim svećenstvom i najboljim svojim vjernicima krivi sadašnjem krvavom obračunu u Hrvatskoj domovini”.
      Dalje: “Svoj poziv šaljemo i onima koji su u posljednje vrijeme počeli sa sustavnom promidžbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine pod izlikom suđenja ratnim zločincima, da smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca, dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života nego i njihova dobra glasa”.
      Nadalje: “U izuzetnom slučaju ako se koji zalutali svećenik ogriješio o prava svog bližnjega, mi se nismo žacali udariti ga crkvenim kaznama, dapače i udaljenjem iz svećeničkog ili redovničkog staleža, ali danas moramo najodlučnije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih Hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji katoličke crkve oduzeli su im život protupravnim osudama, osnovanim na fiktivnim krivicama”.
      Nadalje. “Povijest svjedoči da Hrvatski narod kroz cijelu svoju 1300 godišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju hrvatskog naroda. Nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojeg građanina Hrvatske države, pa ni Hrvatske biskupe zato što poštivaju tu neotstupnu volju Hrvatskog naroda kada on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.”
Nadalje nadbiskupa se tereti, što je pred slom tzv. NDH u namjeri sakrivanja, a u dogovoru sa Pavelićem, pohranio u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu arhivu “Ministarstva vanjskih poslova tzv. NDH” i “Županstva pri Poglavniku” i sakrio gramofonske ploče sa svim govorima Pavelića, koje je ovaj držao u emigraciji u Italiji i Hrvatskoj.
Nadalje, što se je prije oslobođenja zemlje, a u nastojanju da se održi ta ustaška tvorevina tzv. NDH, naročito aktivizirao, vodio pregovore s Pavelićevim delegatima i po nalogu Pavelića, a u pratnji ustaškog pukovnika Moškova posjetio Mačeka i vodio s njime pregovore radi izvršenja gornjeg plana. Tim svojim djelovanjem unio je zabunu u zadnjem momentu među neobavještene.
5. Što je ostao nakon oslobođenja u zemlji, provodio sistematski plan podržavanja nada da će se uskoro promijeniti “režim” u FNRJ, kako su oni nazivali narodnu vlast, kako će nastupiti skore promjene, kako će se vratiti u Hrvatsku Maček, a u Srbiju kralj Petar, kako će Ustaše opet doći natrag itd… Nadalje, harangira protiv narodnih vlasti i pravednih osuda narodnih sudova nad Ustašama-svećenicima i ostalim ratnim zločincima, nazivajući to progonom svećenstva, crkve i religije, te istrebljenjem Hrvatskog naroda. Potstreknuti ovim njegovim držanjem, radom i izjavama, mnogi svećenici Ustaše, te Ustašama skloni svećenici i ostali protu narodni elementi prikupljaju i organiziraju Ustaše koji se kriju pred narodnim vlastima, vrše medu njima propagandu, te ih organiziraju i guraju na zločine, ubijanja građana naše zemlje, pljačkanja njihove imovine itd.
    Nadalje, što je primio u nadbiskupskom dvoru drugom polovicom mjeseca rujna 1945. Ustaškog pukovnika i bivšeg glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost Eriha Lisaka.
    Nadalje što je 8.studenoga 1945. godine primio Ustaškog studenta emigranta, koji mu je iz Salzburga donio “zavjet” ustaša intelektualaca, da će se i dalje boriti za “oslobođenje” Hrvatskog naroda. Primio je i špijunku Lelu Sopijanec, koja u više navrata prelazi u Trst.
     Nadalje, što je znajući za zavjernički rad svog tajnika Ivana Šalica i svećenika Josipa Šimečkoga, podstreknuo ih svojim držanjem i djelatnošću na daljnji rad protiv naroda, te ovi u zajednici sa dr. Pavlom Gulinom i Josipom Crnkovićem, kao centralno vodstvo, povezuju razne terorističke grupice u zemlji i pomažu ih na razne načine.

    Što je upravo u vrijeme pred izbore za Ustavotvornu skupštinu kada svi neprijatelji naroda nastoje svim sredstvima izazvati zabunu u narodu, sa nadama za neke skore promjene, izdao pastirsko pismo, koje je sastavljeno na biskupskoj konferenciji pod njegovim predsjedanjem 20. rujna 1945., koje lažno prikazuje stanje u našoj domovini, hrabri ustaše i ostale izdajnike na vršenje daljnjih zločina, s jedne strane, a s druge strane daje podstrek svim neprijateljima naše zemlje u domovini i izvan nje, a naročito ustašama u odmetništvu, koji su se prozvali “križarima” da vjerujući u intervenciju izvana, aktivnije proslijede svojim terorističkim akcijama protiv života i imovine naših građana; pa je gornjim djelovanjem počinio slijedeća kriv. djela:

Djelom pod 1. stupanjem u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku suradnju sa neprijateljem kriv. djelo iz čl. 3. toč. 6. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

Djelom pod 2. kao pomagač radio je na prisilnom provođenju na drugu vjeru stanovništva Jugoslavije, čime je počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč. 3. istog Zakona.

Djelima pod 3. pomagao naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njime protiv svoje domovine, počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč. 4. istog Zakona.Djelima pod 4. stupanjem za vrijeme rata i neprijateljske okupacije U političku suradnju sa neprijateljem počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč.6. istog Zakona.

Te djelima pod 5. pomaganjem na organizaciji oružanih bandi i njihovog ubacivanja na teritorij države, a u cilju da se ugrozi putem nasilja postojeće državno uređenje Federativne Narodne Republike Jugoslavije, počinio je kriv. djelo iz čl. 3. toč. 7. istog Zakona, kao i krivično djelo klevete narodne vlasti.

Optuženi Dr. Alojzije Stepinac, OSUĐUJE SE:

Po čl. 4. stav. 1 i 2. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 (šesnaest) godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 (pet) godina. U kaznu uračunava mu se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18.IX. 1946. do ll.X .1946.”

(Napomena:

Ako nekoga zanima provjeriti ovaj opis, može ga u potpunosti naći u knjigi: SUĐENJE STEPINCU, ŠALIĆU I USTAŠKIM ZLIKOVCIMA…strana 450-458. Mile Boban, Otporaš.
Zagreb, 1946. Potpis, javni i državni odvjetnik drug Jakov Blažević. Otporaš)