Dervišaga

    Na lokaciji Franjin dol u mjestu Dervišaga kod Požege, Župa Kuzmica 1945 god., su potučeni zarobljeni hrvatski vojnici njih ukupno 47,  a koji su prethodno povezani bodljikavom žicom, leđa-leđima okrenuti tako da su jednim metkom ubijali dvojicu. Pretpostavlja se kako je jedan uspio preživjeti i otuda neparan broj žrtava (47)?

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Donosimo vam svjedočanstvo Antuna Maljkovića o gnusnom zločinu koji su počinili partizani:

“Godina 1945., iskop i pokop žrtava brutalnog komunističkog režima u mjesecu prosincu 1945 godine. Slijed događaja: Te, ratne i poratne 1945 godine u kasne proljetne dane (koncem svibnja ili početkom lipnja) u rane noćne sate (oko 20 sati), kamion pokriven ceradom, odakle se čuo žamor ljudskih glasova, stao je ispred kuće Petranović Marijana (danas Čolić Živka) iz kojeg je izišao partizanski vozač i priupitao ispred kuće nazočnu Marišku Petranović i njenu susjedu Slavicu Krmpotić, za put u šumu (one su se u to vrijeme još zadržale ispred kuće u razgovoru). Potom je po njihovim uputama kamion skrenuo u donju Dervišagu kod mosta u pravcu šume i u tamo zvanom Franjinom dolu izvršen je stravičan masakr 47 nedužnih hrvatskih vojnika koji su se usudili drugačije misliti u odnosu na komunističke ideologe. (U to vrijeme ja sam bio u ratnom logoru u Njemačkoj kao američki ratni zarobljenik.)

Te iste kasne jeseni početkom mjeseca prosinca, tadašnje su mjesne vlasti naredile iskop (kako su oni naveli, fašističkih civilnih žrtava) i prijenos u mjesno groblje gdje su pokopani u masovnoj grobnici. Budući da sam bio nazočan iskopu i pokopu nevinim pogubljenim žrtvama komunističkog režima, pa u puno puta prepričanom događaju ostao mi je u sjećanju broj od 47 žrtava. U sjećanju mi je ostalo nekoliko imena susjeda koji su bili nazočni i to: Ivan Bosanac (vršio prijevoz leševa sa svojim zaprežnim volovskim kolima), posebno se sjećam Ivana Tomljenovića (stariji), koji je golim rukama vršio utovar leševa u kola, te Kovačić Mato (Matek – otac Perice), koji je stalno povraćao kad god bi samo pogledao mjesto gdje su na hrpu leševi bili poslagani i prekriveni prvim snijegom u debljini od 1 do 2 cm (dan ranije izvađeni iz potoka, a noću pada to malo snijega).

Naime, navedeni događaji odvijali su se dva dana. Još su bili nazočni osim mene: Ivan Špalj, Milan Bertelović, te Stjepan Katić (ostalih se ne sjećam). Na iskopu rake u groblju bila je druga ekipa. Dovezavši kola do jame, leševe smo jednostavno iskipali u zajedničku jamu i zatrpali gdje se i dan danas nalaze. Točnu lokaciju masovne grobnice ne znam, jer je grobnica zapuštena već oko tridesetak godina. Ipak mislim da se nalazi u blizini grobova obitelji Vukašinović, dali pokraj ili iznad ne mogu se prisjetiti. Budući da sam ja jedini živi svjedok navedenih događaja, te da sam do sada u nekoliko navrata ukazivao i poticao da se poduzmu odgovarajuće mjere po tom pitanju, te da se prikladno obilježi mjesto masovne grobnice, do sada nije učinjeno ništa. Prema onoj uzrečici oprostiti se može, no zaboraviti se ne smije nikada.

Budući da mi je sada 80 godina, a da ipak ne padne sve u zaborav odlučio sam iznijeti ovo sjećanje, pa će poslije mene (možda), netko nešto poduzeti”.

Svjedočanstvo  zapisano 03.01.2006. godine (Pola stoljeća nakon zločina).

Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net