Logor u Jasenovcu desetljećima opterećuje odnose između Hrvata i Srba. U posljednje vrijeme srpski autori i političari ponovo govore o 500.000 navodno ubijenih Srba u Jasenovcu. Pridružuje im se i Spomen područje u Jasenovcu s gotovo 50.000 srpskih imena, preuzetih s popisa navodnih jugoslavenskih ratnih žrtava, sastavljenog 1964. godine.
No ozbiljnim istraživanjem povijesti Drugog svjetskog rata relativno brzo se može nedvojbeno ustanoviti da u logore Stara Gradiška i Jasenovac, od 1941. do 1945., nitko nije bio doveden, a ni ubijen samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac.
Prije svega, o tome ne postoje materijalni tragovi ni dokumenti, a niti uvjerljive izjave svjedoka. Zaključak proizlazi i iz odnosa koji je Nezavisna Država Hrvatska imala prema građanima te narodnosti i vjere. Osim zabrane uporabe ćirilice nakon osnivanja države, ostali potezi bili su izravna reakcija na djelovanje četničkog ili partizansko-komunističkog pokreta. U logore Danicu u Koprivnici i Gospić internirani su pripadnici četničkog pokreta čija je imena imala evidentirana još predratna policija (njihova udruženja su javno djelovala).
I nekoliko slučajeva skupnih strijeljanja, u kojima su žrtve bili hrvatski Srbi, u Gudovcu te na Banovini i Kordunu, predstavljalo je odmazde za napade i ubojstva koje su počinile četničke skupine.
Država isprva potiče prelazak pravoslavnih stanovnika na katoličku vjeru, no tome otpor pruža Katolička crkva na čelu s tadašnjim nadbiskupom Alojzijem Stepincem. U lipnju 1941., Nijemci započinju kampanja useljavanja Slovenaca u Hrvatsku, a od njezinih vlasti traže iseljavanje odgovarajućeg broja Srba u Srbiju. Prema planu, do kraja kolovoza iz Slovenije je trebalo stići oko 90.000 useljenika, a isto toliko trebalo je Srba biti iseljeno u Srbiju. Deportacije su započele, ali su ubrzo i završile. Njemački dužnosnici u Srbiji zaključili su da bi dolazak useljenika destabilizirao stanje u toj okupiranoj zemlji. Transporti su zaustavljeni već u rujnu. Ukupno je u Srbiju iz Hrvatske preseljeno 15.256 Srba. Preseljeno, dakle, a ne ubijeno.
Nakon izbijanja masovne pobune u lipnju i srpnju 1941., međusobni oružani sukobi postaju intenzivniji. Na područjima zahvaćenim pobunom nastaju i neregularne postrojbe za zaštitu stanovnika, tzv. divlje ustaše.
U kolovozu Vlada NDH započinje s razoružavanjem tih neregularnih formacija i njihovim djelomičnim uključivanjem u redovite postrojbe. Već to predstavlja pokušaj smirivanja stanja u zemlji. U tom sklopu izrečene su i smrtne kazne nekolicini ustaša koji su poduzimali samoinicijativne akcije protiv srpskih odmetnika i stanovnika. U jasenovački logor po njegovu osnivanju u kolovozu 1941. dolazi mala skupina Srba ranije internirana u Gospiću. Riječ je uglavnom o četničkim aktivistima. Uskoro iz Beograda dolaze izaslanici Srpskog crvenog križa na razgovor s hrvatskim vlastima o prebacivanju srpskih zatočenika u Srbiju.
U prvoj polovini 1942. još se snažnije mijenja opći odnos prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Prestaje državni pritisak za prevođenje na katoličanstvo. U Hrvatskom državnom saboru Ante Pavelić svečano izjavljuje da „nitko nema ništa protiv pravoslavlja“, a dodaje da u Hrvatskoj ne može postojati Srpska pravoslavna crkva, jer su pravoslavne crkve uglavnom autokefalne i vezane uz državu u kojoj rade. Stoga se osniva Hrvatska pravoslavna crkva, na čelu s mitropolitom Germogenom (Grigorij Ivanovič Maksimov).
U Hrvatski državni sabor imenuje se Savo Besarović, odvjetnik iz Sarajeva, kao politički predstavnik pravoslavnih stanovnika. Besarović je kasnije isti zadatak obavljao kao ministar u Vladi, sve do kraja rata 1945. Besarović i drugi dužnosnici zalagali su se za puštanje iz internacija srpskih zatočenika i u tome često uspijevali.
S četničkim skupinama u zapadnoj i sjevernoj Bosni te Lici u proljeće 1942. godine započinje sklapanje sporazuma o nenapadanju i priznavanju suvereniteta NDH. Prema sporazumima, udovice četnika koji poginu u borbi protiv partizana imat će hrvatsku mirovinu. Ranjeni četnici liječit će se u državnim bolnicama, itd. Ponovo se zapošljavaju državni službenici, činovnici i učitelji srpske narodnosti koji su ponegdje otpuštani s posla nakon osnivanja države. Osnivaju se posebne domobranske radne, logističke postrojbe (DORA pukovnije) u koje se unovačuju pravoslavni mladići. Time se na neki način priznaje njihov „prigovor savjesti“ i omogućava da ne ratuju protiv partizanskih postrojbi koje su u znatnom broju popunjene upravo Srbima. Pravoslavni domobrani često se šalju i na rad u Njemačku.
Već od početka rata u zapovjednom kadru domobranstva i oružništva sudjeluju časnici srpske narodnosti odnosno pravoslavne vjere: Mihajlo Lukić, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Oljača, Pantelija Dane Ratković i drugi. Bivši partizan Milenko Ećimović nakon zarobljavanja pridružuje se ustaškoj Crnoj legiji, itd.
Nakon bitke na Kozari, njemački su vojnici strijeljali oko 300 partizana, uglavnom Srba, zarobljenih s oružjem u rukama. Ostali zarobljenici (oko 9000 muškaraca i 23.000 žena i djece) raseljeni su kako ne bi ponovo postali jataci partizanskim skupinama. Odrasli muškarci i žene uglavnom su odvedeni su na rad u Njemačku, a oko 10.000 starijih osoba te žena i djece raspoređeno je po selima u Slavoniji. Oko 10.000 pravoslavne djece mlađe od 14 godina zbrinuto je u okviru državne akcije u dječjim domovima, prihvatilištima i udomiteljskim obiteljima. Slične akcije raseljavanja poduzimane su i na Kordunu te okolici Bjelovara i Grubišnog Polja. Kroz logore u Staroj Gradiški i Jasenovcu upravo zato u ljeto 1942. prolazi najviše srpskih zatočenika. U njihovim poslijeratnim izjavama ne spominju se masovna ubojstva u logorima. Kasnije se u logorskim popisima mogu naći samo manje srpske skupine, uglavnom zarobljenih partizana. Mnogi od njih se sami u logorima javljaju za odlazak na rad u njemačke tvornice. U nekoliko slučajeva strijeljanja i vješanja u logoru, srpski zatočenici stradavaju za osvetu, odnosno, odmazdu zbog bijega njihovih suzatvorenika.
Dakle, od 1942. godine pravoslavni stanovnici postaju punopravni građani Nezavisne Države Hrvatske. To se može pročitati i u okružnicama s uputama „o smirivanju zemlje“ koje ministarstva šalju nižim tijelima vlasti. Na Sveučilištu u Zagrebu nastavnici srpske narodnosti uglavnom su cijeli rat ostali na svojim radnim mjestima, kao i liječnici i pripadnici drugih profesija. U Hrvatskom državnom kazalištu neki redovito igraju glavne uloge (Bela Krleža, Aco Binički, Dejan Dubajić). Na fakultetima se broj studenata pravoslavne vjere još i uvećao nakon 1942. godine, jer je u Zagreb došao i stanovit broj studenata iz Bugarske.
Zanimljiv je pravosudni slučaj iz 1943. godine. Zagrepčanin, Hrvat i katolik, prijavio je svoju ženu policiji tvrdeći da stalno sluša Radio London (u to vrijeme dosta teška optužba), a i inače loše govori o državi jer je rođena u Srbiji. Istraga je međutim utvrdila da je taj čovjek već dugo živio u lošim odnosima sa ženom. Želio je se riješiti na ovaj način. Zagrebački sud ga je, zbog lažne prijave, kaznio s dvije godine zatvora!
ND Hrvatska je financirala izdavanje časopisa Pravoslavlje, davala je plaće svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, popravljala srušene i oštećene crkve. Metropolit je pozivan na državne svečanosti, a često mu je počast odavala i postrojba vojske. Zagrebačkim ulicama su u vrijeme crkvenih blagdana prolazile pravoslavne procesije. Takvo što se nije ponovilo u idućih 70 godina. Srpska naselja zahvaćena partizanskom pobunom bila su, osobito prema kraju rata, izvan dohvata hrvatskih vlasti. Na Banovini su srpski stanovnici ponegdje osnivali samozaštitne odrede koji su se suprotstavljali i državnim vlastima i partizanima. Ponegdje u Slavoniji uspostavljale su se neformalne veze sa srpskim selima i dogovarala međusobna lojalnost, odnosno, nenapadanje. Zbog toga su ta sela bila izložena i napadima partizana, koji su ubijali uglednije stanovnike i seoske knezove, kako bi ostale seljane potaknuli da im se pridruže. Čak da su to i htjele, ustaške vlasti, posebice u drugoj polovini rata, nisu mogle ni fizički ni logistički organizirati dovođenje u logor tolike mase pravoslavnog naroda, kako to tvrde pojedini autori u Srbiji i zaposlenici Spomen područja u Jasenovcu.
Zbog svega navedenog, posve su nelogične i neživotne tvrdnje da bi vlast ND Hrvatske odvodila Srbe-pravoslavce u jasenovački logor i zapovijedala da budu ubijeni, samo zbog njihove nacionalnosti i vjere.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.