Slika na Bleiburškom groblju mjeseca kolovoza 1968. Mile Boban i njegova kćer Sophie. Vide se 5 grobnica koje predstavljaju poklanu i poubijanu hrvatsku vojsku i civile. Danas je to sve drugačije. Prvi izleti na Bleiburško groblje su počeli 1951., i sve malo po malo groblje se je posjećivalo, grobnice se pravile i tako, iz godine u godinu se je to razvijalo sve do današnjeg izgleda BLEIBURŠKOG GROBLJA. Sve u odrazu vremena. Mile Boban.
T U Ž N I M J E S E C S V I B A N J Z A H R V A T E
Govor Mile Bobana na hrvatskom radio satu u San franciscu, subota 13 svibnja 1978.
Ja sam u ovom govoru spomenuo i usporedio mjesec svibanj kao “Hrvatski crni mjesec svibanj” kao što su i Židovi prozvali “Židovski crni mjesec rujan” samo zato što su 1972. godine na Olimpijskim igrama pripadnici Palestinske Osloboditeljske Organizacija, skraćeno PLO ubili nekoliko izraelskih atletičara. Glavni i odgovorni urednik hrvatskog Radio Sata gosp. Ivo Vučević se je energično tome suprotstavio, ali uz šalicu kafe i ugodnog razgovora između nas dvojice je ipak pristao i meni dozvolio da bez ikakvih izmjena sve pročitam a on će na vrpcu snimati i u tri sata poslije podne preko radio stata će se moći čuti. Sada prepisujem cijeli govor.
Mjesec svibanj je najosjećajniji mjesec od svih drugih u godini. To je mjesec proljetnog uživanja. To je mjesec godišnjeg usjeva. To je mjesec nade za cijelu godinu. To je mjesec pupa i razvitka. To je mjesec cvrkuta i pjesme. To je mjesec prvih svetih pričesti. To je mjesec Majčina dana. To je mjesec slavlja i veselja!
Mjesec svibanj je za mnoge narode u svijetu mjesec radosti! Zašto radosti? Zato jer je u mjesecu svibnju 1945. godine završen drugi svjetski rat! I zato što su mnogi narodi u mjesecu svibnju 1945. godine mahali bijelim rubcima povraćenom miru. I zato što su mnoge majke primile u zagrljaj svoje žive i zdrave povraćene sinove sa ratišta. I zato što su mnoge žene poljubcima dočekale svoje muževe sa bojnog polja. I zato što su mnoga djeca upoznale svoje očeve koje prije nisu imali priliku upoznati zbog ratnih obveza. I zato što su mnoge zaručnice vjerno dočekale svoje zaručnike. I zato što su mnoge i mnoge djevojke bile toliko vesele što su im se mladići, zdravi i živi vratili iz rata. To je slika mjeseca svibnja za mnoge narode.
A kakav izgleda mjesec svibanj za nas Hrvate? Mi Hrvati bi imali puno pravo nazvati mjesec svibanj “Hrvatski Crni Svibanj” kao što su i Židovi nazvali mjesec rujan “Židovski Crni Rujan”, prilikom napada i smaknuća izraelskih atletičara na olimpijskim igrama u Minhenu u rujnu 1972.
– Za nas Hrvate mjesec svibanj je najosjećajniji od svih drugih u godini zbog krvoločnog uništenja hrvatske vojske na Bleiburgu 1945. godine.
– Za nas Hrvate mjesec svibanj je mjesec plača.
– Za nas Hrvate mjesec svibanj je mjesec sjećanja na biološko uništenje našeg naroda.
– Za nas Hrvate mjesec svibanj je mjesec razočaranja u ljudski i međunarodni zdravi razum.
– Za nas Hrvate mjesec svibanja je mjesec gušenja u zametku hrvatskih života i hrvatskog naroda.
– Za nas Hrvate mjesec svibanj je mjesec tuge i jada.
– Za nas Hrvate mjesec svibnja je prvi mjesec u životu hrvatskog naroda kada mu je bilo zabranjeno ispovijedanje religioznih osjećaja.
– Za nas Hrvate mjesec svibnj je mjesec prvog prekrštavanja u ateizam.
– Za nas Hrvate mjesec svibanj je simbol veriga i okova, mučenja i zatvaranja.
– Za nas Hrvate mjesec svibanj je mjesec majčine crnine.- Za nas Hrvate mjesec svibanj je mjesec žalosti.
– Zašto žalosti?
– Zato jer je u mjesecu svibnju 1945. godine hrvatskom narodu silom oduzet suverenitet.
– I zato što se je hrvatska vojska po medjunarodnim propisima predala Zapadnim saveznicima koji su je na prijevaru predali titovim partizanima na pokolj.
– I zato što su mnoge majke ožalošćene izgubivši svoje sinove koje nikada više vidjeti neće.
– I zato što su mnoge žene sa bolom u srcu i suzama u očima oplakivale svoje muževe.
– I zato što su mnoga djeca uzaludno čekala da im se očevi vrate kući sa rodoljubne dužnosti.
– I zato što su mnoge svete zaruke obeščašćene i razbijene.
– I zato što su mnoge i mnoge djevojke ucviljene zbog nepovratka njihovih divnih i lijepih mladića sa bojnog polja.
– I da li može za nas Hrvate mjesec svibanj biti mjesec radosti dok mu se bajunetom po ranama čeprka i kundecima tijelo prebija?
Bleiburg se nalazi nedaleko slovenske granice. Tu se je hrvatska vojska predala saveznicima u uvjerenju da će se sa istom postupati po međunarodnim propisima. Čim je hrvatska vojska odložila oružje, odmah je počelo ono jagore. Bleiburg je bio opkoljen sa svih strana da ne bi nitko mogao pobjeći. Tada su titovi okrutni partizani počeli pucati na goloruki i nezaštićeni hrvatski puk. Da bude razumljivo, navest ću razgovor s jednom Slovenkom koja živi i stanuje odmah do samog groblja na Bleiburgu.
Ja sam iz Pariza išao posjetiti Bleiburg u kolovozu 1968. Uz malo poteškoća uspjeo sam pronaći groblje gdje su sahranjeni Hrvati. Groblje ko groblje. Svi jednaci te mi je bilo teško pronaći hrvatski kutić. Konačno sam opazio nekoliko napuštenih grobnica sa željeznim križevima. Primako se i vidje da piše na njemačkom jeziku o Hrvatima. Razumio sam toliko da tih pet grobova predstavlja pokolj hrvatske vojske i pučanstva. Sjeo sam na okrajak grobnice i gorko zaplakao nad sudbinom koja je zadesila naš hrvatski narod. U tom očaju netko me pita da zašto plačem. Pravio sam se da ne razumijem ali smo se ipak sporazumijeli. Rekao sam da mi je rođak i susjed nestao u svibnju 1945. ovdje te da bih želio znati za njihov grob. Ta ljubezna Slovenka počela mi je pričati i pokazivati prstom gdje bi mogli biti ti grobovi i mnogih drugih. Pokazala mi je jednu prostranu poljanu po kojoj stado pase. Rekla mi je da su tri dana i tri noći ubijali i klali i to samo Hrvate. Poslije su se ti partizani povukli i ostavili iza sebe tjelesa nad tjelesima. Kada su tjelesa počela zaudarati, nije se moglo živjeti u blizini. Ni naših mještana nije bilo mnogo u blizini da bi nam mogli biti u pomoći. Općina je naredila da se svak, tko može od pomoći biti, pridruži i sahrani u zajednički grob te nesretne žrtve. Priznajem, nadodaje dalje ta Slovenka, da mi nismo htjeli biti toliko uslužni općini koliko sami sebi. Pri zatrpavanju tih nesretnih žrtava, morali smo uvijek neku krpu ili rubac staviti preko nosa, jer je toliko zaudaralo.
Kako je to bilo pri koncu proljetne sjetve i usjeva, svi smo mi mještani odlučili da tu godinu ne obradjujemo zemlju, poradi svježih grobova, što smo i učinili. Slijedeće godine je bila tako dobra trava da smo opet odlučili ne obrađivati tu zemlju a trava i pašnjak nam svakako trebaju. Eto, tako iz godine u godinu, mi još nismo dirnuli u tu zemlju, jer ako čovjek nema mira na ovoj zemlji dok je živ, neka ga barem imade kad umre. I ta ljubezna Slovenka je išla sa mnom i pričala mi o tim užasima i strahotama. Uzeo sam nekoliko slika tog stratišta Hrvata. Ime te Slovenke je Helena Kosmatsch. Reče mi da stanuje tu u toj kući i pokaza mi rukom te kuće koje se vide uz groblje. (Danas 25 srpnja 2022 kada ovo pismo prepisujem prilažem slike tog našeg hrvatskog groblja na Bleiburgu da se vidi kako je to groblje tada izgledalo i da se te kuće o kojima je meni govorila ta Slovenka Helena Kosmatsch vide iza groblja.
Slika je mutna a ako se zagledate vidjet ćete mene na sliki a pozadi mene 5 vojnički kaciga što predstavlja pet grobnica a ispod kaciga piše da svaka grobnica predstavlja sto tisuća žrtava. Moja opaska Mile Boban.)
Na ovoj gore slici je moj brat Rafo Boban (1944-2004) i moja kćer od 3 godine Sophie.
– I nije li nastavak bleiburške tragedije pokolj Hrvata duž Slovenije i Hrvatske u onim kolonama smrti?
– I nije li nastavak bleiburškog pokolja masovno strpati Hrvate izmješanog spola i rane dobi u tunele te ih zatim minirati?
– I nije li nastavak bleiburškog pokolja spaljivanje dvadeset i osam hrvatskih franjevaca na Širokom Brijegu?
– I nije li nastavak bleiburškog pokolja hapšenje i suđenju kardinalu Alojziju Stepincu?
– I nije li nastavak bleiburškog pokolja strijeljanje i vješanje hrvatskih generala i ministara?
– I nije li nastavak bleiburškog pokolja streljanjem devedeset osam hrvatskih rodoljuba poznatih pod “Skupina Božidara Kavran”?
– I nije li nastavak bleiburške tragedije i kada se je hrvatskom narodu s polja “silom narodne vlasti” otimao njegov prihod s polja s imenom “Otkup” da bi ga tako glađu uništio?
– I nije li nastavak bleiburške tragedije i pokolja hrvatskog naroda ubijanjem na stotine Hrvata rodoljuba po zapadnoj Europi?
– I nije li nastavak bleiburškog pokolja Hrvata i najnovija žrtva udbe i beogradske vladavine Joze Oreča, kojeg su zaklali 1978. u Johansburgu u Africi?
– A kakva bi bila danas naša dužnost prema tim rodoljubima i mučenicima?
– Plakati ili očajavati?
– Niti jedno niti drugo, nego priznati njihove patnje i njihove žrtve, sjećati ih se kao odabrani sinovi svoje zemlje za koju su se rodili, živjeli i na koncu svoje živote dali. Svi ti hrvatski mučenici ne traže od nas da im mi idemo polagati vijence na grobove i sv. mise plaćati, nego da preinačimo onu našu molitvu: “Bože usliši molitvu moju i oslobodi narod moj hrvatski” u “Bože blagoslovi borbu moju koja će osloboditi moj narod Hrvatski”.
Jedino tako ćemo doći do Slobodne i Nezavisne Države Hrvatske, u koju ćemo prenijeti kosti naših mučenika sa Bleiburga i onih iz drugih mjesta. Kada to postignemo, tada ćemo ostvariti njihove i naše ideale i želje i dati zadovoljštinu svima: znanima i neznanima. Radimo tako onda će se ispuniti ona izreka hrvatskog mučenika Frane Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno!” U protivnom nas ček: “Navik on zgine ki živi ko janje!”.
Mile Boban
Svibanj 1978. govor na Hrvatskom Radio Satu u San Franciscu.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.