TREĆEGA NEMA – H. T. br. 29. 4 travnja 1980., st. 13. piše Mile Boban

TREĆEGA NEMA – H.T. 29.4.1980., st.13, piše: MILE BOBAN, OTPORAŠ…

 

 

   Ima situacija u životu pojedinaca, naroda, pa i čitavog čovječanstva, kada se pojedini, važni i vitalni problemi mogu riješiti samo na dva načina, kada nema srednjeg kompromisnog riješenja, nego samo dva podjednako radikalna i jednako bezkompromisna riješenja. Nekada je samo pojedinac ili samo pojedini narod bio suočen sa kojim bezkomromisnim problemom, ali danas je čitavo čovječanstvo stavljeno pred nepokolebivu činjenicu: ili komunizam u socijalnoj formi, ovako radikalan i bezkompromisan, kakav je danas nametnu čovječanstvu, ili nacionalizam, koji mora isto tako biti radikalan, i bezkopromisan, ako ne i više, ako se želi uspjeti ili se oduprijeti svom najljućem i dijametralno oprečnom protivniku – komunizmu. Trećega nema, nema bar još za sada.

   U kompleksu općeg problema današnjice, hrvatski je problem nesumnjivo jedan od važnih smetnji međunarodnih razračunavanja i podmazivanje kusura. Toga su svjesni kako Hrvati u zarobljenoj domovini, tako i oni diljem cijelog svijeta, bilo pripadnici stare, tzv. ekonomske imigracije, bilo danas pripadnici političke emigracije, a i odgovorni svjetski čimbenici to znaju bolje od nas, jer im naš problem mrsi račune.

   Dok je hrvatski narod krv lijo protiv komunizma dotle mnogi drugi narodi u svijetu nisu uopće znali što ta riječ znači. Danas kada su potpuno dva nova hrvatska naraštaja rođene, školovana i odgojena pod komunizmom, dotle su se mnogi drugi narodi oslobodili tuđinskog gospodarenja i uspostavili svoju vlastitu državu, vladu i sve što im uz to pripada, i to najviše uz razumijevanje i obilatu pomoć socijalističkih i komunističkih vlada. (Potrebno je samo pogledati članice UN iz listopada 1945. kada je bilo samo 51 država članica UN. Ako pogledamo od listopada 1945. pa sve do pada komunizma 1990-tih godina koje su zemlje postale članice, UN, uvjerit ćete se da su borbu za nezavisnot tih zemalja ponajviše pomagale komunističke zemlje. Ja sam taj opis pisao prije 40 godina i tako sam tada mislio, jer sam živio u političkoj emigraciji i tako razmišljao, pa sam tako tada i pisao. Mile Boban, Otporaš.) Mi Hrvati još i dalje ističemo i želimo svijet uvjeriti kako smo super anti-komunisti, i tim svijesnim ili nesvijesnim uvjerenjem potvrđujemo da smo protiv vlastitog naroda  u domovini, a da i ne sitičemo kolike smo druge narode udaljili od sebe i naše borbe za državnost.

   Ako smo mi toliko svjesni da je hrvatski narod potlačen i bez slobode i svoje države, tada nam moraju biti jasni i uzroci tog tlačenja i pomanjkanja slobode i državnosti. Ako su nam uzroci potpuno jasni i imamo ih tako-rekuć u malom prstu, onda ih javno iznesimo pred hrvatsku i svjetsku javnost, te se javno protiv njih borimo svim raspoloživim sredstvima, bez obzira na područje. Mi ne možemo i ne smijemo dozvoliti u današnjoj situaciji da nam naš neprijatelj teren određuje i oblik borbe nameće.

   Dakle, uzrok nije svjetski komunizam da mi Hrvati nemamo svoje vlastite države. Svjetskom komunizmu je više stalo do toga da ima što više manjih državica koje će vjerno služiti komunističkoj ideji. Dakle, ne vidim razloga da bi svjetskim, tj. međunarodnom komunizmu smetala jedna KOMUNISTIČKA DRŽAVA HRVATSKA. U ostalom, i u prošlom ratu je bilo Hrvata, odanih komunista, koji su se borili za bolji tok svog hrvatskog naroda. Što su oni na zločinački način prerano završili svoj život, te nisu do kraja sproveli svoj ideološko-rodoljubni pothvat, ne može se prepisati svjetskom komunizmu, već Beogradu i njegovim manipulacijama. Ni prije rata naš hrvatski narod nije bio bolje sreće nego je i danas, pa nikome ne pada na pamet okriviti međunarodni komunizam za zloću u beogradskoj skupštini 1928.; ubojstvo Milana Šufflaya 1931.; lipanjski masakr kog Gospića 1937.; te smišljeni pokolj hrvatskog seljačkog puka u Ilićima kod Čapljine na početku 1941. godine; te niz većih i manjih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom.

   Znam da će neki koji ne budu imali dovoljno vremena za razmišljanje i iskreno suočenje situacije, reći da veličam i branim komunizam u današnje vrijeme kada je isti tako proziran i kada ga mnogi vlastiti sljedbenici odbacuju. Pisac ovih redaka nije komunista niti je ikada bio, a još manje pristača ili pristalica komunizma, već jedino iskreni zaljubljenik u Hrvatsku državu sa Hrvatima koji su tamo i sav teret snose, a ne u Hrvatsku kao zemljovidnu pojavu bez Hrvata i to najmanje onih koji se niti žele niti hoće u nju vratiti, a još manje za nju žrtvovati i boriti se. Samo u ovoj 1979. godini imamo dva jasna slučaja: Iran i njezin svrgnuti kralj Riza Šah Pahlavi, te Nikaragva i njezin bivši predsjednik Samoza. Svi smo svjedoci ovih događaja i znamo tko je bio za tu promjenu i revoluciji, kao što također znamo tko je bio protiv promjena i revolucija.

   Svejedno je nama Hrvatima da li su te promjene pravedne i opravdane kao i to da li će nama Hrvatima biti od koristi ili ne. Činjenica je tu, da je narod htio unutar samog sebe izvršiti promjenu da bi mogao slijediti današnjicu i biti njezin sudionik. Najbitnije je to da je u prvom slučaju jedan starac od osamdeset godina, Ayatollah Khomeini poveo revoluciju. Znači, ako je starac iskreni DOMOLJUB i voli svoj narod i svoju zemlju, njemu godine neće smetati. Na žalost kod nas Hrvata je sve drugačije!

   Budući da današnji novi hrvatski naraštaj nije toga mnogo proživio niti doživio., pa prema tome i ne želi gubiti vrijeme u raspravljanju o prošlosti, već slijedi tok vremena

sadašnjosti. Oni koji su zakačeni zadnjom fazom života misle da je jedino i ispravno njihovo mišljenje koje je staro kao i oni, ako ne i starije. Najslikovitiji primjer imamo kod hrvatskih starih doseljenika – članova i pristaša Hrvatske Bratske Zajednice – koji su još uvijek u vremenu i duhu Austro-Ugarske i cara Franje Josipa, čija se slika još uvijek ljubomorno čuva kao nekakva moć, svetinja. (Takovi su danas hrvatski antifašisti: Mesić, Josipović, Manolić, Lončar, novi izabrani hrvatski predsjednik RH Zoran Milanović, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić i drugi, koji ljubomorno čuvaju sliku i uspomenu na najvećeg krvnika hrvatskog naroda Tita, mo. Otporaš.)

   Zato bi mi trebali povući DEMOKRACIONU LINIJU između stvarnosti, tj. današnje realnosti i prošlosti, tj. za povijest već odigranih činova, dijela i onih koji su pristaše prve, tj. realnosti i druge tj. prošlosti. Jer ako smo se svrstali u jednu ideju da smo svi za hrvatsku državu, tada se moramo svrstati i u jednu jedinu borbu, ako želimo postići zajednički cilj.

   Dakle, mi trebamo znati u stvarnosti da za hrvatsku državnost nije glavni protivnik međunarodni komunizam, već jugoslavenstvo.Mi trebamo u stvarnosti prepustiti borbu protiv komunizma ZAPADU – ako on to hoće. – Mi se u stvarnosti trebamo boriti protiv jugoslavenske ideje a ne protiv socijalističke ideologije. Mi trebamo u stvarnosti rušiti i srušiti Jugoslaviju kao državu, kao cijelinu, a pomoći sve one narode koji se žele osloboditi tog monstruma koji se zove Jugoslavija. Mi trebamo u stvarnosti danas tražiti prijatelje sa današnjim idejama a ne kucati na vrata onih starih koji nas kroz ključanicu gledaju zbog neke “nepovoljne” prošlosti.

   Mi se u stvarnosti ne smijemo sramiti naše prošlosti, kao i naših nedostataka, ako ih je bilo. A bilo ih je! Mi trebamo u stvarnosti da danas postoji komunizam i Jugoslavija. Mi u stvarnosti trebamo znati da se mi moramo boriti protiv Jugoslavije a ne protiv komunizma. Mi trebamo u stvarnosti shvatiti da za Hrvate TREĆEGA NEMA i ne može biti tako dugo dok mi ne raščistimo sami sa sobom: Ili priznati današnje stanje stvari, te ostati u iseljeništvu i prepustiti svoj vlastiti hrvatski narod na milost i nemilost neprijatelju da ga postepeno ali sigurno prekalimi u jugoslavenstvo, ili skoncentrirati sve naše raspoložive snage u jednu organiziranu skupinu kao što je HNV te zajednički udariti po zajedničkom neprijatelju i ostvariti naš zajednički cilj, a taj je:

SLOBODNA HRVATSK DRŽAVA!  –  T R E Ć E G A    N E M A ! –