TREBAMO SE SVI ZALJUBITI U “LUBURIĆEVO KRALJEVSTVO NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH”.
Izvor: “Hrvatski Vjesnik”. Petak 8 listopada 2004. Obradio Mate Bašić. Ja Božo Šimunović prepisujem ovaj opis kao jedan vrlo vrijedni i povijesni članak Hrvatima na znanje i poznavanje skoro mnogima nepoznatih detalja o povlačenju Hrvatske Vojske prema Zapadnim Saveznicima u svibnju 1945.
O čemu se dakle radi. Radi se o jednom isječku povlačenja Hrvatske Vojske koju je general Luburić napisao i dao prof. Ivanu Prceli kojem je on bio vjenčani kum kada se je ovaj ženio 26 prosinca 1963. sa Španjolkom. U to vrijeme prof. Prcela i još neka dvojica ili trojica su radili na tome da tiskaju jednu knjigu na engleskom jeziku “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”, što se je i ostvarilo 1970. Prof. Prcela je bio kod Maksa za Veliku Gospu 1967. Tog puta mu je kum Maks Luburić dao rukopis o povlačenju Hrvatske Vojske. Jedan dio tog opisa je u ovoj priloženoj slici što ću doslovno prepisati. Izvolite pročitati pa i komentirati ako vam se potreba ukaže.
“LUBURIĆEVO KRALJEVSTVO NDH”
Piše: Marko Marković
U knjizi “Operacija Klaonica: Svjedočanstvo o poslijeratnom masakru u Jugoslaviji”, objavljen je tekst Vjekoslava Maksa Luburića “Kraj hrvatske Vojske” (“Operation Slaughterhouse: Eyewitness accounts of Postwar Massacres in Yugoslavia”, “The End of the Croatian Army”). Knjigu su priredili John Prcela i Stanko Guldescu, a tiskana je 1970. u Philadelphiji u izdanju Dorrance & Company. Budući da je Luburić bio zapovjednik svih hrvatskih oružanih snaga u povlačenju, a da tekst nije bio dostupan široj publici, ovdje dajem prikaz tog Luburićeva svjedočenja. Bilo je mnogo sporova i u samoj emigraciji objaviti taj tekst ili ne. Objavljen je tek nakon Luburićeve smrti (ubijen je u Španjolskoj 1969.), pa Luburić nije mogao reagirati na žestoke kritike izrečene i na tekst i na Luburića kao osobu.
“Tijekom ožujka 1945. godine hrvatske su oružane snage”, piše Luburić, “vodile niz ogorčenih bitaka s partizanskim odredima Josipa Broza Tita na Ivan-planini, u jugoistočnoj Bosni. Iako su partizani bili bolje oboružani od nas, artiljerijom koju smo imali uspijevali smo nadjačati njihovo topništvo i odbiti napadaje motoriziranih i oklopnih jedinica. Stalne inspekcije ophodnje položaja na Ivan-planini uvjerile su me da smo kadri održati položaje i protiv deset kompletnih partizanskih divizija. koncentracija 100.000 vojnika u ovom sektoru osigurat će naše krilo od napadaja svih jugoslavenskih komunista i srpskih šovinista na Balkanu.
Prilažem ovdje poveznicu, peti (5) dio i kraj koje sadržaj opisuje “Kraj Hrvatske Vojske” što je prevedeno iz gore spomenute knjige s engleskog na hrvatski. Ako čitatelji bude pomno pratio stil ovog ovdje pisanja i stil pisanja s prijevoda s engleskog na hrvatski, uočit će se razlika. Molim nastojte potražiti poveznice br. 1., 2., 3., i 4. https://otporas.com/in-
Ja sam stalno imao izravnu vezu s Vrhovnim stožerom i s Poglavnikom. Izvještavao sam ih telefonom, a također i pisanim izvješćima o uspješnoj organizacije obrane hrvatske države na Ivan-planini. Naše pobjede nad komunistima u tom operativnom području uvjerile su svakog sudionika u tim akcijama da možemo i trebamo braniti Hrvatsku na kosama Ivan-planine.
U to doba mnogo se govorilo i izgradnji “Zvonimirove linije” koja se protezala od Varaždina i Koprivnice u Slavoniji, preko Siska i Petrinje dalje na jug, od Karlovca do mora. Ta istaknuta linija utvrda trebala je služiti kao posljednja crta obrane od očekivanog ruskog prodora u našu zemlju sa sjevera i partizana s juga (…)
Sto tisuća vojnika pod mojim zapovjedništvom dijelilo je uvjerenje da se Hrvatska mora braniti na Ivan-planini do posljednjeg čovjeka.
Nitko, činilo se, nije shvaćao da je rat izgubljen. Ponavlja se 1918., kad su Hrvati posljednjih od svih naroda Habsburškog carstva, shvatili da je ono propalo i stoga nisu bili pripravni iskoristiti prednost trenutne političke situacije.
Časnici hrvatske obavještajne službe otkrili su da se njemačke snage s Balkana kane povući kroz Hrvatsku i Sloveniju. Shvatio sam, a to su mi kasnije potvrdili i austrijski časnici koje sam poznavao, da se Nijemci ne kane predati partizanima. Neki austrijski i njemački časnici tražili su dopuštenje da se bore u našim redovima ako njemačka kapitulira.
Albanci, Makedonci i Bugari stizali su u bosnu u sve većem broju kao i muškarci iz Novopazarskog Sandžaka. Crnogorci, sljedbenici Sekule Drljevića, slali su nam svoje izaslanike tražeći dopuštanje da nam se pridruže. Zamijetio sam da hrvatske vojne postrojbe koje su stizale iz Like i Krbave u zapadnoj hrvatskoj nadmašuju sve ostale po željeznoj odlučnosti da se do smrti bore protiv komunista bilo koje vrste.
Kao i u svakom drugom trenutku cijelog rata četnici Draže Mihailovića igrali su dvostruku igru. Naše postrojbe uhitile su dvojicu koji su se danju pretvarali da surađuju s Nijemcima, a noći su obavljali zadatke za partizane.Taj je ljupki par pripremao pokolj ranjenih hrvatskih i njemačkih vojnika koji će morati ostati u sarajevskoj bolnici budemo li morali napustiti grad. Naši ljudi iz sigurnosti razbili su i niz drugih četničko-partizanskih konspirativnih mreža te pritom uhitili i nekoliko hrvatskih izdajnika.
No, dok je moral na fronti bio zavidno visok, u hrvatskom je glavnom gradu Vlada pripremala planove za povlačenje. Unatoč tome, moral hrvatske vojske bio je dostizao u tim danima vrhunac. Izvijestio sam o tome poglavnika Pavelića i ministra obrane admirala Steinfla, koji je došao u inspekciju položaja na Ivan-planini.
(Prilažem sliku na kojoj se vidi Admiral Steinfil, general Luburić i drugi, DRINA br. 3/4 1963., st. 297., mo.)
na fronti bio zavidno visok, u hrvatskom je glavnom gradu Vlada pripremala planove za Admiral Steinfl se složio s mojom analizom situacije i bilo je posve očito da bi više volio ostati s nama nego se vratiti u Zagreb, Čak je i u tim teškim danima sačuvao veseli duh i osjećaj za humor koji ga nije napuštao ni u najtežim okolnostima. U prvom svjetskom ratu bio je ranjen u desnu nogu, tako da nije mogao hodati bez štapa. Obilazeći položaje na Ivan-planini, namjerno je svraćao pozornost na svoju kljakastu nogu , šalio na račun svoje sakatosti, govoreći vojnicima da bi najradije ostao s nama jer je siguran da bi bio najveći junak. Što bi mu drugo preostalo kad ni onako ne može bježati . Steinfl je dugo godina bio moj prijatelj. Pretpostavljao sam da ga je Vlada poslala ovamo s točno određenom svrhom, koja je najvjerojatnije povezana s namjerom da se povučemo iz Sarajeva i južnog dijela hrvatske države.
Premda su se trudili, koliko god su to mogli, da nas uvjere kako nas neće ostaviti, mi smo znali da se Nijemci pripremaju učiniti upravo to. Kad sam imao na raspolaganju sve činjenice, pozvao sam njemačke zapovjednike na gala.večeru na kojoj su bili hrvatski generali i visoki civilni službenici. Za večerom sam naše goste izvijestio da znam za njihove planove. rekao sam im, bez imalo uvijanja, da ću dati razoružati sve njemačke postrojbe ako njihovi napori na povlačenju budu ugrozili učinkovitost hrvatskih trupa. I da ću objesiti njemačke časnike izravno odgovorne za akcije koje se pokažu štetnima za naše nacionalne interese. Očito, Nijemci nisu sumnjali u istinu onoga što sam rekao. Zamolili su njemačkog konzula u Zagrebu da posreduje između njih i hrvatskog Vrhovnog zapovjedništva. Konzul R bio je desna ruka Sigfrieda Kaschea, veleposlanika Berlina u Pavelićevu režimu. Konzul R. bio je iskreni prijatelj hrvatskog naroda i nas smo dvojica bili u dobrim odnosima. U nekoliko prigoda predao mi je originale pritužba što su ih veleposlaniku podnijeli njemački časnici, od kojih smo mi hrvati uzeli oružje i streljivo. Tako te pritužbe nikad nisu došle do viših njemačkih instanci.
Zbog nekompromisnog stava koji sam bio zauzeo u odnosu na suverenost Hrvatske, mnogi su me Nijemci poprijeko gledali. Ja sam njih prihvaćao kao ratne saveznike i antikomuniste, ali ni u jednom trenutku nisam prihvatio praksu nacističkog pozdrava uzdignutom rukom, kako su me oni redovito pozdravljali, niti sam ikada prisustvovao sastancima nacističke stranke, na koje su katkada pozivali hrvatske časnike i državne službenike. Također sam odbio građanska odličja koja mi je ponudila njemačka Vlada. Općenito izbjegavao sam sve kontakte s nacističkom strankom kao takvom, uključujući SS, SD, formacije nacističke milicije itd.
No, hrvatska je Vlada zaključila da u slučaju sloma Njemačke, ne bi bilo pametno nastaviti vojne operacije na hrvatskom tlu. Stoga ni opomena koju sam izrekao njemačkim generalima nije bila dobro primljena u Zagrebu. Sredinom travnja 1945. nazvao me dr. Pavelić (to je tako prevedeno s engleskog na hrvatski a u istinitom generalovu izravnom originalnom opisu je za sigurno pisalo Poglavnik a ne dr. Pavelić, mo.) i pozvao u glavni grad kako bih nazočio razgovorima o vojnoj i političkoj situaciji. Pukovnik Rogulja stavio mi je na raspolaganje zrakoplov i uputio sam se na uzletište. Moj šef stožera, pukovnik Muhamed Rađenović preuzeo je zapovjedništvo nad Sarajevom. Zbog nepovoljnih vremenskih prilika bio sam neko vrijeme primoran čekati na uzletištu. Tijekom tih nekoliko sati prisilne neaktivnosti ljudi iz mojeg osiguranja su iznenadili i uhitili do zuba naoružanu komunističku (ja bih radije ovdje rekao partizansko/jugoslavensku, mo.) skupinu koja je imala zadaću da na mene izvrši atentat.
Napokon smo poletjeli. U zrakoplovu su, osim mene, bila dva pilota i dva tjelesna čuvara. Iznad Kozare uletjeli smo u gadnu oluju iz koje smo jedva izišli kad su se dva britanska zrakoplova obrušila na nas. Morali smo nisko letjeti i više puta mijenjati kurs kako bismo im pobjegli. Već se bilo prilično smračilo kad smo se približili Zagrebu. U gradu je bila na snazi zračna uzbuna, što nas je stavljalo u težak položaj, jer nam je bilo ostalo malo goriva. Nismo se mogli vratiti, nismo mogli produžiti do nekog drugog odredišta, a nismo mogli ni sletjeti. Ako budeme kružili izvan grada, može nas oboriti naša protuzračna obrana. Piloti su zaključili da mogu pokušati sletjeti na pistu zračne luke, iako se znalo da je oštećena, pa nećemo imati svjetla koja bi nas vodili. Uspjeli smo sigurno prizemljiti zrakoplov, ali kad smo već bili na zemlji, naletjeli smo na rupu od bombe. Zrakoplov se siloviti nagnuo i činilo se da se izvrnuo. Ne znam točno što se događalo, sjećam se da sam se bacio natrag i ležao na podu s nogama ispruženim ispred sebe. Jedan je pilot bio lakše ozlijeđen, dok eu drugi pilot i jedan moj pratitelj dobili lakši potres mozga. na sreću drugi je čuvar prošao bez ozljeda i brzo je pozvao liječničku pomoć.
Probudio sam se trećeg dana nakon nezgode u bolnici na rebru. (Prilažem dvije poveznice kojih sadržaji posjeduju preko šest tisuća stranica ponajviše zapisa, pisama i spisa Maksa Luburića, mo.) http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5135&page=38
Dobio sam potres koji je izgledao kao “ozbiljna” stvar, kako bi to rekao Shakespeare. Ravnatelj bolnice bio je pukovnik Cvitanović. (ime Šime, mo.) on se pobrinuo da dobijem svu potrebnu njegu i da netko uvijek bude uz moj krevet.
U svojoj knjizi, objavljenoj prije više godina, dr. Jeronim Jareb bilježi da sam čim sam se osvijestio tražio da vidim poglavnika Pavelića. (Poglavnik je titula kao što je titula i tito. Kada se bilo koje titule pišu ako nije početna riječ u rečenici, uvijek se piše malim slovom. Mnogo ako ne svi kada pišu titulu Poglavnik, uvijek stavljaju malo slovo “p” kako bi smanjili važnost Poglavnika, a kada pišu titulu tito, uvijek stavljaju početno veliko slovo “T” kao bi mu istakli veći važnost i ulogu. Da dokažem onima koji tako pišu, ja uvijek stavljam početno veliko slovo “P” kada pišem Poglavnik kao bih svima dokazao i dao do znanja da i ja imam konja za trku, mo.) On je došao k meni u bolnicu. Obavijestio sam ga da Nijemci namjeravaju napustiti Sarajevo, a vjerojatno i Hrvatsku. Kada je dr. Pavelić otišao iz bolnice mene su prenijeli u Glavni stan na Pantovčak gdje me je i dalje liječio pukovnik Cvitanović i naš obiteljski prijatelj, liječnik K. Još sam bio slab i nisam mogao stajati na nogama bez pomoći drugih ljudi. Oko mene je vladal užurbana aktivnost jer su vojne operacije bile u tijeku.
Tako su mi, unatoč mojem stanju, povjerili organizaciju vojnog zapovjedništva u Sisku. Sveukupno ljudstvo Hrvatske mornarice priključeno je tada snagama pod mojim zapovjedništvom. Obalne jedinice, kadeti mornaričkih akademija, sve mornaričke snage koje su bile povučene u unutrašnjost zemlje i cjelokupno osoblje Ministarstva pomorstva stavljeno je pod moje zapovjedništvo. Dodijeljene su mi i postrojbe Službe časnog rada. Neke od mornaričkih postrojba i postrojbe Radne službe pripojenu su, bez odgode, redovnim vojnim jedinicama. Čini mi se da su mi dužnosti u vezi sa vojnim zapovjedništvom u Sisku možda bile povjerene kako bi se spriječio moj povratak u Sarajevo. Nadležne osobe koje su me zamjenjivale za moje odsutnosti primile su naloge da počnu pripremati povlačenje prema sjeveru. tako je propao plan o obrani hrvatskog tla na liniji Ivan-planine i o organiziranju nacionalnog otpora iza partizanskih linija.”
Maks Luburić, naime svjedoči u svom zapisu, kako je imao ideju o formiranju “Hrvatskog kraljevstva u Bosni i Hercegovini”. O tome je zapisao:
“Ministra obrane, admirala Steinfla, izvijestio sam s velikim žarom kako ćemo ovdje (u BiH, nap. au) zasnovati pravo hrvatsko kraljevstvo. General Boban, pukovnik Bogdanić, pukovnik Pjanić, pukovnik Dragičević i pukovnik Hodžić pomoći će nam da to ostvarimo. isto tako će nam pomoći muslimanske hodže, franjevci, dominikanci i potomci starih paša, vezira i aga iz turskih vremena. Šalili smo se kako ćemo u Sarajevu okruniti novog hrvatskog kralja. (Još to nije kasno. Doći Će vrijeme i za to, mo.) Što se pak tiče Hrvata na drugoj obali Save oni mogu raditi što hoće u vezi formiranja svoje države”.
Luburić je, dakle, imao plan ostati u Sarajevu i braniti se na Ivan-planini. General markulj, najviši zapovjednik u bosanskom sektoru, primio je zapovijed Vlade iz Zagreba da pripremi povlačenje, vojsku i sve ostale postrojbe prebaci na lijevu obalu Save, odakle će zauzeti položaje na planiranoj “Zvonimirovoj liniji”. Međutim, ta “linija” postojala je samo na papiru. Vlada NDH nije planirala ozbiljno nastaviti rat na nacionalnom području. Značajniji otpor trebao je biti pružen tek na teritoriju Slovenije jer se očekivalo da će na tom prostoru biti koncentrirana jake njemačke snage koje će štititi povlačenje svojih snaga iz Italije. Luburić piše da je većina vojnih zapovjednika željela organizirati ogorčen otpor, bez odstupanja s tla Domovine. No, civilna je administracija smatrala da će četnici i partizani, ako se odlučimo do kraja boriti na svojoj zemlji, dobiti tako veliku pomoć od Rusa, Engleza i Amerikanaca da se borba može završiti samo istrebljenjem civilnog pučanstva hrvatske, žena, djece i staraca. O tome Luburić pipe:
“Razrađeni su planovi za povlačenje u Sloveniju. Ja sam trebao preuzeti zapovjedništvo nad Južnim sektorom čim za to budem fizički sposoban. Ta je operativna skupina uključivala moj vlastiti Drugi korpus (Drugi Zbor, mo.) te Treći i Četvrti korpus. General Moškov sa svojim je Prvim korpusom trebao preuzeti zapovjedništvo nad Sjevernom armijom koja će formirati prethodnicu povlačenja. Moškov je već radio na organizaciji postaja za prijem članova Državnog vijeća, Sabora i Vlade, za koje se očekivalo da će otići iz Hrvatske. Ti su prijemni centri bili smješteni u Austriji i Njemačkoj.
Nakon zrakoplovne nesreće ostao sam doslovno paraliziran, ali zahvaljujući brižnoj njezi, brzo sam se oporavio i uskoro sam bio sposoban posvetiti se koncentriranju snaga i Obrani u blizini Siska. Pukovnik Lisak (Erik, mo.) kao moj osobni predstavnik i pukovnik Ivica Matković, otišli su u Sarajevo kako bi pomogli generalu Markulju u pripremama za povlačenje prema sjeveru.
Gotovo od početka rata zapovijedao sam postrojbama Obrane, koje su imale zadaću organizirati otpor na onim hrvatskim teritorijima koji su zbog promjenjivosti ratne sreće, pali u ruke komunista. Kao po pravilu Titove su snage bile kadre nadzirati autentično hrvatske regije tek kad bi postigli lokalni dogovor s našim “saveznicima”, poglavito Talijanima. jedinice Obrane primjenjivale su protiv partizana istu gerilsku taktiku koju su crveni primjenjivali na područjima pod našim nadzorom. Čim sam saznao da naša Vlada planira povlačenje poduzeo sam hitne mjere kako bih organizirao hrvatsku narodnu obranu iza neprijateljskih linija. Nadao sam se da ću iznenadnim napadima, iz zasjede, na partizanske kolone u napredovanju te uspostavom opće sabotaže uspjeti zaštititi povlačenje redovnih snaga. Sve do sloma Njemačke te su snage formirale začelne odrede, prethodnicu te pobočne i zaštitne snage njemačkih snaga koje su se rasule na Balkanu.”
Luburić, dakle, priznaje da su hrvatske snage i u povlačenju služile kao zaštita njemačkim snagama da se, bez borbe, izvuku u Njemačku kako se ne bi predali partizanima.
Odabrao: Mate Bašić
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.