TREBA HRVATIMA USADITI U NJIHOVA SRCA A KROZ SRCA U NJIHOVO PAMĆENJE ŠTO VIŠE POVIJESTI IZ HRVATSKE PROŠLOSTI…

Otporaš:

           Otporas • prije godinu MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA!

https://otporas.com/nisi-nista-napisao-nista-nisi-ni-procitati-nista-nisi-procitao-onda-nista-ne-znas/

Jedna skupina ozbiljnih Hrvata u još uvijek preostaloj političkoj hrvatskoj emigraciji se ozbiljno bavi napisati ozbiljnu knigu ili knjige o životu i radi Vjekoslava Maksa Luburića. U tu suvrhu su nam potrebni svaki i najmani mogući podatci koji nam još uvijek fale, kako bi se mogla istinito napisati životna biografija o Maksu Luburići, generalu DRINJANINU. Ono što su neprijatelji o njemu pisali, nije nikakova ozbiljna i vjerodostojna biografija. Mnoge su se laži na račun Maksa Luburića napisale i izrekle, a najmanje se je o njemu istina rekla.

Ja ću ovdje ukratko iznijeti samo onaj mali dio o kojem mnogi još ne znaju skoro nošta: Vjekoslav “Maks” Luburić je rođen 6 ožujka 1913. godine na Humcu pokraj Ljubuškoga. Otac Ljubomir, Ljubo Luburić, kojeg su srpski žendari ubili pred Božić 1918. Ovo područje treba istražiti. Djevojačko prezime njegove majke je bilo Marija Soldo. Udaje se za Ljubu Luburića, imaju četvero djece: Miru, Dragu, sestru koja se je utopila u rijeku Neretvu kada joj je bilo 15 godina i Vjekoslav. Udovica Marija Luburić se preudaje za Jozu Tambića iz Livna, s kojim ima troje djece: Nadu, Zoru i Tomislava. Ovo područje treba do temelja ispitati. Pučku školu je pohađao na Humcu a gimnaziju kod hrvatskih franjevaca na Širokom Brijegu. Malo se zna o njegovom školstvu u Mostari, i tu je to područje gdje nam podatci hvale. Njegova majka Marija (1886-1989) se preudaje.

Vjekoslavu Luburiću je bilo zabranjeno pohađati bilo kakovu školu u srpskoj kraljevskoj državi SHS. Godine 1929. napušta svoj rođeni Humac, iđe u Dalmaciju, posjećuje ujca na otoku Korčula, radi svakojake poslove, stiže tridesetih godina u Zagreb gdje saznaje da postoji u Mađarskoj jedan Ustaški Logor u koji dolazi ni punih 18 godina starosti. Tu upoznaje mnoge Ustaše među kojima i legendarnog Juru Francetića, koji Vlekoslavu Luburiću daje konspirativno ime MAKS, a ovaj njemu LASO. (Izvor: JURE I BOBAN, povijest Crne Legije, marko Marković, Zagreb – Tomislavgrad, travanj 2003., 14., mo. Mile Boban, Otporaš.) Odavle pa do dolaska Maksa Luburića u Španjolsu preskačem. Maks Luburić dolazi u Španjolsku 18 listopada 1948 godine. Najprije je bio u jedno vrlo strogom samostanu, sve dok nije dobio valjane i potrebne papire za stalni boravak u Španjolskoj. Tu, siguran u svoju budućnost, počima razvijati svoj hrvatsko državotvorni rad kroz redove Hrvatskog Narodnog Odpora. Okuplja rastrkane hrvatske vojnike. Upoznaje jednu otmjenu španjolsku damu po imenu Isabel Hernaiz, s kojom se ženi 19 studenoga 1953. godine. Sa njom ima četvero (4) djece: Domagoj 1954, Drina 1956, Vjekoslav 1957 i Miroslava 1958. Spor i razlaz POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. godine je posebna tema koju bih svakako želio podijeliti sa mojim prijateljima – pa i sa onima koji se ne smatraju mojim prijateljima – na ovom portalu kamenjar.herc. U očekivanju vaših komentara iskreno vas pozdravlja Otporaš iz dalekog Texasa, s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati! 

Avatar Otporas • prije godinu

                  – BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA –

• 1968. – “Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički režim”.
• 1968. – “Hrvatske Oružane Snage moraju znati preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge Domovine, a ne gospodari Domovine, i još manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA”.
• 1966. – “Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene “seljake”, odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike.”
• 1967. – “Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime, ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I HRVATSKU BUDUĆNOST!”
• 1967. – “Ranković će naučiti hrvatske komuniste moliti očenaš, general Drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja 1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”
• 1968. – “Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bi smo htjeli kročiti stazama prošlosti”. – DR. ANTE CILIGA – OBRANA svibanj 1970, str. 11 -“Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića…Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije…Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije…stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE…PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA…DALEKO IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTURATIMA…”
• DANICA – 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu – Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): – ” Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati”. Iz “DANICE” 17.12.1969. • Odgovori • Podijeli ›
• Iz govora generala Drinjanina Hrvatima za Deseti Travnja 1968: “Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat proslijediti u ustaško partizansko hrvatski rat među našim sinovima SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!”