(TRANZICIJA OD KONTROLIRANOG KA OKUPIRANOM DRUŠTVU) piše dr. Ivica Ivo Josipivić

Dr.sc Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

OKUPIRANO DRUŠTVO

(TRANZICIJA OD KONTROLIRANOG KA OKUPIRANOM DRUŠTVU)

Polazna hipoteza:

Zapaža se stanovita i u sadržinskom smislu ključna promjena koja se može izraziti kroz sintagmu postepene transformacije do sada uobičajeno označavanog kontroliranog društva ka okupiranom društvu ili kao okupacija. Ovakva promjena se naročito zapaža od početka 21.stoljeća i usko je povezana s jedne strane sa slabljenjem utjecaja vojnog čimbenika koji se tradicionalno vezuje za vojnu i fizičku prisilu i nasilje kao i korištenje širokog spektra prisilnih sredstava ili interesnih grupa koje zastupaju interese vojnog kompleksa, s jedne strane i porast uloge farmaceutske industrije i sukladno tome odgovarajućih interesnih grupa i na kraju izraziti uspon utjecaja elektroničkih sredstava izvješćavanja i društvenih mreža. Promatrano sa stanovišta globalne geopolitike prepoznatljivo je pomjeranje značaja i uloge prisilnih sredstava u ostvarivanju odredjenih interesa i stavljanje naglaska na nenasilna sredstva budući je šira javnost prepoznala stvarne motive i ciljeve vojnih agresija ili različitih oblika okupacija te se stoga, da bi se na neki način zavarala šira javnost, isti motivi i ciljevi a oni se tiču dominacije i nesmetanog kretanja krupnog i mutiranog kapitala realiziraju korištenjem nenasilnih sredstava. U tome su prepoznali značaj i ulogu psihološkog djelovanja točnije ideološkog i kulturološkog kao i značaj medija u širem smislu riječi. To se može smatrati za jednu od osnovnim karakteristika suvremenog razvoja društvene organizacije u širem smislu riječi. Propoznatljivo je pomjeranje predmeta interesa sa kontroliranog društva ka okupiranom društvu. Ako je druga polovina 20. stoljeća karakterizirana elementima kontroliranog društva čiji izvori svakako sežu u dalju prošlost, onda se može ustanoviti da je početak 21. stoljeća u znaku okupiranog društva. Budući da postoji prilična literature glede kontroliranog društva, osnovnu pažnju treba usmjeriti ka okupiranom društvu budući se radi o novijoj i još uvijek nepoznatoj pojavi koja nije orgovarajuće obradjena unutar šire društvene znanstvene discipline. Otuda ovaj rad ima odlike pionirskog budući da ne postoji odgovarajuća znanstvena literature koja se bavi ovim predmetom pojmovno kao okupirana društva.

Pojam kontroliranog društva:

U sklopu zapadne društvene znanstvene discipline uobičajeno se uporablja sintagma “controlled society”

(1) pod kojim se podrazumijeva šira društvena struktura i politička organizacija koje su pod kontrolom odredjenih društvenim i političkih čimbenika uključujući svakako i gospodarske budući se centralno pitanje kontroliranog društva tiče ekonomije i carina.

(2) Konceptualne smjernice kontroliranog društva sežu od početka 18.stoljeća kada su europske nacije prakticirale gospodarske sustave poznate pod nazivom “mercantiusm”. Cilj pojedinačne nacije bio je porast izvoza u svoje kolonije kao i druga područja (nacije) uz istovremeno ograničavanje uvoza iz kolonija i drugih država.

(3) Teorija kontroliranog društva podrazumijeva “dystopia” kao oblik kontroliranog društva na različitim razinama kao što su “corporate control” ili kontrola koja dolazi iz korporativnog sektora iza čega slijedi “bureaucratic control” ili ono što se uobičajeno naziva tehno-birokratska vladavina te tehnološka kontrola koja je u vremenu nastanka pojma kontroliranog društva tek bila u povojima i na kraju psihološka i religijska (vjerska) kontrola. Iscrpljivanjem učinkovitosti djelovanja nekih oblika kontroliranog društva, pristupilo se razvoju drugačijih a naročito onih koji se tiču duhovnog i psihološkog djelovanja. Nema sumnje da vjerski oblici djelovanja danas nisu poprimili masovnije razmjere kao što se očekivalo u vremenu nastanka i pojmovnog razvoja kontroliranog društva. Max Weber se smatra za osobu koja je značajno utjecala na tok razvoje modernog zapadnog društva. Kontrola kao pojam otuda zauzima značajno mjesto u njegovom učenju. Racionalizacija, prema Weberu, vodi ka povećenoj kontroli u društvu i svakodnevnom životu, praćeno razvojem birokratskog oblika administracije. Već je Weber primijetio da moderni čovjek, s jedne strane obogaćen novim ljudskim pravima s druge je strane, izložen različitim oblicima kontrole svakog aspekta njegovog života.

(4) Prema Weberu, kao oblik reakcije na racionalizaciju, raste kontrola u društvu i materijalnom životu. U vremenu kada su znanost i tehnički napredak poboljšali ljudske mogućnosti kroz institucionalizaciju borokratskog oblika upravljanja, “legal formalizam” i industrijskog kapitalizma, Weberova opaska da je gradjanin, koji formalno posjeduje prava, je postao predmet kontrole. Medjutim, za razliku od njegove analize koja pažnju obraća na institucionalne oblike kontrole, kao što je birokratija, u modernom društvu raste kontrola neformalnih grupa koje su ne neki način vezane za institucionalne oblike kontrole. Interesantna su stajališta koja zastupa Michel Foucaust te prema njegovoj hipotezi “the society scheme we progressively enter into is much more interested about control that discipline.

(5) To je Paradigm društvene organizacije koja je počela krajem 18. stoljeća i koja još uvijek na neki način traje. Kontrola se pomjera od “Transcedental mode”, simbolizirano u centralnoj vladi ili institucijama vlasti, prema stanju u kojem svaki član zajednice nadgleda druge članove (“tzv. Paradigm panapticom”). M. Foucault je uveo paradigmu (Paradigm) “disciplinary societies” 18. i 19. stoljeća koja je doživjela vrhunac krajem 20. stoljeća upravo u vremenu kada je “factory” prerasla u korporaciju koje u suvremenim uvjetima predstavljaju osnovno izvorište projekta koje su uobičajeno naziva globalističkim. Moderna društvena organizacije otuda predstavlja prostor unutar kojeg se ostvaruju – sa stajališta tradicionalnog shvatanja kontroliranog društva – različiti oblici kontrole počevši od “prison system” preko školskog sustava, zdravstvenog sustava do “Corporate system”. Posljednje navedeni oblik kontrole predstavlja novi oblik kontrole novca, profita kao i ljudske vrste koja više nije u stanju da se razumijeva kroz stari sustav proizvodnje ili “the old factory form”.

(6) Moderne korporacije kao simbol tradionalnog poimanja kontroliranog društva, imaju odlike državnih institucija uključujući obavještajne službe. Najbolji primjer je Google, kompanija koja danas spada u pet najvrijednijih kompanija u SAD. Izvorno kompanija je nastala kao oblik organiziranja informacija “on the Web”. U cilju postizanja ovog cilja, nastoji se skupiti što više personalnih podataka.

(7) Dakle, primjer kontrole pojedinca i društva, kao i predvidjanju budućeg ponašanja gradjana. 80-tih godina prošlog stoljeća nastala je “Broken Windows Theory” prema kojoj se naglasak stavlja na ljudsko ponašanje kao uzrok problema. Sankcioniraju se nepoželjna ponašanja kao što su sjedenje ili ležanje na trotoarima, spavanje u parkovima, pisanje na javnom mjestu, prošenje. Umjesto da se usresredi na izgradnju okruženja, ova teorija vodi ka naglašavanju ljudskog ponašanja kao izvor svih problema. Stiče se dojam da je ova teorija ponovno na djelu glede aktuelne sutuacija sa “Corona virus”, budući se sankcioniraju otpori vladinim mjerama glede ove pojave. Kroz ovaj prikaz osnovnih karakteristika tradicionalnog poimanja kontroliranog društva namjera nam je da ukažemo na promjenu težista sa kontoliranog društva ka okupiranom ne samo s pojmovnog stanovišta koliko sa empirijskog, ili drugim riječima novoj, višoj, fazi u razvoju težnje za kontrolom koja po svojim odlikama ima negativne karakteristike.

                           Pojam okupiranog društva:

Sam pojam okupacija doživio je stanovite odnosno krupne promjene budući se naglasak sa vojne i fizičke prisile prenio na nenasilnu ili psihološku aktivnost kojom se može učinkovitije djelovati na subjekte a to su obične osobe i pripadnici različitih socijalnih slojeva. Za razliku od kontroliranog društva unutar kojeg djeluju različiti mehanizmi kroz koje se nastoji kontrolirati ponašanje osoba i socijalnih grupa, okupirano društvo označava novi stupanj kontroliranog društva u kojem se pojavljuju novi čimbenici – na primjer mediji i društvene mreže – kojima se simbolizira potpuna i cjelokupna ovladanost svim društvenim i političkim oblicima organizacije a sve u cilju ostvarivanja odredjenih ideološko-kulturoloških promjena. Okupirana ili na odredjeno vrijeme zarobljena društva trpe pod velikim pritiskom onih čimbenika koji nastoje primorati socijalne grupe ne samo da prihvataju odredjene modele ponašanja već i oblike duhovnog odnosa prema čovjeku i materijalnom svijetu. Otuda se sve koncepcije kontroliranog (8) odnosno danas okupiranog društva negativno (neprijateljski) odnose prema Crkvi budući da ona oduvijek predstavlja smetnju u ovladavanju duhovnom sferom čovjeka. Ako je za kontrolirano društvo primjeren indiretan utjecaj na ljudsko ponašanje i načine osobnog prosudjivanja, za okupirano društvo je karakteristično otvoreno i subjektivno propagiranje, kroz društveni i politički aktivizam, (9) ideološko-političkih koncepcija koje su primjerene uskim interesnim grupama, medju kojima danas na prvom mjestu stoje finansijske i farmaceutska. Ključna razlika izmedju kontroliranog i okupiranog društva sadržana je u glavnim nosiocima. Kada se radi o kontroliranom društvu radi se o krupnoj korporaciji koja ipak nije predstavljala sastavni dio institucionalnog sustava dok kada se radi o okupiranom društvu ona je već postala nerazdvojivi dio političkog sustava kroz djelovanje neformalnih ili interesnih grupa i što je još značajnije, krupnoj korporaciji su se pridružili elektronički mediji i društvene platforme koje su iskazale potrebu za politički motiviranim aktivizmom a ujedno su i same prerasle u krupne korporacije. Sprega državnih institucija (ili uobičajeno politička djelatnost) i krupnog kapitala u formi korporacija predstavlja glavni izvor odakle potječe motiv i cilj okupacije cjelokupne društvene organizacije. Ukoliko kontrolirano društvo odlikuje odredjeni stupanj slobode osoba i socijalnih grupa onda okupirano društvo karakterizira potpuna kontrola ili okupacija što podrazumijeva da su i sama temeljna ljudska prava i slobode predmet okupacije. To drugim riječima znači da se totalno kontrolirano društvo može definirati kao okupirano. Teorija okupiranog društva predstavlja razradjenu ideološku i političku koncepciju globalizma i to je ključna razlika prema kontroliranom društvu. S tog stanovišta pod pojmom okupacije treba podrazumijevati različite oblike nenasilnih sredstva kojima se nastoji ostvariti potpuna kontrola svih socijalnih, društvenih, gospodarskih i političkih čimbenika uključujući i mentalna stanja osoba i grupa ili jedna vrsta okova kojima su moderna društva zarobljena ili su izložena ucjenama. Kao primjer ucjene se može navesti nastojanje da se uvede obvezno cijepljenje što bi tada značilo da osobe koje su se cijepile imaju drugačija prava i slobode u poredjenju sa onima koji to nisu jer bi se takvi sankcionirali. Dva su moguća rješenja. Prvi je pristanak na okupaciju i drugi je pružanje otpora. Suverenistički pokret koji je utemeljen na doktrini nacionalne države kao normativnog i pravnog okvira ostvarivanja nacionalnih interesa predstavlja jedan od primjerenih rješenja izlaza iz ove situacije u kojoj su moderna društva dovedena pred zid. Staljin se oduvijek bojao moći Vatikana premda nije posjedovao ni jednu diviziju ali je dobro znao kakvu moćnu ulogu ima medju kršćanima kroz duhovni rad. To govori u prilog teze da se okupacija može ostvarivati ne samo ideološko-političkim i kulturološkim djelovanjem – to se odnosi na djelovanje komunističkih partija – već i kroz psihološko djelovanje na različite socijalne slojeve uključujući svakako i duhovno djelovanja (na primjer filozofija). Premda je primarni predmet ovog rada analiza funkcioniranja okupiranog društva djelovanjem unutarnjih čimbenika, svakako se ne može zanemariti utjecaj vanjskih na način i oblike okupacije od dna do vrha. Tradicionalno promatrano se pod okupacijom podrazumijeva čin ili akt kada strani čimbenik – oružane snage ili druga sredstva fizičke prisile dopunjeno modernim psihološkim i kulturološkim sredstvima – preuzme upravljanje nad odredjenom teritorijom ili političkom zajednicom te kroz nasilno rušenje postojećeg oblike političke vlasti uspostavi drugačiju ili vlastitu. Odlučujući kriterij za klasifikaciju vanjske okupacije je vanjski čimbenik kao izvor i nosilac okupacije. Za razliku od bliže povijesti koja obiluje brojnim slučajevima okupacije od strane vanjskih čimbenika (susjedne države ili vojni savezi više država) kao što su vojne agresije i zaposjedanje teritorije, u suvremenim uvjetima vanjska okupacija koja uključuje uporabu vojne sile, postalo je rijetkost. Za potrebe ovog rada neće se značajnija pažnja posvetiti ovom obliku okupacije budući da je izgubio na praktičnom značaju. Umjesto okupacije oružanim sredstvima što podrazumijeva uporabu vojnika, sve više se pribjegava nenasilnim sredstvima okupacije i to posredstvom unutaranjeg čimbenika što nas vodi ka unutarnjoj okupaciji.

                                Hrvatski slučaj:

Pitanje je da li se unutar suvremenog hrvatskog društva mogu prepoznati elementi okupiranog društva i ako može, koje bi bile njegove osnovne karakteristike. Da bi se na primjeren način odgovorilo na postavljeno pitanje treba dati odgovarajuće napomene glede samih izvora mogućeg slučaja okupacije hrvatskog društva. Nedvojbeno da su različite podjele unutar jedinstvenog (glede nacionalne pripadnosti, približno zajedničkih interesa, tradicijskih vrijednosti, običaja, jezičkog izričaja, vjerske pripadnosti i pisma) hrvatskog tijela čimbenik – uostalom primjeren svakom obliku društvene i političke organizacije – koji predstavlja smetnju u primjerenom razvoju nacionalnih interesa i državne organizacije a ujedno izvorište različitih oblika okupacije. U prvu skupinu se pribrajaju potomci osoba odnosno socijalnih grupa koji su neposredno sudjelovali u domobranskim vojnim formacijama odnosno hrvatskim oružanim snagama i ustaškim postrojbama ili u političkim istitucijama NDH. To su osobe i skupine koje su nosioci – kako u ideološko-političkom tako i praktičnom vidu – izvornog modela hrvatske državne organizacije i s aspekta bliže povijesti one su socijalni nosioci i budući izvodjači projekta izvorne nacionalne države ili u popularnom suvremenom izričaju, suverenističkog koncepta. To su socijalne grupe koje predstavljaju socijalnu bazu hrvatske emigracije a ujedno su na svojim ledjima (i u materijalnom pogledu) u značajnoj mjeri iznijeli projekat suvremene hrvatske državne organizacije. U drugu grupu se svrstavaju potomci i nasljednici osoba i skupina koje su neposredno sudjelovale u partizanskom pokretu i one su protivne izvornom modelu državne organizacije budući je vezuju (poistovjećuju) za NDH i shodno tome zastupaju ideološka i politička stajališta o trećem putu (otklon od suverene hrvatske države i komunističkog sustava zbog očiglednih promašaja) koji podrazumijeva prihvatanje neoliberalnih i neomarksističkih doktrina što je samo po sebi vrlo sumnjivo kada se zna da su njihovi prethodnici prednjačili u fizičkim likvidacijama, prisili i teroru unutar druge Jugoslavije. Ova se grupa istovremeno može označiti kao pristalice uspostavljanja buduće treće Jugoslavije a ukoliko to nije izvodljivo (a očigledno da nije)

pristalice su jačeg vezivanja za EU institucije a po osobnim vrijednosnim stavovima (budući se ne može govoriti o nacionalnim) se osjećaju jugoslovenima premda nisu u stanju objasniti koja je sadržina tog pojma. Radi se o socijalnim skupinama koje su unutar druge Jugoslavije zauzimale značajne položaje (partijski kadrovi na raznim razinama, vojna lica, direktori državnih poduzeća, pripadnici tajne policije i sigurnosnih službi) i privilegije oko kojih se sve zapravo vrti. I u sklopu suvremene Hrvatske one žele postići isti socijalni status i povlastice. U treću grupu spadaju pripadnici etničkih zajednica (nacionalne manjine), posebno onih koje su u periodu 1991/95.godine sudjelovale u oružanoj pobuni protiv legalne hrvatske vlasti i pokušale odvajanjem dijelova teritorija Hrvatske formirati tzv. Veliku Srbiju. Krupne opasnosti prijete glede odredjenih socijalnih grupa unutar druge i treće skupine budući da nikada nisu prihvatili samostalnu hrvatsku državu, te će stoga, kada se ukaže prilika ponovo pokušati ponoviti dogadjaje iz perioda 1941/45. i 1991/95.godine. To je temeljna premisa realne politike sa kojom hrvatski čimbenici odnosno pripadnici prve skupine trebaju uvijek imati na umu. Upravo se na socijalnim grupama koje pripadaju drugoj i trećoj grupi temelji buduća okupacija suvremene Hrvatske. Treba napomenuti da su pripadnici prve grupe ili prohrvatske predstavljali dominirajući politički čimbenik kako u samom procesu nastanka suvremene državne organizacije tako i u periodu 1991-1998.godine. Socijalne skupine koje pripadaju drugoj i trećoj grupi od 2000.godine predstavljaju preovladjujući politički čimbenik što koincidira sa početnim fazama u okupaciji hrvatskog društva od dna do vrha. Osnovne karakteristike njihovog svjetonazorskog pogleda su izmedju ostalog neomarksistička doktrina, neka moderna ljudska prava i slobode posebno glede seksualne jednakosti i negiranja braka kao zajednice muškarca i žene te naročito prihvatanje globalističkog modela upravljanja koji podrazumijeva denacionalizaciju nacionalnih država kao i prijenos državnog (narodnog) suvereniteta na nadnacionalna tijela. Može se konstatirati da je osnovna podjela svjetonazorske prirode i sve dok navedene socijalne grupe inzistiraju na vlastitom stajalištu kao jedino prihvatljivom i sve dok njihovi stavovi proizilaze iz širih ideoloških i političkih koncepcija (10), podjele će postojati. Štoviše, svjetonazorska stajališta se kod većeg broja Hrvata prenose sa koljena na koljeno zbog čega se dešava da nasljednici slijede ista gledišta premda ne postoje objektivni razlozi. Sve to donekle doprinosi objašnjenju zašto je hrvatsko društvo okupirano od strane ideološko-političkih nosilaca antihrvatske politike. Socijalni nosioci i izvodjači projekta okupacije hrvatskog društva od baze (obitelj i bračna zajednica muškarca i žene) do vrha (državne i političke istitucije) se mogu imenovati kao potomci partizana i jugosloveni. Prijepor izmedju dvije osnovne grupe – globalisti i suverenisti – nije karakterističan samo za hrvatski slučaj već ima univerzalno značenje a tiče se razlika u svjetonazorskim stajalištima dvije grupe. Budući da na hrvatskoj političkoj sceni dominira jedna ideološko-politička koncepcija, u nedostatku pluralizma različitih koncepcijskih i svjetonazorskih stajališta o značaju nacionalne države, može se izvesti generalni zaključak o svjetonazorskoj okupaciji koja se ogleda u prihvatanju i propagiranju neomarksističkog globalnog projekta koji pretpostavlja totalnu kontrolu ili okupaciju svih društvenih, gospodarskih i političkih segmenata, uključujući privatni život osobe, njegova mentalna stanja te nastojanja da se izvrše promjene kako antropoloških tako i ontoloških karakteristika modernog čovjeka.

                             Praktični model okupiranog društva:

Sada slijedi dio koji se odnosi na objašnjenje sustava kojim je suvremeno hrvatsko društvo privremeno zarobljeno ili zamrznuto (misli se na odsustvo primjerenog razvoja i pozitivnih promjena) ili otvoreno izraženo, okupirano. Prva skupina čimbenika koji svojom širom aktivnosti omogućavaju i neposredno vode ka okupaciji, su političke stranke koje imaju još uvijek najznačajniju ulogu u

transmisiji naputaka i primjene različitih sredstava ukupacije na terenu. Već tridesetak godina postoji dvostranački sustav u kojem dvije glavne stranke odlučujuće utječu i na dugoročni razvoj društva i političke organizacije. Premda formalno postoje očite razlike u pogledu ideoloških i svetonazorskih stajališta, s praktične strane promatrano, na terenu se manifestira ista politička koncepcije koja se može svesti na održavanje status quo i preraspodjela moći medju dvjema političkim strankama. De facto ne postoje izrazite razlike u svjetonazorskom pogledu a niti kada se radi o ideološkim budući da su za obe političke stranke karakteristične načela neomarksističke doktrine a tiču se pozitivnog odnosa prema uspostavljanju centralne (globalne) vlade (EU simbolizira takvu namjeru ali na regionalnom planu) po uzoru na doktrinu proleterske revolucije čije je sjedište trebalo biti u Moskvi, zbog čega obe stranke imaju slična stajališta o obitelji, seksualnosti, religiji, nacionalnoj državi i ljudskim pravima. Budući da takav svjetonazorski koncept podrazumijeva neposrednu povezanost za cenralnu vlast – a kada se radi o hrvatskom slučaju to su EU institucije – one su zapravo transmisija političkih tijela formalnog ili neformalnog karaktera izvan Hrvatske te se ujedno mogu promatrati kao efikasno sredstvo u ostvarivanju okupacije ne samo političke sfere društva. Na drugom mjestu se dakako nalaze sredstva javnog izvješćavanja. Temeljem činjenice da se funkcija javnog izvješćavanja znatno (umjesto javnog interesa u modernom društvu je preovladjujući privatni) promijenila te da su mediji usko povezani sa finasijskim sredstvima/izvorima sasvim je razumljivo da su upravo odgovorni onima koji plaćaju njihove račune. Trag novca i u ovom slučaju igra odlučujuću ulogu. Sredstva javnog izvješćavanja u suvremenoj Hrvatskoj su manje-više preslika odnosa unutar većine zemalja zapadne kulturološke orijentacije i ne može se identificirati niti jedna specifičnost po kojoj bi se mediji u Hrvatskoj bitnije razlikovali od položaja medija u europskim zemljama uključujući SAD i Englesku. Krupne korporacije i mutirani kapital glede svjetonazorskih stajališta afirmativno se odnosi prema neomarksističkoj doktrini kroz ukidanje svih prepreka u kretanju kapitala u čemu EU prednjači. Nije istina da novac nema ideološku stranu i miris. Polazeći od činjenice da su sredstva javnog izvješćavanja u Hrvatskoj prilično izložena utjecaju finasijskih izvora, zorno se pokazuje zašto oni u uredjivačkoj politici zastupaju ista ili slična svjetonazorska odnosno ideološka stajališta. Kroz uredjivačku politiku se jasno provlači interes krupne korporacije ili krupnog kapitala te su otuda mediji efikasno sredstvo u ostvarivanju okupacije cjelokupne društvene organizacije. Treću grupu čine neformalne ili interesne skupine čiji je cilj afirmacija stajališta i interesa sukladnih neomarksističkoj ideološkoj i svjetonazorskoj doktrini, zbog čega je opravdano govoriti o interesnoj povezanosti političke djelatnosti sa informativnom koja je plaćena da služi kao glasnogovornik krupnog kapitala i korporacija. Preovladjući ideološko-kulturološki i svjetonazorski pogledi dolaze iz centara izvan Hrvatske, točnije EU institucija i neformalnih skupina koje okupljaju neke ugledne znanstvenike. Okupacija ili privremeno zarobljavanje temeljem svjetonazorskih stajališta ima slijedeće odlike. Prvo, centri u kojima se pripremaju odgovarajuće doktrine, stajališta i koncepcije a tiču se svjetonazorskih pogleda i vrijednosnih kategorija, su vezani za krupne korporacije i finansijske centre (kojima se danas pribrajaju Hi-tech kompanije i društvene mreže) koje koriste odredjene osobe od znanstvenog ugleda kao pokriće u teorijskom obrazloženju odredjene doktrine ili učenja. Drugo, politički čimbenici u Hrvatskoj a prije svega političke stranke, zbog izrazite potrebe za refinansiranjem dugova i kredita kao i potrebom za novim kapitalom a što služi kao preduvjet održavanja status qua odnosno vlastite dominacije, su u velikoj mjeri ovisni od medjunarodnih finansijskih institucija, krupnog kapitala i korporacija koje su istovremeno glavni pokretači i nosioci svjetonazorskih doktrina koje su njima primjerene. Na primjer, koncept potrošačkog društva je jedan takav svjetonazorski pogled ili koncept političke korektnosti (ispravnosti). Treće, sredstva javnog priopćavanja su prosto transmisija izmedju dva navedena čimbenika i njihov je zadatak – za što su uostalom plaćeni – da propagiraju i afirmiraju odgovarajuće ideološko-kulturološke odnosno svjetonazorske doktrine. Eto, tako se može slikovito opisati praktični model ili mehanizam okupacije hrvatskog društva a to se može smatrati približno ostalim europskim sustavima i to na izgled nema nikakve veze sa sredstvima nasilja, vojnim čimbenikom ili klasičnom okupacijom. To nas upućuje na konstataciju da se glede suvremenog hrvatskog društva, okupacija manifestira kao ideološko-kulturološka i svjetonazorska te da se centri u kojima se takav projekat kreira identificiraju kao globalni ili izvan Hrvatske. To nas navodi na ozbiljniji zaključak da je naime suvremena Hrvatska premda formalno-pravno nezavisna i samostalna ali je stvarno zavisna od nekih vanjskih čimbenika što svjedoči o stupnju okupiranosti čitave društvene i političke strukture. Stoga se na temelju opisanog praktičnog modela okupiranog društva može izreći opći ili generalni zaključak da se suvremeno hrvatsko društvo nalazi u stanju svjetonazorske i ideološko-kulturološke okupacije što u osnovi predstavlja protuhrvatski koncept i čimbenik kojim se negiraju izvorni nacionalni interesi i izvorni model državne organizacije. Svjetonazorska okupacije se prije svega tiče utjecaja i promjena ljudskog ponašanja i sustava formiranja vrijednosnih kategorija koje uostalom predstavljaju suštinu socijalnih i političkih odnosa u čitavom društvu. Svakako, nezaobilazna je uloga nevladinih i civilnih udruga unutar ovog empirijskog modela. Od posebnog su interesa one udruge koje zastupaju svjetonazorska i ideološko-kulturološka stajališta koja su ista ili slična neomarksističkoj doktrini koja je, kao što smo dokazali, osnova globalističkog modela upravljanja a naročito je vidljiva kroz negativan odnos prema obitelji, bračnoj zajednici izmedju muškarca i žene,denacionalizaciji nacionalne države, Crkvi koja je prepreka u realizaciji globalističkog koncepta premda se mogu ustanoviti odredjene kontraverze budući je vrh Katoličke crkve ideološki na istoj strani kao i predstavnici globalističkog pokreta. Naročiti problem predstavljaju udruge koje su finansijski i ideološki povezane sa vanjskim čimbenicima (11) i iz tog razloga čitav problem se treba analizirati i sa stanovišta vanjske okupacije. U ovakvim praktičnim uvjetima premalo je ostavljeno prostora za ispoljavanje izvorno hrvatskih nacionalnih interesa odnosno državne organizacije glede prohrvatskih snaga. Nu, proizilazi da kada su istinski prohrvatski krugovi stvarali suvremenu državnu organizaciju početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, nisu ni slutili da će njihova kasnija pasivnost i značajna naivnost koja je podrazumijevala uključivanje širokog spektra političkih čimbenika koje su istinski bile ili de facto protiv hrvatske državnotvorne koncepcije, vodi u kratkom vremenskom razdoblju do gubljenja značajnih atributa izvorne državnotvorne organizacije, te da će preuzimanjem državnog kormila od strane protuhrvatskih snaga, doći do pretvaranja hrvatskog društva za svega nekoliko godina do kontroliranog što je opet za samo jedno desetljeće preraslo u novu fazu koja se označava kao okupirano društvo. I na koncu, čitav fenomen “Covid-19” predstavlja praktični ili empirijski primjer okupacije na djelu po formuli globalnog modela u čemu svakako provladjuju prihološki pritisci i ucjene temeljeno na strahu i neizvjesnosti. Nema dvojbe da su zdravstvena pitanja pokriće za pokoravanja osobe i socijalne zajednice ili nametanje psiholoških oblika modernog ropstva. Ako se moderna okupacija društva vezuje za stanoviti vremenski period, onda se navedeni slučaj može koristiti kao objašnjenje za formuliranje globalne strategije pokoravanja čovjeka korištenjem metoda straha i neizvjesnosti što predstavlja novu i drugačiju strategiju unutar globalnog projekta okupiranog ili psihološki teroriziranog društva. Najteža posljedica je neminovna podjela medju običnim pučanstvom, zaziranje, prijavljivanje za činjenje ili nečinjenje ili onoga što inače odlikuje totalitarna društva u kojima niko nikome ne vjeruje.

                           Zaključak:

Nedvojbeno da postoje brojni dokazi o transformaciji kontroliranog društva ka okupiranom. Glede suvremenog hrvatskog društva se može ustanoviti da se ono može pribrojati u kategoriju okupiranog imajući u vidu praktični utjecaj ideološko-političkih koncepcija utemeljenih na globalističkom modelu upravljanja i problemima u ispoljavanju nacionalnih ili suverenističkih stavova i gledišta. Glede hrvatskog slučaja, može se izvući zaključak da je ono predmet svjetonazorske okupacije ili onoga što se u sadržajnom smislu odredjuje kao jače vezivanje za institucije europske unije i globalistički projekat. Smatram da izložena teorija o okupiranom društvu ima univerzalno značenje i prevazilazi okvire hrvatskog ili pojedinačnog društva. Po svojoj prirodi ova se okupacija u sadržinskom smislu ispoljava kao svjetonazorska odnosno ideološko-kulturološka kao i različitim oblicima psihološkog djelovanja na svijest i ponašanje osobe i socijalne grupe. Kao pozitivno se može navesti da je velika većina pučanstva uveliko svjesna ovakvog stanja i posljedica. Ujedno, polazna hipoteza o transformaciji ili preobrazbi kontroliranog u okupirano društvo se svakako pokazala ispravnom i znanstveno dokazivom. Drugim riječima to govori o znanstvenoj utemeljenosti teorije okupiranog društva koja svakako potrebuje dalju razradu kao i novu znanstvenu provjeru. Nu ne treba zazirati od izricanja konstatacije da je okupirano društvo zapravo oblik totalitarnog društva ili društva u kojem osoba nije u stanju izraziti osobne sposobnosti, vrline i povezivati se sa sličnim osobama i socijalnim grupama a ujedno se stalno drži pod kontrolom pa čak i od strane članova iste obitelji. Sve je to neprirodno ljudskoj zajednici i predstavlja krupnu smetnju u socijalnim odnosima medju ljudima kao i zadovoljavanju različitih potreba i interesa. Stoga je okupirano društvo ili vid totalitarnog društva, de facto vid negacije socijalne i političke zajednice kojoj je primjereno uspostavljanje različitih interesnih odnosa izmedju osoba i grupa. Temeljni problem hrvatskog modela okupiranog društva a to se odnosi i na druga slična, u tome je što se jedan svjetonazorski pogled ili koncepcija praćeno ideološko-kulturološkim, nameće kao jedina i dominantna te izostaje pluralizam objektivno postojećih svjeronarorskih stajališta što predstavlja de facto oblik jednoumlja kao osnovne oznake svakog totalitarnog sustava. Otuda se fenomen i praksa okupiranog društva treba staviti i promatrati u širem kontekstu negativnih pojava modernih društava glede opsega potpune kontrole nad čovjekom ili kao vid transformacije u okupirano društvo.

1. Postscript on the societies of control by G. Deluze, Columbia University Press, 1990

2. According to William Krist, economists have had enormous impact on trade policy and they provide a strong rationale for free trade and for removal of trade barriers. Wilson Center, Digital Archive.

3. Adam Smith: Wealth of Nations (An inquiry into the nature and causes of the wealth of Nations, Vol.II, Google books,

4. Bellamy, Richard: Liberalism and modern society; PA 1992.

5. G. Deleuze: Society of Control; L’autre journal. NR.1, May 1990.

6. Problems arise when profit becomes an overriding or sole objective to owners, directors or menagers…” (Manfred Davidmann: Understanding how society is organised for controlled and exploiting People; 1998.

7. The Control socieity Thesis and the Evolution of the Corporation; 12/2007, Uploaded 4.9.2020, Google books: By Dr. Karl Palmas.

8. Kao primjer se mogu navesti komunističke doktrine kojima je svojstven isključiv stav prema religiji i naročito Katoličkoj crkvi. Poučan je odnos komunističkih vlasti u drugoj Jugoslaviji prema istoj.

9. Kao primjer se može navesti politički aktivizam medija i društvenih mreža.

10. Ideološko- politička koncepcija KPJ proizilazila je iz šire marksističke koncepcije i sovjetske prakse dok je suvremena neomarksistička doktrina koju zastupaju ove socijalne grupe u Hrvatskoj, dio šire ili globalne koncepcije.

11. Sorošova zaklada je primjer kako se iz jednog centra učinkovito može utjecati ne samo na ponašanje osoba i socijalnih grupa kao i formiranje vrijednosnih stavova već i utjecaj na političke čimbenike što svakako pojačava stupanj okupacije.