TKO SU BILI TI HRVATI KOJIMA SE JE ZA HRVATSKU SUDILO U JNUJORKU OD 16.2. DO 15.5.1982

Hrvatski Tjednik br. 221 16.2.1982., Strana 15

Donosim redoslijedom imena optuženih Hrvata i njihov sažeti rezime. Izvor: Hrvatski Tjednik br. 221, 16 veljače 1982.

(1) ANTE LJUBAS

Dijete Duvanjske krajine. Rođen 1944. u Raškom Polju. Neoženjen. Nakon završenog zanata bježi u Francusku. U Parizu proba prvi emigrantski kruh. Za čovjeka odgojena u pravom kršćanskom duhu, nije ništa teško. Tu stiče prognaničko iskustvo osjetivši veću nepravdu nad hrvatskim narodom.

1967. godine dolazi u Chicago. U ovim godinama čikaškog života aktivno djeluje u hrvatskom folkloru i u par hrvatskih drama izvrsno je glumio glavne uloge. Nakon kraćeg vremena postaje član Hrvatskog Narodnog Otpora i od tada mu Hrvatska postaje najveća briga. Nije ga zanio logodan život, nego rad i samo rad za Hrvatsku. Kao takav, postao je crna vrana u očima hrvatskih protivnika. Ante se nije osvrtao ni na kakve podvale, nego je ponosno išao naprijed. Plašeći se takve osobe, na mig Beograda policija ga zatvara 25 lipnja 1982. godine s drugom subraćom. Optužnica se temelji isključivo na rekla-kazala. Ponos i hrabrost čovjeka su dokaz pravednosti, što je kod Ante slučaj i ovim događajem.

(2) MILE MARKIĆ (ime i prezime po rođenju Ivica Hećimović, mo.)

Rođen je prije 56 godine u Perušiću, Lika. Otac je šestero djece. Kao maloljetnik stupio je pod ustašku kapu da brani mladu Hrvatsku Državu od stranih grabljivica i osvajača. Kobnog svibnja 1945. povlači se prema Zapadu s drugim hrvatskim nesretnicima. Božjom voljom izbjegao je krvnički jugo-srpski nož na Bleiburgu.

Saznavši za Kavranovu zamisao, stavlja se Boži na raspolaganje. Ukratko, nakon započete akcije slanja ljudi u Domovinu doznaje se, da je cijeli plan otkriven i da ljudi padaju u partizanske ruke, odlučio je bolje odustati, nego beskorisno izgubiti glavu. Ova odluka povukla je sa sobom mnoge bestemenljne komentare. U među vremenu je Mile, u par navrata išao u Domovinu sa zadatcima, koje je uspješno izvršio.

Živeći u Austriji, donosi odluku da se odseli u Kanadu, gdje dolazi 1950. godine. Radi po rudnicima da bi prehranio sebe i svoju obitelj. U hrvatskom radu uvijek je aktivan i nikada nije zastajao. Za Hrvatsku je uvijek imao vremena, kako je znao govoriti: “Za Hrvatsku mora biti vremena i novca”.

Od prvih dana obnavljanja HN Otpora usko suradjuje s generalom Drinjaninom i sve do dana uhićenja 25 lipnja ove godine, obnašao je dužnost u Pročelništvu HN Otpora.

Iz Kanade dolazi u USA 1967. i nastanjuje se u Chicagu. Za Milu možemo reći da je izuzetak ratne generacije, da ga povijest nije zadržala u razmišljanju o ratnim godinama, nego čitanjem svega što je došlo pod ruku, uz razgovor i rad s ljudima, išao je s vremenom.

Pokušalo se na sve razne načine izvaditi ga iz zatvora na jamčevinu, ali nikako ne ide, jer drugovi uvijek nešto nađu za ispriku. Sada se nalazi u njujorškom zatvoru. Nadamo se, privremeno.

(3) RANKO PRIMORAC

Rođen 1947. godine u Metkoviću. (R. Primorac je rođen u malom Hercegovačkom selu, mjestu Bijača. Izvor iz knjige: “Moj brat RANKO” st. 13, mo. Mile.) Kao dijete dobrostojećih roditelja, posvećuje se nogometu i uskoro postaje nada mjesnog kluba NERETVA. Igrao je u prvoj momčadi, dok nije došao u Toronto, na poziv trenera hrvatskog nogometnog kluba “Croatia” 1974. godine. Radi nesređenih papira u Torontu iste godine odlazi u Chicago i postaje jedan od stubova obrane slavne momčadi “HRVATSKA”.

1975. godine odlazi u Los Angeles, gdje nastavlja nogometnu karijeru u hrvatskom timu “CROATIA”. U istom mjestu postage član mjesnog odbora ogranka HN Otpora i od tog vremena postage policijska meta. Iako se je prijavio Useljeničkom uredu, stalni papiri boravka ne dolaze. Ne znajući svoju sudbinu, sve je češće potišten, ali povremeno vatren (na južnjački način). Mnogi su počeli širiti neistinite priče, (o Ranku, mo.) koje nisu koristile Hrvatskoj, ali sve to pobijaju Rankove kvalitete.

Bataljon od četrdesetak policajaca naoružanih do zuba vežu Ranka i odvode u tamnicu 25 lipnja. Tuže ga za stvari, za koje je Beograd odgovoran, ili netko drugi. Sud će odlučiti, iako je njegova odluka češće neispravna.

(4) IVAN MIŠETIĆ

Rođen je u Grabovniku, kod Ljubuškog, 1944. godine. Bježi u Austriju 1967. i tu jedno vrijeme provodi u logoru. Uskoro upoznaje časnog hrvatskog svećenika Cecelju, koji mu daje prvu emigrantsku školu.

Dolazi u Chicago 1968. godine. Oženjen je i otac je troje djece. Po dolasku u Chicago stupa u redone HN Otpora, čiji je član i dans. Ističe se među ostalim članovima, te je obnašao razne dužnosti u mjesnom ogranku i u Pročelništvu za Sjevernu Ameriku. Zbog svog tipičnog temperamenta često zapinje za oko protivnicima suprotnog gledanja, a napose neprijateljima Hrvatske. Često su mu podbacivane trice ili pucali kroz prozor. Sve te makinacije Ivana nisu kolebale, nego naprotiv, tjerale su ga da bude još aktivniji. Uhićen je 25. lipnja. Pokušaji da se brani sa slobode, do sada nisu uspijeli. Zašto? Razlog treba tražiti na odgovornim političkim mjestima ove države.

(5) ANĐELKO JAKIĆ

Iako je rođen u Runovićima, kod Imotskog, svojim temperamentom djeluje kao sjevernjak. Čovjek radon i ne baš od velike priče. Muči ga hrvatska dvoličnost, a napose hrvatski skeptici i cicije. Mrzi mudrolije, zastupa djelatan rad. Za Hrvate u nemilosti i za Hrvate koji su trebali bratsku pomoć, Anđelkovo srce je uvijek veliko. Davao je, kako kažu naši stari, šakom i kapom, a hvala Bogu i može. Vrijedan i probitačan dečko, otvorio je tokarsku radnju. Posla ima dosta, ne na lijepe oči, nego zato što radi dobro i na vrijeme.

Emigracija nije razočarala Anđelka, nego mu daje još veći elan za rad. Njegov rodoljubni rad u Parizu i New Yorku su jamstvo za povjerenje. Radi njegove širogrudnosti, neprijatelj je odlučio zatvoriti ga pošto-poto. U hajki na Hrvate, zatvaraju i njega, ali ubrzo izlazi na slobodu, nakon položene jamčevine. Anđelko vjeruje u pobjedu.

(6) VINKO LOGARUŠIĆ

Rodio se 10 travnja 1946. godine u Tolovcu, kod Prozora. Domovinu je napustio iz istog razloga kao i tisuće drugih Hrvata. 1968. dolazi u Austriju. Tu živi neko vrijeme i okusio je što znači biti tuđinac u tuđoj domovini. 1969. ponovno se vraća kući, misleći da će naći posao i nastaviti život u svojoj zemlje. Nepravde i pomalo mladost gone ga nazad u Austriju, odakle dolazi u USA 1970. godine. Nije čekao ni prolijevao suze, nego se odmah priključio rodoljubima. Od 1976. godine zapeo je jugovićkoj i američkoj policij za oko radi svoga rodoljublja, te ga nikako ne puštaju na mire. (Tu je u Clevelandu Vinko Logarušić upoznao brata svoje supruge Zdravke, hrvatskog junaka Zvonka Bušića. Mo.)

Vinko sudjeluje u svim hrvatskim akcijama za koje je uvjeren da vode dobrobiti Hrvatske. Bogata Amerika nije opsjenula Vinka, iako je dobro zarađivao. Hrvatska mu je ostala glavna briga. Tajno policija mu je podbacivala razne smicalice, kako bi ga uplašili. Kada nisu uspjeli, podbacuju mu namjeravano ubojstvo nekog Lasića iz Clevelanda. Duga sudska rasprava ga oslobađa svake krivnje.

U New Yorku, sa preostalom devetoricom Hrvata, čeka ga novi sudski proces. Vinko hrabro podnosi sve ove progone i vjeruje, da će i ovaj proći u najboljem redu. (Poslije izlaska iz zatvora, Vinko Logarušić živi jedno vrijeme u Clevelandu. Zatim se vraća u Hrvatsku gdje ubrzo umire. Zakopan je u Aleji Hrvatski Velikana na groblju Mirgoju. Mo. Mile.)

(7) MILAN BAGARIĆ

Rođen 1936. godine u Mesihovini, kod Tomislavova grada. U desetoj godine ostaje bez majke. Vrijedni i ponizni otac biva i otac i majka za šestero djece. Neimaština u kući natjerala je Milana u ranoj mladosti, da napusti rodno mjesto i potraži kruha na drugom mjestu. Tako se mučio jedno vrijeme u domovini, da bi je napustio 1960. kada dolazi u Pariz. Od prvih dana prebivanja u emigraciji stupa u redove Ujedinjenih Njemačkih Hrvata, čiji zakleti član ostaje do smrti Nahida Kulenovića. Iz Francuske seli se u USA 1970. i za stalno se nastanjuje u Chicagu. Ostaje i dalje vjeran svojoj rodnoj grudi. Pomaže u granicama mogućnosti sve što je za dobrobit hrvatske sutrašnjice. Po prirodi je šutljiv i ne mudruje. Svakog iskrenog Hrvata voli kao brata svoga. Oženjen je i otac troje djece. Zatvoren je tri dana poslije prve hajke, tj. 28. lipnja, i isti dan pušten na slobodu, kada je za njega položena jamčevina u nekretninama u iznosu od 250.000 dollars. (Za povijest ovdje je potrebno reći i to da su federalne vlasti tri dana mučile, gnječile i gnjavile Milana Bagarića da bude njihov, to jest državni svjedok. Obećavali su mu kule u oblacima, sve što je htio, samo da pristine raditi za njih. To ja, Mile Boban koji sam već tada bio u zatvoru, znam iz prve ruke. K meni u zatvor je dolazio svaki dan moj odvjetnik Dennis Roberts i izvještavao me o situaciji uhapšenih Hrvata. Kada mi je pokazao pismo kojeg je US tužitelj Stuart Baskin po zakonu morao poslati svim odvjetnicima obrane, gdje je ime Milana Bagarića kojeg US Federalne vlasti prisilno nagone da bude izdajica svojih prijatelja i hrvatskog naroda, tj. hrvatske stvari, tada sam mojem odvjetnioku rekao da je Milan Bagarić oženio moju rođenu rodicu Filomenu Grubišić. Milan Bagarić, duša i kremen hrvatskog poštenja i hrvatske vrline, nije pristao na pritisak federalnih vlasti i njihovu ucijenu, jer je znao da su to sve jugoslavenske podvlae državotvornim Hrvatima. Kada su Federalne vlasti vidjele da je Milan Bagarić ne slomljiv, onda su ga uhapsili. Milan Bagariće je umro prošle godine, 2015. i zakopan uz velike počasti u groblju Mesihevina. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Vjerujemo i u njegovu nevinost, i da će i ostati na slobodi.

(8) MIRO BIOŠIĆ

Čestiti je sin pitomog sela Zmijavci, gdje je rođen 1948. godine. Neoženjen je. Imotska krajina mu daje prvu školu. Već u ranim godinama svoga života proba gorčinu kruha u domovini, pa u emigraciji. U Ameriku dolazi 1968. godine. Prva mu je postage bila Chicago, gdje se bavi nogometom, a potom odlazi u Los Angeles, da bi se zaustavio u Sjevernoj Kaliforniji, nedaleko od San Francisca. U Los Angelesu postaje član HN Otpora i sa time nastaje prekretnica u njegovu životu. Posvećuje se hrvatskom rodoljubnom radu. Hrvatski patnički narod postaje njegova prva briga. Nažalost, dosta ih ne posjeduju žarku ljubav prema rodnoj grudi, pa zato ne mogu shvatiti Mirinu ljubav. Zbog toga je nemilosrdno uhićen i našao se iza rašetaka 25. lipnja ove godine, zajedno sa svojim istomišljenicima i velikim rodoljubima. Nalazi se u zatvoru u New Yorku, u isčekivanju na slobou.

(9) MILE BOBAN

Sin je Bobanove Drage, rodnog mjesta slavnog Ranka Boban. Rođen je prije 42 godine. (rođen 1939. mo.) kao dijete brojne siromašne obitelji (Petar i Iva/Vićeka Boban, Gabrić su imali petnaestero (15) djece. mo.) napušta hercegovački kamen u 17 godini i bježi u Francusku. Pariz mu biva privremena postaja, gdje se ženi sa Francuskinjom s kojom ima šestero djece. (Molim za bolje razumijevanje kliknite na priloženi link HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965 Mile.)…

Parizu se čeliči. Hrvatska i francuska knjiga daju mu školu i političke putokaze. Ideje Generala Drinjanina su ga opsjenule i postaje njegov glavni ljubimac. Za vrijeme boravka u Parizu biva jedan od nositelja hrvatskog gibanja.

U Ameriku dolazi 1968. godine i nastanuje se u San Franciscu. Kao vrijedan čovjek dobiva povjerenje svugdje gdje radi. Uskoro počima raditi kao građevinar za sebe. S teškim poslom i uz brojnu obitelj nije zanemario rodoljubni rad. Naprotiv, ostao je u tome nepomirljiv. Već četiri godine obnaša dužnost Pročelnika za Sjevernu Ameriku. Upravo radi toga dospio je u nemilost sa ostalim suradnicima. Brani se sa slobode.

(10) DRAGO SUDAR

Poznat je po svojoj prošlosti i radu Hrvatima širom emigracije. Kao sedamnaestogodišnjak, Drago je 1948. godine bio uhićen sa skupinom Hrvata iz Like, s optužbom da su usko surađivali s Kamišarima na tom području. Također su bili optuženi da su usko surađivali s tajnom hrvatskom organizacijom ODRA (OSVETNICI DRAVOGRADA, mo. Otporaš.) iz Zagreba, čiji je vođa Dane Šarac bio streljan. (To se je tada samo nagađalo da je bio streljan, mo.) Sud ga proglašuje krivim i osuđuje na kaznu izdržavanja strogog zatvora u trajanju os 13 godina.

Nakon izdržane kazne uspijeva pobjeći u Europu i nakon kratkog vremena dolazi u Kanadu. U Torontu postage članom HOP-a, gdje se ističe svojim nesebičnim radom. Zbog neslaganja s politikom vodstva HOP-a izlazi dobrovoljno iz organizacije. Međutim, s time njegov rad na hrvatskom polju ne prestaje. Pomaže sve hrvatske akcije, ne samo moral no, nego i materijalno u okviru svojih mogućnosti. Zahvaljujući dobrom poznavanju njemačkog i engleskog jezika, prati i čita sea zbivanja koja dotiču gospodarstvo, političko i socijalno pitanje Jugoslavije, odnosno srpsko-hrvatske odnose. Zahvaljujući svojoj političkoj oštroumnosti i pronicljivosti, predvidio je još 1973.,1974. albansku revoluciju na Kosovi. Bez mogućnosti za školovanje, Drago je uspio postati hrvatski intelektualac u pravom smislu riječi, iako nema diplomu sa sveučilišta. Većini može biti dobar primjer.

Kraj.

Izvor: Hrvatski Tjednik iz Australije, br. 221, 16 veljače 1982., prvi dana suđenja u New York-u HRVATSKOJ DESETORKI.