Tko su bili Croatan “Indijanci”?, pišeZvonimirDošen,Kanada
“Indijanci” plemena Croatan
Prije dolazka bielih okupatora svi američki urođenici “Indijanci” vjerovali su u bezsmrtnost duše. Vjerovali su da poslie smrti duša odlazi u “veselo lovište” gdje će živjeti s Velikim Duhom (Gići Manitou).
Posebno je zanimljivo vjerovanje vrlo malog plemena Croatan (ili Croatoan) koje je živjelo na obali Atlantika u današnjoj Sjevernoj Carolini. Oni su vjerovali da je duša bezsmrtna i da poslie smrti odlazi u nebo gdje će živjeti s Bogom ili, ako je griješna, u Popogusso (mjesto gdje zalazi sunce), gdje će vječno gorjeti u golemoj jami. To vjerovanje se skoro u ničemu ne razlikuje od kršćanskog i islamskog vjerovanja u raj i pakao, odnosno dženet i džened. Koncept neba i pakla rabljen je odprilike za iste ciljeve koje imaju i ove vjere – za život dostojan čovjeku, poštivanje vjerskih i drugih lidera i ne činjenje zla itd., što ljudima treba dati nade da će za to biti nagrađeni u onom drugom životu.
Iako je svima bilo jasno da korieni ovih “Indijanaca” moraju biti u Europi, a ne u Aziji, kako se to smatra za sve druge Indijance, uzprkos mnogim iztraživanjima nitko od njih još nije uspio (ili nije želio) odgonetnuti pravo podrietlo ovih “Indijanaca”, jer, ne daj Bože, da bi se neki Englez ili Španjolac usudio i pomisliti da bi neki hrvatski (Croatian) moreplovci mogli biti prvi Europejci koji su preplovili Atlantik i tako, kojih par stotina godina prije njih, odkrili “Novi sviet”.
Sudeći ne samo po imenu, nego i po mnogim drugim pokazateljima radi se o hrvatskim moreplovcima čiji brod je oluja doniela i razbila na obali nepoznatog svieta, koji će kasnije postati Amerika. Neznajući ni sami gdje su došli povratak natrag nije više bio moguć. Na tim prostorima živjela su indijanska plemena Algonquin. Pošto povratka nije bilo ovi hrvatski brodolomci počeli su se ženiti s kćerima Algonquina, plemena Roanoki na istoimenom otoku, o koji se najvjerojatnije njihov brod i razbio. Njihovi potomci kasnije će postati jedno posebno pleme. To će pleme, kako mnogi iztraživači kažu, “biti srodno s Algonquinima”, ali će zauvijek zadržati ime – Croatian, što znači Hrvat. To ime Algonquin Indijanci će izgovarati “Kroatan”.
Ako pogledamo ne samo na ime ovih “Indijanaca”, nego i njihov tjelesni izgled identičnost njihovoga vjerovanja s vjerovanjem “staroga svieta” neće biti čudna. Važno je iztaknuti da, od više od 600 urođeničkih plemena u sjevernoj Americi, osim ovoga plemena niti jedno od njih nije imalo ime slično niti jednom “starosvietskom” narodu. Mnogi iztraživači “pokušali” su odgonetnuti podrietlo ovih “Indijanaca”, ne samo radi njihova imena, nego i iz razloga što ovi Indijanci nisu bili “crvenokožci”. Njihova koža je bila puno svietlija od kože drugih plemena, a građa lica im je puno sličnija bielim Europejcima nego domaćim urođenicima
Uz ove fizičke postojale su i druge osebine koje su ovo pleme razlikovale od svih drugih plemena. Dok je skoro svim drugim Indijancima glavni izvor prehrane bio lov, ribolov i skupljanje prirodnih plodova, Croatanima je glavni izvor bilo dobro organizirano ratarstvo. Činjenica da su jedino Croatani i Algonquini po dolazku Europljana bili u stanju prehraniti ne samo sebe nego i došljake vrlo efektivno dokazuje njihovu sposobnost u uzgajanju žitarica i povrća i raznih drugih prehrambenih proizvoda, što nije bio slučaj kod drugih Indijanaca.
Povrh toga, postoje dokazi da su po uputama Croatana Algonquini uzpostavili družtveni sustav koji je u svakom pogledu bio identičan s feudalnim sustavom koji je tada vladao u Europi. Njihovi šefovi (plemići), koji su se zvali “verovanci” (ili uerouanci), vladali su nad osamnaest velikih naselja. Kao i tadašnji europski knezovi, svaki od njih je imao svoju privatnu vojsku. U slučaju rata najmoćniji su mogli podignuti od sedam do osam stotina ratnika. Englezi su se čudili golemom stupnju poštovanja koji su Croatani i Algonquini izkazivali svojim verovancima. Na algonquinskom dijalektu verovanci znači “oni koji su bogati” – bogataši. Bogataši i njihove obitelji uživale su visoki rešpekt samo ako su se brinuli za blagostanje svojih podložnika (kmetova?).
Broj drugih primjera svjedoči da je u genima ovih “Indijanaca” postojala neka nerazkidiva veza sa “starom europskom civilizacijom”. Kad su se Englezi izkrcali na obalama “Novoga svieta” jedino Croatani i Algonquini su zagovarali kooperaciju s novodošlim bielcima, dok su skoro sva druga plemena kao: Jamasii, Čerokii, Čiksau i drugi bili za oružani odpor. Uzprkos različitim mišljenjima među raznim plemenima, Croatani i Roanoki su bili u vrlo dobrim odnosima s engleskim setlerima. Ti dobri odnosi će ih kasnije koštati u tolikoj mjeri da će kao plemena nestati s lica zemlje.
Prvi dodir Engleza s Croatanima dogodio se u proljeće 1584. godine, kad je engleski lord Sir Walter Raleigh poslao ekspediciju kojom su zapoviedali Philip Amadas i Arthur Barlowe da iztraže iztočnu obalu Sjeverne amerike. Oni su na 4. srpnja 1584. stigli na otok Roanoke gdje su došli u dodir s Croatanima. Barlow se nešto kasnije vratio u Englesku s dva Croatana imenom Manteo i Vančes (čudna ne-indijanska imena). Oni su Raleigh-u opisali politički sustav i zemljovid prostora na kojima su živjeli. Na temelju tih informacija Raleigh je organizirao drugu ekspediciju koju će voditi Sir Richard Grenville, ali u blizini Portugala njegovu je flotu razbila oluja. Iako težko oštećen, brod na kojem je bio Grenville uspio je doći do otoka Puerto Rico odakle se kasnije vratio u Englesku.
“Izgubljena kolonija”
Godine 1590. engleski artist John White (kojega je Sir Walter Raleigh u prvoj ekspediciji postavio za guvernera “kolonije” Roanoke) vratio se na ovaj otok. Na otoku nije našao žive duše. Sve zgrade su bile porušene, kuće namjerno razorene. Jedino što je našao je rieč “CROATOAN” urezanu na jednom velikom stablu.
Kao i sva druga plemena koja su došla u dodir s bielim okupatorima i Croatane su decimirale; ospice, kozice, žutica i razne druge zaraze, a da se i ne govori o pritiscima engleskih kolonista. U poviestnoj bilježci u državi Georgia stoji sliedeće: “Godine 1870. grupa Croatan urođenika migrirala je iz svojih domova u obćini Robertson, Sjeverna Carolina u južni dio Georgije. Eventualno mnogi Croatani su postali zakupnici farma za uzgajanje pamuka za Trgovinsku kompaniju “Adabelle”, koja se bavi trgovinom pamuka i duhana.
Croatan zajednica je u Adabelle-u utemeljila baptističku crkvu “Mount Zion”, kao i školu i groblje. Poslie kolapsa ove trgovinske kompanije, Croatani su bili suočeni s ekonomskim poteškoćama i socijalnim nepravdama. Radi toga mnogi članovi toga društva vratili su se u Sjevernu Carolinu.”
Godine 1910. državno zakonodavstvo Sjeverne Caroline preimenovalo je Croatan Indijance u Sjevernoj Carolini u “Cherokee” (Čeroki) i označilo ih kao ogranak Čeroki naroda. Tako je zatrto ovo pleme. Sigurno ne radi njegove malo brojnosti, nego radi njegova imena, (kao što se kroz milenije pokušava uništiti i narod iz kojega su oni potekli, nap. a.).
Po odkriću “Novoga svieta” bieli okupatori, uglavnom Španjolci, Anglo-saksoni i Francuzi, urođeničku su vjeru smatrali “hrpom praznovjerja i brbljarija starih žena”. Plemenski poglavari koji su prakticirali svoje duhovnosti bili su progonjeni i zatvarani, a oni koji su se opirali, u mnogo slučajeva su, uz “blagoslov” novih bielih vjerskih lidera, bili ubijani. Najprije kolonističke, a kasnije vlasti novonastalih država, Ujedinjenih Američkih Država i Kanade, nasilno su pokušavale uništiti ili promieniti duhovnost urođenika konverzijom na tzv. dolične vjere.
Nu poslie dugoročnog boravka među urođenicima neki su svećenici shvatili da iako je u uzporedbi s “modernim kršćanstvom” bila primitivna, da se vjera čiji su svećenici bili čarobnjaci (šamani) u srži nije puno razlikovala od njihove, pa su u molitvama i pobožnim pjesmama za pokrštene Indijance rabili njihove rieči; za Velikog Boga – Gitchi Manitou, za Isus se rodi – Iesous ahatonnia itd.
Navajo (izgovara se “Navaho”) Indijanci žive na prostoru od 71.000 kvadratnih kilometara u jugozapadnom dielu Ujedinjenih Američkih Država. Oni su vjerovali (i danas vjeruju) da u svemiru postoji Svemogući, duhovna sila koja je izvor života. Sunce smatraju manifestacijom moći Svemogućega. Oni se ne klanjaju suncu, nego se kroz sunce mole Svemogućem duhu i ono je za njih samo znak i simbol njegove moći.
Tradicionalni način njihova života ne uključuje koncept vjere kao nekakvu aktivnost odieljenu od svakodnevnog života. Za njih je vjera; zemlja, blagostanje čovjeka i svih stvorenja i ‘sam život’. Sve što je živo; ljudi, biljke, životinje, brda i sama zemlja su rodbina, svako nadahnuto svojom posebnom dušom ili nutrinom koja im daje život i svrhu unutar urednog i međusobno spojenog svemira.
Njihove molitve i vjerski obredi temelje se na unutarnjoj povezanosti i srodnosti svega stvorenog. Prema njihovom vjerovanju, svrha njihovog života je “čuvati ravnotežu između pojedinaca i svemira i živjeti u skladu s prirodom i Stvoriteljem.” A da bi postigli taj cilj Navajo-i moraju vršiti svoje vjerske obrede na posebno određenim, posvećenim, mjestima na prostorima na kojima žive.
Oni vjeruju da poslie smrti duše odlaze u neki drugi dio svemira gdje nastavljaju živjeti odprilike na isti način kako su i prije živjele na ovoj planeti. Jedina razlika je u tome što žive u nekom drugom, drukčiijem svietu.
Molitve Lakota Indijanaca:
Lakota poglavica Žuti Oblak
“O Veliki Duše, čiji glas čujem u vjetrovima i čiji dah daje život cielome svietu, čuj me. Ja sam malen i slabašan. Ja trebam Tvoju snagu i mudrost. Dopusti mi da hodam u divoti i učini da moje oči uvijek vide crveni i ružičasti zalaz sunca. Učini da moje ruke poštivaju stvari koje si Ti stvorio i moje uši oštre da čuju Tvoj glas. Učini me mudrim tako da mogu razumjeti ono što si Ti učio moj narod. Dopusti da naučim pouke koje si Ti sakrio u svakom listu i kamenu.
Ja tražim snagu, ne da budem nadmoćan nad mojim bratom, nego da se borim protiv moga najvećeg neprijatelja – sebe. Učini da uvijek budem spreman doći k Tebi s čistim rukama i iskrenim očima, tako da kad život izčezne, kao bliedeći zalaz sunca, moj duh dođe k Tebi bez stida.”
Ova molitva poglavice Žutoga Oblaka danas uokvirena vjesi na zidu indijanske škole u mjestu Pine Ridge u Južnoj Dakoti.
Molitva za biele ljude:
“A sada, Stvoritelju, molim Te da blagosloviš bieloga čovjeka. On treba Tvoju mudrost, Tvoje upute. Vidiš, već tako dugo on pokušava uništiti moj narod i on se jedino osjeća ugodno kad ima moć. Blagoslovi ih, pokaži im mir koji mi razumijemo, nauči ih poniznost. Jer, bojim se da će jednoga dana uništiti sebe i svoju djecu kao što su uništili Majku Zemlju. Molim i plačem, jer, na koncu, oni su moja braća.”
Ta “braća” su tebe i tvoje narode smatrala divljacima ravnim životinjama. Vašu vjeru u Velikog Duha i vaše molitve smatrali su divljačkim halucinacijama. Najokrutnijim načinima svih mogućih vrsta uništili su više od osamnaest milijuna tvoga naroda.
Biti će da na temelju te prošlosti, njihovi potomci danas žele čitavom svietu dieliti lekcije o humanizmu, ljudskim pravima, poštivanju svačije vjere (i nevjere), toleranciju svake perverzije i svega što je protiv Boga i prirode.
May the Great Spirit help us all!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.