Možda Miljenko Jergović u slici izmučenog tijela koje neminovno odlazi u susret samoći ili smrti, u velikom strahu već danas vidi sebe, jer od starosti i nemoći  baš nitko ne može pobjeći. Možda će i on jednog dana na zadnjoj bolesničkoj postelji biti trofej nekog katoličkog lovca, ili će pak skrušeno pozvati nekog ispovijedati svoje grijehe pod pritiskom vlastite savjesti u kojoj uvijek caruje Bog pa makar i ne vjerovali u njega? Dakle onaj Bog kojega Jergović brutalno progoni!

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

Samo na „đubretarskom“ portalu, (kako ga naziva Miljenko Jergović),  koji je izvorno objavio vijest i sliku s ispovijedi Josipa Manolića, dva teksta o tom prvorazrednom događaju, koji je bez ikakve sumnje prijelomna vijest od iznimnog interesa javnosti, pročitana su preko 300 000 puta. Tu „đubretarsku“ vijest  s „đubretarskog portala“ prenio je globalni mainstream u Republici Hrvatskoj, tako da se brojka čitanosti značajno multiplicira i doseže neviđene razmjere. Ni Miljenko Jergović nije odolio na svoj način komentirati „đubretarske vijesti, s „đubretarskog portala“ i možemo mu samo zahvaliti na dizanju publiciteta.

Miljenko ne bi bio Miljenko kada ovaj slučaj ne bi osvijetlio onako kako to nije nitko do sada napravio. Dakle, on eksplicite u podnaslovu i kasnije u tekstu tvrdi:

„Kanonik Sekelj fotografirao se uz postelju Josipa Manolića i tu je fotografiju odaslao u javnost da bi pokazao kako je krupna njegova lovina. On svoju lovinu ne može preparirati, jer duša čovjekova se, kao ni oko ljudsko ili životinjsko, opire prepariranju. Ali izrada fotografije u ovom slučaju doista nema druge svrhe osim trofejne. Tako i urođenici iz jednoga amazonskog plemena smanjuju glave svojih ubijenih neprijatelja do veličine šake, a zatim ih i ukrašavaju. Tim glavama stječu ugled među suplemenicima. Nema sumnje da će kanonik Sekelj među svojim suplemenicima steći ugled nakon što je dao da se snimi i objavi ovakva fotografija“.

Samom tezom o lovcu, lovini i trofeju, Miljenko Jergović je u startu promašio „ceo fudbal“, tako da njegove daljnje mentalno komunističke fantazmagorije nije potrebno ni razlagati ni analizirati. On je odavno pedantno izanaliziran kao proizvod sa jasala neojugoslavenske provenijencije, što je svakako njegov legitiman ideološko svjetonazorski odabir i s tog aspekta legitimnosti to treba doista poštivati.

Ako je vjerovati mojim relevantnim izvorima, Josip Manolić u susretu s neminovnim, pri punoj mentalnoj svijesti na osobni zahtjev, poželio je da katolički obred ispovijedi obavi upravo kanonik, monsinjor Zvonimir Alojzije Sekelj. Bez ikakve sumnje, Jergović jako dobro zna kako funkcionira politička organizacija s Josipom Manolićem na čelu i ako je tome tako, morao bi znati da se u tim protokolima ne događa baš ništa slučajno. Ništa od ovoga nije se dogodilo bez kontrole i pune svijesti Josipa Manolića!

Dakle, niti je monsinjor Sekelj čučao iza neke busije i vrebao Manolića kao svoj trofej za odstrjel, niti je Josip Manolić vrebao Sekelja s motivom da ga Miljenko Jergović besramno optuži kao lovca na kapitalne glave, čime se još jednom brutalno okomio na Katoličku crkvu u Hrvatskoj.  Ispovjednik Sekelj je sigurno pažljivo izabran kao dobar poznanik Josipa Manolića i čovjek od snažne vjere i s punim  povjerenjem da će i pod prijetnjom smrću čuvati ispovjednu tajnu i ponijeti je u vječnost. Njihovo poznanstvo dugo je punih petnaest godina i bez obzira na potpuno suprotna svjetonazorska stajališta rezultiralo je ovim događajem.  U povijesti je poznato da su katolički svećenici umirali u najtežim mukama, a ispovjednu tajnu nisu odali. Dokaz tvrdnji da je Josip Manolić znao kome će povjeriti tajne iz svoje ispovijedi je fotografija od prije sedam godina:

Na fotografiji su Josip Manolić i s njegove lijeve strane monsinjor Zvonimir Alojzije Sekelj na druženju u Hrvatsko-Indijskom društvu. Iako potpuno suprotnog svjetonazorskog i ideološkog temelja, čini se da su se međusobno osobito uvažavali i poštivali. Ostale sudionike sa slike Jergović bez ikakve sumnje može lako identificirati.

Kako nazvati Jergovićevu tezu o lovcu Sekelju i njegovom trofejnom ulovu ako ne „đubretarskom“. Dakle, kanonik Sekelj nije se fotografirao, nego je istina da je fotografiran od onih koji su prije i nakon ispovijedi nazočili ovom velikom činu javnog svjedočenja vjere i koji su bez ikakve sumnje dozvolili fotografiranje. Jergović zapravo tvrdi da je valjda svećenik pozvao neke ofucane paparazze koji će od njega napraviti medijsku zvijezdu.  Ako ćemo špekulirati o Manoličevoj mentalnoj kondiciji i kada bi mi bili mali Jergovići,  onda bi mogli tvrditi da je upravo Manolić dozvolio fotografiranje, a ako ćemo špekulirati i dalje, možemo kazati da nam se čini da je upravo on želio da ta fotografija osvane u javnosti. Činjenica je da bez autentične fotografije ova vijest ne bi bila ni približno senzacionalna kakva stvarno jest. Poznato je da je Josip Manolić bio politički perfekcionista i da je svaki njegov čin, ili  izjava u sebi sadržavala snažnu političku poruku za sve pismene analitičare. Sve što je činio bilo je duboko promišljeno. Da nije tako, on ne bi bio među trojicom najutjecajnijih političara s ovih prostora, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u modernoj Republici Hrvatskoj. Bio je najbliži suradnik predsjednika Tuđmana u kritičnoj fazi rata i stvaranja slobodne i neovisne Republike Hrvatske, prvi predsjednik Vlade Republike Hrvatske i bez obzira na poznate događaje iz 1994. i razlaza s Tuđmanom ostao je snažna i utjecajna politička osoba.

Ne postoji baš ni jedan ni najmanji dokaz da je monsinjor Sekelj poslao sliku u medije kako bi se hvalio svojim navodnim trofejom, kako to tvrdi Jergović, jer to bi bilo gotovo identično kršenju postulata ispovjedne tajne i potpuno obezvrjeđivanje sakramenta svete ispovijedi. Eto, upravo to je intencija Jergovićevog đubretarstva; potpuno obezvrijediti čin sakramenta svete ispovijedi svođenjem na lovačku priču o utrci za trofejima, ali istovremeno je i fatalno podcijenio zdrav razum Josipa Manolića. Da nije analno, stvarno bi bilo banalno!?

Možda Miljenko Jergović u slici izmučenog tijela koje neminovno odlazi u susret samoći ili smrti, u velikom strahu već danas vidi sebe, jer od starosti i nemoći  baš nitko ne može pobjeći. Možda će i on jednog dana biti trofej nekog katoličkog lovca, ili će ipak skrušeno pozvati nekog ispovijedati svoje grijehe pod pritiskom vlastite savjesti u kojoj uvijek caruje Bog pa makar i ne vjerovali u njega. Dakle Bog kojega Jergović brutalno progoni!

„ Kao što se događa vjerniku da ga guši slana voda sumnje kojom mu ocean neprekidno zapljuskuje usta, tako postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru, u njegovu zamisao totaliteta svijeta, koju je naumio proglasiti kao potpunost. Nikada nije potpuno siguran u ono što vidi i što smatra cjelinom, naprotiv stalno ga ugrožava pitanje ne predstavlja li i ne kazuje li vjera ipak zbilju. Onaj koji želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije li se u vjeri ipak istina. Neotklonjivost vjere pokazuje se tek onda kada je pokušamo otkloniti.“ (Joseph Ratzinger-Uvod u kršćanstvo)

Ukloniti vjeru u Boga u činu Manolićeve ispovijedi i svesti to na banalnu trku za trofejima jednog časnog katoličkog svećenika, zapravo je dobar uvod i prostor za komunikaciju o vjeri i nevjeri između vjernika i nevjernika. Mi vjernici vjerujemo u obraćenje, vjerujemo u svetost sakramenta ispovijedi, vjerujemo u snagu javnog svjedočenja vjere u slici Manolićeve ispovijedi. Za nas ta slika nemoćnog tijela nije ni morbidna ni monstruozna, jer vjerujemo u ispovijed i oproštenje grijeha koje nemamo pravo vagati, jer tu vagu ima samo dragi Bog. Svatko od nas suočit će se sa svojim dilemama vjere i nevjere, ako ne prije onda na samrtnoj postelji kada krenemo u beskrajnu samoću, potpuno sami, tamo gdje nikada nismo iskustveno bili. Bit ćemo u dilemi, ispuniti tu samoću Bogom, ili samotnim ništavilom? Čeka to i Miljenka Jergovića i tada će se vjerojatno naći neki nadobudni filozof-novinar, koji će pisati o lovcu na trofeje, a zapravo će u želji sprdati se sa svećenikom, izvrgnuti ruglu i podsmijehu svoju vlastitu filozofiju nevjere.

Kazimir Mikašek-Kazo