Titov pioniri uzalud vam trud, nećete nas vratiti na Titov put 
Osvajanjem brončane medalje na svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, hrvatski nogometaši oduševili su hrvatski narod i nahranili mu dušu. Izbornik Zlatko Dalić i igrači posvetili su pobjedu hrvatskom narodu i naravno najzaslužnijima što imamo hrvatsku državu, hrvatskim braniteljima.
Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme koje naravno nisu bile podobne titovim pionirima u medijima i vladajućim strukturama. Pojavile su se karikaturalne osobe u javnosti sa optužbama, a što će drugo izvući nego za ustaštvo, pa je potpuno nebitna i ničim izazvana sponzoruša Vlatka Pokos prozvala reprezentativca Lovrena zbog pjesama Lijepa li si, i Ćavoglave riječima ;
„Posjetite Jasenovac i poklonite se svim nevinim žrtvama koje su ondje klali i ubijali Vaši ‘domoljubi’. Ustaše, čiji zločinački ‘pozdrav’ tako rado koristite, su najgori šljam, zločinci i izdajice Hrvatske u povijesti….‘Mi, Hrvati iz Hrvatske smo civilizirani ljudi i dosta nam je nametanja ustašluka kao ultimativnog izraza domoljublja. Sramite se Vašeg primitivizma i zatucanosti, koje redovito demonstrirate u javnosti. Hvala za sportske uspjehe ali to Vam ne daje pravo da širite ustašluk i fašizam“
Dakle Vlatka Pokos ima pravo na svoje mišljenje dok ne vrijeđa pravo drugoga na njegovo mišljenje i iskazivanje mišljenja. Prije svega pjesme Lijepa li si i Ćavoglave nigdje i nikada nisu zabranjene, čak je Lijepa li si na dočeku nogometaša otpjevala i klapa HRM. A drugo pjesme nemaju nikakve veze sa Jasenovcem, koji je titovim pionirima u koje ubrajam i Vlatku, oružje za diskvalifikaciju Hrvata.
Još kada je spomenula da se vrati u osnovnu školu, odnosno titovu školu i nauči što je Jasenovac, jasno je da je na titovu putu. I što je smiješno i bijedno, ona govori u ime svih Hrvata „ Mi Hrvati“??? Ma koje Hrvate ona to predstavlja? Može samo sebe i govoriti u svoje osobno ime. A na poziv Igora Vukića da idu zajedno posjetiti Jasenovac nije se odazvala, jer joj nije bio cilj istina, nego pljuvanje hrvatskih branitelja i igrača, koji nisu podobni vladajućim strukturama, odnosno titovim pionirima u vlasti.
Pjesme im smetaju, pjevač Thompson im smeta i boje ga se, jer ga hrvatski narod voli slušati, a ne smetaju im pjesmice koje su veličale zločinca Tita. Zbog tih pjesmuljaka nikoga ne prozivaju za masovne zločine komunizma, koje su počinili „njeni“Hrvati. Njih ne naziva primitivnima i zatucanima, jer oni su „klali i ubijali“ komunistički napredno!?
„Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo“ pjevalo se u Jugoslaviji, prije velikosrpske i JNA agresije na Hrvatsku.
Nakon krvavog raspada Jugoslavije zbog agresivne velikosrpske politike Slobodana Miloševića i SPC, kojoj se priklonio i vrh JNA i užasnih zločina, razaranja, kulturocida i genocida nad Hrvatima, Hrvatska je uspjela skrenuti sa Titova puta, na Hrvatski put, uspjela se osloboditi i pobijediti JNA i velikosrpske četničke postrojbe.
19. svibnja 1991.godine, hrvatski narod izabrao je svoj put, izjasnivši se na referendumu, na koji je masovno izašao, čak 83,6 %, sa 93,24 % da želi samostalnu demokratsku Hrvatsku, a tek 4,15 % zagovarao je ostanak u Jugoslaviji, na Titovom putu.
Nakon međunarodnog priznanja i demokratskog ustroja Hrvatske ti Titovi pioniri iskoristili su sve prednosti demokracije ubacili se u sve državne i društvene strukture vlasti i ostali su čvrsto na Titovu putu!
Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana počela je Mesićevsko-Manolićeva-Račanova-Šeksova…. Detuđmanizacija! Počelo je rastakanje mlade tek stvorene hrvatske države, počeo je sudski, politički i medijski progon pobjedničke hrvatske vojske, hrvatskih branitelja i generala koji su se stvaranjem hrvatske države „svrstali na pogrešnu stranu povijesti, odnosno skrenuli sa Titova puta“
Titov put nije hrvatski put
Titov put poništavanje je Domovinskog rata, progon hrvatskih branitelja i Mesićev udruženi zajednički pothvat!
Protiv koga su Hrvati ustali u procesu raspada Jugoslavije?
Protiv Titova puta!
Titov put je Jugoslavija, a Hrvatski put je samostalna Hrvatska, dok je Srpski put Velika Srbija koja prisvaja hrvatski teritorij. A to je neminovno put u sukob! Uzimanje tuđeg izaziva obranu. Hrvati su se uspješno obranili i to je opet sukob sa
sljednicima Titova puta. Ustvari ti sljednici Titova puta spremali su sebi odstupnicu i bijeg u Hrvatsku u procesu raspada Jugoslavije. Dok se hrvatski narod, borio i ginuo u granatiranju, rušenju i paljenju svega što je hrvatsko, oni su se infiltrirali u sve državne i društvene institucije i dalje tjeraju Hrvate kao psi čuvari, ovce, na Titov put.
Pri tome koriste medije, koje su usput kupili, znajući snagu medija i formiranja javnog mnijenja. Dok su hrvatski branitelji ginuli, Titovi pioniri zauzeli su pozicije i učvrstili vlast.
Hrvatski Sabor je na osnovi Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.) NN 31/1991
8.listopada donio je ODLUKU o raskidu svih sveza sa Jugoslavijom NN 53/1991
1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,
2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,
3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ.
Tom je Odlukom Hrvatska krenula svojim putem, putem izgradnje demokratskog društva i države, parlamentarne demokracije, pravno uređene države, tržišnog gospodarstva, duhovne obnove hrvatske nacionalne samosvijesti, moralne obnove (obiteljski i školski odgoj, profesionalnu, radnu i poslovnu etiku), tradicionalnih vrijednosti, pluralizma i tolerancije.
Hrvatski put je dug i trnovit, teško se provodi upravo zbog Titovih pionira, koji neprestano koče i vraćaju nas na Titov put, naime nikakva Odluka Hrvatskog Sabora Titove pionire ne može pokolebati da skrenu sa Titova puta, jer što je Hrvatski Sabor naspram njihove „veličine“ Tita?
Tito je i sucima u Jugoslaviji bio rekao da se ne trebaju držati Zakona kao pijan plota!
Pa tako oni neometani od Titovih pionira u hrvatskom pravosuđu, mogu mirno nastaviti slijediti Titov put.
Nisu ih omele ni
• Deklaracija o Domovinskom ratu NN 102/2000
• Deklaracija o antifašizmu NN 51/2005 , u kojoj je jasno naznačeno u članku 8 „ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma“ • Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990 godine NN 76/2006
• niti jedna EU Deklaracija, ni sve EU Rezolucije o osudi komunističkih zločina,
Ništa ne može pokolebati Titove pionire u obrani zločinca Tita. Oni i dan danas opravdavaju zločine počinjene nakon završetka ratnih operacija pod pokličem Smrt Fašizmu, sloboda narodu. Pod tim pokličem pobijeno je stotine tisuća ljudi, napunjene su kraške jame, fojbe i rudnici desecima tisuća likvidiranih samo zato što su Titu bili smetnja da prigrabi apsolutno svu vlast. Smeta im „ Za dom spremni“ a ne smeta im zločinačko „ Smrt fašizmu , sloboda narodu“ to im ne smeta.
A koji je i kakav taj Titov put?
Najtragičnije je to što je Titov put ne vodi nikuda! Završio je !
Slijepa cesta bez nastavka, završen put, od kojeg ništa više nije ostalo, ništa osim mržnje prema hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj kod onih koji su još na njemu.
• Titovo bratstvo i jedinstvo ubila je velikosrpska ideologija, preimenovana u Srpski svet,
• Titova Jugoslavija nestala je, jer je Srbi nisu uspjeli pretvoriti u Veliku Srbiju • Titov komunizam nestao je u ropotarnici povijesti kao totalitarni zločinački režim,
• Titov Pokret nesvrstanih nestao je sa biološkim nestankom njegovih osnivača, ne polučivši nikakve rezultate,
• Samoupravljanje u tržišnom gospodarstvu pokazalo se neodrživo Od Titova puta ostali su samo nekažnjeni masovni komunistički zločini!
Titov put je put nekažnjenih komunističkih zločina i čistki ( rat je završen 8.svibnja 1945.godine)
Pfotos by Dragutin Safarić, Titov zločinački put
Zločini u Dubrovniku u listopadu 1944. godine
Kako „osloboditelji“ zamišljaju „oslobođenje“, postalo je odmah jasno 19.listopada 1944.godine kada je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije, ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana nikakva krivica.
Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana, skoro bez iznimke Hrvata, uglavnom uglednih intelektualaca i svećenika. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao „ustaše“, „ustaški suradnici“, „suradnici okupatora“ i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Zapravo nikakva dokaza za partizanske optužbe nije bilo. Žrtve nisu ni pripadale ustaškom pokretu. Bili su to bili pristaše HSS-.a koji su i nakon uspostave NDH nastavili obnašati svoje dotadašnje dužnosti, Neki od ubijenih pomagali su partizane (pribavljajući im lijekove, poput fra Marijana Blažića) ili su simpatizirali s komunistima, ako su ovi za hrvatsku državu (ravnatelj dubrovačke gimnazije Maks Milošević). No, za ubilački stroj Jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne: XXIX. Hercegovačka divizija i njezine X. i XII. brigada, u savezu s II. Dalmatinskom brigadom nastavile su „čistiti “Dubrovnik i okolicu.
Daksa je samo jedno, danas svakako najpoznatije stratište. Na tom je otočiću ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Među ubijenima je jedanaest svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomen obilježje nije jedino stratište na Daksi. Ubijanja su se protegla duboko u studeni 1944.godine, a žrtve su bacane u more i pokapane na više mjesta.
https://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_Baja.html
Zločini nakon završetka 2.svjetskog rata, Bleiburg-Križni put
U svibnju 1945. godine u Austriju se slila sina masa ljudi, tražeći spas pred Titovim partizanima koji su „oslobađajući“ sela i gradove usput „oslobađali“ od života i imovine sve koji su bili potencijalna smetnja novom komunističkom poretku.
Tu su prljavu i zločinačku ulogu odigrali Englezi koji su na Bleiburgu isporučili Titu i njegovim partizanima svu tu silnu masu ljudi, znajući da će izvršiti odmazdu.
Zato su proglasili na 50 godina tajnost svih dokumenata vezanih uz tu operaciju. I bi odmazda, strašna krvoločna i masovna odmazda.
General Kosta Nađ, obavijestio je 13. svibnja 1945. godine Generalštab Jugoslavenske armije i Tita o prisutnosti skupine “ustaše i nešto četnika, oko 50.000 ljudi” i zatražio pojačanja od I. jugoslavenske armije kako bi se “uništila neprijateljska grupacija” na području Dravograda. Tito je istoga dana o tome obavijestio Štab I. jugoslavenske armije, čiji je komandant bio general Peko Dapčević, kao i o tome da se
u spomenutoj skupini nalaze “Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca” koji se žele predati Britancima: “Treba da najhitnije krenete s vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj – Slovenj Gradec kako bi koncentrisali napad za uništenje ove grupe.”
Tito je 13. svibnja Štabu III. jugoslavenske armije naredio da žurno presiječe sve veze prema Austriji i spriječi povlačenje “njemačkih i kvislinških trupa”.
Konačni napad Titovih snaga započeo je u kasnim večernjim satima 13. svibnja. Borbe su bile iznimno žestoke, pa je Štab III. armije u noći između 13.i 14. svibnja zatražio pojačanja od I. armije. U drugoj depeši tražio je da mu što prije u pomoć dođu jedinice I. ili II. armije jer se neprijatelj probio komunikacijom Kranj – Völkermarkt (Velikovec). Zapravo je Tito još 2. svibnja naredio jedinicama 4. operativne zone da krenu u pohod na Korušku kako bi presjekle odstupnicu postrojbama njemačke vojske i NDH i “oslobodile” dio Koruške prije dolaska savezničkih snaga.
Tito je 15. svibnja pohvalio jedinice III. armije što su nakon trodnevnih “teških borbi, brzim i energičnim nadiranjem” opkolile, razbile i prisilile na kapitulaciju njemačke snage i “ustaško-četničke bande”:
“Ovim su likvidirane posljednje snage koje su pred našim trupama još pružale organizovan otpor. Trupe Treće armije za posljednjih 15 dana zarobile su oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira“
Štabovi jugoslavenskih armija izvijestili su 16. svibnja 1945. o broju ratnih zarobljenika. Prema podacima I. armije, na teritoriju Hrvatske i Slovenije zarobljeno je ukupno 35 817 pripadnika raznih neprijateljskih formacija, Štab III. armije izvijestio je da je u Sloveniji zarobio 90 880 ljudi, a Štab IV. armije da je, također u Sloveniji, zarobio 120 000 ljudi. U izvještaju o borbenim djelovanjima podređenih jedinica tijekom 15. svibnja, koji je 24. svibnja 1945. uputio Generalštabu Jugoslavenske armije, Štab III. jugoslavenske armije naveo je: “Jednovremeno sa razoružavanjem neprijateljske grupacije kod Dravograda otpočele su naše snage sa taktičkim opkoljavanjem posljednje ustaško-četničke grupacija (preko 30.000 vojnika i oficira sa preko 20.000 građanskih lica) na sektoru Poljana – Blajburg.”
U vezi s djelovanjima tijekom 16. svibnja navedeno je: “Nastavlja se sa razoružavanjem i mestimično sa uništenjem razbijenih neprijateljskih grupica u šumama i u području južno od Dravograda i Blajburga. Zarobljenici se sprovode u Maribor i Celje, gde se vrši njihovo grupisanje i dalji transport za Zagreb.” Štab III. armije naveo je u izvještaju Generalštabu da je poginulo 25 000 i ranjeno 4000 neprijateljskih vojnika, dok je zarobljeno oko 40 000 Nijemaca, 60 000 ustaša i domobrana i 5 000 četnika.
“Marš smrti” zarobljenika koje nisu pobili, započeo je 16. svibnja, lijevom obalom Drave prema Mariboru. Kolona je bila postrojena po pripadnosti određenom kotaru (srezu). Najprije je prošla kroz Dravograd, kroz špalir partizana koji su pjevali pjesme o Titu, a zarobljenike nazivali “izdajnicima” i “fašistima”. Pojedinci iz kolone su,
nakon prepoznavanja, odmah izvođeni i likvidirani na licu mjesta. U Mariboru su građani željeli pomoći zarobljenicima, dajući im kruh i vodu, ali su u tome onemogućeni.
Kosta Nađ izvijestio je 24. svibnja Generalštab Jugoslavenske armije o uspješnim borbama u kojima je likvidirano 25 000 “neprijatelja”, a zarobljeno 105 000 njemačkih vojnika, ustaša i četnika: “U završnoj fazi ofanzive Jugoslovenske armije za konačno oslobođenje naše zemlje, naša Armija ostvarila je sa uspehom određeni joj zadatak od strane Vrhovnog komandanta….“
Prema svjedočenju nekih pripadnika Jugoslavenske armije koji su poslije prebjegli na Zapad, pripadnici 1. brigade 16. vojvođanske divizije samo su iz jednog vlaka izvukli 54 oficira, koje su zaklali ili ustrijelili. Do 3. lipnja na jugoslavensku stranu prešlo je 16 željezničkih kompozicija sa zarobljenicima. Istodobno su u Jugoslaviju stizali i vlakovi s ratnim plijenom iz Austrije. Štabu 11. dalmatinske brigade javljeno je 27. svibnja da se ta jedinica do daljnjega stavlja na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane Demokratske Federativne Jugoslavije.
Cijela akcija likvidacije stotina tisuća ljudi za samo nekoliko dana u tadašnjim uvjetima ne bi bila moguća bez odluke najvišeg novog jugoslavenskog vodstva, prije svega Tita. On se tada nalazio u Ljubljani, s vodstvom OZNE za Jugoslaviju, ali i za Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku i Sloveniju. To ukazuje i na to tko je organizirao likvidaciju zarobljenika. Major Simo Dubajić o tome je 25. svibnja izvijestio Tita osobno, o čemu će sam Dubajić nekoliko desetljeća poslije izjaviti:
“Išao sam u vilu kod njega da izvestim šta je tamo bilo. Ja sam otišao, a onda su u moj hotel u Šentvidu došli u pola noći [Ivan Matija] Maček i Maks Baće, još neki od Crnogoraca, jedan od Rankovićevih pomoćnika. Mislim da je to bio Jovo Kapičić. Tačno ne znam. Oni su meni rekli da ih sve treba goniti u Kočevski rog i tu pobiti.”
Na pitanje je li ta naredba morala doći od Tita, Dubajić je odgovorio: “Naravno. Niko takvu nije mogao odluku doneti sem Tita.”
Tito je u svom govoru u Ljubljani 26. svibnja uputio više nego jasnu poruku o sudbini tih ljudi:
“Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.”
I pobili su širom svijeta od 1946 do 1989. godine 74 hrvatska emigranta. Zadnji je ubijen zamislite 1989 godine, stric Ante Đapića, njegov imenjak Ante Đapić.
Potkraj 1945.godine u zarobljeničkim logorima u Jugoslaviji bilo je ukupno 355 785 ratnih zarobljenika. Namjera potpunog i radikalnog obračuna s neprijateljem bila je i naredba jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova od 18. svibnja 1945.godine.
Logori za zarobljenike i Nijemce u Jugoslaviji
Komunistička vlast je nakon završetka rata njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i Vojvodini izlagala sustavnoj represiji. Prema predratnom popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, na tom je području živjelo oko 495 000 pripadnika njemačke nacionalne manjine. Da bi nakon navedenog popisa, taj broj pao 1948.godine na 55 000 a 1981.godine na 8 712 .
Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do kraja 1948.godine upravljala s 70-tak koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Od poznatijih logore za Nijemce, najveći su bili oni u Valpovu, Đakovu, Krndiji, Josipovcu i Tenji .
Selo Krndija kraj Đakova, nekada naseljeno uglavnom pripadnicima njemačke nacionalne manjine, gotovo preko noći iseljeno je i pretvoreno u jedan od najvećih logora u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je u njega deportirano preostalo njemačko stanovništvo s prostora Slavonije.
Od oko 200.000 Nijemaca koji su dočekali završetak rata, 170.000 do 190.000 zatvoreno je u logore, u logorima je izgubilo živote 26.000 žena i 6000 djece mlađe od 16 godina. Djeca mlađa od 14 godina smatrana su radno nesposobnima te su odvajana od roditelja i smještana u zasebne logore. Stradavali su uglavnom od zapuštenosti, tifusa i gladi, jer su nakon odvajanja od roditelja bili prepušteni sami sebi (Geiger, 2000: 196-197).
Unatoč tome što je 
jugoslavenski Ustav iz 1946.
sadržavao posebne odredbe o
zaštiti djece, ona su u logorima
i dalje stradavala. Nekoliko
stotina bolesne djece ostavljeno
je da umru bez ikakve
liječničke pomoći, a one koji su
preminuli od posljedica gladi ili
bolesti, na grobljima su bili
slagani u nekoliko redova te
potom zatrpavani zemljom.
Budući da su bili vrlo plitko
zakapani, nakon obilnijih kiša
ili poplava leševi bi isplivali, a žene iz logora nasipavale bi zemlju kako bi ih ponovno zatrpale. Djeca koja su uspjela pobjeći te su se vratila u svoja opustošena sela preživljavala su hraneći se divljim psima i mačkama, jer su oni, uz štakore, bili jedina živa stvorenja preostala nakon deportacija . Tijekom 1946. godine dio djece logoraša smješteno je u dječje domove što je za većinu značilo preživljavanje. Nakon uspostavljanja veze između njemačkog i jugoslavenskog Crvenog križa, većina djece uspješno je premještena u Njemačku i Austriju.
Pa Vlatka Pokos neka uči o Titovim logorima za djecu, a ne samo o Jasenovcu, pa joj odgovaram:“ Mi, Hrvati iz Hrvatske smo civilizirani ljudi i dosta nam je nametanja jugo-komunizma kao ultimativnog izraza domoljublja. Sramite se Vašeg primitivizma i zatucanosti, koje redovito demonstrirate u javnosti. Dičite se vašim sponzorskim uspjesima, ali to Vam ne daje pravo da širite jugo-komunizam“
https://hrcak.srce.hr/file/280711
Iz Istre i Primorja protjerano je oko 200 000 Talijana i u njihove stanove i kuće naseljeni Srbi, planski!
O „Uklanjanju vojničkih groblja okupatora”. Naime Aleksandar Ranković donio je naredbu o uklanjanju i razaranju grobova njemačkih i drugih okupatorskih vojnika i “njihovih saradnika” kako bi im se izbrisao svaki trag. Ta je zapovijed proslijeđena ministrima unutarnjih poslova federalnih jedinica, koji su je proslijedili nižim tijelima vlasti.
https://hrcak.srce.hr/file/140004
Katolička crkva-zločini in odium fidei-zločini iz mržnje prema vjeri
Zločinci su se držali one poznate izreke: Udri pastira, stado će se razbježati. Ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg bi svećenici bili tako zvjerski mučeni i ubijeni osim krivnje što su nosili fratarski habit i pripadali Katoličkoj crkvi. Dakle, ti su zločini počinjeni „in odium fidei (iz mržnje prema vjeri)“ da bi se uništila vjera u narodu te zatrla nacionalna svijest. Ako pobijemo fratre, mislili su, narod će ostati obezglavljen, sam i bespomoćan te će se, na koncu, s njime lakše obračunati. 
Pfotos by Lili Benčik, Humac- središte franjevačke provincije
Za Drugog svjetskog rata i u poraću na području bivše Jugoslavije ubijeno je više od 600 katoličkih svećenika, uglavnom Hrvata. Među žrtvama su i širokobriješki franjevci, Ratno sklonište koje je izgrađeno da bi se đaci Franjevačke klasične gimnazije (na Širokom Brijegu) mogli skloniti od pucanja i gdje su fratri ubijeni, jednostavno je zatrpano. Ubijeni se nisu smjeli iskapati”, govori fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće“ o sumornim danima straha u Širokom Brijegu 1945. godine. Za 34 ubijena franjevca pronađeni su ostatci, dok se za ostalih 32 još uvijek traga. Među njima i za sedam svećenika Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru koji su svezani žicom i bačeni u Neretvu.. Za te zločine nitko, nikada nije odgovarao.
https://www.dw.com/hr/%C5%BErtve-totalitarizma-postaju-sveci/a-45430113
U Istri su žrtve bili i hrvatski i talijanski svećenici. Od komunističke ruke ubijeno je 5 hrvatskih svećenika i tri talijanska.
Onome kome pripada ratna slava pripada i stid zbog nehumanih djela koja su počinili nad nezaštićenim ljudima, vođeni navodnim “višim ciljevima”. U jugoslavenskom je slučaju u pitanju bila smišljena i dobro organizirana politika uništenja „izdajnika naroda” i „klasnog neprijatelja”, odnosno suzbijanja bilo kakve ideje o otporu novom komunističkom poretku u Jugoslaviji. Posljedice rata u Jugoslaviji bile su iznimno teške, a još su ih više uvećale poslijeratne masovne likvidacije. Demonstriranjem „revolucionarne pravde” razorena je moralna
i biološka osnova društva. Od stratišta i masovnih grobnica u austrijskim i slovenskim šumama i jarugama u Hrvatskoj se najviše čulo za Bleiburg, Zidani Most, Kočevski rog. To su postale metafore za masovno stradanje, ali i za moralni poraz jugoslavenskih komunističkih vlasti.
U poslijeratnoj Jugoslaviji komunističke žrtve sustavno su brisane iz javnog sjećanja. Zločin koji je nova vlast počinila nad svojim državljanima, masovnim likvidacijama bez suđenja, dodatno se potencirao zapovijedima o šutnji i oduzimanju prava na mjesto groba. Masovne grobnice, pojedinačni grobovi i žrtve jednostavno nisu smjeli postojati. Grobnice su bile razorene, prikrivene, uništene, a preko njih su građeni gradski deponiji, stambene zgrade ili ceste.
Čak su i za otkriće Hude jame, progonili Romana Leljaka, pokušali zataškati i sakriti tu grozotu.
Šutnjom pobjednika zatiralo se sjećanje na vlastita nedjela. Na sastanku organizacijskih sekretara republičkih, odnosno pokrajinskih partijskih organizacija održanom početkom 1948.godine, kojim je rukovodio Aleksandar Ranković, a prisustvovao je i Tito, crnogorski komunistički dužnosnik Andrija Mugoša, tada organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KP Jugoslavije za Crnu Goru, predložio je kritički osvrt na vlastite greške učinjene u ratu i poraću, kada su počinjene brojne nepravde, pa i ubojstva nevinih ljudi. Predložio je i da se nedužne obitelji oslobode krivnje te da im se vrati nepravedno konfiscirana imovina.
“Čim sam završio svoje glasno razmišljanje, Tito je energično reagovao: Nema revizije. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio to pitanje.”
Iz povijesti je poznato da nijedno skrivanje zločina ne može zauvijek ostati tajna, pa se nije moglo sakriti ni sudbinu žrtava jugoslavenskog komunizma.
Unatoč različitim zabranama istinu nije bilo moguće ubiti. Uspomena na ubijene čuvala se u sjećanju njihovih suvremenika i prenosila se na mlađe.
Nakon sloma komunizma u Sloveniji je učinjeno dosta na pronalaženju stratišta i masovnih grobnica te identifikaciji žrtava, djelomično i u Hrvatskoj. U Srbiji je zavjet šutnje i dalje na snazi, posebno kod ljevičarske inteligencije.
Ne istraživanju zločina i njihovu nekažnjavanju svakako je pridonijela i međunarodna politika, koja je usprkos saznanjima da će Tito izvršiti odmazdu nad ratnim zarobljenicima i zbjegom žena, djece i staraca , isporučila ih i priznala zločinca kao državnika. Time je njihova sudbina bila zapečaćena.
Svijet priznaje komunističke diktatore kao ravnopravne partnere, ne pitajući se na koji način su došli na vlast, ni kako vladaju. Nitko se iz tog zapadnog demokratskog svijetu nije „ štel mešati“ u unutarnje uređenje druge države. Nije bilo sankcija, nije bilo diplomatskog pritiska zbog počinjenih zločina.
Čak je Engleska proglasila tajnost svih dokumenata na temu Bleiburga do 2020.godine, pa je produžila za još 20 godina. A grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige „ Žrtve Jalte“ i „ Ministar i masakr“ i time otvorio Pandorinu kutiju krivice za Bleiburg. U knjizi Ministar i masakr tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i spaljena Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava, a EU Komisija platila Velikoj Britaniji globu umjesto grofa Tolstoja.
Sjeća li se još netko sahrane „druga Tita“? Državnici iz cijelog svijeta došli su u Beograd odati počast zločincu! Time se Titoisti i dan danas hvale! Što to znači? Da ne mare što je bio zločinac. Odaju mu počast kao heroju, gazeći preko njegovih žrtava kao da uopće nisu ni postojale!?
Tek nakon pada Berlinskog zida 1989.godine počelo je propitkivanje komunističkih zločina, jer u konačnici zločin je zločin ma tko ga počinio!
I nakon tih masovnih zločina prema svom narodu, koje po svim parametrima premašuju fašističke, nacističke, ustaške i četničke zločine, još uvijek ima sljedbenika koji su na njegovu zločinačku putu.
Neka sponzoruša Vlatka Pokos nauči povijesne činjenice i tek onda drži moralne prodike bilo kome. Ovako je ostala samo jedna zlonamjerna tračarica, koja nikada za Hrvatsku ništa učinila nije, a nađe se pozvana prozivati nogometaše.
I ne samo to, nego govorom mržnje optužuju Hrvate za ustaštvo bez osnove ( Ustav RH- temelj Hrvatske- – u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države), a oni su na Titovu zločinačkom putu, i to 30 godina nakon propasti jugo-komunističke države.
Podugačak je niz hrvatskih novinara i Portala koji su na Titovu putu i sve koji ga ne slijede proglašavaju ustašama ili proustašama, koji žive u Hrvatskoj i na teret nas Hrvata, neprestano nameću Titov put, slijepi put, koji ne vodi nikamo. Moraju se svako jutro buditi u njima mrskoj Hrvatskoj i to im je noćna mora, pa neka pate, patiti će i dalje, jer nas Hrvate na njega vratiti neće!
Mudar istarski svećenik mons. Božo Milanović ( umro na dan 28. prosinca 1980.godine), je rekao „režimi se mijenjaju, a narod ostaje“). Hrvatski narod opstao je unatoč svim režimima i osvajačima uvijek tražeći svoj put.
1.Eto u demokratskoj i tolerantnoj Hrvatskoj „veliki bard novinarstva“ Boris Dežulović može slobodno nekažnjeno pisati:
-Je*o vas Vukovar, jer DORH smatra da time ne potiče na mržnju,
Svima njima prevladava nikada prežaljena Jugoslavija koju uzdižu na pijedestal vrijednosti, a Hrvatska je stalna meta za nevjerojatno maštovito zločesto i zlonamjerno kritiziranje, negiranje i optuživanje.
Dežulović je rekao da on sa punim pravom može reći Je*o vas Vukovar, jer je bio u razorenom Vukovaru, ali i ja sa punim pravom mogu reći : Ma dosta mi je više vas i te vaše Jugoslavije, iako sam u njoj rođena i u njoj sam živjela.
Takvi likovi su korov koji je pustio dubok korijen i ne da se iščupati. Taj korov već 30 godina svojom mržnjom nagrđuje Hrvatsku, taj korov živi na njenom tlu i na njenoj grbači, mi ga hranimo, mi financiramo, iz Proračuna RH, koji opet mi punimo, svi mi porezni obveznici i zato sa punim pravom mogu reći :
Dosta je više te vaše Jugoslavije, dosta je tog vašeg jugoslavenstva, financiranog hrvatskim novcem!
2.glavni urednik SNV- ovih Novosti Nikola Bajto može se narugati Hrvatskoj himni i napisati nove stihove hrvatske himne Lijepa naša Haubico, a DORH to nazove satirom,
3.višestruko „nagrađivanom “ novinaru SNV-ovih Novosti ( nagrade dobio od sljednika Titova puta), Viktoru Ivančiću je Hrvatska „neizlječivo bolesna, sadistički izopačena, moralno destruirana i, u osnovi, zločinačka”, a DORH ne reagira. https://pescanik.net/hrvatski-trolist/
4.Marijan Vogrinec neometano pod slobodom mišljenja i izražavanja Hrvatsku u svim svojim tekstovima naziva „bjedna naša“
Nevjerojatno kako su tipičnom kompartijskom metodom ispiranja mozga Hrvati, dr.Tuđman i Katolička crkva uvijek „krivci“ za raspad Jugoslavije, a velikosrpska ideologija i njena militantna, četnička SPC, se ne spominju.
I zato Marijanu Vogrinec poručujem; Imamo Hrvatsku ! Nije Hrvatska ni Plenkovićeva, ni Pupovčeva, ni Mesićeva , ni Radinova! A ni Vogrinčeva „ bijedna naša“! Hrvatska je naš hrvatski Dom, naša Domovina, i zato smo za nju Za dom spremni!
Vogrinec žali za mudrošću, odgovornošću, dokazano dalekovidnih ljudi, Tita, Nehrua i Nassera, pokreta nesvrstanih, gdje Tito izigrava velikog mirotvorca, U državi teror i diktatura, a prema vani mirotvorac!?
A uz to Tito je bio veliki bonvivan, putovanje Galebom u Aziju krajem 1954. i početkom 1955. godine kao kakav šeik na jahti na teret naroda koji je financirao to putovanje je čisti egzibicionizam, pokazivanje može se, ima se u vrijeme kada narod nije imao ni za jesti, hrana je bila na točkice i čekala se u redovima.
I kao što je naš brončani nogometni reprezentativac Dejan Lovren izjavio; „Ja predstavljam svoju državu i domoljublje. Nikad ne pozivam na nasilje i mržnju. Spreman sam za svoju državu! Zar ja to ne mogu izjaviti? Predstavljam svoju državu i narod koji možda nema glas…Nećete me ušutkati nikada“
https://bljesak.info/sport/nogomet/Dejan-Lovren-kod-Bujanca/404074
5.Tako Armando Černjul izigrava političkog komesara koji treba “drugarskom kritikom“ vratiti na Titov put sve one koji su po njegovoj procjeni skrenuli sa tog puta. Koristeći se slobodom mišljenja 
koje mu demokratska Hrvatska
omogućava, ne birajući , mete
njegovih tekstova ispunjenih govorom
mržnje su svi od biskupa, kolumnista,
novinara, portala i javnih djelatnika.
Među njima osobito se okomio na
mene, jer mu je netko dao zadatak da
me „smiri“ kako je sam priznao.
Tekstovi su mu primitivno-prostački,
tipično agitpropovski, sa nizom
neprovjerenih podataka sa
„optužbom“ ustaštva ili proustaštva,
jer što bi Hrvat koji nije na Titovu
putu mogao biti, nego ustaša ili malo
blaže proustaša.
„Nastavlja sotonizirati“ smiješan
izraz. Sotonizira on sam sebe, jer je za
popis titovih komunističkih zločina
napisao da je“ kobasičarski tekst“ koji
je dosadan za čitati. Znači da ga žrtve
ne zanimaju, zanima ga samo
oblajavanje za nepostojeći, ustašluk ,
koji se njemu priviđa. DORH je
njegove tekstove ocijenio da nisu
krivično djelo, nego kleveta koja je privatno utuživa.
Kako ja putujem kroz život na hrvatskom putu u svojoj domovini Hrvatskoj, ne vrijeđam nikoga, ne ugrožavam nikoga, ne dam na sebe, ne dam na naše sportaše, naše Vatrene, da ih gaze obične plaćene sponzoruše, razne jugo-alapače, yutelove medijske sluge, razni Krausi, Patrijarsi, Pupovci, Oligarsi, Vučići i Mesići, medijski foliranti , manipulatori i cirkusanti prodajući nam lažne vrijednosti, lažne idole i prevarante kao heroje!
Ne dam da nam nameću krivnju, da nas blate i optužuju, oni koji nas okružuju! Ne dam da nas pretvaraju u zločince oni koji su bili zločinci nad nama, jer mi nikada nismo tuđe htjeli, nismo pisali Memorandume i kojekakve paktove, nismo započinjali ratove, čak su nam i oduzeli oružje!
Neće Armando Černjul određivati tko smije pisati, a tko ne, niti što se smije pisati, a što ne! Ni koji tjednici smiju izlaziti , ni koji ne smiju! Ni koje udžbenike se može pisati, ni koga, ni u kojem kontekstu koga u udžbenicima spominjati! Armando
poziva na cenzuru, a debelo koristi slobodu mišljenja i izražavanja i to u državi Hrvatskoj, izigravajući partijskog komesara, Partije koja više ne postoji i države koje nema. Više ne zaziva DORH, jer ga ne uvažavaju, već zaziva, jadno i smiješno „ socio-psihološko vještačenje“ za sve koji u Hrvatskom tjedniku pišu, a s obzirom da ne prihvaća da je Hrvatska još 8.listopada 1991.godine izabrala svoj put, socio-psihološkom vještačenju neka se podvrgne on sam.
https://sabh.hr/proustaski-hrvatski-tjednik-ponovo-velica-ustastvo-i-kritizira-pisce udzbenika-koji-su-tita-prikazali-pozitivcem-a-tudmana-negativcem/
6.Dubravko Grakalić izigrava moralno-vjersku policiju, pa koristeći slobodu javne komunikacije perfidno vraća na „bravarov“ put hrvatske muževe, kardinala Bozanića… i „državnog poglavara Zorana Milanovića (koji nikada neće postati bravar)“
Licemjerno pišući u ime korisnika društvenih mreža, ustvari izražava netrpeljivost i govor mržnje prema vjernicima i Katoličkoj crkvi; „toliko su iritantni i nepotrebni…“ da ustvari krši Ustavom RH zagarantiranu slobodu vjeroispovijedi i njeno javno očitovanje; Članak 40. Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
https://www.glasistre.hr/kolumna/2022/12/21/hrvatski-muzevi-kao-nacionalne budale-836716
7.Hrvoju Šimićeviću , pak strašno smeta pjesma, pjesma mu je zloćudni trend. A meni smiješno koliko je jadan, bijedan u svojoj mržnji, da mjeri koje je polje na zastavi, da mu smeta pjesma. Pa ne živimo u jednoumlju, podobnosti i nepodobnosti. Govorom mržnje prema pjesmi poslao bi i izbornika Zlatka Dalića u mirovinu.
Ti „jugokomunistički ostaci“ ili Titovi pioniri , nisu u toj Jugoslaviji naučili, da se narod na da pokoriti. Može neko vrijeme uz teror i zabrane, kao što se u Yugi nije smjelo pjevati Vila Velebita, a ljudi su pjevali. Sada je tako sa Ćavoglavama i pjeva se tim više što se više zabranjuje. Zabrane i pritisci izazivaju otpor, inat, pa pjevati će u inat i kao što je rekao Lovren narod se ne da ušutkat!
Niz Titovih pionira, završavam sa istarskim pionirom Ivanom-Ninom Jakovčićem, koji je debelo unovčio titovo pionirstvo u Hrvatskoj, pa je od referenta u Pazinki 1986.godine do zastupnika u EU Parlamentu i člana nadzornog odbora tvrtke Afarak Danka Končara 2018.godine, skupio toliko bogatstvo da ne mora ništa raditi već može ići „na put oko svijeta“
Ma dosta više te vaše Jugoslavije! 
Nema je, ne postoji i nećete je
oživiti, jer do nje više ne vodi niti
jedan put!
Svi ti titovi pioniri neka
pročitaju Ustav RH, jer koliko je
god manjkav, ipak štiti hrvatske
građane od nasrtaja „titovih
skribomana“
Svi navedeni novinari
objavljuju na portalu Tačno
.net registriranom u
susjednoj državi BIH u
Mostaru. Voditelji portala
Tačno. net, na titovu su putu,
jer su svi navedeni novinari,
politički komesari i moralno
vjerski policajci njihovi suradnici, koji u drugoj državi pune proračun, pišući protiv matične države Hrvatske.
https://www.tacno.net/impressum/
Novosti SNV-a i SABA .hr su matične kuće titovih pionira
SNV-ove NOVOSTI, financiraju se iz Proračuna RH, na osnovu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, pa cijela redakcija ima visoke plaće koje smo im mi nažalost osigurali.
Borisu Dežuloviću je Republika Hrvatska reinkarnacija, odnosno utjelovljenje NDH Za jednog jugoslavena Hrvatska ništa drugo ne može biti : „Nesretna se, frustrirana Nezavisna Država Hrvatska zarobljena u tijelu Republike Hrvatske muči evo već gotovo trideset godina“
Dežulović svugdje vidi ustaše, jer Hrvat za jugoslovena može biti samo ustaša, a on je veliki jugoslaven , antifašist. Po njemu komunistički antifašizam ne može biti zločinački,!?
Može, može , jer je bio zločinački, kao što sam u tekstu i napisala dokazano mnogobrojnim pomno, pod prijetnjom sakrivanim i zatrpanim desecima tisuća likvidiranih bez Suda i Presude.
https://www.portalnovosti.com/ne-antifasizmu
Marijan Vogrinec ljubitelj Jugoslavije, pisac je niza tekstova ispunjenih mržnjom prema Hrvatskoj, hrvatskom vjerničkom puku, Katoličkoj crkvi i svećenstvu, hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu, svemu što predstavlja ili simbolizira bilo što hrvatsko.
https://sabh.hr/kompleks-jugoslavenske-zastave/
„Mržnja, ma kakva i protiv koga bila, pogonsko je gorivo za polititičko-ideološku impotenciju u javnom prostoru Bijedne Naše. Možda ima recepata za to kako ju maknuti, ali zasad ih ne traže oni koji su najpozvaniji za taj čin, a oni koji bi svim srcem i dušom – nema.
Za generala i saborskog zastupnika Antu Prkačina kaže; „mržnjom bez pokrića o „partizanskim zločincima“ s Titom na čelu, komunistima i Srbima, što mu je zapravo ista nepodnošljiva svjetonazorsko-političko ideološka meta koju si uzima za pravo rešetati kada mu se god sprdne, gdje mu se sprdne i kojim povodom mu se sprdne“
Mržnjom bez pokrića? Pa neka sebe pogleda u ogledalo i u svoje tekstove sa kojom količinom mržnje piše o „bijednoj našoj“ pa neka onda neka piše „mržnjom bez pokrića“
O partizanskim zločinima, nije pod navodnicima kao što ih je Vogrinec stavio, nego su stvarni i dokazuju se svakim novim iskopom i otkrivanjem jama u koje su bacali žrtve partizanskih zločina, koje nisu pod navodnicima!
Prva reakcija na tekstove koje potpisuje Marjan Vugrinec, pisane istim stilom i rječnikom kao i njemu sličan Armando Černjul, prepoznala sam po riječi -sic, to im je ostala komunistička špranca iz koje naprosto kulja nevjerojatna količina mržnje prema Hrvatskoj državi. Prva pomisao bila mi je da takav članak nitko u njegovoj bajnoj Jugoslaviji ne bi objavio, niti bi se itko usudio napisati, jer bi završio na Golom otoku.
Pored cenzure koja je zakonom bila definirana, vladala je i autocenzura zbog straha od progona i kažnjavanja. Verbalni delikt je bio naziv za kazneno djelo predviđeno u čl. 133. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na temelju te zakonske odredbe provođeni su politički procesi, uz vrlo drastične kazne protiv osoba koje su ijednom riječi dovodili u pitanje ispravnost komunističke vladavine.
To je već prednost življenja u Hrvatskoj, sloboda mišljenja i izražavanja svog mišljenja, što Marjan Vugrinec i svi ostali debelo koriste.
I zamislite jako ga je razljutilo što netko ima „kompleks jugoslavenske zastave“. Pa kako neće imati, svako imalo suosjećajno ljudsko biće, pod tom zastavom ubijeno je previše ljudi ,a da nitko nije odgovarao, te države više nema, a Hrvatska je još 8.listopada 1991.godine raskinula sve državno-pravne sveze sa SFR Jugoslavijom. Tko još želi gledati tu zastavu?
I definitivno Hrvatska je krenula svojim putem-Hrvatskim putem! Samo njima nije doprlo do svijesti, a niti neće , ako nije uspjelo u ovih proteklih više od 30 godina.
Lili Benčik/hrvatskepravice
