TEORIJSKO-METADOLOŠKA RASPRAVA O PARLAMENTARNOJ I VIŠESTRANAČKOJ DEMOKRACIJI U SVIJETLU SUVERENE HRVATSKE POLITIČKE MISLI I PRAKSE

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

TEORIJSKO – METODOLOŠKA RASPRAVA O PARLAMENTARNOJ I VIŠESTRANAČKOJ

DEMOKRACIJI U SVJETLU SUVREMENE HRVATSKE POLITIČKE MISLI I PRAKSE

Ključne riječi: demokracija, suvremena hrvatska država, prijelazno društvo, političke stranke, izborni proces, kritički pristup, nacionalni interes.

Polazna (radna) hipoteza: cilj istraživanja;

Rasprava prevashodno teorijske prirode

(1;) budući da znanstveno – kritičnom metodom nastoji ustanoviti povezanost izmedju norme (normativnog koncepta) i prakse (empirijskih dostignuća i ostvarenja), odnosno, političkih čimbenika koji na specifičan način posreduju izmedju normativnog i praktičnog aspekta. Pitanje u kojoj mjeri je normativni koncept parlamentarne i višestranačke demokracije, i stvarno demokratski odnosno u kojoj mjeri su različite socijalne grupe (ili narod) uključene, a u kojoj mjeri je oblik ostvarivanja vladavine tehno-birokratskih struktura je osnovno pitanje ovog rada. Drugo, pokazati da je suvremeno hrvatsko društvo po svojoj prirodi prijelazno, treće, da se parlamentarna (saborska) demokracija ostvaruje kao posredna i četvrto, da Hrvatska neprimjereno učestvuje u procesu europske parlamentarne demokracije. Sposobnost ili mogućnost apstrahiranja (misaono-metodološkog) krupnih dogadjaja/pokazatelja, u razvoju odredjene pojave ili pojava, jedino može uspješno voditi prepoznavanju prelomnih točaka kojima se označava završetak jedne etape i početak druge, ili pitanje evolutivnog razvoja odredjene pojave ili dogadjaja. Znanstveni pristup preferira evolutivne a ne radikalne odnosno nagle preokrete (iznenadne i nasilne promjene kojima se – kada se radi o društvenoj organizaciji – razara postojeće socijalno, društveno i političko tkivo). To se može smatrati temeljnim znanstvenim i istrazivačkim pristupom ovoj temi. Ujedno, odgovoriti na pitanje da li je hrvatski narod i stvarno aktivno ili primjereno uključen u sustav saborske/narodne/neposredne odnosno delegirane demokracije, je stanoviti znanstveni izazov.

(2;) To nije deklarativno već suštinsko pitanje.

Kritički pristup i metoda:

Primjereno je suvremeno hrvatsko društvo i državnu organizaciju označiti kao tranzicijsko ili prijelazno društveno i političko uredjenje. Temeljem toga, nedvojbeno, kada se radi o oblicima političke vlasti kako normativne a posebno praktične, da proces izgradnje primjerene državne organizacije trebuje daleko više vremena i truda, nego što mnogi misle, ukoliko se dakako ne dese neki krupni dogadjaji. To implicira poseban znanstveni pristup i metod koji omogućuje

prepoznavanje, idenfikaciju i objašnjenje razvojnih prosesa. Tranzicijsko društvo je subjekt stalnih promjena, koje dakako mogu biti kako negativne – dominantno – tako i pozitivne. Stalno treba imati pred očima da zapadnoeuropski parlamentarni i višestranački sustav, koji je suvremena hrvatska državna organizacija preuzela nekritički ili nedovoljno kritički, nije konačan i ostvaren oblik političke odnosno demokratske vlasti, već je takodjer izložen različitim utjecajima. Njime se ne rješavaju problemi već se stvaraju institucionalne, normativne i praktične, pretpostavke za zdrav politički život nacije odnosno primjereno sudjelovanje socijalnih grupa u političkim aktivnostima. Očigledno da je prijelaz sa jednopartijskog sustava “diktature proleterijata” na višestranački parlamentarni sustav (kako će se pokazati, dominantno normativno), povezan sa brojnim problemima i ograničavajučim čimbenicima, čega mnogi nisu svjesni te stoga očekuju da se “preko noći” uspostavi kvalitetno drugačiji sustav društvenih i političkih odnosa. A to znači civilno društvo prema nekima.

(3;) Da li je civilno društvo taj cilj, to tek treba znanstveno odnosno teorijski učiniti dokazivim.

(4;) Glede naznačenog predmeta istraživanja potrebno je predočiti nekoliko važnih pretpostavki. Prvo, tranzicijska ili prijelazna društva odlikuje egzistencija, uporedna, elemenata starog i novog sustava. Otuda u pojedinim fazama preovladjavaju jedni ili drugi elementi, a temeljem dosadašnjih hrvatskih iskustava, uglavnom starog sustava. Drugo, normativno i ustavno-pravno prihvaćen je novi, sasvim drugačiji od prethodnog, sustav političkih odnosa u društvu, po uzoru zapadnoeuropske tradicije i političke teorije što ne vodi, automatizmom, ka uspostavljaju kvalitetno drugačijih demokratskih odnosa. I treće, pretpostavka je da značajnije razlike izmedju definiranog normativnog koncepta i empirijskih oblika ostvarivanja istog može voditi ka negaciji nekih od ključnih vrijednosti i tekovina parlamentarne demokracije.

Kako treba razumijevati pojam narodne/neposredne demokracije:

Generalno, pod pojmom neposredne demokracije (pitanje je kakvi su njene realne mogućnosti i dometi glede modernih društava), trebalo bi razumijevati što šire, aktivnije/masovnije/kvalitetnije, sudjelovanje što većeg broja pripadnika socijalne grupe, interesno povezanih, u procesima raspravljanja i odlučivanja o pitanjima koja su manje ili više zajednička približno većini pripadnika odredjene socijalne grupe ili grupa odnosno društvene i političke organizacije. Ako se isključi mogućnost apsolutnog sudjelovanja pripadnika socijalne odnosno društvene grupe u, širem smislu, političkoj aktivnosti, tada neposredna ili saborska demokracija podrazumijeva stanje ili proces u kojem se očekuje kvantitativno sudjelovanje pripadnika socijalne grupe na kvalitetan način, direktno ili indirektno u društvenim i političkim procesima i aktivnostima upravljanja zajedničkim poslovima temeljem sličnih interesa. Ona bi trebala da podrazumijeva upravo ovako opisani proces, da naime, što masovnije (brojčano izraženo i sadržinski manifestirano) pripadnici socijalne grupe/grupa, učestvuju u procesu rasprave i odlučivanja. U slučaju kada se demokratski proces odvija putem i preko demokratski izabranih predstavnika, tada se može govoriti o posrednoj ili delegiranoj demokraciji. Normativni koncept neposredne demokracije empirijski se prevodi kao delegirana. Hrvatski primjer pokazuje, izmedju ostalog, da su vremenski periodi u kojima nije postojala i prakticiran ovako opisan demokratski proces (prevashodno se misli na period postojanja tzv. Druge Jugoslavije) može ostaviti dubokog traga na način ostvarivanja demokracije. Pri tome se ima u vidu da je sa uspostavljanjem suvremene hrvatske države (koju je opravdano odrediti kao tranzicijska), započela posredna ili delegirana demokracija da se odvija i to na tlu (socijalnom, društvenom i političkom) koje je trebalo vremena da se adaptira na novi sustav demokratskih vrijednosti. Sa znanstvenog gledišta i u skladu sa političkom teorijom (koju odlikuje nekritički pristup zapadnoeuropskoj tradiciji parlamentarne demokracije i njenim organičenostima), hrvatski model posredne ili saborske demokracije treba da podrazumijeva narodno (izraz koji je doživio “prostitutnu” uporabu i maksimalnu vulgarizaciju te mu se otuda treba vratiti vjerodostojnost) sudjelovanje u prvo, procesima rasprave i drugo, u procesima odlučivanja: nastojanje je da se u što većem broju i masovnije/kvalitetnije što veći broj članova društvene/političke zajednice uključuju u procese raspravljanja o značajnijim problemima društva/političke i državne zajednice, te da se proces odlučivanja odvija unutar demokratskih i političkih tijela/organa – institucija – koje sačinjavaju oni koji su stvarno dobili ovlaštenje (svojevrsni društveni i politički dogovor izmedju pripadnika društvene zajednice) da predstavljaju izvorna mišljenja i stavove gradjana. Takav model podrazumijeva ustavne norme/pravila, koje predvidjaju da se odredjena prava delegiraju drugima kao i kontrolu rada i djelovanja onih koji su dobili ovlaštenje da zastupaju mišljenja i stavove pripadnika društvene odnosno političke zajednice. Neki su interesi primjereni većini pripadnika društvene ili državne zajednice. Uobičajeno je da se u političkoj teoriji nazivaju nacionalnim interesima kao što su suverenitet na unutarnjem i vanjskom planu, teritorijalni integritet i zaštita ustavnog poretka kao i niz drugih proizašlih iz ovih. Za prijelazna društva (kao što je suvremeno hrvatsko) karakteristično je značajno odstupanje u procesu definiranja nekih od nacionalnih interesa. Primjer prijenosa dijela nacionalnog ili narodnog suvereniteta na nadnacionalna tijela ne predstavlja nacionalni interes već obrnuto, kršenje istog. U suvremenom razvoju hrvatske države brojni su slučajevi kada se opisani model demokracije pretvara u autokraciju ili različite izopačene oblike upravljanja proizašlih i utemeljeni na korupciji i samo-vlasti, odnosno proces/sustav odlučivanja u kojem sudjeluje ograničen ili uži broj sudionika interesno povezanih. Štoviše, može se, temeljem brojnih dokaza i empirijskih iskustava, tvrditi da hrvatski model posredne (parlamentarne) demokracije sadrži značajne/krupne elemente/pokazatelje, odstupanja od normativnog modela, te da je demokratski sustav neposrednog sudjelovanja gradjana de facto transformiran/zamijenjen, sa tehno-birokratskim sustavom odlučivanja, u kojem se zapaža (zametljiv je) prazan prostor izmedju osnovnih socijalnih nosilaca društvene zajednice, a to su osobe koje pripadaju užoj ili široj socijalnoj grupi koje imaju konkretne interese i potrebe, koje stvarno nisu uključene (ili su isključene) u procese iniciranja i odlučivanja o zajedničkim interesima. U fokusu ili centru pažnje dakako trebaju biti izvorno hrvatski nacionalni interesi, i bez sumnje krupni problemi proizilaze upravo iz nepoštivanja ovakvih interesa. Empirijski model hrvatske demokracije se stoga može označiti kao tehno-birokratski model odlučivanja, što predstavlja oblik tzv. ograničene ili prijelazne demokracije, temeljem toga što je praktično sudjelovanje različitih socijalnih i društvenih grupa (narod), bitno reducirano. Smatram da je obilje empirijskih podataka kojima se može potkrijepiti teza da se na hrvatskom primjeru može govoriti o ograničenoj demokraciji/demokratskom procesu odnosno o tehno-birokratskom modelu upravljanja i odlučivanja odnosno o prijelaznom demokratskom procesu u kojem još uvijek imaju prevagu elementi starog sustava.

Umjesto parlamentarne saborska demokracija:

Kategorija ili pojam parlamentarna demokracija

(5;) preuzet je ili unesen (bez dovoljno znanstvene analize i praktičnih iskustava o primjerenosti samog modela) u hrvatsku političku misao i teoriju (koja nema istina primjerenu ili dužu povijesnu tradiciju) iz zapadnoeuropske, i pod njim se označava/podrazumijeva, primarna uloga parlamenta kao državnotvornog tijela (što u hrvatskom slučaju predstavlja Sabor) u procesima rasprava i odlučivanja. I stvarno, povijesna komparacija i analiza jasno i nedvojbeno govori da saborska demokracija kao oblik specifičnog demokratskog odlučivanja predstavlja hrvatski politički fenomen i specifičnost, kroz različite povijesne periode. Hrvatska usmena (tradicijska i pisana povijest) bilježi odnosno pamti brojne narodne skupove (okupljanja) koji imaju karakter sabora te se otuda i predlaže uvodjenje ovog relativno (preovladjujuće je korištenje izraza “parlamentarna demokracija”) novog pojma u hrvatsku političku misao i teoriju. Pod pojmom saborske demokracije treba razumijevati prvo, formalno-pravni oblik ustrojstva glavnog zakonodavnog tijela, drugo, narodni zastupnici koji temeljem društvenog/političkog dogovora sa narodom (različite socijalne i društvene grupe temeljem radnih uvjeta, profesionalnih zadataka i podjele uloga u socijalnoj i društvenoj/političkoj zajednici a koji pripadaju istom nacionalnom korpusu i koji posjeduju svijest o pripadnosti istoj), treće, zakonodavna uloga koja se sastoji u izglasavanju većinom glasova socijalnih i društvenih/političkih normi kojima se uredjuju odnosi u različitim sferama, a prije svega odnosi koji se tiču osobnih i zajedničkih interesa kao i gospodarskih i političkih odnosa, četvrto, javnost rada i dostupnost informacija o radu Sabora, donesenim odlukama, problemima i efikasnosti u sprovodjenju odluka/zakoni/pravila/upustva/dopune, od interesa za većinu pripadnika zajednice, i peto, kontrolni mehanizmi o načina ostvarivanja posredne ili saborske demokracije. Istraživanje primjenom odgovarajućih metoda i tehnika, treba da utvrdi u kojoj mjeri je normativni koncept učinkovit u praksi, u kojoj mjeri se može govoriti o raskoraku izmedju normativne i praktične strane i u kojoj mjeri raskorak utječe na funkcioniranje ukupnog sustava. Posebno naglašavam ulogu i očekivano djelovanje intelektualaca u sklopu saborske demokracije. Radna hipoteza glasi da su intelektualci i akademska zajednica neprimjereno angažirane u društvenim i političkim procesima. Intelektualci odnosno akademska zajednica preokupirana je vlastitim problemima, točnije, izbora izmedju znanstvenog konformizma i intelektualne izvrsnosti.

(6;) U suvremenim uvjetima (nastojanje da se normativno urede i propišu najsitniji detalji društvenog života pojedinca i zajednice (ili kontrolirano društvo) otežano je pravilno razumijevanja odredjenih pitanja zbog toga što su informacije postale sredstvo ili monopol kojim se koriste priviligirane grupe temeljem obrazovanja i funkcija (podjela radnih zadataka) u društvenoj zajednici. Otuda su tehnokrati i birokrati koji posjeduju formalne kvalifikacije i pravo na korištenje izvora za sticanje informacija, preuzeli ključnu ulogu u procesima odlučivanja. Ujedno, intelektualci i znanstvenici, koji čine odvojenu profesionalnu grupu, koji su finansijski nezavisni predstavljaju najveću ugrozu za tehno-birokratske/otudjene strukture odlučivanja kao i za samu (gle čuda) akadamsku zajednicu (priklonjenu pragmatičkim interesima) budući da posjeduju slobodu izbora predmeta, metoda odnosno slobodu izviješća o rezultatima. Nezavisni istrazivači – koji mogu dati značajan doprinos – imaju ograničen pristup demokratskim procesima što se može smatrati organičavajućim čimbenikom parlamentarne demokracije. Ova pitanja su teorijski neobradjena sa gledišta političke i društvene misli u Hrvatskoj a posebno u domenu empirijskih istraživanja ovog predmeta. Posebno ističem potrebu da se stanovita pažnja posveti pitanju tzv. negativne selekcije, odnosno odabira osoba koje su spremne zarad vlastitih akademskih interesa (karijere), zapostaviti znanstveno traganje za istinom. Posredna odnosno delegirana ili saborska demokracija dakako podrazumijava veće prisustvo i učešće istinskih/kritički orijentiranih znanstvenika i intelektualaca čime bi se omogućile pretpostavke da se ostvaruje slobodno i kritičko propitivanje različitih prijedloga, odluka i načina ostvarivanja istih. Nekritički ili režimski intelektualci nisu u službi potrage (osvajanja utvrda laži i neistina) za istinom a na žalost upravo takvi, temeljem podobnosti (ili negativna selekcija), imaju previše utjecaja na saborsku ili delegiranu demokraciju. Uistinu, ponekad je teško razlučiti kukolj od žita, istinske intelektualce od sluganskih. Suvremena hrvatska povijest zabilježila je barem dva tipična slučaja masovnog i ciljnog okupljanja, prvi, početkom 90-tih godina vezano za narodni konsensus/društveni/politički dogovor o otcjepljenju od Druge Jugoslavije i formiranju suvremene (prijelazne) hrvatske države, i drugi, doček nogometnog izbornog tima 2018.godine (izraz nacionalnih osjećanja i pripadnosti hrvatskom političkom biću kao oblik narodne volje) kroz koje se manifestira socijalni i društveni oblik ostvarivanja narodne ili neposredne demokracije zato što su se, suglasnosti velike većine, odredili prema nekim hrvatskim nacionalnim interesima. Povijesno promatrano, svaki put kada se hrvatski narod/puk ukupljao u većem broju i na jednom mjestu, te raspravljao na primjeren način i odlučivao (kroz javno odobravanje ili negodovanje) o značajnim/zajedničkim pitanjima, svjedoči (zorno prikazuje) o praktičnom obliku ostvarivanja narodne demokracije, koja se, onda kada je državni Sabor postao, formalno-pravno i institucionalno, mjesto dešavanja (odigravanja) posredne ili delegirane demokracije, odnosno preuzeo funkciju narodne volje, označuje kao saborska demokracija (glede toga prvi poznati i povijesno dokazani oblik saborske/hrvatske demokracije desio se početkom 11-tog stoljeća, održan na kninskom polju i koji je za posljedicu imao ubojstvo kralja Dmitra Zvonimira). Svakako, temeljno je pitanje u kojoj je mjeri državni Sabor i stvarno instrument ostvarivanja narodne demokracije.

(7;) Na primjeru izmjena nekih ustavnih kategorija koje su se odnosile na pristupanje Hrvatske EU ili promjene dijelova izbornog zakona kao i drugih pitanja, plastično se manifestiraju zlouporabe demokratskog procesa. Postizanje očekivanog rezultata predstavlja oblik interesnog povezivanja pojedinaca i grupa vezano za odredjeno pitanje ili odluku, koje ima važnost za odredjeni politički čimbenik/političke stranke. To se ujedno može promatrati kao prva faza u procesu zlouporabe posredne ili saborske demokracije. Slijedi, a to je druga faza, da bi se ostvario zadani cilj (odluka), mobilizacija/angažiranje pojedinaca i grupa koji mogu učinkovito djelovati na čitav postupak. Treća faza obuhvata postupak opravdanja donesenih odluka korištenjem sredstava javnog informiranja, formalne ili neformalne kanale, za utjecaj na druge političke čimbenike. Ovo može služiti kao metodološki pristup empirijskom istraživanju.

Pojam višestranačke demokracije na hrvatskom primjeru:

Drugi ključni pojam ili kategorija, vezano za hrvatsku političku teoriju i sustav, je pojam višestranačke demokracije. Pod ovim pojmom se razumijeva prvo, normativno uredjenje/suglasnost, o djelovanja više stranaka u političkom životu, drugo, empirijsko djelovanje i iskustva odredjenog broja političkih stranaka (pri tome se imaju u vidu političke stranke koje aktivno sudjeluju u javnom političkom životu prijelaznog društva) i treće, kakav utjecaj ostvaruju pojedine političke stranke na kvantitet i kvalitet političkog života. To se povijesno gledano, popudara sa uspostavljanjem suvremene prijelazne hrvatske države, koja se, temeljem toga, bitno ne razlikuje (naime, temeljna struktura nije de facto zamijenjena novom) od prethodnog sustava, budući se svojim karakteristikama može svrstati u grupu tzv. tranzitnih društava ili prijelaznih ka civilnom društvu.

a/ Normativni koncept višestranačkog demokratskog sustava podrazumijeva norme i pravila kojima se omogućuje/predvidja, ustrojstvo političkog sustava u kojem se dozvoljava osnivanje i djelovanje političkih stranaka različitog profila i naziva.

b/ Formalno-pravno ustrojstvo političkog sustava temeljem prava pojedinaca i socijalnih grupa da se organiziraju i djeluju kao politička stranka/politički čimbenik, uključujući upravni postupak registracije, odobravanje/priznavanja političke platforme i imena, predstavlja jedno od osnovnih političkih prava i sloboda moderne društvene zajednice.

c/ Faktičko postojanje političke stranke označava njeno praktično/empirijsko, djelovanje na političkoj sceni i sudjelovanje na odgovarajući način u političkoj promidžbi vlastitog političkog programa i političkoj konkurenciji. Temeljem empirijskog iskustva koje se podudara sa postojenjem suvremene hrvatske prijelazne države, može se govoriti o de facto dvostranačkom parlamentarnom političkom sustavu. Premda politička praksa u modernoj Hrvatskoj svjedoči o empirijskim oblicima višestranačkog/političkog sustava, ne dovodi se u pitanje stav političke teorije prema kojemu dvije glavne stranke dominiraju te odredjuju pravila političke igre već skoro trideset godina te da dvostranački sustav predstavlja empirijsku limitaciju višestranačkog političkog ustrojstva. Time se društveni/politički dogovor o priznanju odnosno djelovanju različitih političkih stranaka

uveliko/prilično ograničava temeljem smanjenih (stvarnih) mogućnosti manjih političkih stranaka da utječu na kreiranje političkog života (političke scene) u Hrvatskoj. Ujedno se može prepoznati/zapaziti grupa u koju se mogu stvrstati političke stranke koje djeluju na političkim marginama, što svjedoči o ograničenom modelu višestranačkog političkog sustava te da se ne može govoriti o zdravom političkom životu. Glavnina političkih stranaka ne uspijeva politički program podići/izdići na razinu cijele nacije i prilagoditi potrebama i interesima društvene zajednice. Takve političke stranke imaju ograničenu socijalnu bazu i uglavnom su prijemčive nekim socijalnim/interesnim slojevima i kao takve nisu u stanju značajnije utjecati na tokove političkog života savremenog hrvatskog društva, što zorno svjedoči o prirodi hrvatskog višestranačkog političkog sustava.

Profil političkih stranaka:

Profil političkih stranaka se može grupisati u dvije grupe, prva, ideološki profil, i druga, politički.

a) Već je konstatirano da praksa svjedoči o dvostranačkom političkom sustavu sa odredjenim naznakama o formiranju (prvim naznakama) ili obrazovanja novih političkih platformi koje će, sigurno je, u narednim godinama zauzeti značajnije mjesto na hrvatskoj političkoj sceni. Hrvatska Demokratska Zajednica ili HDZ u daljem tekstu, je djelomično izvorno državnotvorna stranka nacionalne i suverenističke koncepcije/ideološkog profila, ujedno stranka koja je odigrala po opće prihvaćenom shvaćanju značajnu ulogu u procesu iniciranja i uspostavljanja suvremene hrvatske države. Izvorno je stranka prohrvatske orijentacije zapravo Hrvatska Stranka Prava (koja je djelovanjem nekih političkih čimbenika marginalizirana a dobrim dijelom i neutralizirana), stranka koja je utemeljena na izvorno hrvatskim nacionalnim interesima kao što su samostalna i nezavisna hrvatska država utemeljena na narodnoj demokraciji višestranačkog tipa, kršćanskih tradicionalnih vrijednosti i katoličkoj crkvi, nacionalnom suverenitetu na unutarnjem i vanjskom planu, zajedništvu Hrvata koji žive u Hrvatskoj i iseljeništvu s posebnim odnosom prema Hrvatima u BiH, pozitivno se odnosi na pravno sljedbeništvo sa prethodnom hrvatskom državom. Zapažaju se značajne promjene u ideološkom profilu glavne stranke. Namjerno ne koristim pojam desnica koji pripada 19. stoljeću i izraz koji je neprimjeren suvremenim političkim uvjetima. Može se govoriti o značajnim, s aspekta prohrvatskih interesa, negativnim trendovima u razvoju ove stranke, glede programske politike (odnosa prema nekim pitanjima, kao što je odnos prema vrijednostima Domovinsko-obrambenog rata, odnos prema EU, odnos prema kršćanskim vrijednostima (demokracije), odnos prema globalističkom konceptu osobe, nacije i države, prije svega), se približava/blizak je, s aspekta ideološkog profila, social-demokratskoj stranci proeuropske i globalističke politike. Ideološki profil druge velike (utjecajne i sa znatnim brojem pristalica temeljem komunističko-socijalističke ideologije) stranke (SDP), koja se može smatrati za pravnu i praktičnu nasljednicu KPJ/KPH odnosno SKJ/SKH, je komunističko-socijalistička po svojoj prirodi, odnosno, s aspekta suvremene političke teorije, proliberalna ili neoliberalna. Drugo je pitanje to što se političkom mimikrijom nastoji takva ideološka predloška predstaviti kao progresivna neoliberalna, antifašistička i predstaviti kao lažni predvodnik borbe za ljudska prava, što je sve u svemu uzalud trud, budući da se nije direktno (jasno) odredila prema totalitarnom sustavu Druge Jugoslavije, komunističkom teroru, što se nije na pravilan način odredila prema NDH i ustaškom pokretu, povijesnim težnjama hrvatskog naroda za formiranje samostalne državne organizacije, Braiburškoj tragediji i Križnom putu, Jasenovcu, kao i tomu što se nije izričito postavila prema pitanju osvjetljavanja uloge pojedinaca/grupa u prošlom sustavu. Ne koristim izraz ljevica, premda bi se, u skladu sa nomenklaturom 19. stoljeća, mogla okarakterisati kao krajnja ljevica koja se metodološki ne razlikuje od bilo kojeg totalitarnog sustava. Kao novi politički čimbenici mogu se prepoznati pokreti i stranke nacionalno-suverenističke ideološke usmjerenosti, kako na hrvatskoj političkoj sceni tako i šire. Njihov uspon treba dijelom zahvaliti skretanju u lijevo HDZ-a i ideološkoj dezorijentaciji/neprimjerenosti druge stranke. Ideološki profil novih pokreta se može označiti kao pronacionalni, prosuverenistički, antikomunistički, i u skladu je sa izvornim hrvatskim nacionalnim interesima, manje ili više.

b/ Glede političkog profila, HDZ je stranka koja se, temeljem iskustvenih podataka, zalaže za održavanje postojeće socijalne, društvene i političke strukture u čijem je formiranju neposredno sudjelovala. Otuda se ona može označiti kao stranka status quo, drugim riječima, čini sve da očuva dominaciju i utjecaj na hrvatskoj političkoj sceni. Kao takva, može se, s aspekta društvenih i političkih reformi, ocijeniti kao kočničar, odnosno, s aspekta nekih nacionalnih interesa, ona se dapače može kvalificirati kao protuhrvatska, u mjeri u kojoj svojim praktičnim djelovanjem sprečava uklanjanje nekih ograničavajućih elemenata prijelaznog društva. Ova stranka, glede političke platforme, teži ka čvršćem povezivanju/integracijama unutar EU, tako da je njen politički stav o prijenosu dijela suverenitata na nad-nacionalne institucije neupitan što podrazumijeva primjeren model hrvatske države organičenog suvereniteta. Njoj ne smeta što se Hrvatska pretvara u nacionalnu/državnu zajednicu sa sjedištem u Bruxelles, odnosno, u njemačku koloniju i servis državu. Takva politička stajališta su vrlo opasna za opstojnost suvremene hrvatske države. SDP, kao druga velika politička stranka temeljem političkog utjecaja na hrvatska politička zbivanja u posljednjih 30 godina, ima slična politička gledišta budući da značajan dio socijalne baze/članstva obe stranke čine bivši pripadnici SKH. Razlika je u tome što SDP otvoreno zagovara ponovno ujedinjavanja slavenskih naroda (jednu vrstu treće Jugoslavije) premda su povijesna iskustva jasno i nedvojbeno pokazala/dokazala, da je to bilo pogubno za hrvatsku naciju i ideju hrvatske državne organizacije, odnosno, negativan povijesni razvoj. Jedan ili značajan dio članstva svakako čine pojedinci i grupe koje nikada nisu bile za stvaranje suvremene hrvatske države. Dapače, oni se danas mogu okvalificirati kao vrsta “pete kolone “. Dalje se može profil stranaka razvrstati u dvije nove podgrupe, prva je, nacionalne stranke, i druga, gradjanske stranke.

a/ Nacionalne političke stranke se nisu, glede hrvatske političke scene, manifestirale kao značajniji politički čimbenik u promoviranju izvornih (hrvatskih) nacionalnih interesa i pored sveg nastojanja da se kao takve prikažu. Nacionalni profil političkih stranaka bi trebalo svjedočiti o dominantno nacionalnom političkom programu koji se temelji na nacionalnim insteresima. Kada se radi o profilu političkih stranaka narodnih manjina, osnovno je pitanje, koji interesi trebaju da čine program stranke. Za očekivati bi bilo da takva stranka promiče hrvatske nacionalne interese kao i kulturne, vjerske i tradicijske vrijedosti pripadnika narodne manjine. Praksa dapače nedvojbeno svjedoči da stvari mogu biti postavljene na glavu: politički program se temelji na interesima druge nacije (ne hrvatske) što dovodi u pitanje vjerodostojnost ovakvih političkih stranaka. Ne može se istom stražnjicom sjediti na dvije stolice, kako kaže narodna poslovica. Još kada se tome pridoda jak utjecaj vjerske organizacije (prije svega se misli na SPC) stvari postaju komplicirane budući da se dovode u pitanje neki od izvornih hrvatskih nacionalnih interesa. Štoviše, može se postaviti teza da u svom političkom djelovanju ovakve stranke ne slijede izvorno hrvatske nacionalne interese. Povijesno ali i empirijska suvremena iskustva nedvojbeno govori o tome da su se odredjene političke stranke u Hrvatskoj pokazale kao negativni politički čimbenik u promiviranju hrvatskih nacionalnih interesa odnosno kao promidžbeni factor ideje velikosrpskog hegemonizma koji je svoje pravo lice (teror) jasno pokazao u Prvoj i Drugoj Jugoslaviji kao i Domovinskom-obrambenom ratu.

b/ Gradjanski profil stranke, njime se označava gradjanska (članovi društvene i političke zajednice se odredjuju kao gradjani temeljem gradjanskih prava i odgovornosti po uzoru na tradicijske vrijednosti francuske revolucije) pripadnost članstva, se nije do sada izraženije prifilirao na hrvatskoj političkoj sceni niti su ovakve stranke značajniji politički čimbenik. Organičene socijalne baze (članstvo) i neprimjeren politički angažman, može viditi političkom avanturizmu i dilentatizmu. Naime, to su, normativno promatrano, političke stranke koje okupljaju članstvo temeljem političkog programa a ne nacionalne pripadnosti što samo po sebi predstavlja političko dostignuće.

Glede toga, HDZ se može okarakterisati kao nacionalna stranka a SDP kao gradjanska politička stranka, svakako s aspekta normativne klasifikacije, čime se ne svjedoči o sadržini političkog i ideološkog djelovanja. Prefiks “nacionalna” ili “gradjanska”, sa stanovišta političke prakse nema specijalno značenje. Nacionalne političke stanke koje svoj program temelje na nacionalnim interesima često su politički pozitivan čimbenik razvoja i napretka jedne nacije. Isto tako, stranke koje su po svom profilu gradjankse ne moraju automatizmom biti progresivne, dapače, one mogu biti kočničari društvenog razvoja kao što pokazuje hrvatski primjer. Svakako treba istaći da je za hrvatsku političku ralnost primjereno djelovanje političkih stranaka koje svoj politički (ideološki) program baziraju/temelje na hrvatskim nacionalnim interesima. A to drugim riječima znači, hrvatske nacionalne političke stranke se mogu primjereno označiti, teorijski i metodološki, kao mogući pozitivan čimbenik društvenog i političkog razvoja. Dakako, to nije zajamčena pravilnost. Odstupanja su moguća. Najprimjereniji bi bio model političke stranke u čijem radu učestvuju svi gradjani, bez obzira na nacionalnu i narodnu pripadnost, temeljem izvornih hrvatskih nacionalnih interesa. Za očekivati je da svi hrvatski gradjani, različiti po nacionalnoj pripadnosti, sudjeluju u izgradji boljeg društva za sebe i svoje potomke. Poglede ne treba usmjeravati preko granice. Praktična aktivnost pojedinih stranaka može značiti negiranje državnosti i teritorijalnog integriteta, omalovažavanje nacionalnih vrijednosti i isticanje drugih, nespremnost da se prihvati koncept da tamo gdje si rodjen, odrastao i živiš, da je to tvoja domovina, a ne preko granice tražiti istu što mnogima predstavlja smetnju da se ostvaruju kao politička bića. Može se otići korak dalje i ustanoviti da dvije glavne stranke, nezavisno od njihovih profila, se mogu odrediti kao protureformističke odnosno protuhrvatske.

Izborni proces kao čimbenik parlamentarne demokracije:

Ovo se može smatrati bitnim čimbenikom, po svojoj intenciji, narodne/saborske/posredne ili delegirane demokracije i simbolizira zdravstveno stanje političkog sustava i nacije. Glede izbornog procesa pod kojim treba razumijevati s jedne strane, normativni koncept koji uključuje odgovarajuće ustavne odredbe, zakone i upravne norme kojima se formalno-pravno uredjuje materija izbora narodnih predstavnika na razini lokalne samouprave i državnog Sabora, a sa druge strane, praktične/empirijske odnošaje odnosno empirijska iskustva u ostvarivanju normativnog koncepta. Subjekt izbornog procesa su pojedinci i grupe, koje temeljem društvenog/političkog ugovora/dogovora, a to je hrvatski Ustav, stječu pravo da, time što su izabrani na legalan način (pretpostavka), imaju pravo predstavljanja interesa naroda (različitih socijalnih i društvenih grupa) putem neposrednog sudjelovanja u radu hrvatskog državnog Sabora. Nije namjera ove rasprave taksativno/ustavno-pravno opisivanje izbornih pravila i normi niti je namjera da se opisuje normativni koncept kojim se uredjuju ova materija, već iznad svega da se pokaže i objasni priroda i karakter izbornog procesa s aspekta socijalnih, društvenih i političkih vrijednosti, na ostvarivanje posredne ili saborske demokracije, odnosno, identifikacija razvojnih trendova kojime se omogućuje prepoznavanje problema i nedostataka kako samog normativnog koncepta a naročito empirijske prakse. Daljna namjera rasprave je da ukaže na neophodnost ili opravdanost reformi izbornog procesa (ustavnih normi, ustavnih odredbi i specijalnih propisa kojima se uredjuje ovaj predmet) te da se prvo, znanstvenim metodom analize statističkih podataka pokaže opravdanim neophodnost smanjenje (ukidanje) broja zastupnika koji predstavljaju narodne manjine i drugo, da se dokaže opravdanim zahtjev za većim brojem narodnih zastupnika koji bi trebalo da predstavljaju hrvatsko iseljeništvo, uključujući i BiH, budući da Hrvati u Hrvatskoj, BiH i oni koji žive u drugim zemljama predstavljaju isto nacionalno biće. To se može uzeti kao temeljena premisa. Istovremeno, mišljenja sam, sukladno brojnim intelektualcima i znanstvenicima koji dijele isto ili slično gledište, a sve je to temeljeno na praktičnim iskustvima, na naime narodne manjine imaju prevelik utjecaj na ključne odluke (8;) (kada se radi o definiranju nacionalnih interesa i raspolaganju nacionalnim vrijednostima i proračun  ostvarivanja gospodarske politike i kompletne političke vlasti u suvremenoj Hrvatskoj. Hrvatske političke vlasti trebaju se pozitivno odnositi (što podrazumijeva promjene normativne koncepcije) prema modelu većine europskih država u kojima narodne manjine nemaju ili ne poznaju, svoje posebne zastupnike/predstavnike. Sadašnji model de facto proizvodi nacionalne podjele/probleme budući se nameće pitanje o povlaštenom položaju pripadnika narodnih manjina odnosno neravnopravnom položaju pripadnika većinske nacije. I zaista, proporcionalno broju pripadnika narodnih manjina, postojeći broj zastupnika omogućuje prekomjerno političko djelovanje u ključnim gospodarskim i političkim pitanjima. S druge strane, hrvatsko iseljeništvo nije proporcionalno i ravnopravno zastupljeno u državnom Saboru. Glavne političke snage u savremenoj Hrvatskoj bi trebale prihvatiti ovakvo gledište i pristupiti pozitivnim promjenama u domeni normativnog koncepta.

Istinu rečeno, pripadnici narodnih manjina posjeduju sva prava kao i ostali hrvatski gradjani te kroz gradjanske stranke odnosno sličnog profila stranke, mogu izraziti vlastite interese koji su manje-više sukladni interesima svih gradjana/ili bi trebalo biti. S druge strane, budući da hrvatsko iseljeništvo čini jedinstveni nacionalni korpus, primjereno bi bilo da učinkovitije utječe na prirodu i karakter tokova političkog života. Uvijek treba imati na umu da je hrvatsko iseljeništvo odigralo značajnu ulogu i dalo doprinos, materijalni i u ljudstvu, u procesu formiranja suvremene Hrvatske i Domovinsko-obrambenom ratu naročito, i to treba dakako biti nagradjeno. Hrvatsko iseljeništvo pokazuje visok stupanj privrženosti izvornoj državnotvornoj koncepciji Hrvatske, svakodnevno dokazuje lojalnost i nacionalnu svijest o pripadnosti hrvatskoj naciji. Aktuelni politički akteri na hrvatskoj političkoj sceni – monopol dvije glavne stranke nije doveden u pitanje i pored svih pokazatelja o nazadnosti dvostranačkog sustava u praksi – koji su idejni i normativni tvorci i izvodjači postojećeg izbornog procesa, dapače nisu spremni, niti žele, jer bi se time doveo u pitanje postojeći monopolni sustav, pristupiti reformskim promjenama izbornog procesa. Ne dovodi se u pitanje tvrdnja, koja je utemljena u dosadašnjoj praksi, da naime izborni proces kao sastavni dio normativnog modela narodne/neposredne/saborske i višestranačke demokracije  u onom dijelu koji se odnosi na način izbora i broj predstavnika narodnih manjina/hrvatskog iseljeništva, predstavlja s aspekta suvremene hrvatske države, generator krupnih socijalnih, društvenih i političkih problema (manupulacije, izborne kradje, namještanje izbornih rezultata, stranački neformalni dogovori i politički savezi) što sveukupno negativno utječe na procese ostvarivanja neposredne i višestranačke demokracije. Proizilazi, temeljem teorijske rasprave koja uporište ima u praktičnim iskustvima kao i slabostima normativnog koncepta, da je opravdano govoriti o reformi izbornog sustava (prvo na razini normativnog koncepta) (9;) da bi se političko djelovanje pojedinaca i grupa dovelo u funkciju izvornih nacionalnih interesa. Očigledno je ili stiče se utisak, da politički predstavnici narodnih manjina vrše temeljitu zlouporabu ustavnih i upravnih normi glede izbornog procesa, zarad pojedinačnih interesa, na štetu pripadnika narodnih manjina ali i većinskog naroda, budući da se stvara jedna vrsta otpora i animoziteta kod pripadnika većinskog naroda. Praksa svjedoči, o štoviše, protuhrvatskom političkom djelovanju i kršenju hrvatskih nacionalnih interesa. Naime, suvremena hrvatske država je još uvijek mlada (prijelaznog karaktera) i nedovoljno izgradjena državna organizacija, izložena brojnim pritiscima i utjecajima i ako se pretpostavi da je previše izložena vanjskim čimbenicima (tehnokratske i birokratske strukture EU, multinacionalne kompanije i medjunarodne finansijske institucije) tada se suvremena Hrvatska – simbolički gledano – može promatrati kao barka, mala ladja u poredjenju sa tankerima, koja se previše otisnula na uzburkano more, izložila jakim udarima vjetra, velikim dubinama i ogromnim valovima – plovi pogrešnim kursom, te da je treba vratiti u sigurnu luku i ka mirnim vodama.

Da bi se promijenio kurs treba postojati opća nacionalna suglasnost o hrvatskim nacionalnim interesima u čemu presudnu ulogu trebaju imati pripadnici hrvatske nacije (i pripadnici narodnih manjina u odgovarajućem omjeru) kako oni koji žive u matičnoj državi tako i svi oni koji žive u drugim državama. Neće se napraviti greška ako se pretpostavi da oba koncepta, i normativni i empirijski, glede izbornog procesa, dovode/stavljaju de facto u neravnopravan položaj pripadnike većinske nacije zato što stvara slobodan prostor političkim predstavnicima manjinskih naroda, a kroz djelovanje političkih stranaka, da utječu u prevelikom omjeru na kreiranje i ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa u povezanosti sa neformalnim interesnim grupama i političkim vodjstvom glavnih političkih stranaka. Temeljem izloženih argumenata, može se sa sigurnošću ustvrditi prvo, da je postojeći normativni koncept izbornog procesa diskriminirajući prema pripadnicima ne-manjinskih naroda, dakle neprimjeren i neučinkovit, i drugo, izvor svakojakih problema i razmirica, što zorno svjedoči/govori u prilog teze o neophodnosti reforme, kako a s aspekta normativnog koncepta tako i praktičnih oblika ostvarivanja neposredne i višestranačke demokracije, što dakako treba biti predmet metodološkog i terenskog istraživanja. U skladu sa ovakvim stajalištem, koje je izgradjeno na temelju povijesne komparativne metode, opravdani su zahtjevi da se pristupi pozitivnim promjenama normativnog koncepta koji uredjuje izborni sustav kao, slobodno se može reći, jedna od pretpostavki za progres hrvatske države i društva.

a/ Referendum kao ustavnopravna kategorija i pojam političke teorije, predstavlja normativno gledano, izvorni oblik narodne demokracije. Sa istog stajališta gledano, referendum kao narodni oblik izjašnjavanja, bi trebalo podići na višu razinu što praktično znači da sva pitanja koja se svrstavaju u grupu tzv. nacionalnih interesa, trebaju biti predmet referendumskog ili narodnog izjašnjavanja. Normativni koncept se stoga treba učiniti takvim da omogućuje/podstiče, gradjanima da se odrede o ključnim pitanjima. Politički projekti koji dobiju odgovarajuću potvrdu kroz referendumsko izjašnjavanje imaju značaj izvornog legitimiteta. I obrnuto. Dakako, empirijska iskustva svjedoče o, ne samo odstupanju od normativnog koncepta već o široko rasprostranjenim zlouporabama kojima se nastoji ograničiti pravo na referendumsko izjašnjavanje. Primjeri se mogu naći u suvremenoj hrvatskoj političkoj praksi. Dakle, reforma izbornog sustava, kao dio ukupne društvene reforme, pretpostavlja pozitivan odnos prema referendumskim inicijativama i referendum treba tretirati kao izvorni oblik narodne demokracije/najviši stupanj iste.

EU i parlamentarna demokracija:

Pristupanjem Hrvatske EU (pravno gledano pristupni ugovor je nelegalan odnosno upitan (10;)što predstavlja posebnu temu) uvoden je novi pojam tzv. europske (izborne) predstavničke demokracije (11;) To je relativno novi pravni institut/pravna norma (fenomen) političke teorije i prakse zapadnoeuropskih zemalja a temelji se na pravu i obavezi da punopravne države članice Europske Zajednice putem neposrednih izbora biraju predstavnike u Skupštinu iste. Nije mi namjera da se bavim pravnim i normativnim uredjenjem/aspektima ovog predmeta već prevashodno da se teorijskom analizom i raspravom prikaže/obrazloži, kako se desilo da države članice prenesu dio nacionalnog suvereniteta na nad-nacionalna tijela, kao i pravno-političke posljedice prijenosa dijela državnog suvereniteta. EU je startovala/formirana kao ekonomski i gospodarski oblik udruživanja Njemačke i Francuske, prevashodno, kao i država u okruženju, i vremenom je prerasla u gospodarsku zajednicu/savez sa namjerom/ciljem da se formira Ujedinjene Europske Države, nešto slično i po ugledu na Sjedinjene Američke Države. Nema dvojbe da se u temeljima ove političke i gospodarske zajednice nalaze ekonomski a zatim politički interesi, odnosno težnja da se formiranjem jedinstvenog tržišta omogući dalja ekonomska ekspanzija njemačkog, prije svega, kapitala. Europska skupština koju sačinjavaju predstavnici punopravnih država članica, predstavlja oblik formalno-pravnog debatnog kluba sa dosta folklora i žustrih rasprava, premda se temeljne odluke donose unutar užih tijela i po instrukcijama/na temelju glavnih aktera političke igre.

Kada se skinu svi ukrasi i folklorni elementi koji krase ovakvu gradjevinu, postaje jasno da se radi o posebnoj carinskoj uniji (povijesno gledano, carisnki sporazumi su oduvijek bili temelj političkih saveza) kojom se omogućuje da krupni kapital – koji potječe uglavnom iz dvije gospodarski najveće države kao i kapital koji je mutirao kroz tokove finansijskih transakcija – nesmetano cirkulira te da se na temelju prirodnih resursa i jeftinije radne snage stvara nova vrijednost koja se vraća odakle je potekla/krenula. Postavlja se pitanje što se to desilo/čime se objašnjava, da su države prenijele (dobrovoljno ili ne) dio nacionalnog suvereniteta na nad-nacionalnu instituciju/organizaciju. Proces tzv. dobrovoljnog prenosa dijela nacionalnog suvereniteta odvijao se zapravo pod neposrednim uplivom tehno-biroktatskog sustava odlučivanja u državama članicama (pribrajujući tome i Hrvatsku) zbog čega se i moglo desiti da se dio narodnog suvereniteta, koji se ne može ni po kojem osnovu transferirati na odredjenu organizaciji ili tijelo, prenese na nad-nacionane institucije/organizacije. Dakako da se radi o vrlo upitnom ili sumljivom procesu, što treba biti izazov za nezavisne istrazivače.

Takve odluke imaju značaj strateškog nacionalnog interesa. I zaista kada se izvrši povijesna i komparativna analiza dosadašnjeg djelovanja ove Organizacije, dolazi se do zaključka da je njemačko gospodarstvo upravo ostvarilo najveći privredni rast dobrim dijelom/temeljem ekspanzionizma njemačkog kapitala. (12;) Štoviše, a na temelju dosadašnjeg iskustva, EU se stoga treba promatrati/istraživati, kao eksperimentalni oblik globalističkog projekta sa značajnim kulturološkim utjecajima (model multi-kulturnog društva). Upravo je globalističko/eksperimentalna EU nastala kao antiteza nacionalne države i nacionalnog suvereniteta što se može smatrati osnovnim prigovorom ovom konceptu/modelu. Temeljem empirijskih iskustava može se konstatirati da Hrvatska nije uspjela na pravi način, korištenjem normativnog/empirijskog koncepta predstavničke (europske) demokracije, na odgovarajući način promovirati hrvatske nacionalne interese, već se može zapravo govoriti o obrnutom procesu što nedvojbeno govori u prilog teze da je izvorno hrvatski model državne/upravno/političke organizacije zapostavljen te da se primjenjuje tzv. model državne organizacije sa ograničenom suverenošću na unutarnjem i vanskom planu. S aspekta suvremene (prijelazne) hrvatske države, ovako opisan razvoj, negativno djeluje na konstituiranje izvorno hrvatskih nacionalnih interesa i ostvarivanje izvornog modela hrvatske državnosti. To što se suvremena hrvatska država (na opisani način), temeljem suglasnosti glavnih političkih aktera (održavanje postojećih odnosa i monopola dvije stranke), dobrovoljno odrekla dijela nacionalnog suvereniteta, može se, temeljem povijesne digresije, okarakterisati kao negativan društveni i politički fenomen/proces.

Pojam tzv. europskog parlementarnog/predstavničkog sustava, predstavlja, temeljem empirijskih saznanja, oblik kontroliranog tehno-biroktratskog procesa odlučivanja na temelju interesa glavnih aktera a ne nacionalnih država. Sve ostalo je politička mimikrija i manipulacija/varka. Pronicljivom oku ne može promaći svakojaka otudjenost nosilaca političke vlasti od narodnih masa i izvornih nacionalnih interesa. Dalje, slobodan sam ustanoviti, što je dakako vrlo teško empirijski i potvrditi/dokazati, da naime neformalne grupe, interesno povezane (očuvanje vlastite materijalne egzistencije i dominacije, uključujuci svojim potomcima) koje su često locirane izvan Hrvatske ( prije svega u Bruxell) a djeluju u skladu sa odgovarajućim/sličnim neformalnim grupama i političkim centrima u Hrvatskoj, presudno utječu na prirodu, sadržaj i karakter ostvarivanja višestranačke demokracije te se otuda može govoriti o tehno-birokratskom sustavu odlučivanja. Nimalo lijepa slika treba priznati. Obrnuto. Daljim slijedom, ne postoje empirijski dokazi da je Hrvatska kroz djelovanje mehanizama europske parlamentarne ili predstavničke demokracije ostvarila gospodarski boljitak, blagostanje i društveno-politički napredak. Štoviše, stagnacija na gospodarskom planu, moralna kriza i nesigurnost odnosno lutanje vladajućih političkih čimbenika glede hrvatskih nacionalnih interesa, su pokazatelji da se radi o neprimjerenom/štetnom socijalnom, društvenom, gospodarskom i političkom eksperimentu koji ima krajnje negativan utjecaj na suvremenu Hrvatsku, ali i druge države sa sličnim karakteristikama. Osnovni prigovor ovakvom modelu ili konceptu je taj da je nacionalna državno-pravna i upravno-teritorijalna organizacija (drugim riječima, nacionalna država) temeljni okvir za zadovoljavanje zajedničkih odnosno nacionalnih interesa a ne vještačke nad-nacionalne organizacije kao što je na primer EU. Previše vezivati modernu hrvatsku državnu organizaciju za EU je jedna vrsta političkog daltonizma, dilentatizma i neiskustva (štetna), budući da predstavnici ovakvog vezivanja nisu u stanju ili ne žele prepoznati realne opasnosti za opstojnost nezavisne hrvatske države. Uostalom, sustav europske parlamentarne demokracije nije se do sada dokazao kao primjeren oblik neposredne narodne demokracije, premda se svi na njega pozivaju a naročito države u tranziciji u koje spada Hrvatska. Pitanje je da li vještačke zajednice i tvorevine, kao što je EU, mogu predstavljati i kvalitativan okvir za ostvarivanje neposredne (narodne) demokracije?

Zaključna razmatranja:

Parlamentarna i višestranačka demokracija, koja je u ustima mnogih, sama po sebi se nije dokazala kao stvarni oblik narodnog sudjelovanja u upravljanju zajedničkim poslovima ili skraćeno demokracija. Tranzicijskim državama kao što je Hrvatska ono je služilo/služi kao prelazni period izmedju komunističke i totalitarne diktature i uspostavljanja sustava u kojem su se otvorili procesi drugačijeg pristupa pitanjima sudjelovanja narodnih slojeva u politici i političkim procesima. Rasprava je pokazala značajan raskorak izmedju normativnog koncepta i prakse. Jasno je, a to je i bio ključni cilj ove rasprave, da se ukaže na nužnost promjene izbornog zakona kako bi se učinio primjeren interesima hrvatskih državljana i uskladio sa realnim stanjem/potrebama. Rasprava je dalje, pokazala da se u praksi ne može govoriti o tzv. narodnoj/neposrednoj demokraciji već o različitim oblicima tehnokratskog i birokratskog upravljanja i odlučivanja pod krinkom neposredne demokracije. Naravno, to nikako nije hrvatski fenomen, ali je interesantno da se na hrvatskom primjeru može zorno pratiti smanjenje narodne/neposredne demokracije i uspon tehno-birokratskog sustava upravljanja. Opravdano je govoriti o napuštanju izvornog modela/koncepta, hrvatske državnotvorne organizacije i ustrojstva. Objašnjenje treba tražiti dijelom u prilično neaktivnom odnosu pripadnika hrvatskog naroda prema politici/političkom procesu odlučivanja, koje je bilo na usponu početkom 90-tih godina. Može se slobodno govoriti o specifičnom hrvatskom fenomenu, o naime, prilično negativnom odnosu prema politici kao društvenoj i zajedničkoj djelatnosti upravnjanja zajedničkim poslovima. Još uvijek medju prosječnim pripadnicima hrvatskog naroda preovladava stav da je politika/politička aktivnost prljava, nečastiva i da u istoj učestvuju osobe i grupe koje su motivirane osobnim interesima/dobitak. Glede prijelaznog hrvatskog društva može se dokazati ovakva teza, posebno kada se radi o negativnoj selekciji ili odabiru osoba na značajnije funkcije u strankama i institucijama. Otuda postoji ili bolje rečeno, razvila se, svojevrsna odbojnost prosječnog Hrvata prema politici/političkoj aktivnosti. Početkom 90-tih godina, kao posljedica vanrednih okolnosti i vanjske ugroze, uspostavljen je nacionalni/društveni konsensus o nužnosti političkih promjena. Uistinu, od kraja 90-tih godina stvara se/stvorio se, prazan prostor koji je u medjuvremenu popunjen osobama i socijalnim grupama koje su u vremenu formiranja suvremene hrvatske države bile na suprotnoj strani/protivnici osamostaljivanja.

Onima koji su emotivno, idejno i ideološki, onima koji su formirani i imali pogodne društvene i političke privilegije/materijalne prednosti u starom sustavu, i koji su postepeno, kroz institucije (u skladu sa principima neo-kumunističke teorije i koncepta) preuzeli sve bitnije poluge i mehanizme suvremene hrvatske države. Otuda se koristi pojam “država u sjeni”, “duboka država”, kojima se simbolizira politička vlast koja nije utemeljena i koja ne proizilazi iz izvorno hrvatskih nacionalnih interesa. Ujedno, slojevi koji su predstavljali socijalnu i političku bazu za uspostavljanje suvremene hrvatske države, a koji su izvorno i interesno vezani za istu, su potisnuti na margine političkog zivota, što vlastitom krivnjom što djelovanjem političkih čimbenika koji duboko u sebi nose protu-hrvatsku ideju. Ovime je izloženo sociološko i politiloško objašnjenje opisanog fenomena/problema. Nu, u tom grmu leži zec. Suvremeno hrvatsko prijelazno društvo i državna organizacija pretpostavljaju temeljite reforme, misleći i na izborni proces, na svim razinama. Pretpostavka temeljitih reformi je spremnost/volja i suglasnost svih političkih aktera. Sudeći po svemu, ne postoji niti spremnost a niti volja dvije glavne političke stranke. Time je suvremeno prijelazno hrvatsko društvo, kratkoročno u najmanju ruku i ako se nastave opisani negativni procesi, i dugoročno, osudjeno na tumaranje i vrti se u krug kao pas koji pokušava uhvatiti rep. Ne smije se dakako biti previše kritičan budući da se radi o relativno novom i za hrvatske prilike prilično nepoznatom sustavu političkih vrijednosti. Istina, skrbništvo dvije glavne političke stranke nad mladom hrvatskom državom u posljednjih tridesetak godine nije polučilo značajnije pozitivne promjene. Ipak se može govoriti i o pozitivnim procesima i odredjenim reformskim promjenama. Nu, i pored sveg prigovora o nedovoljnom interesu za bavljenje politikom, Hrvati zaslužuju bolju/primjereniju državnu organizaciju i poštene/sa obrazom političare.

Literatura:

(1) Budući su izvori (literatura) brojni, navedeni su samo oni koji po osobnom gledištu podstiču znanstvenu inovaciju i predstavljaju drugačije promišljanje problema. Ujedno, Hrvatska teorijska literature o ovom predmetu je nedostatna a posebno empirijskog karaktera siromašna.

(2) “The new paradigm approach” – Paper prepared for the First Annual Conference of the Erasmus Academic network on Parliementary democracy in Europe (PADEMIA) Brussels 12-13 June,2014. Interesantno štivo glede pristupa ovim pitanjima.

(3) Interesantna su gledišta P. Vukašina u: Civilno društvo i demokratija, Beograd 2004, str.30-34. O osnovnim teorijskim pitanjima vidjeti: F. Aldoff: Zivilgeselschaft, Theorie and politische Praxis, Frankfurt/New York, 2005.

(4) Civilno je društvo prostor izmedju obitelji, vlade i tržišta gdje se ljudi udružuju radi promicanja zajedničkih interesa. (Interesantno štivo: Civilno društvo u procesu stjecanja povjerenja u Hrvatskoj i izgradnje partnersta s državom i drugim dionicama, Zagreb; 2005; str.13)

(5) Klaus von Beyme: Parliementary Democracy, Origin and funkcionality 1789-1999.3rd edition, Opladen/Wiesbaden 1999.

Prigovor:

(6) Glavni prigovor je u tome što je akademska zajednica zatvorena u sebe, posjeduje negativnu selekciju po uzoru na političke stranke i što je glavni kriterij znanstvene uspješnosti učestalost citiranja kao obliku znanstvenog konformizma. Ako se prihvati stav da znanstveno polje nije subject demokratskih pravila – istina je ono sa čime se slaže većina pripadnika – učestalost citiranja ne može biti nadomjestak za intelektualnu izvrsnost.

(7) Slično gledište zastupa prof. Smerdel: Rad pripremljen za znanstveni skup: Politička odgovornost, HAZU, Zagreb 2012.

Napomena:

 

(8) Pitanjem narodnih manjina bave se brojni izvori, ali ne u prirodom i karakterom utjecaja na definiranje hrvatskih nacionalnih interesa. Stiče se dojam da je ovo “tabu tema”za hrvatsku političku i društvenu misao.

(9) P. Mato: Učinci primjene razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1/2012, str.49-58.

(10) Interesantna gledišta mogu se pročitati u: Demokracija i postdemokracija, Institut za europske I globalizacijske studije, Zagreb,2013.

(11) Democracy in the European Parliement, University of California, Berkeley, 2005.Legislation from closed Chaambers – How (un) democratic is the UE, 16. May 2019.

(12) O ovome postoji obilje materijala. A Report by the Bertlsman Foundation found that Germany, Europe largest economy, benefited most in absolute terms from the single market, earning an extra 86 billion euros ($ 96 billion) a year because of it.