TEORIJSKI MODEL DRŽAVE U SJENI, piše dr. Ivica Ivo Josipović

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

TEORIJSKI MODEL DRŽAVE U SJENI

Metodološka skica

Uvodna riječ:

Moderna društvena i politička organizacija s jedne strane pretpostavlja sve masovnije sudjelovanje pripadnika različitih socijalnih grupa u širim društvenim i političkim aktivnostima a ujedno s druge strane pak odvija se paralelan proces porast uloge i značaja neformalnih ili interesnih grupa. Prvi se proces uobičajeno naziva demokratizacija pod kojoj se uglavnom podrazumijeva višestranački parlamentarni sustav dok se drugi proces označava kao duboka država, država u sjeni ili paralalni oblici upravljanja državnim poslovima. Štoviše, moderna društva odlikuje prisustvo oba procesa s time što se pojedine društvene i političke organizacije uglavnom razlikuju po stepenu izraženije prisutnosti jednog ili drugog procesa. Tamo gdje prvi proces ima prevagu, takve se društvene i političke organizacije primjereno nazivaju demokratskim a u onim pak u kojima prevagu imaju paralelni oblici i procesi kroz koje se odvija izvandržavno upravljanje, predstavljaju mješovite društvene sustave sa temeljnim organizacionim protivrječnostima. Metodološki promatrano, predmet države u sjeni – pojam kojem se priklanjam i koji ću nastojati objasniti – objektivno postoji, svi su svjesni da stvarno postoje posljedice – s jedne strane, i ujedno ne može se vidjeti, niti opipati budući da ne posjeduje stalnu strukturu i nisu mu primjereni trajni organizacioni oblici, niti postoji mjesto gdje se može locirati s druge strane. Sa gledišta socijalne, društvene i političke organizacije radi se o fantomskoj pojavi koja može poprimiti značajne razmjere, sposobna je mutirati i prilagodjavati se a kojima danas i sami svjedočimo. Otuda potreba da se skrene pažnja na ovo pitanje korištenjem metodološkog pristupa.

Osnovna hipoteza:

Metodološki promatrano, društvena i državno-politička organizacija ima dvije osnovne razine. Prva se tiče zvanične ili formalne organizacije kojom se obuhvataju legalne i legitimne – ovi pojmovi imaju različita značenja glede stvarnog odnosa prema ovim pitanjima, na primjer da li je odredjena politička vlast na kojoj se temelje državne ili zvanične institucije i stvarno takve prirode – državna tijela unutar kojih se odvija formalan proces raspravljanja i odlučivanja o državnim poslovima ili nacionalnim interesima. Druga razina medjutim podrazumijeva de facto postojanje i djelovanje neformalnih interesnih skupina koje utječu na sadržinu rasprave i prirodu donošenja odluka glede nacionalnih interesa. Ova druga razina se otuda primjereno može označiti kao država u sjeni. Ovo je opća karakteristika svih oblika društvene, državne i političke organizacije pa se otuda može na primjeren način upotrijebiti na analizu suvremenog hrvatskog društva. Glavna hipoteza se odnosi na pretpostavku da zapravo postoji povezanost te utjecaj – u nekim društvima veća ili manja – države u sjeni na sadržinu rada i praktično djelovanje formalnih institucija, zbog čega je primjereno govoriti o mješavitom modelu koji podrazumijeva povezanost i utjecaj neformalnih skupina interesno povezanih sa državnim ili zvaničnim organima. Dalje, budući se radi o polu-tajnom obliku interesnog povezivanja vrlo je teško pretpostaviti odgovarajuće iskustvene podatke putem kojim se onda može pratiti i mjeriti odnos dva modela upravnjanja, jednog koji se naziva formalna državna organizacija a drugog koji predstavlja neformalni vid državnog ustrojstva. Dakle, pretpostavka je, kada se radi o hrvatskom predmetu istraživanja, da je primjereno govoriti o mješovitom modelu socijalne, društvene i državno-političke organizacije. Primarni zadatak ovog rada je prepoznavanje i opis osnovnih elemenata metodološkog modela funkcioniranja onoga što smo naveli kao država u sjeni u skrećenom obliku – premda se radi o složenom fenomenu koji ima više strana ili razina – prikladan bilo kojem – pa tako i hrvatskom – obliku društvene i političko-državne organiziranosti. Dakako da pojedinačni model podrazumijeva odredjene posebnosti ili različitosti što nužno upućuje na potrebu definiranja posebnog metodskog pristupa i tehnika istraživanja ovog predmeta. Svakako, formalno je pitanje da li ovaj fenomen postoji u suvremenom hrvatskog društvu. Bez sumnje da smo svjedoci modernog apsolutizma koji se izmedju ostalog predstavlja kroz paralelnu državu ili državu u sjeni te je cilj ovog rada da dokaže opravdanost upotrebe ove sintagme.

Pojam “država u sjeni”:

Ovaj pojam se u semantičkom smislu često označava kao duboka država, interesno povezivanje ili neformalne skupine, premda kada se radi o sadržinskom smislu, ona je uistinu jedna te ista te se pod pojmom “država u sjeni” – za koji smatram da na prikladan način izražava prirodu i karakter ovog fenomena – glede temeljne metodološke pretpostavke, podrazumijeva postojanje i odgovarajuće djelovanje osoba i socijalnih grupa ili interesnih krugova koje istovremeno pripadajući zvaničnim ili formalnim državnim institucijama uspješno, shodno pripadnosti odredjenim interesnim grupama neformalnog karaktera, utječu na proces rasprave i sadržinu donesenih odluka zvaničnih organa. Uobičajeno je njihovo formalno pripadanje formalnim tijelima ali istovremeno takve osobe i krugovi predstavljaju jezgro ili okosnicu neformalnih interesnih skupina zbog čega se dešava da temeljem sjedinjavanja u jednoj osobi formalnih i neformalnih ovlaštenja odnosno pripadanja, mogu uspješno – glede stupnja utjecaja – djelovati na formalne procese rasprave i odlučivanja. Ovako opisan pojmovno-metodološki pristup predstavlja bitnu novinu te ono nije niti prisutno unutar postojeće društvene i politološke discipline, koje uostalom ne posvećuju dovoljno pažnje ovom fenomenu što je neprihvatljivo uzimajući u obzir stvarni utjecaj na procese rasprave i odlučivanja. Stoga ovaj rad predstavlja doprinos odnosno prilog teoriji interesnog ili neformalnog udruživanja sukladno odredjenim ciljevima.

Metodološke odlike pojma:

Metodološko istraživanje predmetnog pojma ima prevashodno teorijsko značenje budući da je praktično ili terensko istraživanje ili ispitivanje ograničeno elementima tajnosti, prikrivanja, socijalne i političke mimikrije i skretanja pažnje sa ovog predmeta. To je sasvim razumljivo uzimajući u obzir prirodu ovog društvenog i političkog fenomena te brojne negativne karakteristike vezane za način ostvarivanja neformalnih funkcija budući da predstavlja oblik paralelne ili pseudo-državne neformalne organizacije i stoga je za očekivati da se onemogućava primjereno iskustveno istraživanje naznačenog predmeta. Država u sjeni ili paralelna pseudo-državna neformalna organizacija usko je povezana sa formalnom ili zvaničnom, te se može pratiti kao jedna od pratećih negativnih ali ujedno prirodnih posljedica, ukupnog procesa nacionano-državne organizacije. Naime, nesavršenost i neefikasnost zvanične državne organizacije stvara dovoljno prostora za nastanak interesnog povezivanja i djelovanje osoba i krugova povezanih zajedničkim interesima, prema kojima je to jedan od načina korekcije neefikasnosti zvanične državne hijerarhije. Ima u tome istine ali je glavni prigovor da se ovakvim oblikom interesnog povezivanja nastoje ostvariti posebni ili pojedinačni interesi koji nisu, po pravilu, sukladni općim ili nacionalnim. Za razliku od tajnih oblika interesnog povezivanja koja su usko povezana sa protudržavnim aktivnostima i ciljevima, kada se radi o fenomenu odnosno modelu države u sjeni, bitna odlika su polu-javni oblici organizacionog djelovanja jer se umnogome preklapaju sa djelovanjem interesnih grupa ili udruga koje pripadaju tzv. civilnom društvu a koje su organizaciono promatrano legalne i priznate. Stoga je otežano prepoznavanje odlika države u sjeni budući da se kroz socijalnu i političku mimikriju nastoje prikazati kao civilne udruge. Metodološki promatrano vrlo je teško ustanoviti prihvatljive pristupe i instrumente za razlikovanje postojanja i djelovanja oblika države u sjeni i civilnih udruga budući se vrlo često funkcije države u sjeni upravo ostvaruju unutar civilnih udruga koje predstavljaju sastavni dio modernih društava. Uostalom, pitanje uloge civilnih udruga predmet je različitih stanovišta. S toga stanovišta dakle se država u sjeni može primjereno promatrati kao šira interesna grupa polu-javnog karaktera.

Elementi teoriskog modela države u sjeni:

Prvi elemenat ili karakteristika ovog modela se odnosi na pojam neformalni oblici djelovanja. Složenost socijalne i društvene povezanosti podrazumijeva postojanje brojnih i vrlo često protivrječnih interesa ili na hrvatskom jeziku koristi a kada se radi o naciji i nacionalnoj državi to se ispoljava s jedne strane kroz postojanje objektivnih interesa koji su primjereni većem dijelu nacionalnih pripadnika ili nacionalnih interesa dok ujedno postoji jedan dio interesne oblasti koja se vezuje za interese koji su sukladni pojedinačnim socijalnim grupama ili krugovima. Dakako da bogatiji posjeduju posebne interese u usporedbi sa običnim osobama kao što je normalno da intelektualni krugovi imaju vlastite interese. Medjutim, postoji kategorija općih ili nacionalnih interesa ili koristi koje su sukladne velikoj većini pripadnika nacionalne grupe i ujedno postoje posebni ili specijalni interesi koji su sukladni nekim socijalnmim grupama. Upravo se na tome temelji metodološki promatrano, potreba da se na odredjene načine povežu pripadnici socijalnih skupina kojima su primjereni posebni ili specialni interesi. Oblik organizacije koji je ovim grupama primjeren se uobičajeno označava kao neformeni oblici interesnog povezivanja koji ima za cilj pojedinačne ili posebne interese staviti u istu ravan sa nacionalnim. Iz tog razloga se ovo promatra kao prvi elemenat ili karakteristika teorijskog ili metodološkog modela države u sjeni. Razvidno je svakako postojanje posebnih interesa koji su primjereni nekim socijalnim skupinama kao i nužnost da se ovi interesi povežu i predstave kao opći odnosno nacionalni. Neformalni oblici povezivanja i udruživanja oduvijek su prateća pojava socijalne i društvene a kasnije i političke organizacije te ne čudi nastojanje da se oduvijek javlja potreba za uspostavljanjem uporedo sa formalnom organizacijom i neformalna. Kao takva, ona predstavlja de facto oblik društvene organizacije koji postoji uporedo ili paralelno sa formalnom i kao takva je djelimično priznata ovisno da li je spremna prihvatatiodredjene formalne oblike organiziranosti. Na primjer, ukoliko se pripadnici nekih socijalnih skupina interesno organiziraju u obliku civilne udruge onda se može govoriti o obliku formalne organizacije premda je osnovno pitanje izvor finansiranja kao i svjetonazorski stavovi. Metodološki promatrano, tamo gdje su izraženije protivrječnosti izmedju nacionalnih i pojedinačnih interesa, postoje brojniji razlozi za ispoljavanje namjera za neformalne strukturne odnose, i obrnuto. Budući je glavna aktivnost usmjerena ka izražavanju i prihvatanju pojedinačnih ili specijalnih interesa, ne čudi da se glavna pažnja pripadnika neformalnih struktura okreće ka formalnim ili zvaničnim državnim institucijama. To vodi ka prepoznavanju drugog elementa teorijskog modela države u sjeni a odnosi se na pripreme za odlučivanje formalnih institucija. Pripreme za proces odlučivanja obuhvataju primjerenu mjerljivost stavova različitih sociajalnih skupine prema odredjenom pitanju. Uglavnom, onda kada velika većina pripadnika nacinalne skupine dijele ista ili približna gledišta glede odredjenog pitanja, smatra se da je obavljena faza pripreme za odlučivanje o nekom pitanju. Takve odluke otuda imaju legitimitet budući su donesena temeljem suglasnosti većina pripadnika nacionalne skupine. Neformalne skupine ili neformalne strukture države u sjeni nastoje se na odgovarajući način uključiti u prvu fazu odlučivanja na taj način što će preko osoba i krugova koje uporedo pripadaju neformalnim državnim strukturama ili država u sjeni, kao i pripadanjem zvaničnim državnim strukturama, ostvariti stanoviti utjecaj na predlaganja i izglasavanje odluka koje se mogu smatrati interesima države u sjeni. Treći elemenat ovog modela podrazumijeva formalne ili znanične organe i institucije u čiji rad su uključene osobe i krugovi koji pripadaju različitim socijalnim skupinama. Osnovno sredstvo djelovanja države u sjeni se odigrava preko osoba i krugova koji pripadaju s jedne strane formalnim tijelima i institucijama a izvorno, misli se na prirodu interesa, pripadaju neformalnim skupinama ili državi u sjeni. Personalna unija je temeljna pretpostavka ostvarivanja utjecaja države u sjeni budući je osoba koja izvorno pripada državi u sjeni pogodna za ostvarivanje njenih interesa jer posjeduje formalni legitimitet da predstavlja druge pred zakonom. Dakle, formalne ili zvanične institucije su mjesto gdje se otvara i odvija proces formalnog predlaganja odredjenih odluka – koje su prethodno raspravljene unutar centara države u sjeni – te je zadatak onih koji predstavljaju personalnu uniju da slijede naputke predstavnika države u sjeni koji su ujedno predstavnici državnih ili zvaničnih institucija. Kada se radi o strukturi pripadnika personalne unije, uglavnom se radi o visokoobrazovanim osobama sa značajnim formalnim kvalifikacijama koje, kada se radi o formalnoj organizaciji, zauzimaju značajna mjesta u hijerarhiji tehno-birokratskog sustava upravljanja. To mogu biti predstavnici državnih preduzeća, državnih javnih ustanova, predstavnici u europskim tijelima ili članovi izvršne i zakonodavne vlasti. Otuda potiče ogromna moć države u sjeni koja se upravo temelji na sposobnosti ulaska u zvanična tijela i djelovanja prelo legalno izabranih predstavnika. Ujedno, to pokazuje o kakvoj se pojavi radi što mnogo autori opisuju kao hobotnicu. U odredenim točkama državu u sjeni je primjereno uporedjivati sa mafijom s time što je država u sjeni razradjeniji sustav indirektno prisutan unutar zvaničnih tijela kojim se prikrivaju neformalne interesne grupe te ističu formalne strukture. Pripadnici države u sjeni ne posjeduju formalne oblike medjusobne komunikacije već se ono odvija kroz neformalne razgovore, susrete, kućne posjete, godišnje odmore temeljem bliskosti ideoloških, svjetonazorskih i političkih stajališta. Kroz te susrete se odvija neformalni proces utvrdjivanja osnovnih predmetnih pitanja i predlaže na koji način treba djelovati da se predmetni interesi prenesu na dnevni red formalnih organa. To podrazumijeva da su jedne te iste osobe predstavnici obe strukture što objašnjava kako se može desiti da pitanja koja se raspravljaju na neformalnim susretima i sastancima, nalaze svoj put ka dnevnom redu formalnih organa. Iz tog razloga se pod pojmom država u sjeni sa metodološkog stajališta podrazumijeva model suradnje koji obuhvata kako neformalne tako i formalne oblike društvene organizacije, budući da drugačije shvatanje ovog fenomena podrazumijeva odsustvo suradnje sa formalnim tijelima.

To je ujedno ključni razlog za fantomski karakter ovog fenomena te krupne probleme u mjerljivosti utjecaja države u sjeni na rad zvaničnih organa. Novi elemanat teorijskog modela države u sjeni uključuje povezanost nekih crkvenih krugova sa oblicima ostvarivanja neformalnih funcija ovakve grupe. Nedvojbeno da se strategija crkvene politike značajno promijenila uključujući teološku dogmu. Ova se promjena ogleda u postepenom napuštanju koncepta duhovnosti koji podrazumijeva djelovanje po osobnoj savjesti i kritički odnos prema različitim pojavama sa novim konceptom crkvene svjetovnosti koji podrazumijeva crkveni aktivizam ili subjektizivam glede nekih svjetovnih ili državnih poslova. Ukratko, moderna Katolička crkva se priklanja modelu prihvatanja ili ne dovodjenja u sumnju nekih rješenja koja su duboko protivrječna umjesto da se kritički odnosi prema istim ne čineći pri tome nikakve ustupke glede obredne prakse. Kao posljedica prihvatanja modermog crkvenog koncepta dolazi do nekih značajnijih ceremonilajnih promjena i prihvatanja stajališta koja nemaju kako znststveno pa tako i teološko obrazloženje. To upućuje na pretpostavku da neki crkveni poglavari ili osobe koje zauzimaju visoka mjesta u crkvenoj hijerarhiji pripadaju neformalnim strukturama ili državi u sjeni, što zorno objašnjava pitanje kako se desilo da crkveni krugovi prihvataju neka stajališta koja su protivrječna izvorno teološkom učenju. Razlog se nalazi u navedenoj personalnoj uniji koja omogućava da se odluke ili prijedlozi predstavnika države u sjeni onda predstavljaju kao crkveni. Svakako, vjernici nisu u praktičnom smislu ovce kojima se može muntati kako se hoće, budući i medju njima postoje kritičke i odgovorne osobe koje jasno uočavaju promjenu crkvene politike kao i sve izraženije pristajanje vrha crkvene hijerarhije uz model države u sjeni. Stiče se dojam da su visoko pozicionirani crkveni dostajstvenici više zainteresirani za pitanja materijalnog nego duhovnog karaktera. Ovoga puta se, za razliku od dosadašnjeg opisa koji se odnosi na utjecaje predstavnika države u sjeni na formalna državna tijela, radi o njihovom utjecaju na crkvene strukture što predstavlja značajnu novinu u pogledu dosadašnjih iskustava u pogledu funkcioniranja države u sjeni. To nedvojbeno pokazuje da su odredjeni crkveni krugovi, po pravilo na vrhu crkvene strukture, direktno – kroz takozvanu personalnu uniju – ili indirektno – kroz odsustvo kritičkog odnosa prema neformalnim oblicima društvene i političke organizacije – uključeni u funkcioniranje države u sjeni kojoj je uostalom i namjera da se proširi na sve društvene oblasti te da značajni predstavnici takvih struktura ne prakticiraju kritički odnos prema ovakvoj fantomskoj pojavi koja o svojoj prirodi predstavlja negativnu opću pojavu. To zorno pojašnjava kako se može desiti da Crkva nema temeljitiju primjedbu glede operacionalnog djelovanja države u sjeni, te zašto vlastito djelovanje prilagodjava takvoj politici. Razlog tomu leži u de facto postojanju svjetske ili globalne države u sjeni koja se na primjeren način može istraživati na primjeru EU i pojedinih članica, uključujući Hrvatsku. Globalna ili svjetska država u sjeni se uobičajeno naziva globalističkim pokretom ili projektom čiji je cilj denacionalizacija nacionalnih država i postepenom prenošenju elemenata narodnog ili državnog suvereniteta na nadnacionalna tijela kao što je na primjer Svjetska zdravstvena organizacija ili Svjetski ekonomksi forum ili EU Vijeće kao prototip buduće globalne države u sjeni. To su mjesta gdje se raspravlja, odlučuje i daju smjernice kako djelovati sukladno dugoročnom planu. Dakle, metodološki pristup ovom fenomenu omogućava uvodjenje kategorije svjetske ili globalne države u sjeni koja u našem vremenu ostvaruje stanoviti utjecaj na ostale čimbenike koji bez propitivanja – a temeljem koncepta straha i neizvjesnosti od nepoznatog – sprovode odredjene politike. Pripadnost globalnoj državi u sjeni odredjena je količinom finansijskih sredstava, posjedovanjem sredstava javnog priopćavanja i utjecaju preko društvenih mreža ili drugim riječima posjedovanju mutiranog krupnog kapitala. Osnovni zadatak takvog oblika neformalnog organiziranja je zaštita vlastitog kapitala i onemogućavanje svih čimbenika kojima se sprečava njegov slobodan protok i ostvarivanje profita po svaku cijenu. Daljna karakteristika modela države u sjeni su vanjski utjecaji. Do sada se radilo o odnosima utjecajima koji imaju unutarnju odliku imajući u vidu da dolaze od čimbenika unutarnje politike. Ne dovodeći u pitanje konstataciju da je zavisna i uvjetovana unutarnja i vanjska politika de facto obilježje suvremene hrvatske državne organizacije to upućuje na izvore odnosno uzroke zašto se više ne može govoriti o nezavisnoj i samostalnoj unutarnjoj i vanjskoj politici. To se uglavnom podudara sa pristupanjem Hrvatske članstvu EU te otuda treba istražiti kako se desilo da se značajno i u negativnom smislu promijene odlike državne organizacije. Metodološki promatrano, postoji povezanost izmedju predstavnika države u sjeni sa sjedištem u Hrvatskoj sa odgovarajućim tijelima neformalne prirode koji se nalaze izvana i uglavnom su smješteni u blizini formalnih institucija EU.

Kao što se može govoriti o postojanju paralelnih struktura unutar Hrvatske isto tako se može istraživati postojanje takvih struktura unutar EU. Nema dvojbe da neformalne strukture ili interesne grupe neformalne organizacije presudno utječu na definiranje političke strategije EU a koje su opet povezane sa nekim globalnim neformalnim centrima. Otuda se zapaža model koji podrazumijeva postojanje neformalnog ali interesno ustrojenog centra iz kojeg se daju naputci nižim neformalnim centrima, što govori o postojanju jasne koordinacije izmedju viših i nižih neformalnih struktura. To se može predstaviti u obliku piramide gdje njen vrh predstavlja mjesto gdje se donose odluke ili naputci koje se zatim rasprostiru na niže strukture sve do baze. A bazu predstavljaju nacionalne države i njeni izvršni organi odnosno pojedinačne države u sjeni. Na ovoj se razini pokazuje u kojoj mjeri je svjetska ili globalna država u sjeni postala utjecajna na formalne oblike državne organizacije te u kojoj mjeri su odluke zvaničnih organa izraz naputaka neformalnih skupina. Na takvim točkama štoviše prevagu imaju odluke ili preporuke predstavnika države u sjeni kako na globalnoj tako i nacionalnoj razini. Različito od tajnih društava, ovakvi oblici neformalne organizacije sve više izlaze na svjetlost dana i stoga je potrebno pojasniti sličnosti i razlike izmedju države u sjeni i interesne grupe s jedne strane i civilnih udruga s druge. Interesno organiziranje predstavlja sastavni dio političkog sustava kojim se ostvaruje povezivanje osoba i krugova temeljem zajedničkih ili približnih interesa. Stoga ono predstavlja legitimni oblik interesnog povezivanja korištenjem predvidjenih oblika djelovanja. Bitna razlika izmedju države u sjeni i interesnog organiziranja je sadržana u prikrivenosti ili odsustvu javnosti o radu i djelovanju. Uglavnom se o djelovanju države u sjeni ne zna previše izuzev nagadjanja, sumnji ili pretpostavki, dok kada se radi o interesnom organiziranju ono je uglavnom dostupno široj javnosti. Otuda i konstatacija da država u sjeni predstavlja polu-tajni oblik organizacionog djelovanja. Kada se radi o civilnim udrugama one se takodjer svrstavaju u legitimne oblike društvene i političke organizacije koje uglavnom djeluju na osnovu sredstava iz proračuna te mogu predstavljati sastavni dio postojeceg političkog sustava. Uglavnom formalne državne strukture nastoje finansirati civilne udruge koje doprinose održavanju odnosa koji su sukladni političkim strankama koje u datom vremenu ostvaruju političku vlast. Ujedno, zapaža se porast uloge stranog finasiranja odredjenih civilnih udruga što onda upućuje na zaključak da se dešava odredjena strateška promjena u načinu djelovanja države u sjeni. Onda kada njeni predstavnici mogu ostvarivati odgovarajući utjecaj na rad i djelovanje civilne udruge, tada dolazi do praktične simbioze države u sjeni i civilne udruge koja je tada sposobna da djeluje kao predstavnik države u sjeni. Stoga su civilne udruge ponekad učinkovitije glede utjecaja na rad državnih organa nego kada se radi o interesnim grupama. Posebno se time naglašava uloga vanjskih izvora finansiranja i utjecaji globalne države u sjeni. Nedvojbeno da se radi o kompleksnim i na raznim razinama isprepletanim odnosima izmedju predstavnika države u sjeni i predstavnika zvaničnih organa a čitava slika postaje složenija kada se ima u vidu politička korupcija unutar državnih institucija.

Stoga je u suvremenim uvjetima teško odrediti pozadinu pojedinih odluka i u kojoj mjeri su takve odluke zaista rezultat rada zvaničnih institucija. To ima naročiti značaj glede nacionalnih interesa. Navedeni metodološki pristup omogućava spoznaju da se kroz mješoviti model države u sjeni ili paralelne, prije svega nastoji umjesto nacionalnih interesa predstavljati pojedinačni ili interesi koji su sukladni predstavnicima paralelne države. Primjera radi, finansiranje zelenih politika – što praktično predstavlja indirektni oblik miješanja u unutarnje poslove država članica budući se propagira koncepcija denacionalizacije nacionalnih država i gušenje odnosno predstavljanja nacionalnih osjećaja kao oblika negativnog nacionalizma – unutar država članica EU može predstavljati klasičan primjer na koji način djeluje država u sjeni na širem prostoru. Nedvojbeno da je srž ovakve politike nastojanje da se posebni interesi predstavljaju kao nacionalni premda su oni suštinski protivrječni nacionalnim. Formalni oblici djelovanja EU institucija ne govore otvoreno o planovima denacionalizacije premda se na terenu, zahvaljujući mehanizmima djelovanja države u sjeni na regionalnom planu – ne govori se o pojedinačnim državama već o regionima kojima one prema njihovom shvatanju pripadaju, što predstavlja verbalni vid denacionalizacije – upravo sve čini da se u pučanstvu stvori predstava o pozitivnim učincima jednog plana kojim se nacionalna država zamjenjuje sa nadnacionalnim i u kojem se nacionalni koncept zamjenjuje konceptom multi-kulturalizma. Nesumljivo da su predstavnici hrvatske države u sjeni ili paralelne, imajući u vidu njihove svjetonazorske i ideološke poglede, upravo prijemčivi da sudjeluju u ostvarivanju ovog plana na terenu. Imajući u vidu da su njihova svjetonazorska i ideološka stajališta projugoslovenska – a budući da je srpski negativni nacionalizam u ideji i pokretu jugoslovenstva pronašao pogodno sredstvo za realizaciju projekta Velika Srbija – ne čudi što hrvatski predstavnici paralelne države sve čine da umanje izvorne funkcije nacionalne države i čine ogromne napore – što je rezultiralo u stanovitim uspjesima – da se uspostavi, ponovno i ne uvažavajući povijesna iskustva, nekakav oblik političke zajednice u kojoj će srpski interes naravno biti preovladjujući. Takva se namjera i sukladna aktivnost primjereno označava kao djelovanje domaće pete kolone dakako uz značajnu povezanost, naročito finansijsku, stranih čimbenika. Pa je onda teško predočiti tri ozbiljna razloga ili dokaza pozitivnog utjecaja članstva Hrvatske u EU imajući u vidu da se upravo proces denacionalizacije zorno prati od prvih faza članstva a najočitije se ispoljava u oblasti državnog ili narodnog suvereniteta. Stupanj prenosivosti državnog ili hrvatskog suvereniteta na nadnacionalna tijela zorno svjedoči o stupnju i procesima denacionalizacije. Praktično to znači da je neupitna činjenica da je jedan dio narodnog suvereniteta – koji je po samoj definiciji neprenosiv i pripada hrvatskom pučanstvu ili njegovim legalno izabranim predstavnicima – već prenesen sa hrvatskog Sabora na nadnacionalna tijela EU što se može smatrati znašajnim uspjehom države u sjeni ili paralelne koja uistinu nema suparnika budući da su predstavnici zvaničnih državnih tijela ujedno predstavnici paralelne države. U klasičnoj teoriji države ta se pojava označava kao nacionalna izdaja ili izdaja nacionalnih interesa. Dakle, sastavni dio paralelne države čine fenomeni djelovanja pete kolone i nacionalna izdaja što zorno svjedoči o stanju u kojem se nalazi suvremena hrvatska državna organizacija i praktičnoj prevazi, kada se radi o sredstvima javnog priopćavanja i djelovanju nekih civilnih udruga, modela paralelne države nad zvaničnom državnom strukturom. Na kraju treba pojasniti pojam neformalne organizacije. Ukoliko se pod organizacijom podrazumijevaju različiti oblici povezanosti i odnosa izmedju različitih razina struktura, onda se za neformalnu organizaciju može ustanoviti odsustvo stalnih ili normativno uredjenih oblika suradnje i odnosa koji se zamjenjuju sa prakticiranim ili stvarnim odnosima koji su utemeljeni na bliskosti ili sličnosti svjetonazorskih ili ideološko-političkih stajališta. Odsustvo normativne strane upravo onemogućava primjereno terensko ispitivanje a s druge strane omogućava prikriveno djelovanje sukladno usmenim dogovorima koja dakako imaju normativnu utemeljenost u nekim općim pripcipima ili načelima kao što je na primjer norma političke korektnosti i model multikulturalizma. Prem tome, premda ne postoji normativna organizaciona struktura, u praksi su prepoznatljivi različiti oblici medjusobne interesne povezanosti koja se često ostvaruje kroz i unutar zvaničnih državnih institucija. Uostalom, po svemu sudeći da odsustvo normativne organizacije doprinosi uspješnijem djelovanju budući da takve aktivnosti nisu izložena kritici i pritiscima šire javnosti a kroz sredstva javnog priopćavanja se predstavljaju kao politika zvaničnih državnih organa.

Ključna karakteristika ovog fenomena koji ima više strana je isprepletanost različitih oblika odnosa izmedju neformalnih i formalnih struktura što otežava njegovo istraživanje i ujedno doprinosi socijalnom, društvenom i političkom tipu kameleonstva. Posljednje pitanje vezano za ovaj predmet se odnosi na osnovnu prirodu ovog fenomena. Suštinski se radi o negativnoj pojavi koja ima različite pojavne oblike od kojih se posebno naglašava politički. Izreći konstataciju da se radi o pratećoj socijalnoj i društveno-političkoj pojavi nije dovoljno ukoliko se ne naglasi stalna namjera da se ukupna društvena organizacija prenese sa zvaničnog na nezvanični kolosijek što onda otvara mogućnost ispoljavanja interesa osoba i grupa koje po prirodi stvari nikada ne mogu predstavljati opće interese. Uostalom, neformalni oblici socijalne i društvene organizacije mogu ponekad imati značaj političkog korektiva – primjer socijalnih i političkih pokreta za nacionalno oslobodjenje – ali ne smiju prijeći granicu preko koje se nacionalni interesi poistovjećuju sa posebnim ili pojedinačnim.

Osnovne karakteristike hrvatskog modela:

Svakako je neupitno postojanje ovog fenomena na hrvatskoj društvenoj i državno-političkoj sceni. Osnovni opis ovog fenomena, koji je uglavnom primjeren svakom praktičnom obliku društvene i političke organizacije, glasi: suvremena hrvatska državna organizacija se može, temeljem praktičnih odnosa, označiti kao polu-nezavisna i polu-samostalna sa prisutnosti elemenata kolonijalnog statusa glede vanjskih čimbenika a prije svega EU integracionih procesa i modernog njemačkog gospodarskog i političkog ekspanzionizma. Dalje, državni Sabor predstavlja instituciju i mjesto gdje je dopušteno baviti se raspravama – ali o ograničenim pitanjima – i čiji pripadnici sudjeluju u usvajanju odluka koje su unaprijed raspravljane i pripremljene unutar neformalnih struktura koje se uobičajeno nazivaju državom u sjeni ili paralelnom a koje su smještene kako unutar Hrvatske tako i užem i širem okruženju. Djelokrug rada izvršnih tijela, a prije svega Vlade, neposredno je uvjetovan utjecajima i naputcima kako formalnih tako i neformalnih struktura u okruženju. Centralna Vlada EU de facto utvrdjuje djelokrug rada izvršnih tijela u svim zemljama s tom razlikom da kada se radi o hrvatskom modelu izostaje ozbiljniji kritički odnos te stoga postoji izrazita protivrječnost planiranih politika i hrvatskih specifičnosti. Ujedno, kao posljedica prezaduženosti prema medjunarodnim finansijskom institucijama i stranim bankarima, utjecaj kako formalnih tako i neformalnih monetarnih predstavnika je izrazito veliki što opravdava kvalifikaciju državne organizacije kao dužničke što je još jedan dokaz o značaju uloge države u sjeni. Na temelju ovakvih gledišta može se zaključiti da je država u sjeni u suvremenim uvjetima preovladjujuća. Razvidan je odlučujući utjecaj paralelne države koja je zatim pod presudnim utjecajem vanjskih čimbenika. Ova konstatacija je od presudnog značaja za objašnjenje karakteristika hrvatskog modela. Stoga opisani i praktični model sadržava dvije ključne karakteristike. Prva se odnosi na djelovanje pete kolone a druga na izdaju hrvatskih nacionalnih interesa.

Zaključak:

Nedvojbeno da je primjereno govoriti o de facto postojanju i djelovanju države u sjeni unutar suvremene državne organizacije što je, imajući u vidu različite oblike socijalne i političke mimikrije, teško mjerljivo i empirijski dokazivo. Uspostavljanje odgovarajućeg metodološkog prilaza stoga predstavlja osnovni zadatak u istraživanju ovog predmeta. Kada se radi o bitnim karakteristikama hrvatskog slučaja, on ima pseudo-proeuropske i prosrpske (jugoslovenske) odlike što zorno svjedoči o antihrvatskoj usmjerenosti. Onda ne čudi sa kolikim teškoćama se odigrava proces izgradnje suvremene državne organizacije budući da paralelno djeluju neformalne strukture koje vodu usmjeravaju na svoj mlin. Ideološka pozadina ovog fenomena je neomarksističko učenje o ukidanju nacije i nacionalne države i uspostavljanju nadnacionalnih institucija a svjetonazorski je blizak tzv. globalističkom konceptu i modernoj normi političke ispravnosti odnosno modernom apsolutizmu. Premda se u srži zapravo sadrži namjera o očuvanju postojećih odnosa, sprečavanju demokratskih reformi – posebno kada se radi o svjetonazorskim pitanjima i izbornom sustavu – te zaštiti vlastitih interesa koji su predstavljeni u obliku privatnog i mutiranog kapitala. Proizilazi da nije pitanje da li postoji država u sjeni ili paralelna, već je smisleno pitanje o tome do kojeg stupnja je takva neformalna organizacija preuzela neke od funkcija izvorne državne organizacije. Brojčano je teško izraziti ali se u opisnom smislu može govoriti o, kada se radi o nekim socijalnim, društvenim i političkim odnosima, već danas izraženoj dominaciji parelelnih oblika organizacije nad zvaničnim. Nu, temeljna konstatacija glasi da je naime suvremena Hrvatska u stanju svjetonazorske i ideološko-političke okupacije te da je praktično djelovanje države u sjeni ključni dokaz stupnja okupiranosti društvene i političke organizacije. Hrvatska država u sjeni je uglavnom loša kopija globalne države u sjeni.