TEORIJA POLITIČKOG UDRUŽIVANJA, piše Ivica Ivo Josipović, Melbourne, Australija

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

TEORIJA POLITIČKOG UDRUŽIVANJA

(Metodološka skica)

Uvodne napomene:

Izuzev kratkih vremenskih perioda, postojanje hrvatske nacije i državne organizacije je povezano sa političkim oblicima povezivanja ili udruživanja sa drugim odnosno susjednim nacijama i državnim tvorevinama. One su imale odlike državne povezanosti preko zajedničkih institucija. Prvi oblici jasnog političkog povezivanja odnosno udruživanja su zabilježeni sa Venecijom, zatim sa Madjarskom, Austrijom i Srbijom kroz dvije Jugoslavije. Isto tako se može, na temelju postojećih iskustava, ustvrditi da članstvo Hrvatske u EU, kao prevashodno političko udruživanje, dominantno nosi negativne posljedice. Za metodološke potrebe neophodno je pojmovno razgraničiti sintagme političko udruživanje i savezništvo. Pojam političkog savezništva prevashodno ima odlike vojnog povezivanja izmedju pojedinih država što svakako uključuje i različite vidove političkog. Primjera radi, politički savezi u Drugom svjetskom ratu imaju osnovni vojni karakter a zatim politički. Za razliku od ovog oblika povezivanja, političko udruživanje se uglavnom i prevashodno utemeljuje na političkim odnosima država što svakako podrazumijeva obveze i prava odnosno političko djelovanje tijela i organa koja imaju nadredjenu ulogu prema državama članicama. Glede političkog savezništva Hrvatska je uključena u NATO savez kao preovladjujuće vojni savez a ujedno je kroz članstvo u EU ostvarila političko udruživanje koje predstavlja osnovni predmet ove analize. Ovo je svojevrsni presedan budući da je po prvi puta Hrvatska neposredni subjekt kako političkog ili vojnog saveza tako i političkog udruživanja.

Polazna hipoteza:

Svi dosadašnji oblici političkog udruživanja, uključujući članstvo Hrvatske u EU, predstavljaju prvo, institucionalni okvir za realizaciju drugih interesa, i drugo, niti jedan poznati model, uključujući suvremeno političko udruživanje sa EU, nisu vodili računa o primarnim hrvatskim nacionalnim interesima. Stoga se svi dosadašnji oblici mogu ocijeniti kao empirijski oblici negacije izvorno hrvatskih nacionalnih interesa. Bilo koji oblik političkog udruživanja koji podrazumijeva odstupanje od izvorno hrvatskih nacionalnih interesa predstavlja negativan fenomen glede unutarnje i vanjske politike. Nedvojbeno da političko udruživanje sveukupno promatrano i sa aspekta hrvatskih nacionalnih interesa, ima negativno djelovanje kako na razvoj nacije, nacionalnih interesa i državne organizacije. Dakako, kada se gleda na dugoročnoj osnovi svi dosadasnji oblici političkog udruživanja su po svom karakteru negativni premda kada se gleda sa kratkoročnog aspekta ponekad se može činiti da su učinjene pozitivne promjene što je samo varka budući i takve na prvi pogled pozitivne karakteristike imaju s dugoročnog aspekta negativnu prirodu. Povijesna pouka treba da predstavlja solidnu osnovu za naredne generacije da se okanu bilo kakvih vidova političkog udruživanja odnosno da se osnovna aktivnost usmjerava ka gospodarskim oblicima povezivanja sa drugim subjektima što predstavlja izvorno hrvatski nacionalni interes.

Osnovni metod:

Kritičko preispitivanje kako svih dosadašnjih oblika kroz koje se manifestiraju različiti oblici političkog udruživanja uporedo sa korištenjem komparativne ili interdisciplinarne metode. Teorijska apstrakcija multidisciplinarnog karaktera, a nadasve političke djelatnosti, omogućava da se uoče neke krupne točke koje odredjuju dešavanja unutar odredjenih vremenskih perioda te da se eliminiraju sporedni čimbenici i glavna pažnja posveti onima koji odredjujuće utječu na sam predmet istraživanja. Radi se o znanstvenom pristupu golemom vremenskom periodu u najmanju ruku od vremena stvaranja prvih oblika nacionalne organizacije pa preko državne što podrazumijeva uočavanje perioda u kojima se naročito manifestira težnja za različitim oblicima udruživanjem sa susjednim nacijama ili državama. Nema dvojbe da su neke od namjera bile iskrene te da se radilo o konceptu priključenja europskim civizacijskim vrijednostima – premda su hrvatske teritorije od samih početaka, objektivno promatrano, predstavljale sastavni dio takve civilizacije te se nisu posebno razlikovale od sličnih – imajući u vidu da upravo hrvatske teritorije dodiruju dva različita svijeta i kulture, na jednoj strani kršćanski Zapad kojima i sami pripadaju a na drugoj strani islamizirani Istok, što će uvjetovati proces balkanizacije. Ta potreba da se približavamo ili primjerenije kazano, dokazujemo Zapadu i tradicijskim vrijednostima prikladnim tomu, je svakako jedan od temeljnih poriva osoba i krugova za političkim udruživanjem. Medjutim, povijesno gledano ne postoji izrazita potreba za takvim dokazivanjem imajući u vidu da hrvatske teritorije – nastanjivane pretežito hrvatskim pukom kroz duži vremenski period – de facto predstavljaju neupitni ili sastavni dio europske civilizacijske tradicije.

Politološki pristup:

Prevashodni pristup ovom predmetu istraživanja je politološki što znači da se osnovna aktivnost usmjerava prema političkim oblicima i sadržini udruzivanja, što svakako podrazumijeva uključivanje drugih budući da politološki pristup predstavlja u osnovi multidisciplinaran pristup ili korištenje metoda drugih znanstvenih disciplina. Ovakav pristup je prava rijetkost s gledišta domaće društvene i političke znanosti a ujedno ne postoje ozbiljnije znanstvene studije koje bi se s teorijskog stanovišta i primjenom kritičke metode bavile istraživanjem prednosti i nedostataka različitih oblik političkih udruživanja čije je predmet bila hrvatska nacija ili će biti.

Pojam političkog udruživanja:

Za razliku od političkih saveza koji su formalmo-pravno ustrojeni kao pisani dokumenti koji sadrže različite pravne odredbe o pravima i obavezama sudionika, političko udruživanje se prevashodno odnosi na pristajanje na zajedničke političke bliskosti te odgovarajuće političko djelovanje sukladno istim odredjenih političkih čimbenika te se njihov smisao uglavnom sadržava u političkim namjerama i ciljevima što je dakako praćeno pravnim odredbama. S tog stanovišta političko udruživanje Hrvatske sa EU se znatno razlikuje od svih dosadašnjih budući je ono praćeno razvijenim formalno-pravnim poimanjem udruživanja ili drugim riječima sankcioniranjem svih oblika razdruživanja, što ovaj oblik udruživanja štoviše približava političkom savezu. Dokaz za to je proces razdruživanja Engleske a i svaki slijedeći proces razdruživanja bi u značajnoj mjeri bio praćen kompliciranim formalno-pravnim odredbama. Političko udruživanje neposredno je povezano, metodološki gledano, sa pitanjem pragmatičkih razloga udruživanja na političkoj osnovi. Sama etimologija izraza “pragmatički” predstavlja jedan od temeljnih pojmova političke znanosti a odnosi se na koristi, interese ili prednosti koje bi se trebale postići političkim udruživanjem. Ujedno, ovakvi razlozi imaju značajnu povezanost sa mentalnim, intelektualnim i psihološkim stanjima osoba i krugova unutar koji se prvo formira koncept političkog udruživanja i definiraju razlozi i drugo, pristupa njegovoj realizaciji. Postoji dovoljno dokaza u prilog tvrdnje da ovakve odlike osoba i krugova mogu presudno utjecati na prirodu prakmatičkih razloga koji medjutim, vrlo često, imaju stvarnu vrijednost za drugu stranu ili strane odnosno sudionike u političkim udruživanjima što se onda povezuje sa pitanjem pogrešne procjene ili strategije. Svakako je ovaj dio predmeta nedovoljno istražen budući da povijesna iskustva zorno svjedoče o tome koliko osobe i krugovi okupljeni oko odredjenog koncepta mogu procjene donositi na temelju osobnog ili političkog subjektivizma što negativno i na dugoročnoj osnovi utječe na tok povijesnih dogadjaja. Kao negativan primjer se može navesti političko i šire društveno djelovanje tzv. jugoslovenskog odbora u pripremama za osnivanje prve Jugoslavije premda to prevazilazi okvire ovog teksta. Za metodološke potrebe uputno je pobrojati osnovne oblike prakmatičkih razloga političkog udruživanja:

– Traženje vojne i političke zaštite pod obrambenim sustavom većih i jačih nacija ili državnih organizacija;

– Potreba za obranom od odredjenih ekspanzionističkih politika i utjecaja koji su kao takvi prepoznati od strane osoba i krugova često temeljem subjektivnog pristupa;

– Glede mentalnih, intelektualnih i psiholoških oblika osoba i krugova kao socijalnih nosilaca političkih udruživanja, zadovoljenje osobnih ambicija i stajališta može igrati značajnu ulogu za osobe i krugove koji se vide prozvani da predvode naciju;

– Slijed nekih idejnih ili ideoloških stajališta koje su na pogrešnom tragu – loše procjene ili strategije – što ima za posljedicu negativne oblike političkog vezivanja za druge nacije i države odnosno prednosti ili koristi za druge;

– Geopolitički razlozi kao poseban oblik pragmatičkih su na pogrešnom tragu, te stoga mogu voditi ka pogrešnoj dugoročnoj strategiji; Kao primjer se može navesti geopolitička strategija prema kojemu Dinarski poluotok (koji se tradicionalno naziva balkanski premda ne zadovoljakava osnovne kriterije) ima dva glavna kraka. Prvi se proteže na zapad i ima izlaz u Trstu (otuda je ovaj grad oduvijek imao posebnu važnost te predstavljao kamen spoticanja u političkim odnosima druge Jugoslavije i Zapada) i drugi se nalazi na istoku i izlazi u Solunu. Politički projekat povezivanje ovog prostora u jednu državnu cjelinu pokazao se neuspješan budući da je od samog početka utemeljen na prosrpskim interesima o izlasku na toplo more.

– Potrebe da se zadovolje neki neposredni ili kratkoročni interesi koji često jesu protivni interesima hrvatskog puka;

Prvo, ovakvi pragmatički razlozi izvorište i uporište imaju u nekim pogrešnim procjenama i strategijama koje su proizvod osobnog i grupnog mentalno-intelektualnog odnosa prema nekim pitanjima a ne objektivnim čimbenicima. Drugo, socijalni nosioci su uglavnom uske interesne grupe koje uspijevaju nametnuti svoj politički koncept proizašao iz odredjenih ideološko-svjetonazorskih stajališta koja nisu sukladna onima koji su karakteristični za pučanstvo ili različite socijalne slojeve. Treće, uglavnom su ovakva konceptualna stališta podudarna sa sličnim unutar drugih nacionalnih skupina ili državnih oblika koje su predmet političkog udruživanja. Drugim riječima, politički koncepti koje zastupaju uski socijalni slojevi Hrvata nalaze plodno tlo u sličnim socijalnim slojevima drugih nacija ili država, što je temeljna pretpostavka svakog oblika udruživanja. Četvrto, nedvojbeno da glavni pragmatični razlozi političkog udruživanja nisu stvarno ili objektivno utemeljeni u izvorno hrvatskin nacionalnim interesima što zorno svjedoči da kada se radi o različitim oblicima političkih udruživanja prevagu imaju posebni, specijalni, uži ili oni koji su primjereni odredjenim osobama od političkog utjecaja i krugovima unutar koji se formira i koncepcijski razvija ideja političkog udruživanja. Na primjer, kada se radi o nosiocima izvršne i zakonodavne vlasti koji pragmatičke razloge pronalaze i obrazlažu ne prohrvatskim konceptom interesa već, glede suvremenog hrvatskog društva, politikama koji su formirane unutar EU interesnih grupa a koje su de facto protuhrvatske. Kako drugačije objasniti strategiju političkog udruživanja Hrvatske prema europskim stečevinama od kojih su neke – koje se tiču tradicionalnih vrijednosti i običajnog prava – protivrječne hrvatskim. Kao primjer se može uzeti Istambulska konvencija kao poseban vid političkog udruživanja u pitanju socijalnih i širih društvenih odnosa. Pokoravanje politici i instrukcijama koje se formiraju i prenose iz EU institucija predstavlja poseban i negativan vid političkog udruživanja slabijeg sa jačim i moćnijim a ujedno prihvatanje nametnutog svjetonazorsko-ideološkog modela socijalnih odnosa. Vratimo se za kratko u blisku prošlost glede utjecaja AVNOJ-a i ZAVNOH-a na formiranje druge Jugoslavije. Zvanična i formalna historiografija uglavnom ima jednostrano tumačenje koje svaki kritički odnos prema ovom pitanju odbacuje kao reviziju povijesti. Istina je da se povijesna znanost stalno nalazi u procesu revizija i to je njena osnovna zadaća. Ukratko, u osnovi se radi o političkim odlukama ili smjernicama za političko udruživanje u novu vještačku državnu tvorevinu predstavljeno kao hrvatski interes premda se odluke ovih političkih organa ne mogu kategorizirati kao izvorno hrvatski interesi a istovremeno su izraz jedne političke struje i komunističko-partizanskog pokreta koji se medjutim ne može poistovjetiti sa hrvatskom nacijom i njenim interesom. Kritički odnos prema NDH jasno pokazuje da su vojni savez i političko udruživanje sa Njemačkom i Italijom predstavljali negativne pojave budući je to u značajnoj mjeri sprečavalo razvoj i sadržinsku punoću hrvatske državne organizacije u periodu Drugog svjetkog rata. Kao i u pitanju suvremenog političkog vezivanja za NATO i EU, kroz ove oblike političkog udruživanja se umanjivala izvorna vrijednost hrvatske države. Ujedno je time ustaški pokret, izvorno nastao kao pokret običnog puka i izraz njegovih interesa, izgubio izvorni karakter onda kada je druge interese stavio kao prioritet. Umjesto takvih, na prvom mjestu se trebao nalaziti izvorni interes za uspostvaljanjem odgovarajuće hrvatske državne organizaje pri čemu povijesne okolnosti na žalost nisu išle u prilog. I to je još jedan primjer koji jasno pokazuje da su svi dosadašnji oblici političkog udruživanja štetili hrvatskoj naciji i njenim interesima.

Pojam nacionalne države:

Subjekti političkog udruživanja mogu biti nacionalne ili etničke skupine ili iste organizirane u neki od oblika državne organizacije. Pretpostavka je da postoji već formirana nacionalna skupina sa svim karakteristikama kao što su etnička geneza, svijest o porijeklu, jezički izričaj, pismo kao i kulturne, vjerske tradicionalne vrijednosti. Oduvijek su naravno postojali pokušaji da se neke etničke skupine svrstaju ili uguraju u odredjene forme – primjer vještačke jugoslovenske nacije – ali bez uspjeha budući da pripadnici iste nisu imali svijest pripadnosti jugoslovenskoj naciji kao političkoj kategoriji.

Prema tome, da bi se moglo govoriti o nekom obliku političkog udruživanja trebaju postojati s metodološkog aspekta neke pretpostavke kao što su već formirane socijane skupine na nacionalnoj bazi, političko predstavništvo koje je sposobno izraziti zajedničke interese kao i odgovarajući čimbenici na drugoj strani koji takodjer imaju vlastito stajalište ili interes o potrebi udruživanja. Postoji razlika izmedju potrebe, a što je povezano sa nacionalnim interesom, i koristi koja se povezuje sa prednostima jedne strane. Najrazvijeniji oblik političkog povezivanja se ostvaruje onda kada već formirana državna organizacija stupa u formalno-pravne političke odnose sa drugim državama a u cilju ostvarivanja zajedničkih ili obostranih interesa. Glede naših oglednih modela dakako da u slučajevima političkog udruživanja sa Austrijom i Madjarskom nije postojala prava hrvatska državna organizacija u smislu medjunarodno priznatog subjekta već se radilo o hrvatskim teritorijama koje su posjedovale neke od odlika državnosti – na primjer pravo da uredjuju neke unutarnje odnose, nacionalni simboli i zastava – koja medjutim nije bila potpuna. Istina postojao je državni sabor sa pratećim institucijama koje su imale karakteristike nacionalne autonomije da uredjuje neka posebna pitanja premda su državni organi u koje je bila uključena, trebali odobravati ili negirati unutarnju politiku. Dakle, nije postojala puna drzavnost zbog toga što hrvatska nacija nije mogla samostalno i nezavisno voditi vanjsku politiku pa prema tome je bila u neravnopravnom položaju glede koncepta političkog udruživanja. Hrvatske teritorije ili hrvatska nacija su bile uključene u oblik državno-političkog udruživanja samo zato što su politički centri u Austriji ili Madjarskoj procijenili da je to geopolitičko i strateško pitanje da u svom sastavu posjeduju hrvatske teritorije te da hrvatska nacija predstavlja odredjeni čimbenik unutar državnih organizacija. Teško da se može koristiti pojam nacionalni interes ili korist koji, premda je realno postojao, nije mogao dobiti odredjeni praktični izraz jer nisu postojali unutarnji politički čimbenici koji su bili spremni političko djelovanje temeljiti na hrvatskim interesima. Glede dvije Jugoslavije, formiranjem državne zajednice nacija koje imaju povijesnih sličnosti ali isto tako posjeduju protivrječne nacionalne interese, kao što su jezik, pismo i tradicija, stvari se nisu bitnije promijenile izuzev nekih kozmetičkih promjena u nazivu i sastavu državnih tijela. U pitanju unutarnje i vanjske politike ne može se pronaći kroz čitav period od 1918. do 1990.godine niti jedan primjer kroz koji se može jasno pratiti realizacija nekih hrvatskih interesa u sklopu vještačkih državnih tvorevina. Obrnuto, ukupna politika je vodila upravo ka negaciji – svjetonazorskoj, ideološkoj i političkoj – hrvatskih interesa te svi pokušaji da se i na znanstvenoj razini postavi pitanje opravdanosti hrvatske državne organizacije i nacionalnog interesa, tumačeni su kao neprijateljska djelatnost te onda i ne čudi izrazito negativan odnos prema ideološkim i političkim neistomišljenicima. Premda je uspostava dvije Jugoslavije podrazumijevalo suglasnost jedne struje unutar hrvatskog kurpusa – a to je komunistička ili partizanska – one su predstavljale empirijske primjere negacije nacionalnog pitanja i otklona prava svake nacije na formiranje samostalne državne organizacije. Kada se radi o odnosu suvremene Hrvatske i EU, može se konstatirati bitna razlika u odnosu na prethodne slučajeve budući je Hrvatska nezavisna i samostalna (formalno-pravno) država koje je medjutim političkim udruživanjem sa drugim članicama iste, izgubila jedan dio i to značajan, samostalnosti te je empirijski promatrano pretvorena u briselsku ispostavu. Nu, i ovoga puta Hrvati nisu imali sreće sa političkim udruživanjem i to samo dokazuje koliko su kratke pameti i da ne uvažavaju povijesna iskustva. Politička udruživanja su u korist velikih i jakih a mali – kao što je Hrvatska su samo u igri velikih – i u najboljem slučaju mogu se samo nadati nekoj vrsti zaštite pod skutom velikih. Članstvo Hrvatske u EU donosi više štete – u pitanju nacionalnog identiteta, prekidima u slijedu tradicionalnih vrijednosti ili onoga što se stvaralo stoljećima, političkoj zavisnosti od neformalnih grupa izvana, kao i gospodarskim pitanjima – nego koristi i proteći će dosta vode Bosne, Save i Dunava prije nego osobe i grupe koje upravljaju shvate kakva su pravila igre.

Pojam nacionalnog interesa:

Ukoliko se pod pojmom nacionalnog interesa podrazumijevaju prednosti ili koristi ostvarivanjem primjerene nacionalne politike, tada se može postaviti radna hipoteza da su kroz sve navedene i postojeće oblike političkog udruživanja, nacionalni interesi podredjeni interesima drugih medjunarodnih subjekata. Postoji nekoliko osnovnih nacionalnih interesa koji služe kao pokazatelj da li se kroz politička udruživanja oni ostvaruju ili ne. Prvi nacionalni interes se odnosi na obični puk ili hrvatsku naciju kao izvor i nosilac državnog suvereniteta i ne postoji niti jedan valjan dokaz da su se kroz sve oblike političkog udruživanja narodne mase ili različiti socijalni slojevi povezani zajedničkim interesima i stvarno pojavljivale kao nosilac suvereniteta. Drugi izvorni hrvatski nacionalni interes se tiče nacionalne državne organizacije sukladno interesima i potrebama običnog puka. Premda su u prvim fazama nakon uspostavljanja suvremene hrvatske države postojali stanoviti elementi takvog državnog modela – poglavito u oblasti jezika i kulturne politike – oni su se počeli gubiti u mjeri u kojoj se pristupilo novim oblicima političkog udruživanja. Treći hrvatski nacionalni interes govori o nezavisnoj unutarnjoj i vanjskoj politici i mi ne potrebujemo trošenje previše riječi u dokazivanju da je to samo mrtvo slovo na papiru te da u mjeri u kojoj se uspostavljaju nove obveze prema suvremenim političkom savezima, u toj mjeri je primjereno govoriti o odsustvo politike koja bi se odlikovala i karakterizirala kao samostalna i nezavisna. Po kojem osnovu, izuzev prema svjetonazorskim i ideološko-političkim gledištima uskih krugova, se ovakve negativne promjene mogu predstavljati kao pozitivne ukoliko one nisu sukladne interesima običnog puka. To su neke od posljedica političkog udruživanja na odnos prema kategoriji nacionalnih koristi ili interesa. Teško je pronaći u svemu tome pozitivne karakteristike temeljem znanstvenog metoda. Stoga se predlaže odustajanje od svih oblika političkog udruživanja i umjesto toga glavnu aktivnost usmjeriti ka gospodarskim integracijama što bi bilo prilog razvoju nacionalnog interesa.

Pojam nacionalne koristi:

Svakako analiza treba da pokaže da, uporedo sa generalno promatrano negativnim odlikama svih postojećih oblika, uključujući suvremeno političko udruživanja, postoje neke karakteristike koje se od strane osoba i krugova nastoje predstaviti kao pozitivne, premda ne vidim osnova za takvo gledište. To se naročito odnosi na aktuelno političko udruživanje Hrvatske sa EU državama, a tiče se nekih socijalnih, radnih i migracionih kretanja. Uglavnom se radi o tzv. slobodnom trzištu rada koje prema ovim shvatanjima predstavljaju pozitivne aspekte političkog udruživanja. Medjutim, kada se pronikne u samu srž problema dolazi se do sasvim drugačijih zaključaka. Proizilazi da je suvremena Hrvatska, slično drugim državama koje se uobičajeno svrstavaju u istočne zemlje, predstavlja socijalni bazen za školovane i novačenje kvalificirane radne snage. Svakako treba imati u vidu da obrazovanje radne snage podrazumijeva znatne materijalne troškove za zemlje izvoznice radne snage a za zemlje koje uvoze stručnu radnu snagu – Njemačka je vodeća – to predstavlja čistu dobit budući da prvo, nisu uložili novčana sredstva u obrazovanje iste i drugo, dobivaju stručnu radnu snagu koja može značajno doprinijeti uvećanju kapitalnih ulaganja druge strane političkog udruživanja. To se može nazivati različitim imenima premda se u suštini radi o modernoj eskploataciji. Premda se ovo nastoji prikazati kao nacionalna korist, a što je uistinu samo u korist političkih čimbenika koji time prazne socijalni bazen koji bi mogao predstavljati izvor opravdanog nezadovoljstva i socijalne nosioce pozitivnih promjena, time se ostvaruje plan denacionalizacije i postepenog formiranja armije “modernih nomada” koje vremenom gube osjećaj nacionalne pripadnosti, koji se vezuju za krupnu korporaciju i kojima je sasvim svejedno da li radili u Stuttgart ili New York. To su neke od neposrednih negativnih posljedica aktuelnih oblika političkog udruživanja budući se time ostvaruje plan o postepenom ukidanju nacija, religije i nacionalne pripadnosti osoba i grupa. Dakle, nema osnova govoriti o nacionalnim koristima već je primjereno pisati o nacionalnim štetama i negativnim pojavama. Drugi primjer se odnosi na prenošenje dijela državnog ili običnog puka suvereniteta na nadnacionalna tijela. Po istom receptu, odredjeni intektualni krugovi usko povezani sa političkim interesnim grupama, nastoje obični puk uvjeriti kako je to dobro budući su Hrvati još uvijek primitivni te nisu sposobni sami sobom vladati. Zbog toga je, prema ovim gledištima, nužno prenijeti na strance – politička tijela i institucije unutar EU – značajne elemente državnog suvereniteta, koji su medjutim neprenosivi, na politička nadnacionalna tijala a u skladu sa političkim tipom udruživanja, koja će propisivati kako će se Hrvati ponašati i učiniti prijemčivim odlukama koje su po svojoj prirodi duboko protivrječne izvornim hrvatskim interesima. Otuda postoje brojni materijalni dokazi u prilog tvrdnje da je aktuelna zakonodavna i izvršna vlast u Hrvatskoj de facto transmisija političkih tijela EU. Svatko ko tvrdi da je to pozitivan proces i doprinos razvoju Hrvatske, ili je slijep kod očiju ili je sluga stranih interesa, ili se radi o kombinaciji oba. Sveukupno promatrano aktuelno političko udruživanje ne doprinosi nacionalnim koristima već kako kratkoročno i dugoročno, vodi ka rastakanju hrvatske nacije i postepenom gubljenju preostalih elemenata državnosti.

Motivi političkog udruživanja:

Motivacioni čimbenici imaju prvorazrednu važnost u socijalnim i političkim odnosima a usko je povezano sa mentalnim osobinama socijalnih grupa i zadovoljavanjem pojedinačnih i grupnih interesa. Ukoliko se odgovori na pitanje koji čimbenici utječu i na koji način na prirodu i karakter političkog udruživanja, ostvarena je polazna pretpostavka za objašnjenje čitavog fenomena. Kao i kada se radi o pojedinačnim osobama i socijalnim grupama koje se povezuju na razini socijalne zajednice ili profesionalnog udruženja, isti model se može primijeniti i na odnose medju nacijama, etničkim grupama ili državnim organizacijama. Svakako, jedan od motiva se nalazi u udruživanju sa drugim nacijama na osnovama političkih bliskosti kao vid obrane od utjecaja drugih, većih nacija i espanzionističke politike. Glede motiva za političko udruživanje, mogu se rasčlaniti s metodološkog aspekta dva osnovna. Prvo, to su općedruštveni ili narodni interesi. Glede nabrojana četiri osnovna oblika udruživanja hrvatske nacije i drzavne organizacije – sa Austrijom i Madjarskom, prva i druga Jugoslavija i EU – ni u jednom navedenom primjeru motiv za političko udruživanje nisu bili općedruštveni ili nacionalni interesi. Drugo, posebni ili specijalni interesi koji se identificiraju sa užim interesima. Takvi interesi su predstavljali osnovni motivacioni čimbenik za sve pobrojane oblike političkog udruživanja. Uzmimo dva primjera. Prvi se odnosi na faze koje su prethodile formiranju prve Jugoslavije. Nedvojbeno da interesi narodnih masa nisu koincidirali sa formiranjem vještačke višenacionalne tvorevine već su u ovome dominantnu ulogu odigrale odgovarajuće interesne grupe (jugoslovenski odbor u kojem su vodeću ulogu imali hrvatski političari i krugovi) koje su sticajem okolnosti uspjele nagovoriti velike sile da bi formiranje ovakve državne tvorevine predstavljalo njihovu korist. Očigledno da se radi o pojedinačnim motivima, a naročito osoba koje su idejnu osnovu nalazile u konceptu panslavisma i ilirskom pokretu što se nije medjutim poklapalo sa nacionalnim interesima. Drugi primjer se odnosi na pristupanje Republike Hrvatske EU. EU se pokazala kao troma i neefikasna birokratska organizacija pod preovladjujuće njemačkim utjecajima koja smisao nalazi u slijedu formalnih procedura i zadovoljavanju zahtjeva članica koji su često protivrječni (što je sasvim prirodno), te otuda nije sposobna da se uspješno nosi – kao što to čine nacionalne države – sa različitim izazovima. Pa se onda nameće zaključak da ukoliko Hrvatska unutarnju i vanjsku politiku podredjuje Briselskoj, znači li to neefikasnu državnu organizaciju koja po ugledu na briselsku, nije u stanju da se nosi sa brojnim pitanjima. Suvremena Hrvatska otuda podsjeća na odraslu osobu koja živi kod roditelja od kojih očekuje sve, te nije sposobna sama voditi računa o svojim potrebama. Takvo političko udruživanje otuda ima negativno djelovanja na čitavo društvo a posebno sposobnosti državne organizacije da se nose sa nacionalnim problemima. U Brissell nisu još uvijek izmislili čarobni štapić za rješavanje problema. U narodu postoji izreka “u se i svoje kljuse” umjesto da se pogledi okreću i pomoć očekuje od EU. Nije dovoljno posjedovati znanje o upravljanju ili dokazivati se kao uspješan birokrata, treba medjutim imati osjećaj nacionalne pripadnosti i ponosa kao i jasnu ideju kako sa vlastitim snagama ostvariti boljitak za sve. Kao i u prvom primjeru, nema valjanih dokaza da je nacionalni ili općedruštveni interes imao stvarno odlučujuću ulogu u procesu priključenja već se može slobodno sugerirati da je motiv za pristupanje europskim institucijama iniciran iz uskih političkih krugova – sa jasnim svjetonazorskim i ideološko-političkim stanovišitma – koje su na taj način nastojali izvršiti strukturne promjene u modelu izvorne državne organizacije a što se i stvarno desilo ubrzo nakon pristupanja a temeljni dokaz je prenošenje dijela narodnog ili državnog suvereniteta na EU institucije i politička tijela. Slijedom istog metodološkog naputka slijedi rasčlamba na naredna dva. Prvi se odnosi na prednosti empirijskih oblika političkog udruživanja. Kada se ovaj čimbenik stavi u odnos prema nevedenim empirijskim modelima teško je ustanoviti stvarne prednosti uključujući suvremeno političko udruživanje sa EU. Gospodarske – premda ovaj rad glavnu pažnju stavlja na političke aspekte – prednosti su mi nepoznate budući da članstvo u EU se podudara sa negativnim gospodarskim pokazateljima naročito u pogledu industrijske proizvodnje i prihvatanja strategije prelaska na servisne usluge i turizam, koje medjutim ne mogu predstavljati osnovu novih kapitalnih ulaganja. Nema posebne potrebe razmatrati pitanje prednosti u odnosu na dvije Jugoslavije s političkog aspekta.

Treba konstatirati da je na svu sreću druga Jugoslavija ipak kratko trajala tako da se nije mogao dovršiti plan o formiranju izmišljene jugoslovenske nacije kao političke ketegorije. Drugi odnos se tiče šteta nastale kroz različite oblike političkog udruživanja na hrvatsku naciju. One su najočitije upravo u pitanjima hrvatske nacije, nacionalnog identiteta i krupnog odstupanja od koncepta hrvatskih nacionalnih interesa. Osnovni motiv prve i druge Jugoslavije predstavljen je u konceptu Velike Srbije ili obliku državne organizacije koji bi garantirao dominaciju prosrpskih nacionalnih interesa. Kroz politiku forsiranja vještačke jugoslovenske nacije i planirane unutarnje migracije, izvršena je značajna promjena etničke strukture pučanstva što je uzrokovalo doboke socijalne probleme koji će na površinu izaći krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. Ideološki i svjetonazorski je s jedne strane podsticana vještačka jugoslovenska nacija i s druge strane se kažnjavalo pripadnike socijalnih grupa koje su bile spremne izjašnjavati se kao Hrvati. Sve je to ostavilo duboke mentalne i psihološke posljedice koje se i danas osjećaju – kompleks manje vrijednosti kod odredjenih slojeva – kao i na političke odnose prema drugim nacijama. Nedvojbeno da su prednosti zanemarive i teško se pronalaze a da su štete ogromne kako na planu socijalne strukture tako i širih političkih odnosa. Izuzetan je značaj proniknuti u motive političkih udruživanja budući da se omogućava otkrivanja onih čimbenika koji su stvarno imali značajnu ulogu u donošenju odluke da se pristupi procesima udruživanja. Motivi su pojedinačni, osobni, sebični i odnose se na mentalna i psihološka stanja pojedinaca i grupa koji su na taj način izražavali svjetonazorsku i ideološku opredeljenost a da se nije pri tome u dovoljnoj mjeri vodilo računa o stvarnom raspoloženju pučanstva. Onda nije ni čudo da takvi oblici političkog udruživanja nose u sebi negativne karakteristike te to je značajan razlog zašto hrvatska nacija nije ni u jednom navedenom modelu političkog udruživanja postigla nacionalni interes ili prednost.

Zaključak:

S povijesno-iskustvenog stajališta, svi dosadašnji empirijski oblici političkog udruživanja koji su organizirani u ime hrvatske nacije ili pučanstva – a zapravo uskih krugova sačinjenih od osoba istih ili sličnih svjetonazorskih i ideološko-političkih stajališta protuhrvatske orijentacije – su se pokazali kao neuspješni i štetni po izvorne hrvatske interese, pribrajujući tome svakako i suvremeno političko udruživanje izmedju Republike Hrvatske i EU institucija. Štoviše, ovaj zadnji oblik predstavlja najgrublji oblik kršenja hrvatskih nacionalnih interesa. To što presudno odredjuje navedenu prosudbu je izrazito negativan, sa gledišta dugoročnog razvoja, utjecaj na prvo, izvorni koncept hrvatske državne organizacije, drugo, hrvatske nacionalne interese i treće, što ima posebnu važnost, negativan utjecaj na dalji razvoj hrvatske nacionalne zajednice imajući u vidu brojne negativne strane koncepta modernih nomada. Jasno je da pouke nisu izvučene glede svih povijesnih oblika političkog udruživanja. Političko udruživanje Hrvatske sa EU, koja pokazuje duboke strukturne probleme u odnosima medju pojedinim članicama i koja nikada ne može zamijeniti funkciju nacionalne države, posebno kada se radi o odgovorima na različite ugroze kada se treba djelovati efikasno i sa jasnim uputama, budući da posjeduje glomaznu i tromu birokraciju nadredjenu nacionalnim državama koje su ipak slobodne u svom političkom djelovanju,i koja slijedeći normativne instrukcije pretpostavlja suglasnost država članica, predstavlja dugoročno promatrano pogrešnu strategiju. Takva pouka bi trebala da glasi: odustajanje od svih oblika političkog udruživanja i naredne generacije Hrvata bi se trebale baviti razvojem gospodarskih odnosa kao primarnim budući su svi dosadašnji oblici političkog udruživanja krajnje negativno utjecali na razvoj hrvatske nacije u svim njenim aspektima.

https://hrvatskoobrambenostivo.com/2018/05/10/iz-otporaseve-torbe-pismo-mojim-susjedima/