– TEORIJA I AKCIJA – (drugi dio)

 – TEORIJA I AKCIJA – (drugi dio)

(Iznijeti ću u tri malo poduža nastavka ovu Okružnicu koju je general Drinjanin napisao, poslao ju u Pariz dru. Miljenki Dabi Peraniću koji je bio zadužen od Glavnog Stana Odpora da ju ponese sa sobom i u ime organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO pročita u Hamiltonu prilikom zborovanja dana 29 i 30 lipnja 1968. godine. Ovu Okružnicu kao i mnoga druga generalova pisma mi je dr. Peranić dao u svojem stanu u New Yorku u subotu 19 kolovoza 1978. Imao sam priliku pročitati ovu Okružnicu viće puta, ali, što god više ju čitam, sve više dolazim do zaključka da je ova Okružnica nadvisila sve druge Okružnice koje je general pisao Hrvatima i za Hrvatsku. Iz ove Okružnice se mogu saznati mnogi do sada mnogim hrvatima nepoznati detalji. Zato smatram da je jako važna i da se Hrvati upoznaju s istom. Mile Boban, Otporaš.)

PORUKA GENERALA DRINJANINA PREDSTAVNICIMA ODPORA I BRATSKIH ORGANIZACIJA PRIGODON ZASJEDANJA I ZBOROVANJA U HAMILTONU NA DAN 29 i 30 LIPNJA 1968. GONE.

Rekli smo, da mi hrvatsku sudbinu ne možemo vezati samo za nadu da će izbiti jedan treći svjetski rat, te da ćemo biti zvani, oboružani, priznati, upotrebljeni i možda na blatobranima dovedeni na Markov Trg. Mislim da sam iznio dovoljno razloga, koji ne ovise o nama, nego o onima, koji bi to trebali i možda htjeli učiniti, a ne mogu. Vezati našu sudbinu uz tobožnje medjunarodno priznanje mirnim sredstvima, mislim da uopće ne treba ozbiljno uzimati u obzir, iako moramo svim sredstvima raditi, da si napravimo ambijent u tom pravcu, kako bi u dani čas i kada imadnemo snagu, bude lakiše izvojevati si medjunarodno priznajnje i eventualnu pomoć ako ne svih, a ono nekih nacija, koje bi mogle imati interesa radi sebe, a ne radi nas. Ne treba zaboraviti ni na naš odsudni geopolitički položaj. Možda da vam spomenem malu afričku zemlju BIAFRA, gdje jedna katolička manjina i definirana demografska grupa vodi herojsku borbu za svoju samostalnost. Padaju kao muhe, jedan milijun izbjeglica imaju, ali interesi velikih u Nigeriji, i možda petrloej, jači su od prava naroda. Može i nestati toga naroda, iako se tu i tamo govori i protestira, Nigerija je jača, jer ima diplomatsku delegaciju, ima sredstva, ugovore, i Rusija, Engleska i drugi daju joj oružje, avione i moralnu pomoć, a za Biafru jedva da Vatikan kaže nekoliko riječi i moli da se spasi izbjeglice.

Dakle koristi i diplomatski rad, kako smo to uvijek rekli, ali tek kao komplement prave snage izražene u izobraženim, oružanim, indoktriniranim i tehnički vodjenim oružanim snagama. Vidjeli ste što je mali Izrael učinio protiv ogromnog bloka Arapa, protiv prostora i svjetskog mišljenja. Sa jednim blietzkrigom, tj. streljovitim ratom, na kojem bi mogao zaviditi Hitler, Guderian i Romel, oni su odlučnim udarcem, dobrom obavještajnom službom, tehničkom nadmoći, savršenom izobrazbom, smjelim planom i odlučnošću izveli jedan lokalni klasični rat i paralizirali sve svoje susjede.

Naša je dakle nada u našim snagama i u našim akcijama. Medjutim kada se govori o akcijama to onda treba definirati do kraja. Kao što su teorije produkt čiste umne špekulacije i mogu biti sasma nekoristne, tako i akcija, ako nisu bazirane na jednoj kompletnoj teoriji mogu biti ne samo nekoristne, nego čak i štetne. Kada kažemo da iza teorije mora stajati akcija, htjeli smo s tim reći, da kompletna teorija mora predvidjeti sve u toj akciji. Mora se znati kakve akcije treba vršiti, tko ih ima vršiti, kada i gdje, zašto i s kakvim konkretnim ciljem, jer inače mogu biti više štetne nego koristne. Mnbogo je poznatih i glasovitih ljudi reklo kroz povijest, da je bolje trpjeti i nepravdu nego kaos i anarhiju, jer i nepravda kro evoluciju i inerciju dolazi kraju, kao što i svaka revolucija svršava kod bonapartizma, tj. u redu, inače nebi bila konstruktivna. Kakva pravda je mogla postojati recimo u parizu, gdje je svatko mogao biti ubijen kao pas ili izgubiti obitelj i imetak, ili kao u Americi, gdje su crnci uz pomoć komunista sprovadjali “urbansku tj. gradsku gerilu” pod vodstvom iz Vijetnama stiglih vojnika crnaca, gdje su spaljene čitave četvrti ili Koktel Molotov bacani u stanove i medju vlastito stanovništvo s ciljem čisto taktičke prirode.

Zato je trebalo najprije postaviti točne teorije, kako naša akcija nebi bila samo destruktivna. Akcija pok. kavrana je još tekla uz blagoslov onog moralnog kapitala kojega smo donijeli iz NDH. Još su bile svježe uspomene na veličinu, još je bilo vjere u tobožnji američki antikomunistički pohod, još je bilo autoriteta, još se je na hrvatskoj koži osjećao komunisitički bič, još se pušila krv na sve strane i malo više ili manje krvi, nije moglo poremetiti psihološko stanje i ravnotežu. Na jednoj strani je bilo ustaštvo, na drugoj partizani. To je zapravo još bila zalazna bitka hrvatske vojske i ustaštva, zadnji pokušaj da se održi borbeni ambijent, da se povjeruje u stare ideje i nove akcije. Pokušaj je propao i predstavlja za emigraciju i uopće hrvatski narod jednu medju. (Međa, granica, ograda, jaz isl., mo. Otporaš.) Preko te medje valjalo je ići drugim putevima.

Nakon Karvanove akcije nastala je pobuna duhova, kako smo juzvali. Ne samo naše političko vodstvo, nego i svaki emigrant i rekao bih svaki Hrvat, je pravio ispit savjesti i političke zrelosti. Počeo je, rekao bih, mislit svojom glavom. To mišljenje svojom glavom dovelo je i do novih grupiranja onih, koji su mislili. Tako je i jedna grupa starih boraca koja se okupila u Odporu, našla pred alternativom: ili zatvoriti oči i ponavljati, da će netko i negdje za nas misliti, stvarati odluke i zapovjedati, ili pak misliti i dosljedno tome odlučiti se. Ljudi Odpora pokušali su kako svi znate uvjeriri naše političko vodstvo, da treba tražiti nove puteve. To se čini iza svake velike tragedije, iza svakog poraza. Kada mi i nebi imali snage za traženje tih puteva, činili bi to drugi, koji traže ne samo razloge za poraz, nego i krivce poraza. Zato je nakon svih izgubljenih ratova, barem u Evropi, zabilježeno skretanje u lijevo kao protest protiv poraza i onih, koji su ratove vodili i izgubili. Narodi kao da su gubili smisao za težinu položaja, za veličinu, za razloge. Oni su su tražili krivce. Ni mi Hrvati nismo mogli spriječiti, da do tog dogje. Previše je bolno, ali nije nekoristno, ako podsjetimo sve vas na ono što je bilo. Ne činom to zato da predbacujemo bilo kome i bilo što, nego da povučeno konzvekence.

K tome nije na odmet reći koju i o onom što smo učinili u domovini nakon poraza. Znate da sam bio prištaša borbe i da sam bio protiv toga, da se povlačimo i predamo. Zato sam bio iz borbe za Petrinju, koju smo oslobodili udarcem u ledja partizana od Sunje, bio poslat na Ivan Planinu. U to vrijeme bio sam član Glavnog Stana Poglavnika, dakle vrhovnog vojnog stožera, i bio sam referent za pozadinu. Kad su Nijemci počeli pripremati povlačenje, ja sam se odupro i zaprijetio da ću ih razoružati. Pozvan sam bio na savjetovanje sa Glavnim Stanom, Vladom i Poglavnikom, i znate da mi je avion bio stradao i ja svršio u bolinici na Rebru sa težkim potresom mozga. Kad sam treći dan došao k sebi, povlačenje je izvršeno i bez mene. Tada sam zagovarao bitku na Zvonimirovoj liniji, u širokom prostoru pred Zagrebom, pa ako ništa drugo da smlavimo elitne snage partizana i obnovimo Krbavsku Bitku, gdje je plemstvo palo, da Hrvatska može živjeti. Znate i to, da sam dobio nalog da izvedem vojsku preko granice, i ostanem u domovini kao zapovjednik onih, koji se ne uspiju probiti, te da pružimo Odpor na najširim temeljima. Tamo su početci HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Tamo smo planirali sa mnogim višim vojničkim i gradjanskim zapovjednicima odpor naroda, dok se ne nadje politička solucija i dok se ne vrati u Hrvatsku jaka, po Amerikancima oboružana antikomunistička Hrvatska Vojska, s ciljem tjeranja komunista i obnove Hrvatske Države, ovaj puta na strani zapadnih saveznika, a protiv Rusije i komunisitčkog bloka, kako se je predstavljalo.

Što se je dogodilo znate. mene su još mnogi vidjeli pred Zidanim Mostom. Ja sam se trebao kretati samo do granice, gdje je zapovjedništvo II Zbora preuzeo general Ajanović Jusuf sa Stožerom, i gdje su imenovani novi zapovjednici, s čime je preko generala Moškova i Stožera ravnao izravno Poglavnik. Ja sam se još zalijetao uz granicu i kao stegovan vojnik vratio u domovinu.

Što se je dogodilo znate svi. Nisu se ispunile nade naše Vlade, koja je bila izručena i obješena, Poglavnik i drugi su napustili masu i morali se skrivati da ne budu predani, vojska razoružana i pobijena ili svršila u kolonama smrti, ukoliko se nije spasila tu i tamo. Od novog antikomunističkog pohoda nije bilo ništa. Bila je to samo jedna teorija, iza koje nije bilo stvarnosti. Bila je to samo jedna želja, a spredno je, da li nam je bila podvaljena preko raznih agenata, ili su je naši propagandisti upotrebljavali samo iz razloga taktičkih i sporednih.

Amerika, Rusija, Engleska, Francuska i saveznici im, a to je bio skorom cijeli svijet, bili su siti rata. Vodio se psihološki rat, zauzimale se pozicije, vodila se ponegdje dialektika dinamita, ali kao onda, tako i danas, žrtvovani narodi bili su ostavljeni svojoj sudbini. Prema tome nije se moglo račnati sa novim ratom, nego su se izmišljale teorije o suzdržavanju, obranbenim saveznicima, atomskom i drugom odmazdom, dok i Rusija i kasnije Kina nisu postigli nuklearna oružja, i onda je, opet bila izgradjena teorija ravnoteže straha, što je i do danas održalo stare saveznike na okupu. Istina, pomjerilo se je to stanje naglim dizanjem crvene Kine i najavljenom kulturnom revolucijom Mao Tse-tonga, najprije u Kini, a kasnije i vani, što je zapravo stare saveznike i još jače zbližilo iz straha pred gladnom nuklearnom potencijom, koja upotrebljiva ideologiju da smjesti svojih 800 milijuna ljudi u bližu ili dalju okolicu.

Za jednu akciju nije bilo uvjeta, zato sam u zajednici sa zapovjednicima domovinskog fronta HRVATSKOG NARODNOG ODPORA smjestio snage u PASIVNO STANJE ODPORA.  Odupiremo se, ali pasivno. Ne prihvaćamo Jugoslaviju, ne postajemo komunisti, ne odričemo se Hrvatske, ali ne upotrebljavamo masivne akcije zato, da ne izvrgnemo narod bestijalnoj i brutalnoj srbokomunističkoj odmazdi prije vremena. Nismo rekli da smo kapitulirali, da smo se odrekli hrvatske revolucije, da smo se odrekli svetoga našega prava na oružani ustanak, nego smo, da se stavimo u pasivno stanje, dok ne imadnemo bolje uvjete.

Govoriti o uvjetima za nas hrvatske vojnike nije to nešto abstraktno, nego sasma konkretno. Preduvje za sve jest imati jednu kompletnu teoriju našega djelovanja, stvarati doktrinu, zatim izgraditi političke uvjete, koji će favorizirati borbu, kako bi imao narodnu širu pomoć, jer bez toga nema narodnooslobodilačkog rata, zatim riješiti pitanje vojno-strateškog operacionog plana i taktike za izvršenje pojedinih akcija. Jedno od glavnih pitanja jest i pitanje logistilkih baza za polazak u obskrbu, za nadzor akcije, za prihvaćanje ranjenika i odpremanje boraca, za sprovodjenje propagande, za borbu na političkom polju pred svijetom, jer kako sam rekao isto ne živimo u krateru jednog vulkana i moramo voditi računa o svijetu, da i opet nebi dobivali bitke i gubili ratove kao i god. 1918. i 1945., i opet svršili na novo u Bleiburgu, što možda nebi mogli izdržati i što bi borbu bacilo u stoljeće natrag. Previše smo izkrvavili 1945 i do 1947 a da nebi vodili o tome računa. Strategija nije hazardna igra i politika nije teologija, gdje se sve povjerava odlukama vrhunaravnih sila. Trebalo je rashladiti glavu i stati raskoračenih nogu na čvrsto tlo i dobro otvoriti oči i uši. Ja sam to učinio i Vrhovni Stožer domovinskog fronta prihvatio je moje misli, solidarizirao se s njima i podjelio odgovornost.

K tome sam bio i ranjen. Tada sam u pasivnom stanju mogao samo izabrati ilegalni život u zemlji i biti na teret organizaciji, ili ići u emigraciju, što nisam nikada mislio i što sam rekao mojim užim suradnicima i zapovjednicima Odpora. Odlučio sam ići u emigraciju, opomenuti naše da se ne pouzdaju u tobožnje križarske divizije o kojima su im govorili agenti Ozne, kao što danas govore agenti Udbe našim tobožnjim revolucionarcima, o čemu ćemo posebno govoriti.

Ali čim sam izliječio rane na nozi i iznio Poglavniku i vodstvu moje ideje i pravo stanje stvari, kao i nakanu da sprovedem u djelo plan HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a ne emigrantskih organizacija i državnog vodstva, stavljen sam bio izmedju duvara i mača, i bilo mi zabranjeno povratiti se u domovinu ili raditi u emigraciji, jer da će biti proglašen narodnim izdajnikom.

Iz naše pobune duhova nastala je jedna revolucionarna misao bazirana na stvarnosti i iz naših kretanja nastala je organizacija Odpora. Svi vi znate što se je dogodilo. Da smo bili na dobru putu, to ste se mogli uvjeriti, jer idu s nama mnogi, koji nas nisu razumijeli, pa i oni koji su bili aktivni protiv nas. Mnogi od nas su rekli, da je bilo težko izlaziti iz naše ustaške Matice, ali da je isto tako tažko bilo i ostati. Kasnije kretanje i reorganizacija HOP-a (treba se ovdje pojasniti za današnje hrvatske prilike to da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, navodno, što nije sto posto sigurno, na smrtnoj postelji opunomoćio dra. Stjepana Hefera kao nasljednika Poglavnika, što je uistinu značilo da je dr. Stjepan Hefer bio predsjednik HOP-a, što je Hrvatski Oslobodilački Pokret. Kasnije se je taj isti HOP podijelio u dva dijela. Prvi je i dalje ostao HOP, dok je drugi bio Reorganizacija HOP-a kojem je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić. Mo. Otporaš.) je tome dokaz. Jedino što smo izgubili jest desetak godina.

Da, mi smo za akcije, ali kakve akcije, s kakvom idejom političkom, na osnovi koje doktrine, s kakvim političkim programom idemo pred narod, koji nas treba pomoći, i za to plaćati u krvi i imetku, s kakvim idejama trebamo izlaziti pred strani svijet? Jasno je bilo, nekima prije, nekima poslije, da smo pretrpijeli jedan poraz. Nama je jasno da nismo smjeli kao Srbi iz svoga Kosova praviti pobjedu. To spada u mitologiju, to je strategija carstva nebeskoga, ali nije podloga za ozbiljnog generala, ni za jednu ozbiljnu političku organizaciju, a kamoli čitavi narod.

Nismo mogli već izlaziti pred svijet sa idejama, koje su bile jednom poražene. Imali smo i domovinskih razloga, koji su bili još možda najvažniji. Jedan je glavni psihološki čimbenik, kojega nitko ne smije zaboraviti. Meni se osobno dogodilo kada sam tumačio ljudima 1945. da se treba boriti, da su me pitali: pa zašto su otišli ostali? Što hoćete sa šakom preživjelih, ranjenih, izmučenih i rastrškanih i razbijenih vojnika, kad ste poslali 17 divizija u tuđinu? Kako smo mogli govoriti o antikomunističkoj Americi, kada je narod bio svjedok američke pomoći ne nama, nego Jugoslaviji, komunizmu i Titu! To bi bilo isto, kao kada bi nekome htjeli dokazati, da je iza nas Vatikan, u isto vrijeme kada ubojice svećenika dobivaju medalje, a nama neskloni kardinal Tisserant, (Eugene Tisserant (1884-1972) francuski prelat pri sv. Stolici u Vatikanu, mo. Otporaš.) veliki prijatelj Srba, Jugoslavije pa i komunizma, maže osovinu Beograd-Rim, ili kada katolička Crkva mora prigeti šiju i blagosivati gospodare kremlja ili Kalimegdana samo zato da preživi, da se spasi.

radi toga je poći novim putevima i pošli smo. Rekli smo da mi naše akcije želimo sprovoditi korak po korak. Neki su se smijali našoj nakani, da stvorimo svoje nakladno poduzeće i vlastitu tiskaru. Mi smo to stvorili zato, da mnognemo izraziti baš te ideje, da mognemo braniti Hrvatsku pred svijetom, da mognemo obavijestiti narod o našim težnjama, da mognemo odgajati, izobraziti i stvoriti nove tehničare hrvatske revolucije. ne treba zaboraviti, da je stara desetotravanjska emigracija dala sve od sebe, i da već nije predstavljala borbeni materijal, nego samo strukturu, okvir, za jednu državotvornu akciju, za sigurne baze i oaze, da pokretanje, za mobiliziranje, kao kada u jednoj vojarni za novačenje ostanu samo zapovjednici, administrativni, tehnički, liječnički i drugi aparat, u očekivanju novih boraca, nove generacije.

Nitko nije mogao izbjeći toj smjeni, pa ni mi. Mi smo toga bili svijestni i u najnepovoljnijem položaju uzeli na sebe tu dužnost. Danas je Odpor organizacija mlade generacije, rekao bih mladenačka organizacija, kojoj stari borci predaju borbene stjegove, iskustvo prošlosti, i daju joj, kako ne, sami sebe, da dostojno dovrše svoj život u borbi i naporima za novu slavu i novu Državu.

Nakon ideja, stvorili smo i uporišta, organizacije i sada želimo stvoriti i VODSTVO. DA, VODSTVO. Pobuna duhova je preživjela sve ono negativno, destruktivno, i sa jakim idejama, čvrstim temeljima, stvorila svoje strukture. Tim strukturama treba dati načela, vodstvo i staviti to u pokret. To je onda zalog pobjede. To je onda doktrina u pogonu, to je onda teorija pretvorena u akciju. Mislim da je veliki francuski mislilac Maurras (Charles Maurras (1868.1952, mo. Otporaš.) negdje napisao, da kada se nema vojnika za voditi, kada se nema masa za manevriranje, sredstava za borbu, da je najbolja akcija ona akcija teorije. Mi smo pređi i tu fazu, i nismo si upisivali u djela problematične akcije hrvatskih Azeva ili hrvatskih idealista, ali niti agenata Udbe, koje akcije, kako možemo zaključiti, nisu ništa promjenile na situaciji hrvatskog naroda, a jesu mu na mnogim mjestima pkodile i mogle biti odsutne.

Eto, tu smo stigli na točku potrebe stvaranja našega VANJSKOG I DOMOVINSKOG FRONTA, koji će djelovati svaki na svom terenu, prema zahtjevima i potrebama, ali uvijek u koordinaciji k istom cilju.

Boriti se da, akcija da, ali akcije koje će biti na nametnute, nego vodjene. Hoćemo dogadjaje, ali ne da klipšemo za njima kao baba za misarima, nego praviti dogadjaje, koji će pokrenuti sudbinu Hrvatske sa mrtve točke. To se pak ne može bez postojanja jednog GLAVNOG STOŽERA HRVATSKE REVOLUCIJE. Vas sve smatram predstavnicima emigracije, kojoj iznosim naš plan rada, kao braći, kao general, a na vama je, da nam date podršku, moralnu i materijalnu, te da u tom planu izvršite ono, što zaista možete, i što će vašem životu dati konkretni smisao i vjernost, a Hrvatskoj biti na korist.

Nastvalja se.

Treći dio će biti: NAŠ VOJNOSTRATEŠKI PLAN AKCIJE.