Tema: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac – Odgovora: 38 – Pregleda: 11319



Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac – Stranica 2 slobodni.net Dali je Maks Luburić postao toliko interesantana danas da ga Srbi žele prisvojiti najprije da je pravoslavac, kako bi ga kasnije prisvojili da je

1. 1.7.2015, 21:19:17#26

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   Spol

   Muški

   Dat.Reg.

   16.4.2012

   Poruka

   749

   Teme

   67

   Spomenut(a)

   166 Post(s)

   Tagged

   3 Thread(s)

    Maks Luburić, Hravt katolik ili Srbin pravoslavac?

   Dali je Maks Luburić postao toliko interesantana danas da ga Srbi žele prisvojiti najprije da je pravoslavac, kako bi ga kasnije prisvojili da je Srbin. Potrebno se je ozbiljno pozabaviti osobom i djelovanjem Maksa Luburića i tek onda bi se došlo do zaključka tko je Maks Luburić. Sve što se do sada zna da je rođen u okolici Ljubuškog 3 ožujka 1913, kršten u crkvi sv. Ante na Humcu, ostao bez oca kada mu je bilo nešto malo više od 5 i pol godina, pohađao gimnaiju na Širokom Brijegu i u Mostaru, zbog hrvatskog nacionalističkog i antijugoslavenskog djelovanja izbačen je iz svih škola tadašnje Jugoslavije; kao maloljetnik napušta istu, odlazu u Mađarsku, tu pronalazi svoje istomišljenike u borbi protiv srpske diktature kralja Aleksanda, pristupa ustaškom pokretu i kao član iste dolazi na poligon Janka Puszta, tu trenira i uči revolucionarne konspirativne metode rada u borbi protiv kraljevske Jugoslavije, tu na poligonu Janka Puszta dobiva konspirativni ime MAKS, po raspadu iste u travnju 1941. godine vraća se u Hrvatsku, stavlja se na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti, svojom vještinom i sposobnošću ustaške vlasti mu povjeravaju vođenje Sabirnih Radnih Logora u cijeloj Hrvatskoj; Maks Luburić je najviše je poznat po svojoj čvrstoći ili kako to drugi kažu po svojoj okrutnosti prema neprijateljim Hrvatske Države, kroz četirigodišnju borbu u NDH postaje strah i terepet neprijatelju i svim Jugoslavenima; pri slomu NDH u svibnju 1945. povlači se prema Austriji, kod Celja predaje svoju dužnost Zadnjeg Zapovjednika HOS-a svojem pomoćniku pukovniku Junusu Ajanoviću, vraća se u Hrvatsku, bori se protiv postojećeg jugoslavensko/komunističkog poredka, u tim borbama biva ranjen 1947., vješto se pribaciva u Mađarsku i tako zavarave sve tragove i Ozni i Udbi koji ga traže po zapadu, a on prebjega na istočnu stranu gdje je ruska komunistčka zona, iz Mađarske se prebacuje u Austriju gdje je bila francuska zona, odatle se pribacuje u Francusku, da bi 18 lipnja 1948. godine konačno stigao u Frankovu “fašističku” Španjolsku, gdje je bio jedno vrijeme u zatvoru ili pritvoru, gdje mu je pomoglo naučiti španjolski; poslije puštanja na slobodu, postaje trgovački putnik za jednu vrliku trgovačku kući, upoznaje jednu otmjenu španjolsku damu imenom Isabel Hernaiz, ženi se 19 studenoga 1953., imaju četvero djece, dva sina i dvije kćeri; dolazi u sukob sa svojim šefom i svojim Poglavnikom, razilaze se 1956; maks se povlači u “zimski san”, samoću pune četiri godine, poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine, Maks se pokazuje, nije mogao više ostati u samoći i nepoznat, prvi javni nastup poslije Poglavnikove smrti mu je bio Intervju za novinu NOVA HRVATSKA br. 3/4 1960. godine, rastaje se sa ženom, pokreće ponovno organizacijuHNO, okuplja stare i nove snage za obnovu Hrvatske Države, izdaje “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA” u časopisu Istarska “DRINA” br. 3/4 1964., Udbi je Maks Luburić sada počeo smetati više kao emigrant, nego kao vojnik i general za vrijeme rata 1941-1945, traže načina kako ga likvidirati, polazi im za rukom preko Luke Stanića koji je već radio za udbu; Luka je brat Ilije Stanića, koji nagovara brata Iliju da preko Udbinih veza pođe do Maksa u Španjolsku, tako, tek u proljeće 1967. Ilija Stanić uspijeva doći kao persona grata do Maksa Luburić, zapošljava se kog Maksa i radi u DRINAPRESS-u, šuti i čeka povoljno vrijeme; to povoljno vrijeme se ukazuje 20 travnja 1969. godine kada Ilija Stanić po naređenju Udbe ubija maksa Luburića.
   
   To bi bila moja verzija o Maksu Luburiću, ne ulazeći u razčlanbu da li je Maks Luburić Hrvat katolik, ili je Maks Luburić Srbin pravoslavac.
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
2. 2.7.2015, 13:41:20#27

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   MISIJA U HRVATSKOJ – “PRO DOMO SUA”
   
   Dr. GIUSEPPE MASUCCI, O.S.B., bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog Episkopata je za vrijeme svoje službe u Zagrebu mnoge ratne dogodovštine zapisao u svoj dnevnik. Drinapress je 1967. godine tiskao knjigu: “MISIJA U HRVATSKOJ”
   
   MISIJA U HRVATSKOJ
   
   D N E V N I K 
   
   od 1. kolovoza 1941. do 28 ožujka 1946.
   
   Pripremio za tisak, predgovor i komentari: MARIJAN MIKAC.
   
   DRININA KNJIŽNICA – RADNI SKUP
   Knjig 20
   
   BILJEŽKA BR. 4
   
   
   Piše: general Luburić:
   
   Gosp. Marijan Mikac, koji je sredio i za tisak spremio ovaj dnevnik o Masucci, moli me, da bi uz knjigu napisao jedan “snažan komentar i ocjenu”. On je uvjeren da će sama knjiga MISIJA U HRVATSKOJ s time dobiti već i zato, jer sam bio jedan od oni koji su imali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odgovorne položaje i time bio i sudionik u godadjajima o kojima knjiga govori.
   
   Podijelio sam odgovornost tu sa mladim hrvatskim povjesničarom prof. Dr. Miljenokm Dabo-Peranićem, koji je dobro poznat po svojim radovima u našim publikacijama “DRINE” i “OBRANE”, a i inače po svojim radovima na proučavanju najstarije hrvatske vojničke povijesti. On daje pod bilježkom br. 1. analizu povijestne vrijednosti knjige MISIJA U HRVATSKOJ. Meni ostaje da po “pravu spomenutog” (vidi str. 194, 197 i 198.) (Iz dnevnika na str. 194: 23. travnja 1945. stoji: U 11 sati me je posjetio šef redarstva. Poslije podne je došao general Luburić, kojem sam preporučio, da bude manje okrutan. Str. 197 u dnevniku stoji: 8 svibnja 1945. U 12 sati smo otišli s nadbiskupom Stepincom njemačkom generalu, da mu kažemo naka preda grad, ne pružajući otpor. U 13 sati smo poslije velikih poteškoća uvjerili generala o razboritosti našeg savjeta i on je popustio (84).
   
   (Ali sam se morao veoma mnogo boriti, da odvratim generala Luburića od njegove ludjačke namjere, da pruža otpor do posljednjeg čovjeka. On je položio bombe ispod glavnih zgrada, da ih razori (prelazim na str. 198, mo. Otporaš.) prije ulaska Titovaca. Uvjeravao me ljutito, da će se vratiti makar morao otići, Ali Tito će morati krčiti sebi put kroz gomile ruševina. Kada su sve moje molbe i preporuke bile uzaludne, poslužio sam se ovom lukavštinom:
   
   “Generale, vi kažete, da se morate bezuvjetno vratiti! Vrlo dobro! Ako dignete u zrak čitav grad, u što ćete ući? U gomile ruševina? Nije li razboritije ostaviti grad nedirnutim, tako da ćete ga naći u najbolje stanju, kad ćete se vratiti Božijom pomoći?”)
   
   reknem nešto u vezi dogadjaja koje o. Masucci spominje. Zato i stavljam ovoj mojoj bilježci naslov “PRO DOMO SUA” što znači govoriti “sebi u prilog” i “o sebi”.
   
   Nisam htio davati sud o dogadjajima u kojima sam bio jedan od protagonista, ali mi je pravo i dužnost da reknem koju o dogadjajima u vezi s mojom osobom. Budući sam uvjeren da će biti ljudi koji će mi i ovo zamjeriti (ne zato, jer ne bi bila istina što pišem, nego zato, “jer sam kriv što sam živ”), nastojim u ovom malom uvodu objasniti najprije razloge koji me sile da prihvaćam ponudu gosp. Mikaca.
   
   U prvom redu vjerujem da sve što se piše čini se sa stanovitim ciljem. Posebno to stoji kada se radi o biografijama, memoarima i dnevnicima. Ovima je uglavnom cilj istaći ono što smo činili dobro ili opravdati ono što mislimo da nije dobro.
   
   Ni o. Masucci nije mogao uza svu svoju hrabrost i korektnost oteti se gornjem. Njega se svi rado sjećamo i priznajemo mu dobru volju, plemenite osjećaje, pa i ljubav za Hrvatsku. Ali on sam priznaje, a povijestničari će, jednom kad budu imali u rukama sve niti, reći, kao što smo mi to tvrdili, da je bio skoro od prvih dana svog dolaska u Hrvatsku okružen komunistima! Ne zamjera nitko o. Masucci-u da nije prozreo nastojanja onih, koji su mu dolazili. Nisu se tu snašli ni mnogi od onih, koji su trebali i morali po svojoj dužnosti i funkcijama, biti na visini. Tehniku komunističke penetracije, zaokruživanja čovjeka, iskorišćavanja situacije itd. proučava se od kada je komunizam postao jednom od poluga koje pokreću svijet i prouzročavaju “vjetrove povijesti”, kako se to danas zna kazati. O. Masucci kao i svaki drugi čovjek; on sam i njegova cirkunstancija (njegova okolina, okolnost, mo). On je pobožni, učeni i mirni redovnik, i njegova je cirkunstancija Opatija Montevergine i Gospa, svetište, mir i meditacija, a ne partizani, ustaše, četnici, fašisti, SSovci, policija , logori, komunisti i tehnika napada i obrane u jednom dvostrukom ratu i dvostrukoj revoluciji.
   
   On pošteno priznaje svoje zablude, odnosno ne opravdava činjenice, koje su ga otrijeznule. To ga je valjda tjeralo da za života tiska svoje uspomene, svoj dnevnik. Gospodin Marijan Mikac je dobio bio mig i za prijevod na engleski i vjeruje da jedan engleski primjerak ili jedan primjerak talijansko-hrvatskog originala ima i jedna druga osoba, vjerojatno jedan svećenik u emigraciji. Kasnije mu je bilo “savjetovano” da ne tiska svoj dnevnik. Nu on je ipak ostavio iza sebe i mi tiskao njegov dnevnik onako i kakvog ga je ostevio sa svim njegovim ocjenama, kritikama i sudu, koji je napisao o mnogima od nas, pa i o meni samome. Odatle moje pravo, da govorim o sebi “pro domo sua” i odatle moja dužnost, da reknem nešto o onima, koje je o. Masucci tako težko ocjenjivao, a posebno Eugena Kvaternika (Didu, mo. Otporaš.) i pukovnika Erika Lisaka, Glavne Ravnatelje za Javni Red i Sigurnost. Oni su bili oni koji su trebali zatvarati neprijatelje HRVATSKE DRŽAVE, tj. one za koje su dobri i zli intervenirali, i za koje je danomice zalagao sav svoj trud, svoje biće i prestiž o. Masucci.
   
   Za o. Masucci-a postajala je samo vlast, koja je zatvorala, internirala i streljala, i postojali su na drugoj strani progonjeni, zatvarani i streljani. Ipak on je bio veoma inteligentan čovjek i nije mogao zatvoriti oči pred činjenicom, da se ne može na probleme naše revolucije gledati sa očima isposnika (najblaže rečeno, pustinjak, mo.)i redovnika iz opatije Monteverginie. Montevergine je jedan samostan na jednom brdu srednje Italije, također poznat kao Partenio ili Monti di Avella. U tom samostanu su se “čeličili” talijanski svećenici. I nije ih zatvarao (oči, mo.), jer to svjedoči samo njegovo priznanje, da je u “šumu stigla kopija njegova izvješća o ustaškim logorima”. (Vidi str. 243. i 244.) On dakle nije bio naivan, bezazelen, nego je bio diplomatski predstavnik, koji je htio djelovati kao branitelj ugroženih. On je to činio i kasnije za vrijeme dolaska na vlast komunista. O tome će se moći imati jasna slika tek onda kada se jednom saznaju podatci njegovih izvješća i šifra, koje je slao Državnom Tajništvu u Vatikan. Pokojni Antun Wurster, bivši tajnik našeg predstavništva u Vatikanu u više mi je navrata govorio o tim depešama, nu to već ne spada u okvir onoga što trebam pisati. Pišem “pro domo sua” a Dido i Lisak su bili moji i meni je dužnost u tom pravcu reći koju, a ne ograničiti se samo na svoju osobu. Dužnost mi je to pred onim hrvatskim borcima koji nisu stvarali DRINAPRESS zato, unutar knjiga koje tiska, da pišu optužbe na one koji su časno i težko vršili svoju dužnost na mjestima, koja su bila neugodna, ali isto tako potrebna za obstanak Države, kao redarstvo i institucije za obranu Države.
   
   Ne znači gornje da ćemo braniti i opravdavati svaki čin i svaku osobu, ali naši su Neroni branili Hrvatsku Državu, a talijanski Neroni su pomagali, stvarali i vodili ubojice hrvatskog puka iz svojih imperijalističkih i podlih razloga. Tako sam to i rekao o. Masucci.u ne jednom. Ostaje za ustanoviti da li stoji njegova tvrdnja, da je on u svojim depešama Vatikanu govorio o tome. Pukovnik Cvitanović (ime mu je Šime, mo. Otporaš.) je naime bio zadužen s tim, da o. Masucci-a opskrbi sa vijestima u tom pravcu. Pukovnik Dr. Šime Cvitanović, koji je bio poznat ne samo kao liječnik i kirurg, nego i stari nacionalni borac i praktični katolički muž sa jako dobrim vezama na Kaptolu. On je bio neka vrsta moje veze sa tim Kaptolom, uračunavajući u Kaptol sve vjerske katoličke ustanove.
   
   Pukovnik Cvitanović je i sam bio iz Dalmacije i jedna od njegovih dužnosti kao Glavara Pozadinskog Stpžera Obrane bila je i skupljanje vijesti o zločinima Talijana i četnika na području, koje je bilo okupirano po ovima ili partizanima. Jednom sam sreo u uredu puk. Šime Cvitanovića oca Masucci-a (vidi str. 183.) i tom prigodom mi je rekao, da će dobiveni materijal poslati u Vatikan.
   
   U pogledu veza sa o. Masucci-jom u zadnja vremena, koja isti spominje, radi se o slijedećem: još u doba pripremanog puča Vokić – Lorković dobio sam bio od Poglavnika nalog, da unutar Obrane stvorim jedno posebno tijelo za obranu grada Zagreba. Ta zadaća je bila povjerena ZAPOVJEDNIŠTVU OBRANBENIH ZDRUGOVA, i u Draškovićevoj ulici, gdje su isti imali Središnji Gospodarski Ured, bila je postrojena ta posebna služba. Zadaća je bila komplicirana. Trebalo je predvidjeti 3 slučaja: obrana od Nijemaca, obrana od konspiracije jedne hrvatske snage protiv Vlade, i treće od napada iz vana, tj. od četnika ili partizana. Logično je, da je trebalo misliti i na razne zgrade i institucije, koje su pripadale Crkvi. Nu ja sam to delikatno pitanje obavio putem pukovnika Cvitanovića i bez većih problema. Kako su i neki privatni stanovi bili utvrdjeni i providjeni sa streljivom i oružjem, to je pri likvidaciji tih kamufliranih bunkera na jednom mjestu došlo do eksplozije. Zato su i nadbiskup Stepinac i Opat Marcone i o. Masucci intervenirali da bi se na nekim mjestima uklonili takovi bunkeri prije ulaska partizana u grad, što je naša posebna služba činila i iz vlastite incijative. Nu naglašujem da ni jedan jedini crkveni objek, tj. tornjevi, crkva itd. nisu bili u te svrhe upotrebljeni, nego samo u blizini nekih imali smo takove kamuflirane bunkere, misleći više na borbe iznutra, nego na napad iz vana. (“…misleći više na borbe iznutra, nego na napad iz vana”, ovdje se može podrazumijevati napad puča Vokić – Lorković više nego na napad iz vana, tj. partizana. Mo. Otporaš.) 
   
   U pogledu pak samih završnih vojničkih operacija logično je bilo da su i nadbiskup Stepinac i drugi crkveni dostojanstvenici intervenirali i molili da se iz blizine Crkava i drugih objekata odstrane bunkeri, stanovite vojničke baze i skladišta municije. Mi smo to činili još i osmog svibnja 1945. ujutro.
   
   Bilo je i drugih kontakta vojničke prirode. O tome se je govorilo na procesu nadbiskupu Stepincu i pukovniku Lisaku, kad je vršen pritisak na nadbiskupa Stepinca, da se ogradi od tadašnjih zapovjednika HOS-a, koje partizani naravno zovu koljačima, slugama nacifašizma itd. Nu junački nadbiskup je odbijao davati bilo kakove izjave, koje bi štetile ugledu, imenu i časti hrvatskih zapovjednika. Posebno je rekao da se nema čega stidjeti, kada su ga pitali, da li se stidi svojih veza sa generalom Luburićem.
   
   Malo je pisano o jednom planu, ali vjerujem da će Poglavnik to u svojoj političkoj ostavštini iznijeti. On je, naime, imao namjeru da se prije povlačenja Hrvatskih Oružanih Snaga sva vlast preda ZAGREBAČKOM NADBISKUPU. On je o tome govorio i na zadnjim sastancima GLAVNOG STANA POGLAVNIKA, a vjerojatno se je i Hrvatska Vlada bavila tim problemima, pa će možda biti uputno, da koji od tadašnjih ministara o tome napiše svoje shvaćanje. To je bio razlog, da su arhive hrvatskog državnog kormila bile pohranjene u Nadbiskupski Dvor. Poglavnik je bio pravnik i on je rado u zadnja vremena govorio o jednoj staroj hrvatskoj praksi, koja je bila vršena u izvanrednim prilikama, kada je zagrebački nadbiskup bio neke vrsti “VRHOVNIŠTVA DO SREDJENJA PRILIKA.”
   
   O. Masucci i o svom sudjelovanju u planiranju hrvatske budućnosti i njegovom odlasku do Engleza, koju misiju su kasnije izvršili hrvatski ministar V. Vrančić i kapetan bojnog broda Vrkljan. (Andrija, mo.) Planovi su bili stvarani, mjenjani i do zadnjeg časa nitko osim Poglavnika nije znao sigurno, da li će se pružiti odpor, da li će se voditi borba, da li će se braniti “Zvonimirova Linija”, grad Zagreb, ili će se ići u šumu, ili u emigraciju, tj. do linija zapadnih saveznika. Svakako je vjerojatno ono što je htio, ali je i unutar toga postojala jasna grupacija, tj. jedni za odlazak do saveznika i drugi za Krbavsku Bitku. Na zadnjoj sjednici Glavnog Stana Poglavnika, kojoj je od sada živih prisustvovao kapetan bojnog broda Ante (ne Ante nego Andrija, mo.) zrakoplovni general Rupčić, general Ivo Herenčić i ja. Kada je generalu Rupčiću netko rekao da pesimistički gleda na stvar, on je rekao od prilike slijedeće: “idem na zapad ako mi se zapovjedi, idem s Maksom u šumu, ako mi se da na volju, iako znam da je Krbavska bitka bila izgubljena” (Čitao sam negdje a ne mogu sada pronaći, a mislim da je bilo u Hrvatskoj Reviji, da je Dr. Stjepan Buć napisao oko prilike ovako: Bio sam na stepenicama kada su izišli sa posljednje sjednice Glavnog Stana Poglavnika. Čuo sam generala Rupčića reći: kao vojnik moram slušati šta mi Poglavar zapovjedi, a ako bih se mene pitalo, radije bih pošao u šumu sa generalom Luburićem. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
   
   Mene se još u Sisku na par dana prije povlačenja u zapovjedništvu II. Ustaškog Zbora, kojim sam zapovjedao, posjetili ministar Vrančić i Vinko Nikolić, gdje smo u kući Štirmerovoj još govorili o mogućnsti, da se ide u šumu. Ministar Vrančić je bio došao obučen u vojničku uniformu i donio je bio plan Vlade, da se svakom višem vojničkom zapovjedništvu doda nekoliko predstavnika Vlade i drugih osoba. Moje je zapovjedništvo bilo u Sisku i ja sam bio koncetrirao jedinice, da provalimo u ledja glavnim snagama partizana, koje su nadirale prema Zagrebu.
   
   I na kraju, na I. V. 1945. bilo je na sastanku Glavnog Stana saopćeno da se ima povlačiti prema linijama zapadnih saveznika i tamo se predati. U tu svrhu bio je odredjen general Moškov kao zapovjednik I. Zbora da se brine za evakuaciju ranjenika, vodstva itd. i da predvodi povlačenje, dok je meni kao zapovjedniku II. Zbora bila zadaća osigurati povlačenje odzada i na bokovima, a onda da priberem sve što se mogne i pošaljem prema zapadnim saveznicima i u kolonu, likvidirajući sasma svaki organizirani masovni odpor iza linija nadirućih partizana. To jest upravo obratno od onog, što sam imao zadaću organizirati u vrijeme kada sam bio poslat na Ivan Planinu u ožujku 1945. godine.
   
   Zadnja zapovjed Poglavnika bila je, da sam imenovan zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u Domovini sa tužnom zadaćom, da se izbjegne svaki masovni odpor, a vojska prikupi i pošalje “za kolonom”. Predao sam tada, pred Zidanim Mostom, zapovjedništvo Zbora mom prvom pomoćniku generalu Junusu Ajanoviću, koji je primio zapovjedništvo II. Zbora i uvrstio se u kolonu. Ja sam se nakon izvršene misije povratio u Hrvatsku. Poglavniku sam izričito rekao da se ne mislim nikome predati, ni sada ni poslije, i da ću kod kuće čekati, da li će se ostvariti ono u što je Poglavnik vjerovao, tj. da će Amerika obnoviti Hrvatsku i pomoći naše Oružane Snage.
   
   Ja sam izvršio i zadnju zapovjed, i ostao dok me rana pod kraj 1947. nije prisilila na put na zapad. Gornje sam rekao i na zadnjem zasjedanju Glavnog Stana, kao i nadbiskupu Stepincu i njemačkom vrhovnom zapovjedniku feldmaršalu Lehru u kući pok. Mile Budaka i u društvu ministra ing. Ivice Frkovića, koji to može potvrditi. Maršal Lehr je već tada bio u vezi sa partizanima i oborio je glavu, kada sam mu to rekao u lice.
   
   Da li je bilo ludjački ili ne stvarati plan za obranu grada Zagreba ili ne, to je drugo pitanje. Ja sam kao general dobio zapovjed da organiziram snage za odpor pa i grada Zagreba, i stvorio sam više planova i jedan od njih je, kao što je logično, bio i borba za svaku kuću i svaki ugao i do zadnje kapi krvi. Povijest će suditi o tim dogadjajima i reći pravi sud, a ne mi, koji smo te planove stvarali i rastvarali. Nisam bio prvi ni zadnji general, koji je takav plan stvorio i koji bi ga bio i izvršio i onda, ako je neka crkvena zgrada trebala biti za to upotrebljena.
   
   Da li se branioce Varšave može zvati ludjacima? Da li se napadače Monte Cassina ili njegove branioce može zvati ludjacima? A što da reknemo o onima koji su zapalili Hamburg ili Coventry? (grad u Engleskoj kojeg je 1940. njemački Luftwaffe porušio, usprkos vrlo poznatoj katedrali iz 13 stoljeća, mo.) Da li je bilo uopće ludjački braniti se od partizana, tj. od snaga komunističke revolucije? Da li su bili ludjaci prvi kršćani i svi oni, koji su se u obrani vjere dali ubijati? Da li uopće netko zna sigurnu granicu izmedju savjesti i zakona, koji sili vojnika kao i redovnika na poslušnost? Zna li uopće netko granicu izmedju razuma ili ludjačva danas, u doba atomske strategije i što će povijest i Bog reći o genijama – učenjacima – stratezima – političarima i državnicima koji su u jedan mah ubili u Hirošimi 200.000 ljudi ili ako to sutra učine sa sto puta jačim efektom? Jedno je sigurno: vojnici naroda kad izgube rat su ludjaci, a pobjedničkih narodi su geniji. Ostanimo pri tome.
   
   Ovom dokumentu prilažemo izvadak iz komunističkih vrela, koji govore o predmetu. Otac Masucci i drug “Marko” Ranković su dva pola, dva svijeta. Obadva svjedoče da sam i na Ivan Planini i pred Zagrebom htio braniti HRVATSKU DRŽAVU.
   
   O. Masucci nam ostavlja još jedan vrijedan dokumenat: on piše o tome kako je skupa sa Kumičićem sudjelovao u čekanju partizana, dok oni vole (partizani i takozvani današnji hrvatski antifašisti, mo)govoriti o borbama za Zagreb, koje su bile kao i borbe talijanske vojske, kad su ulazili u sela i gradove Dalmacije 1941. godine, nakon što se je Jugoslavenska Vojska našla razoružana po hrvatskim ljudima diljem cijele Domovine. Nu borbe za Zagreb nije bilo, jer smo se mi povukli, a moje zaostale jedinice imale su zadaću, ne da pružaju zajednički odpor, nego da skupe zaostale i odvojene jedinice i uvrste ih u kolonu. Neće biti na odmet ovom prilikom zabilježiti da je Zapovjedništvo Grada Zagreba (general Servatzy) dalo puške, mislim 500, za naoružanje GRADSKE ZAŠTITE, koja je sastavljena od politički ne kompromitiranih gradjana i dijelom od kompromitiranih radi komunizma, koje smo pustili iz zatvora i dali im puške, da se spriječi pljačka i nered prije ulazka partizana. Hrvatska Država je i s tim zadnjim aktom dokazala svoju odgovornost i smisao za red i zakon. Drugo je pitanje ono političke prirode, kao i načelno o tome, da li se je ili ne trebalo povlačiti, ali je gornje dokaz više da Hrvatska Vojska, nije bila ni vojnički pobjedjena, a još manje iz Zagreba istjerana snagom oružja.
   
   Povijest će kazati da li sam u obrani Države trebao biti “manje okrutan”, kako je to želio o. Masucci, i da li je trebalo braniti Državu ili ići na Bleiburg? I da li je bio ludjački plan borbe “kuću po kuću”.
   
   O. Masucci-u neka bude medju nama ugodna uspomena.
   
   general Vjekoslav Luburić.
   
   xxxxxxxxxxxxxxxxx
   
   Eto, gragi moji Hrvati, šta general Luburić piše o zadnjim odlukama Hrvatske Državne Vlade u obrani Hrvatske Države. Bilo bih mi drago da se zainteresirani jave sa svojim komentarima na ovu temu. Otporaš.
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
3. 11.7.2015, 2:22:42#28

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU…
   kamenjar.com/otvoreno-pismo-srpskom-generalu-svetomiru...
   
   
   Rezultati za: Otvoreno pismo srpskom generalu Svetomiru Đujiću
   Sortiraj:
   
   OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (deseti (10) dio i kraj ovog pisma)
   OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (deseti (10) dio i kraj ovog pisma)
   
   Ne sumnjam ni sada u Vaše dobre namjere, inače ne bi ovo pismo izišlo u ovom obliku. Dodjite, gospodine generale i …
   Veljača 25, 2014
   4 Komentara
   OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (sedmi (7) dio)
   OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (sedmi (7) dio)
   
   Poznati agent Gestapoa Konrad Klaser, jedan od najsposobnijih protukomunističkih stručnjaka, koje su Niemci imali, …
   Veljača 18, 2014
   1 Komentar
   OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (peti (5) dio)
   
   Nitko ne zamjera Srbima da su konspirirali, ali je neozbiljno okriviti “rasa” Đurišića, kada se zna, da je ovaj rad …
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
4. 23.7.2015, 20:56:09#29

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31 SRPNJA 1965.
   
   
   
   http://kamenjar.com/hrvatskofrancusk…31-srpnja-1965
   
   HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965.
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
5. 18.10.2015, 15:55:49#30

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   Spol

   Muški

   Dat.Reg.

   16.4.2012

   Poruka

   749

   Sviđanja postova 

   Teme

   67

   Spomenut(a)

   166 Post(s)

   Tagged

   3 Thread(s)

   Grudski info – Želja moje majke Ive “Vićeke” Boban-Gabrić
   grudski.info/…/179-zelja-moje-majke-ive-viceke-boba...
   Translate this page
   Nov 3, 2014 – Želja moje majke Ive “Vićeke” Boban-Gabrić. Autor: MB Otporaš | kamenjar.com. Mojoj Majki Ivi “Vićeki” Boban jugo/udbaške vlasti u Mostaru …
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
6. 18.10.2015, 23:07:56#31

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   Spol

   Muški

   Dat.Reg.

   16.4.2012

   Poruka

   749

   Sviđanja postova 

   Teme

   67

   Spomenut(a)

   166 Post(s)

   Tagged

   3 Thread(s)

    Originalni autor citata je Otporaš 

   Grudski info – Želja moje majke Ive “Vićeke” Boban-Gabrić
   grudski.info/…/179-zelja-moje-majke-ive-viceke-boba...
   Translate this page
   Nov 3, 2014 – Želja moje majke Ive “Vićeke” Boban-Gabrić. Autor: MB Otporaš | kamenjar.com. Mojoj Majki Ivi “Vićeki” Boban jugo/udbaške vlasti u Mostaru …

   Tema: Hrvatski narodni otpor, hno.
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
7. 2.11.2015, 13:57:33#32

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   Spol

   Muški

   Dat.Reg.

   16.4.2012

   Poruka

   749

   Sviđanja postova 

   Teme

   67

   Spomenut(a)

   166 Post(s)

   Tagged

   3 Thread(s)

   GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU
   
   Pročitajte više na GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU | Kamenjar, Kamenjar
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
8. 3.11.2015, 2:01:52#33

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   Spol

   Muški

   Dat.Reg.

   16.4.2012

   Poruka

   749

   Sviđanja postova 

   Teme

   67

   Spomenut(a)

   166 Post(s)

   Tagged

   3 Thread(s)

   Slovenski publicista Roman Ljeljak razotkriva Titine i jugoslavenske zločine počinjene u mirno doba i bez rata nad Hrvatima i hrvatskim narodom. Kliknite na priloženi link i saznajte više. Otporaš.
   
   Leljak potresnim izlaganjem izazvao ovacije pa muk u krcatom Lisinskom
   
   Pročitajte više na Pobude „trećih“ opcija | Kamenjar, Kamenjar
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
9. 3.11.2015, 12:14:55#34

   Otporaš

   Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

   Spol

   Muški

   Dat.Reg.

   16.4.2012

   Poruka

   749

   Sviđanja postova 

   Teme

   67

   Spomenut(a)

   166 Post(s)

   Tagged

   3 Thread(s)

   KUĆA PETRA GABRIĆ U BOBANOVOJ DRAGI
   
   Arhiva Bobanova Draga – Grude Online
   Arhiva Bobanova Draga – Grude Online
   
   

   Prethodni post je napisan u 10:20:14

   ---

   Novi post je dodan u 12:14:55

   
   
   ŽITELJI BOBANOVE DRAGE 1957. GODINE
   
   
   Komentari Slobodne Dalmacije
   MORATE SE PRIJAVITI DA BISTE KOMENTIRALI ČLANAK.
   
   Komentar od: Otporaš | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54
   
   Milane, svaka ti čast! Mnogo stvari sam od tebe naučio kako je prije bilo. Piši još o našin starim običajima. Za nas mlađe to je za nas povijest.
   Pozdrav iz naše sunčane Hercegovine. Lilith.
   
   Poštovani i dragi prijatelju Lilith,
   
   Evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i otrčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupozvali živižne namjernice. Rekao sam “morao”, jer druge nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovolja a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi uata kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moj jednu jedinu i samu samcetu ženu.Da ih imam tisuću, bila bi drugčija priča, jer bih se gubio u (ne)snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne bih poslušao. Ovako imam samo jednu ženu i slušam samo tu jednu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE četrdeset (49)deveti puta po redu, izasebice!!!
   
   Da se vratim i odgovorim poštovanjoj peppermentt kako su momci misili vridnost divojaka. Vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak toga doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim i najozbiljnije se je zagledao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da iđe ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čorapa, terluka, zovnica i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: nije za moju kuću. Kao da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pok. Mater Iva Boban Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vrtenetom ili kudiljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i da van govore da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvik učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoje djecu u tom duhu odgajale.
   
   Evo jednog primjera na kojeg su momci stalono gledali i na osnovu toga svoje procijene o divojki ili divojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SILO biti. Istini za volju u mojoj kući, u kući Petra i Ive Boban Gabrić je skoru uvijek SLIO bilo, jednostavno zato što nam je kuća u to doba bila najveća u selu, te imao sam tri sestre spremne za silo i za udaju. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a divojke, kako su ih maje učile da se muškarcu uvijek treba ustupiti stolac, jer da je muško od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave divojke, tako su ih “prvi” momci zvali, bi se ustale i svoj stalac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale soj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nega da ona na njega “lopne”, tj. sjedne, kako bi to znali zajedljivi momci reći za one divojke koje nisu ustupile stolac momku. Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je na jednu ruku davolo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u ne znanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 uprežnih kola, 13 bunara, 3 čatrnje i 90% roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji.
   
   Eto, dragi moj prijatelju Lilith, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratili ponašanje jednih drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da današnje divojke u “zidu” imaju vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kućne potrebe, u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođi kući i odmah ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuvati, u “zidu” danas imaju telefon za nazvati bilo koga a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo come u potrebi, kao što je prije bilo. Ja sam osobno trčao 1953. godine javiti mojoj rodici Dinki Boban, Rapišića, koja je bila udata u udata u selo Drinovce, da joj je ćaća umro. Njezin otac Stjepan Baban, Rapišić (1896-1053) je bolovao od raja.
   Otporaš.
   Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
10. 3.11.2015, 19:06:05#35

    Otporaš

    Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

    Spol

    Muški

    Dat.Reg.

    16.4.2012

    Poruka

    749

    Sviđanja postova 

    Teme

    67

    Spomenut(a)

    166 Post(s)

    Tagged

    3 Thread(s)

    Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi
    
    Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Srpanj 11, 2013in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu7 Komentara 
    
    AMERIČKO VJENČANJE U BOBANOVOJ DRAGI: 
    
    Kako su se Stjepan i Robin Boban tradicionalno vjenčali u Bobanovoj Dragi Čovjeka nitko i ništa ne može više razveseliti kao njegovo dijete. Niti ga može učiniti ponosnijim. Tako je i Stjepan Boban obradovao svoga oca došavši iz Amerike sa svojom zaručnicom Robin, kako bi se vjenčao u Bobanovoj Dragi, rodnom mjestu svoga oca Milana Bobana – Gabrića, koji je otišao u iz svog kraja prije 49 godina. Dobro sam ih odgojio.
    
    Presretan sam što smo se ovdje vjenčali. Ovo je puno više od onoga što sam očekivao i želio u svom životu. Čast nam je biti ovdje i vjenčati se u rodnom kraju moga oca, i ne mogu naći riječi kojima bi opisao našu sreću što smo ovdje – kazao je Stjepan, koji je samo jednom posjetio Bobanovu Dragu, i to dok je još bio dijete. 
    
    Vjenčanje koje će se dugo pamtiti u Bobanovoj Dragi održano je na pravi hercegovački način. Plesalo se, pjevalo, guslilo, diplilo i gangalo, a po pravom hercegovačkom svadbenom običaju, mlada je, preko kuće, bacala i jabuku. – Bacanje jabuke mi je bilo zanimljivo. Malo sam se bojala da je neću prebaciti, ali uspjela sam. Ako smo već odlučili vjenčati se u Hercegovini, onda moram poštivati i ovakve običaje kojih nema u Americi, ali su jako zanimljivi. Posebno sam sretna što smo se ovdje vjenčali – kazala je Robin. Jabuku je prebacila i Milanova žena Annie, koja je Francuskinja. – Mi smo se vjenčali u Parizu tako da nije bilo prigode da Annie baca jabuku, pa smo odlučili da to napravi sada – kazao je Milan. 
    
    Stjepan i Robin vjenčali su se u crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, a vjenčao ih je fra. Jozo Grubišić koji je na župi u Montrealu, Kanada, ali je došao samo za ovu prigodu. Zlatni pir Teksašana – Moj sin Stjepan, koji živi u Americi, kao i ostatak moje obitelji, odlučio se oženiti ovdje na stotu godišnjicu rođenja moga oca Petra Bobana Gabrića. Njegova zaručnica Robin, koja je prava Amerikanka, iz Clevelanda, ništa nije imala protiv toga, dapače. Kad su mi tu vijest priopćili, nije bilo sretnijeg i ponosnijeg čovjeka od mene, jer znao sam tada da sam svoju djecu dobro odgojio, tako da nikada ne zaborave odakle su. Uvijek sam im pričao o ovom kraju, o Bobanovoj Dragi, o ljepotama Hercegovine, o razlozima zašto sam otišao i izgleda da nije bilo uzalud – kazao je Milan. 
    
    Na američko – hrvatskom vjenčanju, među dvjesto uzvanika bilo je i tridesetak Amerikanaca i Francuza koji su uživali u svakoj sekundi njima neobičnim običajima. – Nikada nismo doživjeli ovakvo nešto kao ovdje. Ceremonija je bila prekrasna i sva bi vjenčanja trebala biti ovakva. Posebno nam se sviđa ganga i pjesme, kao i narodna nošnja – kazali su Joe i Lily Foster, Milanovi prijatelji iz Texasa, koji su na dan vjenčanja Stjepana i Robin proslavili 50 godina braka. 
    
    Sve kćeri dobro govore hrvatski, ali sinovi slabo. Milan je otišao od kuće 1957. godine, malo je radio u Sloveniji, a onda je otišao u Francusku, gdje je naučio savršeno francuski jezik, jer kako kaže, nije htio biti slijep pored zdravih očiju. U Parizu je upoznao svoju ženu, francuskinju Annie, koja mu je u Parizu rodila dvije kćerke Sofiju i Katarinu. – 1968. godine, sa svojom obitelji i tri kovčega otišao sam u San Francisco, gdje su mi bile dvije sestre i brat. Nakon toga rodilo mi se još četvero djece, kći Iva Drina, te sinovi, blizanci Rafael i Stjepan i sin Milan Junior – prisjeća se Milan. 
    
    Milan sada sa svojom obitelji živi u Austinu, Texas, a do mirovine bavio se građevinom, i kako kaže, ni sam ne zna koliko je kuća napravio. Sagradio je ranč u Texasu – CROATIA RANCH, gdje trenutno i živi. – U mojoj kući govori se francuskim jezikom. Kćerke dobro govore i hrvatski, ali sinovi slabo. Možda sam tu zakazao, ali i ne kaže se – govorim ćaćinskim jezikom, već materinjim, šali se šezdesetosmogodišnji Milan. Ovo ćemo zauvjek pamtiti Iako ne znaju hrvatski jezik, Stjepan i Robin su bili jako zadovoljni vjenčanjem.- Nije bitno kojim jezikom govoriš, nego kako razmišljaš. Oni nisu morali doći u Hercegovinu, ali na sreću svojih roditelja došli su i to će se pamtiti – kazao je Vlado Boban, Stjepanov vjenčani kum, koji je inače i načelnik općine Velika pored Požegi. – Ovo je zaista rijetkost, i ne mogu vam ni reći koliko sam sretan. Ovog događaja sjećat će se i budući naraštaji, koji neće ovo vidjeti, ali će im se zasigurno pričati. 
    
    Sin me učinio jako ponosnim što je predložio vjenčanje ovdje. To je plod moga pričanja o Hrvatima, jer ovako nešto se događa samo kod nas. Njihova djeca će znati da su im se roditelji vjenčali u selu njihova djeda i na taj način nikada neće zaboraviti odakle potječu. Da sam cijeli život klečao i Bogu se molio, ovoliku sreću nisam zaslužio – zaključio je Milan. kamenjar.com 
    
    Pročitajte više na Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi | Kamenjar, Kamenjar
    Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
11. 5.11.2015, 2:15:03#36

    Otporaš

    Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

    Spol

    Muški

    Dat.Reg.

    16.4.2012

    Poruka

    749

    Sviđanja postova 

    Teme

    67

    Spomenut(a)

    166 Post(s)

    Tagged

    3 Thread(s)

    JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI. 
    
    Kliknite na dolje priloženi link.
    
    Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na rzamišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, je li je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlja i kontinente. Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA., a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje. 
    
    Prvo (1) Ustaše i partizani su se borlili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Sloveneaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku državu. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se ne mogu ignorirati. 
    
    Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstojati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog romanskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekirom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili perd sudca kao simbol moći. Tako je Musolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE. 
    
    Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može opstojati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika “žrtvama fašizma” u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata. 
    
    Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime “bratstva i jedinstva” hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titine ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvijedi, nastala hapšenja, nastala zatvoranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenje prema Titi i partiji se povećavaju. 
    
    Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da nezaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvtski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA. 
    
    Šesto (6) Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, adakle su sve strijele oštrice poslate svim onima (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Brunu Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI. 
    
    Sedmo (7) Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANAkoja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima. 
    
    Osmo (8) U Zagrebu je gorijelo pod nagama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1), kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših “drugova”, isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatskodržavotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju. 
    
    Deveto (9) Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULA HRVATSTVA kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.
    
    Deseto (10) Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s drom. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA. Ne sjećam se više dali je točno rekao “žila” ili “korijen”. Otporaš.
    
    Pročitajte više na JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI. | Kamenjar, Kamenjar
    Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
12. 6.11.2015, 16:22:21#37

    Otporaš

    Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

    Spol

    Muški

    Dat.Reg.

    16.4.2012

    Poruka

    749

    Sviđanja postova 

    Teme

    67

    Spomenut(a)

    166 Post(s)

    Tagged

    3 Thread(s)

    HRVATSKA LAĐA
    
    by: Marija Dubravac, Brisban, Australia.
    
    Ne birajmo kapetana s nepoznatih tuđih strana Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Studeni 06, 2015in: KulturaNema Komentara Kapetan broda
    
    Nije dugo još do dana, birat novog kapetana,
    Lađi, što no brzo tone, kojoj tužna zvona zone, 
    Javljajući plačnim glasom – Spašavaj se zadnjim spasom, 
    Bit će opet ista mora oko vlasti i izbora, 
    Bit će trke, zbrke, frke, objesit će netko brke. 
    Bit će pustih obećanja, časnih riječi – i laganja. 
    Takmiče se sijedi, mlađi, za kormilo jednoj lađi. 
    Ne birajmo kapetana s nepoznatih tuđih strana. 
    Čiji kompas krivo hoda, koj’ bježi od naših voda. 
    Nit’ birajmo komunjara u kom drijema zmija stara – Licemjera i dvokrpu. 
    Mi trebamo Milu Prpu Il’ Pavunu, Hazler’, Čića, Vidovića, Planinića, 
    Il’ biskupa Bogovića – pleme naših sokolića – 
    Ljude koji povijest pamte, koj’ ljubavlju za Dom plamte, 
    Misle glavom trijezno, zdravo, čine što no Bogu pravo. 
    Imamo ih punu vreću, a navraga i nesreću,
    Proberemo propast sebi; i tko onda reko ne bi,
    Kraj očiju da smo slijepi, jer nam pamet duh ne krijepi. – 
    O moj rode, vrli rode, burkaju se jugo – vode, 
    Lađa naša iz Irana, ljepotica sa Jadrana,
    Izdisajem, zadnjim stenje, nasuk’la se na kamenje. 
    Spasimo ju ljudi mili, pređi nam je ostavili; 
    Još ju krasi dična slava, kruna kralja Tomislava. 
    Pronađimo kapetana, domoljuba – Frankopana, 
    Onog tko će mudro slovit k luci mira željno plovit. 
    Grabi vesla rode slavni, nek zaori klik pradavni: 
    Lađo naša, Domovino, stare slave djedovino, 
    Tvoje uvijek toplo krilo, ocu, sinku, sveto bilo! 
    
    Marija Dubravac, Brisbane 
    
    Pročitajte više na Ne birajmo kapetana s nepoznatih tuđih strana | Kamenjar, Kamenjar
    Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
13. 7.11.2015, 3:18:23#38

    Otporaš

    Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

    Spol

    Muški

    Dat.Reg.

    16.4.2012

    Poruka

    749

    Sviđanja postova 

    Teme

    67

    Spomenut(a)

    166 Post(s)

    Tagged

    3 Thread(s)

    Guest Milan • prije godinu
    LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA | Kamenjar…
    
    Milane, ukucaš tražene pojmove gore u gornjem desnom kutu portala u polje ” traži..” i izbacit će ti ono što tražiš
    
    Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
14. 8.11.2015, 20:25:03#39

    Otporaš

    Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

    Spol

    Muški

    Dat.Reg.

    16.4.2012

    Poruka

    749

    Sviđanja postova 

    Teme

    67

    Spomenut(a)

    166 Post(s)

    Tagged

    3 Thread(s)

    Danas su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. To će biti znak: GLAS NARODA, GLAS BOŽIJI!
    
    
    Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi
    
    Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Srpanj 11, 2013in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu7 Komentara 
    
    AMERIČKO VJENČANJE U BOBANOVOJ DRAGI: 
    
    
    Komentar od: Otporaš | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54
    
    Milane, svak ti čast!
    
    Lilith i peppermentt, evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i otrčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupovali živižne namjernice. Rekao sam “morao”, jer druge nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovolja a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi usta kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moju jednu jedinu i samu samcetu ženi…Da ih imam tisuću, bila bi drugčija priča, jer bih se gubio u snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne bih poslušao. Ovako imam samo jednu ženu i slušam samo tu jednu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE četrdeset (49) i devet puta po redu, izasebice!!!
    
    Da se vratim i odgovorim poštovanjoj peppermentt kako su momci mjerili vridnost divojaka. Vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak toga doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim i najozbiljnije se
    je zagledao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da iđe ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čorapa, terluka, zovnica i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: nije za moju kuću. Kako da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pok. Mater Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vrtenetom ili kudiljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i da vam govore da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvik učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoje
    djecu u tom duhu odgajale.
    
    Evo jednog primjera na kojeg su momci stalono gledali i na osnovu toga svoje procijene o djevojki ili djevojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SILO biti.
    Istini za volju u mojoj kući je skoro uvijek SLIO bilo, jednostavno zato što nam je kuća u to doba bila najveće u selu, te imao sam tri sestre spremen za silo. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a divojke, kako su ih majke učile da se muškarcu uvijek treba ustupiti stolac, jer da je muško dijete od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave djevojke, tako su ih “pravi” momci zvali, bi se ustale i svoj stalac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale svoj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nega da ona na njega “lope”, (sjedne) kako bi to znali zajedljivi momci reći za one divojke koje nisu ustupile stolac momku. Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je
    na jednu ruku davolo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u ne znanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 uprežnih kola, 13 bunara, 3 čatrnje i 90% roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji.
    
    Eto, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratili ponašanje jednih drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da današnje djevojke u “zidu” imaju vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kuće potrebe, kako su to čininle naše majke, bake, tetke, sestre itd., u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođu kući ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuvati, u “zidu” danas imaju telefon za svaku potrbu nazvati bilo koda a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo kome u potrebi, kao što je prije bilo. Ja sam osobno trčao u Borajnu 1953. godine javiti jednoj ženi iz našeg sela koja je bila udata u Borajnu, da joj je ćaća umro. Milan Gabrića.
    Odgovori   Citiraj    Citiraj u PPu Ocjeni post    
15. 13.12.2015, 17:42:14#40

    Otporaš

    Pokretač(ica) ove temeMladi korisnik

    Spol

    Muški

    Dat.Reg.

    16.4.2012

    Poruka

    750

    Sviđanja postova 

    Teme

    67

    Spomenut(a)

    166 Post(s)

    Tagged

    3 Thread(s)

    Samo i jedino kroz razna čitanja o Maksu Luburiću može se, donekle, doći do zaključka odakle je i tko je bio Maks Luburić. Nedavno mi jedan Hrvat iz Njemačke javlja da se pripremao detaljna biografija o Maksu Luburiću i da će ubrzko ta biografija, tj. ta knjiga ugledati svijeto dana na skoro svim kioscima Hrvatske i dalje. kako mi taj Hrvata javlja da su autori – više njih – nekoliko puta išli u selo Radišiće, rodno mjesto Maksa Luburića, išli na Humac, gdje je Crkva sv. Ante u kojoj se je krstio Vjekoslav Luburić. Sve će to biti vrlo zanimljivo pročitati.
    
    “obrana” glasilo hrvatskog narodnog odpora – OTPORAŠ
    “OBRANA” GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA – OTPORAŠ…
    
    Nov 21, 2015 – Uspio sam, da ste svi Vi uvjereni da Odpor nije General Drinjanin, nego svi Vi po svih pet kontinenata. Ako ja padnem, znadem da ćete uskočiti …