SVJEDOČANSTVO PROF. DANIJELA CRLJENA, “OBRANA” br. 2-3. 1963., st. 12

Neka ovaj opis prof. Crljena bude PODSJETNIK kao dio sjećanja na nadolazeći hrvatski državotvorni praznik DESETI TRAVNJA i kao povijesni PODSJETNIK pregovora predaje Vojske Hrvatskih Oružanih Snaga NDH na Bleiburgu 15 svibnja 1945.

Prepisao Mile Boban, Otporaš, Austin, Texas,

Petak, dan sv. Josipa 19 ožujka 2021.

Prilažem youtube 15 minuta govor Danijela Crljen o predaji Hrvatske Vojske…

         https://youtu.be/Uo6rbR2Ajz4

    Kada su se bezkrajne kolone vojske uputile iz Zagreba, bježeći pred partizanima, nalazio sam se u glavnoj koloni više-manje kao posebnička osoba. Do celja smo putovali bez smetnja. Tamo su nas partizani počeli ometati ptu. Stupili smo s njima u pregovore, za koje sam bio odredjen ja. Tako sam se našao u vodstvu te glavne skupine.

    Skupinu je vodio general Herenčić. Kolona je bila dugačka desetke kilometara, a cesta podpuno zakrčena, tako da smo o zadnjim dijelovima kolone dobivali tek neprovjerene podatke. Pred Dravogradom bio nam je put zakrčen od partizana i Bugara. Naši su prihvatili borbu s partizanima i probili se,  prošavši lijevo od Dravograda. Na nekoliko kilometara pred Bleiburgom došli smo u dodir s Englezima, nakon još jednog probijanja kroz partizanske redove. Tamo je general Herenčić od nekog engleskog majora saznao, da je s nama uredu i da će cijela kolona biti primljena od Engleza. Medjutim, sutradan su stigle drugačije vijesti. Došao je, mislim iz Klagenfurta, neki engleski general, kojem smo trebali ići na pregovore; savezno s njegovim dolaskom čuli smo loše vijesti.

    Na pregovore smo otišli general Herenčić, general Servatzy i ja, više kao politička osoba, iako sam tada bio djelatni ustaški pukovnik i pročelnik odgojnog odjela oružanih snaga.

    Engleski nas je general primio hladnoćom, koja nije slutila na dobro. Ne rukovavši se s nikim, ponudio je stolicu generalu Herenčiću i sjeo njemu na suprot, dok smo mi dvojica ostali stajati iza njegovih ledja. Govorili su preko tumača. Engleski general saopćio je kratko generalu Herenčiću, da nača vojska mora položiti oružje pred partizanima. Dodao je, da on u tom pogledu ima upute od maršala Aleksandra, te je time odbio Herenčića, da se ponovno javi i da mu rekne, da se tu ne radi o vojsci, koja ne polaže oružje, nego o narodu, koji bježi u emigraciju pred boljevizmom i koji ima pravo na zaštitu. Nato sam ja preko tumača zamolio riječ. Engleski mi je general kimnuo i ponudio mjesto do Herenčića. Sjeo sam i rekao od prilike:

     “G. generale, ovdje se ne radi o vojsci, koja ne polaže oružje, nego o narodu, koji napušta svoju zemlju, da bi u emigraciji spasio goli život. Po običajima svih kulturnih naroda politički emigranti uživaju zaštitu; ne bivaju predani onima, od kojih bježe.”

    General je na to uzvratio, da je to politika, a on da je vojnik i ne može se u politiku miješati. Ja sam nadodao, da vrlo žalim, jer problem, o kojem se radi, nije vojnički, nego čisto politički i kao takav mora se rješavati.

    General je rekao, da se nemamo čega bojati, da partizani priznaju i poštuju medjunarodne zakone i da nije imalo smisla, da svojom propagandom tjeramo narod na taj strahoviti put. (Možda ja neću biti prvi i sam koji će postaviti ovo pitanje: Kako to da je već 15 svibnja 1945. taj engleski general, koji se ne miješa u politiku, saznao za taj EKSODUS HRVATSKOG NARODA? On je to morao saznati preko propagande, a svaka propaganda je politika. Dakle, kratko i jasno da mu je netko to dojavio prije početka pregovora. A tko je taj “netko”? Ta propaganda nije potekla iz hrvatskih političkih ni nacionalnih kanala, nego kanala neprijatelja hrvatskog naroda. Mo. Otporaš.

    Ja sam mu odgovorio, da smo mi, nažalost, kroz četiri godine krvavih borbi s partizanima stekli baš suprotna iskustva i da to dokazuje i sam narod, koji bježi, a koji ne bi mogla nikakva propaganda pokrenuti, da podje na taj strahviti put u nepoznato. kakav je strah u narodu od partizana, rekao sam, dokazuje i to, što smo na ovom putu imali niz samoubojstava od očaja, ali ni jednog pokušaja, da se netko vrati partizanima. rekao sam, da mi držimo oružje ne da bismo nastavili već završili rat, nego da bismo zaštitili svoje žene i djecu od pokolja, koji im od partizanske bande prijeti; mi smo se stvarno razoružali kad smo napustili Zagreb, jer od tada nije naša vojska poduzela nikakav neprijateljski čin, iako je prošla kroz Sloveniju, zauzetu po partizanima.

    General je i dalje ustrajao na stanovištu, da smo mi samo vojska, koja nije položila oružje i koja se mora predati partizanima.

     Nato sam, videći da je sve izgubljeno, rekao:

    “G. generale, jednog dana mora izbiti rat izmedju kulturnog svijeta i boljševizma, nakon kojeg će ostati ili kulturni svijet ili boljševizam. Mi žalimo, što smo prerano došli, da kod kulturnog svijeta potražimo zaštitu pred boljševizmom, te zbog toga moramo pretrpiti najgoru katastrofu naše povijesti.”

    General nam je suho saopćio da naš odpor nema smisla, jer da engleski tankovi stoje partizanima na raspolaganju za naše razoružanje (o tome smo se vlastitim očima uvjerili, jer smo ih vidjeli 7 oko našeg logora) i da nam ne preostaje ništa drugo, nego odmah stupiti u pregovore s partizanima. na to su u sobu ušla dva partizanska politička komesara, oba dopukovnici; jedan Srbin iz Like, a drugi Slovenac.

    Saopćili su nam, da se moramo organizirano predati u roku od jednog sata, a ako to nećemo, da oni poslije petnaest minuta rešenog roka otvaraju vatru. Tokom tog razgovora upitao je engleski general partizane, da li im treba još pomoći u oružju za naše razoružavanje, na što su oni odgovorili, da će oni već zatražiti pomoć, ako bude potrebno. Ta sasvim suvišna ponuda engleskog generala partizanima imala je u onim prilikama na nas porazniji dojam od svega ostaloga, ali smo zatražili duži rok za predaju, htijući dobiti vremena za traženje drugog izlaza, no to je bilo odlučno odbijeno. Engleski general je predložio, da nam daju 2 sata vremena (mi smo tražili barem 24 sata), ali su partizani taj prijedlog odbili. Ja sam na to zatražio, da nam se taj rok računa od časa kad se vratimo u naš logor. Na to su pristali. Znajući, da je nemoguće izvršiti organiziranu predaju naše vojske partizanima, mi smo na partizanski ultimatum izjavili, da ćemo učiniti, što bude moguće i s time se vratili u naš logr. Pismeno nije bilo ništa učinjeno.

    U logoru smo saopćili rezultat ostalim generalima i odmah pustili vijest kroz vojsku i narod, da se prema engleskom zahtjevu moramo bezuvjetno predati partizanima. Znatan dio se razbježao po šumama, ali je većina ipak pala partizanima u ruke. Ja sam se povukao u šumu sa skupinom ustaških boraca pod zapovjedništvom bojnika Vrbana.

     Kasnije sam saznao (osobno nisam mogao provjeriti), da su svi muškarci iz te skupine na putu do Maribora i oko Maribora bili poubijani. Čuli smo, da je na jednom mjestu kod Maribora masovno postreljano 50.000 Hrvata. (Simo Dubajić je priznao da je on sudjelovao u pogibiji preko 30 tisuća Hrvata kod Maribora i okolice između 15 i 25 svibnja 1945. Mo. Otporaš.)

     Buenos Aires, 21 siječnja 1963.

                                               Danijel Crljen v.r.

                                            ustaški pukovnik i povjerenik

                                                 u Glavnom Ust. Stanu.

                        ********************************************************

    Zapovjednik hrvatske vojske general Drinjanin dao je svoje svjedočanstvo o posljednjim zbivanjima s hrvatskom vojskom i hrvatskim narodom god. 1945. “Bleiburškom Odboru”, što će u mnogome pomoći rasvjetljavanju tog misterija. Bilo bi vrijeme, da i ostali hrvatski časnici i zapovjednici, kao i drugi, koji su to sve proživili, stave svoje izjave na raspolaganje spomenutom Odboru, kako bi se stvari postavile na svoje mjesto., a Tita, prvenstveno, na optužničku klupu.

                                         Urednikova opaska.