Nastavljam s ovom zanimljivom razmjenom mišljenja.

Prema knjizi – Tomislav Dragun: DRŽAVA HRVATSKA, 5. dio, Zagreb, 2022. dosad sam objavio 1349 (popisanih) radova, od toga 163 knjige i uredio (a i objavio) 11 knjiga.

Upravo dovršavam knjigu svojih “ranih radova” (kao da sam Karl Marx) pod naslovom “Društveni plan i budžet općine Ilok za 1962.”.

Ipak?

Da, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” iz Zagreba (koji se uglavnom financira našim – hrvatskim – novcem) smatra da mi nije mjesto u “Hrvatskom Biografskom Leksikonu”.

Zašto?

Zato što ne odustajem od svojih neoborivih tvrdnji (uvijek utemeljenih na dokumentiranim dokazima):

1. Ideja (ne krv) hrvatstva je došla iz Perzije na obale Jadranskog mora.

2. Hrvatsko državno pravo utemeljeno je (i precizno opisano) u zaključcima Sabora na Duvanjskom polju, koji je održan 753. godine.

3. Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (od Kupe do Zemuna, od Drave do Jadrana) nije sudjelovala ni u kakvim razgovorima o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, nije se ni s kim ujedinila 1. prosinca 1918. godine, pa – pravno, ali i zbiljno – postoji i danas.

4. S Kraljevinom Srbijom ujedinila se je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja – dakako- nikada nije postojala.

5. Car Karlo I/IV – s neospornim suverenskim ovlastima – Manifestom je 16. listopada 1918. preustrojio Austro-Ugarsku monarhiju kroz kojega je (i od Madžara potvrđeno) Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija s Bosnom i Hercegovinom postala jedno državno-upravno tijelo.

6. Nepozvana Srpska vojska, nakon što je nenadležna osoba (Svetozar Pribićević) raspustila hrvatsko domobranstvo (Pučke ustaše), 7. do 9. studenog 1918. okupirala je Hrvatske Zemlje, da bi ih – samovoljno i bez ikakvog sukoba – napustila 10. travnja 1941.

7. U Topuskom se u svibnju 1944. ništa nije dogodilo. Možda se je na okupu našlo nešto ljudi (ali o čemu nema nikakva dokaza), ali oni nisu imali nikakvih državotvornih ovlasti.

Ne izbjegavam razgovarati o ovome, ali boljševici bježe od mene, a režimska glasila na čelu s Ministarstvom kulture i medija me potpuno ignoriraju. Moje knjige imaju, na primjer, i Hrvje Klasić, i Ivo Goldstein, i Tvrtko Jakovina, i Andrej Plenković, i Zoran Milanović, i … ali nisu baš raspoloženi izaći na bojno polje. Istina, popio sam (jednu) kavu s Ivom Goldsteinom, ali je nakon toga nestao “glavom bez obzira”.

Svjestan sam svoje 84 godine.

Ali, Bogu je sve moguće! Ta ni Abraham (još dok je bio Abram) nije bio u cvijetu mladosti kad ga je na zadatak poslao Stvoritelj (Neba i Zemlje, ali i još nečega).

Moji aktualni projekti su

1. “Iz Perzije na Jadran”,

2. “Otišli su 10. travnja 1941.”,

3. “Doniraj svijetu hrvatsku knjigu”.

Za njih ne tražim ni od koga novce. Bit će dovoljno da mi Miroslav Kutle i Radimir Čačić (ako dopusti Andrej Plenković) plate dionice “Exportdrva”, koje sam im prodao 31. prosinca 1999. godine.

Složit ću analizu nazočnosti naših publikacija u sveučilišnim knjižnicama (smještenih u njima po državnom nalogu).

Priznajem tu i nešto svoje krivnje, osobito ovo s Glasnik-knjigama, ali to nije loša moja nakana, nego samo napor za sjećanjima na sve one koji su sa mnom (i s Hrvojem Mirkovićem) stvarali “Glasnik HUP”, a danas su – većinom – na Onom Svijetu.

Danas ne ću. Moram na Općinski građanski sud u Zagrebu. Pripremno ročište na moju tužbu protiv jednog budžovana (iz ergele Čačić/Kutle) i dva sudca. Onda idem u NSK. Kanim pregledati “Zagrebački list”, godište 1940. Rudolf Habeduš – Katedralis.

U privitku šaljem Vam (moje) popise svojih knjiga, te (kako biste i slikovno – u Galeriji fotografija – vidjeli moju obitelj) knjigu moje supruge Marije: “Šokica iz Ervenice, Dnevnički zapisi iz Požega, 3. dio”.

Srdačan pozdrav

dr. sc. Tomislav Dragun