S poglavnikom na povlaČenju

**Bobani** · 13-01-2016 18:49

Misa za Poglavnika dra. Antu Pavelića treba se služiti u zagrebačkoj Katedrali.

Misa za Antu Pavelića treba se služiti u zagrebačkoj katedrali

www.dnevno.hr
Bio bi nekakav civilizacijski red da se misa za našeg poglavnika i mučenika Antu Pavelića služi u zagrebačkoj katedrali, na grobu našeg kardinala i mučenika …

**Bobani** · 14-01-2016 00:30

NE SPOMINJATI HRVATSKE VELIKANE JE ISTO KAO I NE SPOMINJATI HRVATSKU

Prelistati hrvatsku povijest uočit ćemo da je uvijek bilo političkih klima kada se je – poradi jednog ili drugog razloga – zabranjivalo spominjati imena hrvatskih velikana. Ja sam osobno za moju hrabrost u zatvore išao, jer sam, po tom vremenskom zakonu kada je bilo zabranjeno spominjati hrvatsko državotvorno ime, iz prkosa ih spominjao. Da to nije bilo davno, spomenuti ću ovdje da sam baniran doživotno sa nekoliko nazovi hrvatskih portala, samo zato, kako su mi oni pojasnili, da sam veličao ustaštvo Poglavnika i sve što je bilo povezano i vezano za veliki dio hrvatske povijesti, a to je NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA.

Ovdje ću iznijeti jednu pjesmu u desetarcu koju je Poglavnik dr. Ante Pavelić pisao Ustaši Ivanu Šuti dok je ovaj bio na Liparama u zatvoru. Poglavnik je ovu pjesmu pisao dok je bio u Torinskom zatvoru. Pjesma pšočima:

“Primio sam Tvoju pismu malu,
Pa od srca izražavam Ti hvalu,
Nije meni ni tamnica teška,
Dok ustaška vojska je viteška,
Za dom spremna srca junačkoga.
Nisu dugi u tamnici danci,
Al su teški okovani lanci,
Što hrvatski narod su sapeli,
Kako to su dušmani željeli.
Nu proći će od tamnice danci,
Popucat će okovi i lanci,
A Hrvatska slobodna će biti,
Ustaša će za nju bojak biti.
Neće tomu dugo crime proći,
Zadnja bitka brzo će nam doći.
Moj Ivan zdrav junače bio,
Sretni dan taj hrabro doživio,
Primi pozdrav od smog Poglavnika,
A Hrvatska živila do vika”.

U toronskoj tamnici dne 21 lipnja 1935.

Pismo u stihovima Poglavnika dra. Ante Pavelića upućenog ustaškom častniku I.Š. u zatočenički log or Lipari, Italija.

Izvor: LIEPA PLAVKA, Madrid 1969., pri kraju knjige. Nema stranice.

Prepisao Mile Boban, Otporaš.

**Bobani** · 19-01-2016 23:14

Subject: Vrlo, ponavljam: Vrlo važno pogledati ovaj 20 minuta prikaz.

Ja sam upravo sada ovaj prikaz poslušao. Od riječi do riječi je istinito. Speaker je tako lijepo i artikulirano svaku riječ pojasnio. Speaker se je nesumnjivo koristio svim mogućim vjerodostojnim povijestnim izvorima, moglo bi se reći da se je oblate koristio knjigom Marka Markovića JURE I BOBAN – Povijest Crne Legije, Zagreb-Tomislavgrad, travanj 2003. Svaka čast speakeru, svaka čast portal građanska akcija. Otporaš.

ZANIMLJIVIJE OD ZANIMLJIVIJEG
Borbe za istočnu Bosnu 1942. – Pohod Jure Francetića na Drinu
Video o razvoju ustanka u istočnoj Bosni tijekom 1941. i početkom ’42. te o teškim borbama za istočnu Bosnu i pohodu Jure Francetića i Crne legije na…
YOUTUBE.COM

**Bobani** · 02-02-2016 06:58

NEKOLIKO RIJEČI O POGLAVNIKU.

Kliknite na: Nekoliko riječi o Poglavniku i uživajte u čitanju.

Nekoliko riječi o Poglavniku
1. Veljača 2016

Početna » Postovi » Nekoliko riječi o Poglavniku
Nekoliko riječi o Poglavniku
Posted on 1. Veljača 2016

A.P
U zatvorima i tamnicama, na robiji i u logorima, u podrumima za mučenje i u vrletima Velebita, pred puščanim cijevima i pod vješalima Ustaše su u Njega vjerovali. Na ulici, u kući, u gradu, na selu, u vlaku i parobrodu, po gradskim ulicama, kroz guste šume, danju i noću, u domovini i inozemstvu Ustaše su se pod Njegovim vodstvom borili. Progonjeni, hvatani, optuživani, mlaćeni, protjerivani, sakaćeni, klani i ubijani, Ustaše su bili sretni i ponosni, jer im je On bio vodja, učitelj i otac. Danas idu za Njim, ne pitajući kud ih vodi, jer ih je On dobro i sigurno vodio i onda, kad su mnogi sumnjali u ispravnost Njegovog puta. Danas oni s pjesmom na usnama stupaju u teške borbe, jer ih je On naučio prezirati život, kad je on domovini Hrvatskoj potreban. Danas oni dršću od zanosa, kad ga vide; kad ga slušaju, suze im naviru na oči od sretnog ganuća, i tužni su što Mu ne mogu dokazati svoju neograničenu, beskrajnu vjernost žrtvujući tisuću života na jednom.

Oni su nesretni, što mu samo jedan život mogu pokloniti. Potražimo li rješenje tom čudu, koje je Poglavnik proizveo kod svojih najvjernijih, zadivit će nas njegova uzvišenost i jednostavnost: Poglavnik je dao Ustašama svoju dušu.
…

Nije to puki slučaj, da je ovdje s tumačenjem i interpretiranjem Ustaških Načela donesen ovaj osvrt, ne na Poglavnika kao čovjeka, kao Ustašu, kao vladara, kao borca, nego na Poglavnikovu dušu. Mi smo u našoj prošlosti imali dosta umova, velikih i stvaralačkih. Nu mnogi su od njih bili tako veliki, da im je obzorje hrvatskog naroda bilo preusko. Otišli su, izgubili se, i umjesto da se njima okoristimo, jer su bili veleumi, mi smo ih izgubili baš zbog toga, jer su bili veleumi, a nedostajala im je duša hrvatska.

Junaka smo imali uvijek na pretek. Srčanih, poduzetnih, ludo borbenih, koji su uvijek neprijateljima ulijevali strah, a prijateljima samopouzdanje u srce. Ginuli su poneseni porivom svojeg nezadrživog pregaranja često bez ikakvih povoljnih posljedica za narod. Ostavili su trajnu slavnu uspomenu, ali često nikakvo trajno djelo. Nu ljudima, koji bi pored uma i junaštva imali i veliku dušu, nismo obilovali. Njih ne rađaju dani ili godine. Njih rađaju stoljeća.
A naše je stoljeće hrvatskom narodu dalo dušu Ante Pavelića. Iz te su duše nikle, ideje, rodile se osnove, izrasla žarka ljubav prema Hrvatskoj. Ta je duša učinila tijelo sposobnim, da podnese sve napore i patnje. Ta je duša svojom veličinom nadrasla sve boli i radosti. Ona je nadarila božanskom smirenošću čovjeka, koji je jednako bio spreman vladati i umrijeti. Ta je duša, razdragana i široka, obuhvatila i svojom toplinom pomilovala sve Hrvate, jednako suborce i supatnike, kao i izgubljene sinove.

…

Ta je duša u časovima nadahnuća stvorila Načela Hrvatskog Ustaškog pokreta. Ta je duša osvojila i zanijela sve, koji su je mogli barem dijelom upoznati ili osjetiti. Privlačila je jednako male, priproste ljude i vladare. Ona je dala sadržinu Poglavnikovoj ličnosti, koja obilježuje najsretnije poglavlje hrvatske narodne povijesti. Svaki čovjek znači toliko, koliko njegova duša vrijedi. Nema osobine, koja može čovjeka podići, oplemeniti, ako ne izvire iz uzvišene i plemenite duše. Mi nismo materijalisti, nego vjernici, te osjećamo duboko u sebi taj beskrajno maleni dio veličine Božje, po kojemu smo postali Božjom slikom i prilikom. Osjećamo, da iz nje proizlazi naša snaga, um i volja. O njoj zavisi vrijednost našeg rađanja, ljubav, ustrajnost, polet. Znamo, da je ona jedini izvor života.

…

Iako sapeta u okove tijela, ona leti svemirima, dodiruje beskrajnost, ulazi u neotkrivene svjetove, upoznaje nas s nedokučivim. Nu premda je duša svakog čovjeka beskrajno lijepa i neizmjerno dobra, njezina ljepota i dobrota ostaju u mnogo slučajeva tako pomno sakrivene, da se jedva dadu nazrijeti. Tek kadikad se ta ljepota i dobrota obilno prosipaju kao sunčane zrake, i vrše blagotvoran utjecaj na okolinu, na bezbrojne, duše, čija su bogatstva voljom Providnosti prikrivena. Mi tada govorimo o velikim dušama.Takvu dušu ima Poglavnik. Kad pažljivo proučavamo i pobožno razmišljamo o ustaškim načelima, dolazimo do
zaključka, da se u njima ne smije tražiti u prvom redu um Poglavnikov. Isto tako ne smijemo tražiti znanje Njegovo ili pravničku vještinu, koja je također došla do izražaja. U Ustaškim Načelima moramo prije svega tražiti dušu Poglavnikovu. I naći ćemo je.

Iz duše je Poglavnik govorio, kad je postavljao načela o narodu, zemlji i imenu hrvatskom; kad je istaknuo, da su sve hrvatske pokrajine ravnopravni dijelovi cjelovite Hrvatske; kad je gordo upozorio cijeli svijet, da je hrvatski narod od svojeg pojavljivanja u povijesti slobodan i organiziran. Poglavniku je njegova velika, lijepa i dobra duša šaptala, da naglasi neprekinutost hrvatske državnosti od osnutka hrvatske države do danas, i pravo da hrvatski narod u obnovljenoj državi uspostavi svoju vrhovničku vlast nad cjelokupnim svojim, područjem. Iz duše je svoje Poglavnik crpio misao, da hrvatski narod kao cjelina i svaki Hrvat kao pojedinac ima pravo na sreću i blagostanje, koje se pak može samo u vlastitoj državi postići. U svojoj pak državi može samo hrvatski narod vladati. Duša je Poglavnikova progovorila, a ne samo um i istinoljubivost, kad je utvrdio, da je seljaštvo temelj i izvor svakog života, kad je sva dobra hrvatske zemlje proglasio narodnom svojinom, kad je rad označio temeljem svake vrijednosti, a odgovornost preduvjetom vršenja bilo koje javne dužnosti. Duša je Njegova osjetila dobro uzroke svih zala, koja su tukla ispaćenu Hrvatsku, stoga je On lako pronalazio lijekove narodnim ranama i izvore narodnih snaga, koji mogu svako zlo
pobijediti. Upoznavajući dušu Poglavnikovu, kroz njezine zamisli i ostvarenja, ideale i težnje, mi se oduševljavamo njezinom čistoćom i djelotvornom stvaralačkom snagom. Osjećamo ujedno koliko smirenja i sreće čovjek nalazi u samom vjerovanju, da duša postoji. Zamislite siromaštva onih, koji u to ne vjeruju. Oni su uopće nepristupačni pomisli, da je Poglavnik velik, jer je tek duša u Njemu velika, i ne mogu razumjeti našu sreću zbog Njegove veličine, koja nas svaki dan, uvijek iz nova osvaja i zanosi. Oni prolaze ravnodušni i bešćutni pored čuda, prazni i siromašni pored bogatstva i obilja, slijepi pored uzvišene ljepote.

…

Mi se pak ljepoti Poglavnikove duše divimo svakodnevno, jer je On svakim govorom, svakim činom,svakim pogledom pred nama razgaljuje, kao da želi i nju razdijeliti među nas, kad nam je već sve dao. Nu duša nije od tvari i ima čudesnu moć: dijeli se, prelijeva u druge i pretapa, pa opet ostaje cijela i netaknuta. Tako i nas Poglavnikova duša obuhvaća i ispunja, prožima i preporađa, a opet ostaje čitava samo Njegova.

…

Kao što svaki čovjek ima tijelo i dušu, tako ima i svaki narod, jer se sastoji od ljudi. I hrvatski narod ima svoju dušu, složenu od duša plemenitih i zlih, junačkih i podlih, mudrih i kukavičkih, uzvišenih i priprostih, svih Hrvata od postanku hrvatskog narodu do danas. Nu ta zajednička narodna duša ima bez obzira na pojedinačne duše, od kojih se sastoji, svoje posebne vjekovne i neprolazne osobine, svoju vlastitu ljepotu i snagu, svoju stvaralačku moć, dinamiku i polet. Kadikad, ali vrlo rijetko, sve se te njezine lijepe osobine saberu i odraze u duši nekog velikog čovjeka. Ljepota i snaga hrvatske duše, njezina meka toplina i duboki mir, njezina ljubavi zanos, nesavladiva moć i bezdana dubina sadržane su potpuno i vjerno izražene u Poglavnikovoj duši. Jedino tako mogao je Poglavnik i mišlju, i riječju i djelom biti vjerodostojni tumač hrvatskih težnji, prvoborac hrvatskog oslobođenja, obnovitelj hrvatske države.

…

U Njegovoj duši nalazimo odsjeve vladarske moći, koja je ispunjala duše naših kraljeva, žestinu vitezova i boraca, nježnost žena i majki, čežnju potlačenih, pravednost sudaca, volju pravih narodnih vođa, pregaranje mučenika. Ona je svestrana, velika i dobra, zato nas sigurno vodi, odlučno hrabri i jača, brižljivo čuva i toplo miluje.

Ona je ustaški ideal.

D. Crljen,

Načela ustaškog pokreta

…

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

12625806_10205483215859820_797707827_n

**Bobani** · 03-02-2016 08:21

UMRO HRVATSKI PJESNIK MATE ĆAVAR

(Počivao u Miru Božijem! Mate Ćavar s nama je! Mile Boban, Otporaš.)

Dr. Ružica Ćavar
Dalmatinska 12
10000 Zagreb
Mob: 098 389 890
E-mail: hapok1990@hotmail.com

Drage prijateljice i prijatelji, sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati u Domovini i izvan Domovine!

Duboko ožalošćena, sa svojom obitelji, javljam vam tužnu vijest, da je moj dragi, dobri i voljeni suprug, Mate Ćavar, hrvatski pjesnik i publicist, a nadasve hrvatski domoljub, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo u Vječnu Domovinu, u utorak, na blagdan Svijećnice, 2. veljače 2016. godine, u svojoj 85. godini života.
Rođen je 27. kolovoza 1931. godine u Širokom Brijegu, u hrvatskoj katoličkoj obitelji majke Janje rođ. Naletilić i oca Pere, sa petero djece.
Iz djetinjstva mu se najviše urezala u sjećanje velika požrtvovnost roditelja, vjerski odgoj, molitva i rad na uzgoju duhana na škrtoj brdovitoj hercegovačkoj zemlji.
Svakodnevno se vodila borba za goli opstanak obitelji i puko preživljavanje u velikom siromaštvu.
Starojugoslavenska država je imala monopol na otkup duhana, koji je bijedno plaćala i teško žandarski kažnjavala, pa i ubijala ljude za svaki kilogram slobodne prodaje.
Takvo stanje nepravde, koju je narodu nanosila nenarodna velikosrpska vlast, budila je nezadovoljstvo i otpor u hrvatskome narodu, pa i revolt u dječjim dušama.
Stoga se Mate, kao dječak od 10 godina, zauvijek sjećao eksplozije oduševljenja u svome kraju kada je, 10. travnja 1941. godine, proglašena u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska.
Sjećao se radosti i zanosa mladića, svojih rođaka, kada su se ponosno i s pjesmom javljali kao dragovoljci u hrvatsku vojsku, te odlazili na ratišta u obranu svoje hrvatske domovine, koja je odmah bila grubo napadnuta, a hrvatski narod izložen najžešćim četničkim zločinima.
Mate je, kao mali dječak, samo o tome razmišljao i sanjao kada će on narasti i obući hrvatsku vojničku odoru.
No, kao što znamo, nakon samo 4 godine zanosa i slave, vidio je pad i okupaciju svoga Širokoga Brijega i sve patnje, krv i ubijanja tolikih mladića i djevojaka svoga kraja, a posebno ubijanja nedužnih svećenika franjevaca, koji su bili sol i svjetlo svoga naroda.
Uvijek je želio što više znati i učiti, kako bi pomagao svome stradalničkom narodu. Te misli su mu stalno bile u glavi.
Nakon rata završio je osmogodišnju školu u svome mjestu, a zbog materijalne nemogućnosti daljnjeg gimnazijskog školovanja, završio je tečaj za trgovačkog pomoćnika i zaposlio se u trgovini kako bi pomagao obitelji.
Nemirnoga duha, zajedno sa drugim mladićima, pokušavao je organizirano djelovati protiv okupatorske vlasti nove Jugoslavije i domaćih izdajnika. Tako je ubrzo dospio pod udar UDBE i morao je ilegalno otići u Zagreb.
U Zagrebu je, često skrivajući se, radio i uz rad završio gimnaziju, te upisao studij prava na Zagrebačkom sveučilištu.
Na drugoj godini studija, otkrila ga je hercegovačka UDBA, te je bio uhićen i osuđen na 2 godine zatvora na otoku Sv. Grgur. Pisani razlog njegove presude je bio verbalni delikt zauzimanja za samostalnu i slobodnu Hrvatsku.
Nakon zatvora je nastavio studij, uz posao, i dospio do apsolventskog statusa.
U međuvremenu je bio uhićivan 15 puta, ranjavan i neprekidno pod nadzorom UDBE i tako ometan u učenju, životu i radu.
Nakon zasnivanja obitelji, 1966. godine, i dolaska na svijet Božjih darova, četvero djece, došla je i 1971. godina.
Mate je svim srcem, kao zaposlenik u vodstvu poduzeća “Čistoća”, zajedno sa istomišljenicima aktivno sudjelovao u pokretu za demokraciju u Hrvatskoj.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, prijetila mu je stvarna opasnost uhićenja, te je, u dogovoru sa suprugom, odlučio, početkom 1972. godine, otići na rad u inozemstvo, kako bi mogao pomagati obitelji.
Nadao je se da će odsustvo trajati 2-3 godine, no, na žalost, produžilo se na punih 18 godina.
Na zagrebačkom Općinskom sudu vodio se kazneni postupak protiv njih petorice iz vodstva “Čistoće” i to je trajalo godinama.
Obitelj mu je samo povremeno dolazila, a on je uvijek govorio: “Bolje da djeca ostanu u Domovini, makar bez oca, nego da budu s ocem, ali izvan Domovine”.
On je ilegalno i anonimno, uz posao, neprekidno pisao i radio za Domovinu.
Uvijek je govorio: “Ja sam u duhu stalno s vama, a samo sam tijelom izvan Domovine”.
Vratio se tek 1991. godine, kada je u Austriji, u Beču, ostvario mirovinu.
Nitko nije bio sretniji od njega kada je, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, ostvarena obnovljena hrvatska država, samostalna i slobodna, suverena i demokratska, međunarodno priznata Republika Hrvatska.
Po političkom uvjerenju bio je istinski pravaš i govorio je: “Ne trebam nikakve položaje, mogu biti i čistač ako treba, ali samo neka sam slobodan u slobodnoj Domovini”.
Nastavio je djelovanje, najviše pisanjem rodoljubnih pjesama i drugih rodoljubnih sadržaja, kao što je uvijek činio, jer to je bio njegov život.
Silno ga je pogađalo sve što nam se događalo sa državom nakon 2000. godine. I tada je ogorčeno nastavio sa svakodnevnim pisanjem, što su mu objavljivali najviše na domoljubnim portalima Dragovoljac.com, Hrvatski fokus, Viktimologija, Glas Brotnja i dr.
Tako je bilo sve do nove domoljubne pobjede na parlamentarnim izborima, 8. studenog 2015. godine. Od tada ga je počela slamati zloćudna bolest, ali je radosno dočekao i formiranje nove Vlade Domoljubne koalicije i Mosta, te njeno potvrđivanje u Hrvatskome (državnom) saboru 22. siječnja 2016. godine.
Stanje mu se sve više pogoršavalo, te je preminuo u Vječnu Domovinu u znaku Isusova svjetla Svijećnice, te prešao u krilo Očevo, gdje više nema ni tuge ni boli, ni muke, gdje smrti više nema i gdje je sve radosno i novo, onako kako je i Mate svojim životom u voljenoj ovozemaljskoj Domovini zaslužio.
Njegovo tijelo počivat će do Uskrsnuća u rodnom Širokom Brijegu, srcu hrvatske Domovine.
Ispraćaj će biti u voljenome Zagrebu, gradu svih Hrvata, a pokop u obiteljskoj grobnici uz bistru i šumeću rijeku Lišticu.
Termini će biti objavljeni u posmrtnoj obavijesti Večernjeg lista u četvrtak, 4. veljače 2016. godine.
S najvećom tugom i ljubavlju, njegovi: supruga Ružica, djeca Dominik Domagoj, Stjepan Tvrtko, Blaženka Drina i Petar Krešimir, te unučad: Katarina, Ana, Antonija, Marija i Dmitar Zvonimir.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Počivao u miru Božjem!

Dr. Ružica Ćavar

**Bobani** · 25-02-2016 23:54

ŠTO SE ZNA, ŠTO SE NE ZNA I ŠTO SE JE PREŠUTILO O ANTI PAVELIĆU I O RIMSKIM UGOVORIMA. (1)

(Bog! drage Hrvatice i Hrvati,

Mnogo se je truda utrošilo u zadnjih sedam i pol desetljeća da se okleveta osoba dra. Ante Pavelića, a još više se je truda utrošilo da ga se prešuti, da se o njemu ne priča, ne piše mako bi ga se što prije zaboravilo. To je što je naš hrvatski neprijatelj htio; a koliko je u tome uspio, današnje vrijeme nam otkriva da u svojim antihrvatskim nastojanjima naš hrvatski neprijatelj nije uspio. To svjedoče svakodnevne vijesti. To će svjedočiti Hodočašće na Bleiburg idućeg mjeseca svibnja, i Hodočaća svakog mjeseca svibnja sve dotle dok zvijezde budu na nebu sjale, treptale.

U nastavcima ću iznijeti mnoge stvari vezane za život i rad dra. Ante Pavelića. To sam pokupio i sakupio sa mnogih strana, mnogih izvora mnogih opisa, zapisa, knjiga, novina, portala i tome slično. Nastojat ću tu i tamo, gdje se potreba ukaže za bolje razumijevanje, ubaciti moj dodatak. Namjerno sam stavio gore napisani naslov, jer ću kroz ove opise nastojati dati pravedniju sliku Rimskih ugovora, jer ih je bilo više, a ne onaj kojeg je Poglavnik prisilono morao potpisati u svibnju 1941. godine. Otporaš.)

ŽIVOTOPIS DRA. ANTE PAVELIĆA

Podrijetlo, djetinjstvo i mladost:

Pavelići su jedno od velikih bunjevačkih plemena, koja su se iz Hercegovine doselila u Liku. Poglavnikovi roditelji, Mile i Mara r. Šojat su se iz Krivog puta u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini. Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Ante je rođen u maloj obitelji, imao je samo jednog brata, Josipa, koji je bio profesor latinskog i grčkog jezika. Pavelići su bili tipičan primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrijetlo.

Ante Pavelića otac je radio na gradnji željezničke pruge. Osnovnu školu je polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. Od 1902. do 1906. polazi Klasičnu isusovačku gimnaziju u Travniku, 1906. je radio kao pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi gimnaziju u Senju, 1909. gimnaziju u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao 1910. godine, te se upisao na pravni fakultet zagrebačkog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa. Diplomirao je 1914.

Tjedan dana po završetku pravnih nauka na sveučilištu u Zagrebu, dobio je svoje prvo zaposlenje. Poslan je u Šibenik da vodi gradnju zgrade dočasničke škole i stanove za osoblje krugovalne postaje „Marconi“, na poluotoku Mandalini. Šef gradilišta Karl Panger bio je očajan kad je saznao da su mu za voditelja gradilišta poslali pravnika, ali Pavelić ga je umirio: „Umirite se, gospodine poslovođo, sigurno je neki tehničar poslan k vojnom sudu za sudca pa je ravnotežje zadržano i Monarhija može mirno ratovati. Ja ću već udovoljiti zahtjevima koji će na mene biti postavljeni i vi ćete biti zadovoljni, a sgrade će biti gotove sigurno prije prve pomorske bitke pred Šibenikom“.

To je bio njegov prvi susret s Dalmacijom, te je dobio zadaću da kao Hrvat koji poznaje zemlju i jezik nađe zidare kojih je u Šibeniku bilo vrlo malo. U šibeniku je živio oko godinu i pol dana, a stanovao je kao podstanar u kući na šibenskoj rivi. 1915. se vratio u Zagreb i stekao doktorat prava. Ante Pavelić je putovao po cijeloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, te je shvatio da regionalne podjele Hrvata samo razdvajaju braću. Imao je prijatelje i suradnike iz svih mogućih dijelova Hrvatske i iseljeništva i sve ih je jednako volio i nije pravio razlike među njima. Došao je u dodir i s a Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, koje je jako poštivao. Družeći se s njima još kao dijete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda.

Budući da se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kao mladić je radio teške fizičke poslove, te se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo razumijevanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao temeljem naroda. Od 1915. do 1918. je radio kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. je odvjetnik u Zagrebu. Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece- kćerku Višnju (rođ. 1922-2015), sina Velimira(1924.) i drugu kćer Mirjanu(1926.). Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, Bio je vrlo inteligentan i poduzetan, te se brzo uspeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, 1927. za oblasnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U krilu HSP-a ustrojio je godine 1926. Hrvatsku pravašku republikansku omladinu (HPRO), iz koje će kasnije nastati Hrvatski domobran.

U ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem radi slabljenja Radićeve stranke. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. Očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke.

U Skupštinu je otišao nakon oštrih diskusija u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka opozicija, da kao pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Za vrijeme atentata na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije sakrio pod klupe! Nakon atentata, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kao i Hrvatska federalistička stranka pristupa u klub Seljačko-demokratske koalicije, u jesen 1928. pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu organizaciju.

Nastavlja se.

**Bobani** · 10-03-2016 02:22

ŠTO ZNAČI RIJEČ “USTAŠA” ZA HRVATSKI NAROD!

Danas mi se netko javio. Po pisanju bi moglo biti iz Hrvatske. Meni predbacuje moje hvalisanje Poglavnika, NDH, Ustaše, HOS-e i sve ono što je vezano za ostvarenje Hrvatima prve njima Hrvatske Države kroz 839 godina. Piscu ne znam ime a potpisao se je korisničkim imenom “ljuti gavran”. Priznajem da sam taj njegov e-mail pročitao tri (3) puta. Prvi put kao pismo, drugi put laganije i razmišljajući o svemu što je on napisao. treći put sam uzeo paper i olovku te zabiljkežio neke primjedbe, jer nisam mogao ostati ravnodušan. Ja bih rekao da je on svoje pismo napisao po pamćenju priča raznih “prvoboraca” iz titinih sedam (7) ofanziva.
Kako nam za mjesec dana dolazi najslavniji i najdržavotvorniji dan hrvatskog naroda Deseti Travnja, ovako sam mu napisao i poslao. Oslovio sam tog čovjeka sa: Bog! dragi moj Mrginjdžija.

From Annie Boban <froate@hotmail.com>; Wed 3/9/2016 10:20 PM

Bog! dragi moj Mrginjdžija,

Pročitao sam tvoje e-mail pismo danas 9 ožujka 2016. Nisam mogao više durati a da ne odgovorim jednom za uvijek onima koji misle kao i ti. Hvala ti što si me izazvao da sam ti ovo morao napisati što sam napisao, jer me na to sile kosti onih Hrvatica i Hrvata koji su svoje živote dali u obrani Ustaških Načela, a ta su načela stvorena za stvaranje Hrvatske Države i obranu iste. Nije meni namjera razjarivati prošlost, već je meni namjera ISTINU PISATI O NAŠOJ SLAVNOJ HRVATSKOJ PROŠLOSTI U KOJU SPADA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Pročitaj ovo, kopiraj i dijeli prijateljima i neprijateljima hrvatskog naroda.

Iskreni pozdravi tebi i svim tvojima.

Bog! Milan. ZDS!

ŠTO ZNAČI RIJEČ USTAŠA ZA HRVATSKI NAROD

Mišljenja sam da oni državotvorni Hrvati kojima je na srcu Hrvatska Država moraju sustavno i bez prestanka ponavljati vrline, samoprijegor, žrtve i ljubav hrvatskih vojnika koji su bez ikakovih ograničenja vrvili u borbene redove i postrojbe HOS-a 1941-1945. Naš zajednički neprijatelj je imao preko sedam desetljeća dovoljno vremena ocrniti, oblatiti, oklevetati hrvatskog svetog vojnika NDH. To se je sve radilo iz mržnje i vremenske politike. Kada kažem “vremenske politike” tim mislim reći da je mjerilo svake politike usmjereno na osvajanju državne vlasti, učvršćivanje državnog autoriteta. Svjedoci smo tih promjena danas u Hrvatskoj. Za vrijeme politike Stjepana Mesića, Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića, svako klevetanje i ocrnjivanje ideja i vojnika NDH bilo je dozvoljeno. To se zove POLITIKA a svaka politika ima svoja načela preko kojih izražava svoju volju. U ovom slučaju ta “volja” je bila klevetanje i ocrnjivanje hrvatskog državotvornog imena koristivši se ustaštvom i idejama NDH.

Ja ću ovdje nastojati biti kratak, držeći se Jean Jacques Rousseau izreke: Što se sve ukratko kaže, nije se dovoljno reklo da bi se moglo sve razumijeti, te iznijeti moje mišljenje o Ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH. Mile Boban, Otporaš.

PRAVI SMISAO RIJEČI ŠTA ZNAČI ZA HRVATSKI NAROD ŠTA ZNAČI “USTAŠA”:

(1) Ustaša je smisao svakog ljudskog života. Ako dobro živiš, onda si u pravom USTAŠA. Ako loše živiš, onda živiš kao oglođana kost: Nitko te neće.

(2) Ustaša je jedna značajna riječ koja se ne izgovara u neispraznost. Kada izgovaraš riječ USTAŠA, puna su ti usta slatkoće, mekoće i ukusa.

(3) Ustaša je Fantom koji ne da mira svim onima koji loše misle i koji svoje misli u djelo sprovode, drugim riječima Ustaša je borba protiv zla.

(4) Ustaša je izvor snage za svaki napredak!

(5) Ustaša je svijetlo u tami koje te vodi u bolju budućnost!

(6) Ustaško srce je veliko i darežljivo!

(7) Ustaša neće tuđe. Ustaša brani svoje!

(8) Ustaša je plug i hrana i hrvatskome narodu obrana!

(9) Ustaša se ne rađa, Ustaša se odgaja!

(10) Ustaša ima dvije vrste: oni koji već jesu i oni koji žele biti Ustaša!

Nadam se poštovani čitatelji da će vam ovih 10 točaka o vrlini Ustaše poslužiti kao i svakom kršćaninu DESET BOŽIJIH ZAPOVJEDI!

GOVORITI ISTINU O USTAŠAMA JE GOVORITI ISTINU O HRVATSKOJ!

Što mora znati svaka Hrvatica i svaki Hrvat o Ustašama!

1.) Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske.

2.) Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka.

3.) Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti.

4.) Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašno ostvarenje Hrvatske Države izražene u Ustaškim Načelima, tj u svojim povijesnim granicama.

5.) Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska.

6.) Uzvišena ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

7.) Ustaška su načela stoga Evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

8.) Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša.

9.) Za Ustašu Država Hravtska je najveće blago što ga možemo imati. Tijekom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu, jer nije bilo u pravom smislu Ustaša.

10.) Želje Ustaše su želje hrvatskog naroda da ima svoju Hrvatsku Državu, a narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda.

11.) Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svugdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, – možemo mi nju danas nazvati i Neovisna Dražava Hrvatska – ali uvijek braneći državu braniš i svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, braniš i svoju budućnost.

12.) Nezavisna Država Hrvatska nije bila ustaška država nego Hrvatima Hrvatska Država. Zato i jest i mora biti svakom Ustaši/Hrvatu najveća svetinja Hrvatska Država, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati.

13.) Poglavnik dr. Ante Pavelić je jedini vodja hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu i hrvatski narod svetost.

14.) Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena koji je stvorio Ustaški Pokret, ne za Ustaše, nego za borbu Hrvatske Države. On je kroz ustašku borbu osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske.

15.) Ustaški rad, Ustaška borba, Ustaške patnje, Ustaške žrtve, Ustaška strpljivost i cijeli život jednog Ustaše su najsjajniji prilog naše hrvatske povijesti.

16.) Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi.

17.) Pojavom Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod.

18.) Poglavnik je bio jedini vođja, jedini autoritet u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske Deseti Travnja 1941. godine.

19.) Svi drugi hrvatski političari iz tog vremena su zatajili, utajili, zanijekali i oglušili se na želje hrvatskog naroda za svojom Državom Hrvatskom. Samo je On, Poglavnik, Božijom Providnošću u tim ratnim danima uzeo kormilo Hrvatske Države u svoje čvrste i čelične ruke, samo je On mogao zapovijedati, samo je On ima pravo voditi državnu politiku u ta ratna vremena i suprostaviti se srbokomunističkoj i četničkoj agresiji. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.

20.) Poglavnik dr. Ante Pavelić je uvijek do sada imao pravo, kada se radi o Hrvatskoj Državi. On ima pravo sada, i imat će pravo i u buduće. Sve što je On činio, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to bilo za sreću i probitk Hrvatske i hrvatskog naroda.

21 Ustaštvo je u tim ratnim vremenima bilo jedinim jedinim predstavnikom hrvatskog narodao. Svi ostali su se borili protiv već postojeće Hrvatske Države. To je današnja činjenica koju možemo požaliti, ali ne i zanijekati.

22.) Bit ustaštva je duboka ljubav za domovinu a kroz domovinu i Poglavnika, a kroz Poglavnika vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.

23.) Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo kroz borbu Ustaških Načela.

24.) Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske.

25.) Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog.

26.) Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junaštva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat.

27.) Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika.

28.) U najtežim momentima za Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini, po zatvorima ili zatočeništvu, Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili.

29.) Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

29.) Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas sa svojim idejama na bojištu, na svim bojištima, kako Hrvatske, Evrope, tako isto u cijelom svijetu. Oni su izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu, što se je i bez Njih, Ustaša, dokazalo u Domovinskom ratu.

30.) Biti Ustaša, znači biti idealni borac, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilia.

31.) Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnikove ideje koje će sve na najbolji način riješiti u korist probitaka hrvatskog naroda.

32.) Ustaša mora i u najtežim momentima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, On mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajući na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti.

33.) Ustaša, dakle vjeruje: u Boga, Hrvatsku, svoju obitelj, u svoju vjeru, stegu, poštenje, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.

34.) Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane.

35.) Ustaša u saobraćaju s malim čovjekom mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima drže, a svojim mišicama brane državu.

36.) Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu.

37.) Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu.

38.) Ustaša je stoga stegovan i jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati.

38.) Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bih ja bio na njegovom mjestu«?

39.) Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uvijek i svugdje ponašati ćudoredno.

40.) Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu.

41.) Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku.

42.) Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta.

43.) Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva.

44.) Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji.

45.) Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom.

46.) Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život.

47.) Ustaši je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik.

48.) Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedništva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje.

49.) Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dođe u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta.

50.) Ustaša je dvojstruki Hrvat, jer kao vojnik/Ustaša kroz mnoga stoljeća pronio je slavu Hrvatskoj na svim bojištima.

51.) Ustaša/Hrvat kao vojnik dao je najveće priloge u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, a uz to i stvaranje i Evrope.

52.) Ustaša kao vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini.

53.) Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitim vojničkim poslovima.

54.) Dužnost Ustaše Hrvata kao vojnika, ma kakva ona bila, uvijek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše!

i 55 i peta točka Ustaških Vrlina je ta da svi Hrvati nisu mogli biti Ustaše, jer nisu mogli nostiti težinu ustaškog KRIŽA. Zato nam je danas, poslije 71 godinu, slika jasnija zašto smo mi Hrvati izgubili našu svetu i dragu Nezavisnu Državu Hrvatsku u svibnju 1945. godine. Izgubili smo ju zato što se svi Hrvati nisu za istu htjeli boriti. Za kraj citiraću dio izreke Maksa Luburića iz njegova povijestnog govora Hrvatima za Deseti Travnja 1968:

“Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško/partizanski rat među našim sinovima SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!”
Mile Boban, Otporaš. TRUP = “T”ajni “R”evolucionarni “U”stački “P”okret. Priopćio Mile Boban, Otporaš.

**Bobani** · 19-03-2016 14:11

KRONOLOGIJA ZBIVANJA U ŽIVOTU POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

(Prenosim iz časopisa “USTAŠA” br.19. god.X., listopad-prosinac 1983., st. 13 kronologiju iz Poglavnikova života. Koliko god truda se je uložilo da se prikupi i stave ovo što se je stavilo i napisalo, još uvijek nije dovoljno jer se nisu svi detalji pronašli i napisali. Zato ovim putem prilažem MOLBU svim onima koji imaju ljubav, želju, znanje, važne podatke da nastave nadopunjati i ispravljati ovu Kronologiju Zbivanja u Životu Poglavnika za stvaranje Hrvatske Države najviše poznate kao: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, NDH. Ovim putem želim čestitati svima Sretan Uskrs i Sretan deseti Travnja! Mile Boban, Otporaš.)

IZ ŽIVOTA NAŠEG POGLAVNIKA

Najvažniji nadnevnici u životu Poglavnika dra. Ante Pavelića (1889-1959.)

1889. – Rođen u selu Bradini na Ivan Planini, kotar Konjic u Hercegovini, od orca Mile Pavelić-Serdara i majke Marije rođ. Šojat (Ličanka bunjevačkog poriekla) – (14 srpnja).

1910. – nakon što je pohađao muslimanski mejkteb u Jezeru i pučku školu u Jajcu, u Bosni, te gimnaziju u Travniku (kod Isusovaca), Senju, Karlovcu i Zagrebu, upisao se na pravni fakultet zagrebačkog sveučilišta.

1912. – Povodom atentata na banskog namjesnika Slavka pl. Cuvaja, uhićen u Zagrebu kao član pravaške sveučilišne mladeži te bio tjedan dana u iztražnom pritvoru.

1915. – Promoviran na čast doktora pravnih znanosti na zagrebačkom sveučilištu. Radi kao perovođa u odvjetničkoj pisarni dra. Aleksandra Horvata, predsjednika Matice Hrv. Stranke Prava (HSP).

1918. – Početkom godine optiran u Poslovni odor Hrv. Stranke Prava, a zatim izabran njezinim tajnikom (28 studenoga).

– kao član Poslovnog odbora HSP osuđuje nezakonito i nasilno stvaranje “Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca” (2. prosinca).

– Iste godine otvara svoju vlastitu odvjetničku pisarnu u Gundulićevoj ul. br. 22 u Zagrebu.

1919. – Kao tajnik HSP supodpisuje s predsjednikom drom. Vladimirom Prebegom obnovljeni program stranke, koja zahtjeva uzpostavu hrvatske državne samostalnosti te izjavljuje da je HSP “građanska, seljačka i radnička stranka”, koja je “republikanska, jer je demokratska (1.III.)

– U razdoblju od 1919. do 1929. deluge u Hrv. Stranci Prava, koja ga bira svojim podpredsjednikom; a u Hrv. Konjaničkom Sokolu, u pravaškoj radničkoj i sveučilišnoj mladeži (HPRO) te sudjeluje u utemeljenju Građanske Zaštite i družtva “Katarina Zrinska”. Hrv. Akademski Pravaški klub “E. Kvaternik” bira ga svojim začastnim članom. Objavljuje članke u listovima “Hrvatsko Pravo”, Hrvatska Misao, “Pravaš”, “Hrvat”, “Hrvatski Blok” i t.d.

1920. – Putuje u Beč, gdje uzpostavlja vezu s Hrvatskim Komitetom (Odborom, mo.) na čelu s generalpukovnikom Stjepanom barunom Sarkotićem, koji se bori za uspostavu hrvatske samostalnosti (veljaša). Zajedno s Rudolfom Vidakom osniva tajne revolucionarne trojke po Hrvatsko.

– U jesen 1920. zajedno s desetoricom radnika osniva Hrvatski Radnički Savez (HRS) koji će s vremenom postati glavna hrv. sindikalna središnjica te pokreće glasilo “Hrvatski Radnik”.

1921. – U ljetu bran petoricu obtuženih na “veleizdajničkom process”, kojega je srbijanski sud poveo proti dru. prof. Milanu pl. Šufflayu i drugovima u Zagrebu.

– Surađuje sa Stjepanom Radićem kao predstavnik Hrv. Stranke Prava u Hrvatskom Bloku (HRSS, HSP, i Hrv. Zajednica, 1921.1922).

– Biran grad skim zastupnikom Zagreb (11.XI.)

1922. – Oženio se Marom Lovrenčević, kćerkom pravaškog književnika i novinara Martina Lovrenčevića. U brake rodeo mu se sin Velimir i kćerke Višnja i Mirjana.

– Predstavlja grad Zagreb na Kongresu europskih grad ova u Pragu.

1927. – Na zagrebačkim oblastnim izborima izabran oblastnim zastupnikom na listu drugog Hrvatskog Bloka (Hrv. Stranka Prava i Hrv. Selj. Rep. Savez – 23 siečnja).

– Na prvoj sjednici oblastne skupštine u Zagrebu zahtjeva uzpostavu samostalne Države Hrvatske (23. veljače).

– Kao izaslanik gradskog vieća grada Zagreba predstavlja hrvatski glavni grad na Kongresu europskih gradova u Parizu (koncem lipnja).

– U Rimu traži od izaslanika talijanske blade da Italija izjavi da ne teži za hrvatskim zemljama na Jadranu (početkom srpnja).

– Na izborima za gradsko zastupstvo ponovno izabran gradskim zastupnikom Zagreba (4.XI.).

– Na skupštinskim izborima izabran s 9.749 glasova narodnim zastupnikom za grad Zagreb, na list Hrv. Bloka (Hrv. Stranka Prava, Hrv. federalističke Selj. Stranke i Hrv. Rep. Selj. Savez). Hrv. Seljačka Stranka Stjepana Radića dobila 2.351 glass (11. studenog).

– U svom prvom nastupu u beogradskoj skupštini prosvjeduje proti velikosrpskoj nasilnoj vladavini i zahtjeva “uzpostavu hrvatske državne samostalnosti” (28 listopada).

– U svojim govorima u beogradskoj skupštini neprekidno zahtjeva hrvatsku državnu samostalnost, iznaša velikosrpsko gaženje hrvatske slob ode i izkorištavanje hrvatskog seljačtva, radničtva i građanstva. (1927-1928.).

– U Skoplju brani makedonske sveučilištarce, obtužene zbog pripadnosti Unutarnjoj Makedonskoj Revolucionarnoj Organizaciji (VMRO) – prkoseći srbijanskim prietnjama (7. prosinca).

1928. – Početkom godine putuje u mađarsku, gdje se wastage s kraljevskim namjestenikom admiralom Horthy-em i državnim tajnikom Goemboes-om te novinarima, kojima iznaša hrvatski zahtjev za državnu samostalnost.

– U ime Hrvatskog Bloka pristupa nakon atentata na Stjepana Radića – Zastupničkom klubu Hrvatske Seljačke Stranke, radio jedinstvene oporbe velikosrbstvu (2 kolovoza).

– Utemeljuje organizaciju Hrvatski Domobran, kao borbenu obćehrvatsku postrojbu proti velikosrpskom nasilju (1 listopada) te pokreće istoimeni tjednik u Zagrebu (16 studenog).

1929. – Nakon proglašenja velikosrpske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, zajedno sa svojim najbližim suradnicima na čelu sa Stipom Javorom, utemeljuje “Ustašu” – hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO) na tajnom sastanku u prostorijama Stranke Prava, Jelačićev Trg br. 6 u Zagrebu (7. siečnja).

– Polazi u prvu emigraciju, u Beč, gdje nastavlja suradnju s Hrvatskim Komitetom (Odborom, mo.) (17. siečnja).

– U Sofiji podpisuje “Sofijsku deklaraciju” s predsjednikom Makedonskog Nacionalnog Komiteta drom. Konstantinom Staniševom i ostalima, o hrvatsko-makedonskoj suradnji u oslobodilačkoj borbi za nezavisnost Hrvatske i Makedonije (20. travnja).

– Posjećuje Carigrad, gdje izvješćuje turske činbenike o hrvatskim zahtjevima za samostalnost (početkom svibnja).

– Velikosrbski “Sud za zaštitu države” osuđuje ga na smrt u odsutnosti (17. srpnja u Beogradu).

– U Beču objavljuje političku razpravu “Uzpostava hrvatske države – trajni mir na Balkanu”, na njemačkom i francuzkom jeziku (koncem srpnja).

– kao prvi hrvatski narodni zastupnik u emigraciji predate Apel Družtvu naroda u Ženevi, Švicarska, tražeći uzpostavu hrvatske slobode i državne neovisnosti (1. rujna).

– God. 1929.-1931. Poglavnik dr. Ante Pavelić
radi na uzpostavljanju međunarodnih veza koristnih za hrvatsku oslobodilačku borbu i prikuplja ustaše, koji se vježbaju za revolucionarni rad u logoru Janka Puszta u Mađarskoj, Borgotaro i drugima u Italiji.

1930. – Razoružava beogradskog agent Grubara, koji je pokušao izvršiti atentat na njega u Muenchenu. (Pukovnik HOS-a Ivan Perčević u saslušanju u prostorija Udbe u Zagrebu 3 siječnja 1947. godine ne spominje pokušaj tog atentata koji se je dogodio 15.X.1931. godine u Beču a ne u Muenchenu. Zapisnik HDA, Zagreb, priredio dr. Željko Karaula, mo.)

– Pokreće vjesnik “Ustaša” (svibanj).

1932. – Prema odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan objavljuje Ustaški Ustav, Propis o provođenju ustaške organizacije, o novačenju, udjelbi i prisegi, Propis o ustaškoj odori, opremi i zastavi te props o vraćanju u domovinu (1 srpnja).

– Prema odredbi Poglavnika započinje Velebitski Ustanak u Lici, kojega započinje Prvi ustaški rom na čelu s Ivanom Devčićem-Pivcem, Stipom Devčićem i Rafaelom Boban (27.VIII.).

1933. – Poglavnik objavljuje Ustaška Načela, u kojima je u 15 (kasnije 17) točaka sažeo hrvatske narodne težnje za slobodom, državnom nezavisnošću i socijalnom pravicom (1. lipnja).

1934. – U Marelju, Francuzka, izvršena ustaška smrtna osuda nad kraljem-tiraninom Aleksandrom Karađorđevićem (9. listopada). Poglavnik uhićen na viest o atentatu te zatvoren od talijanskih fašističkih oblasti u torinskom zatvoru, gdje ostaje osamnaest mjeseci.

1935. – Sud u Aix-en-Provence, Francuzka, osudio na smrt po drugi puta dra. Antu Pavelića, smatrajući ga odgovornim zbog marseljskog atentata (veljača 1936.).

– Nakon izlazka iz torinskog zatvora (18.V.1936.) boravi između godina 1935. i 1941. u talijanskom gradu Siene, pod nadzorom talijanskog redarstva. ustaški logori su razpušteni od Talijana, ustaše razoružani i zatočeni u južnoj Italiji, na Sardiniji i Liparima. Beograd nekoliko puta traži izručenje Poglavnika i ustaše.

– Objavio roman “Liepa plavka” o marseljskom atentatu na hrv. jeziku (1936.) i političku razpravu “Strahote zabluda” (1937. na talijanskom, a 1941. na hrv. jeziku).

1941. – Nakon beogradskog Simovićevog puča Poglavnik poziva hrvatski narod na stank proti Jugoslavije, putem krugovalne postage Glavnog Ustaškog Stana “Velebit” u Firenci, Italija. (6. travnja). U Pistoji, sjeverna Italija, okuplja se oko 500 ustaša i postrojava u borbene satnije za oslobođenje domovine.

– Pukovnik Slavko kvaternik proglasuje u Zagrebu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske “u ime Poglavnika dra. Ante Pavelića (10 travnja).

– Poglavnik se vraća sa svojim ustašama u Domovinu preko riečkog most (13. travnja).

– Poglavnik dr. Ante pavelić oblikuje prvu Hrvatsku Državnu Vladu, kojoj je inna čelu, dok je dr. Osmanbeg Kulenović njezin podpredsjednik. (17. travnja).

– Poglavnik proglašuje Zakonsku odredbu o hrv. državljanstvu, grub i zastavi (30. travnja).

– Na pritisak Njemačke i Italije Nezavisna Država Hrvatska prisiljena podpisti Rimske ugovore, kojima jedan dio Dalmacije (oko 20.000 čet.km s 200.000 stanovnika) pads pod Italiju, dok je Aimone, vojvoda od Spoleta označen “budućim hrvatskim kraljem”. Prema izjavi Poglavnika, ovoje bio najtužniji dan u njegovu životu, a razoružana Hrvatska se nije mogla oduprieti tuđinskoj premoćnoj sili (18. svibnja). Ovi nametnuti ugovori poništeni su god. 1943., a talijanski prince nastojanjem Poglavnika nikada nije stavio nogu na hrvatsku zemlju.

– Poglavnik održao svoj prvi prograkatski govor na Markovu Trgu u Zagrebu, u kojem je iztakao, da unatoč Rimskih ugovora NDH neće biti sastavnim dielom “ni jedne strane države, pa ni u najblažem obliku” (21. svibnja 1941.).

– Poglavnik objavio Zakonsku odredbu o velikim javnim radovima u Hrvatskoj (24. svibnja).

– Poglavnik i Hrvatska Državna Vlada odredili hrvatsku granicu na Drini (8. lipnja).

– Poglavnik započeo izgradnju tisuće radničkih domova za obitelji s brojnom djecom (9. lipnja).

– Poglavnik odredio da 23 hrvatske velike župe nose hrvatska poviestna imena (11. lipnj).

– Poglavnik promjenio ime “Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti” u Zagrebu u Hrvatska academia znanosti i umjetnosti (12. srpnja).

– Šesdeset i sedam od devedeset narodnih zastupnika HSS-e izjavilo se za suradnju s Nezavisnom Dražavom Hrvatskom i Poglavnikom (11. kolovoza).

– Poglavnik šalje poruku vanjskim i unutarnjim neprijateljima NDH (16. rujna).

– Poglavnik održao govor no vim ustaškim dužnostnicima, u kojem je naglasio da Ustaški Pokret nije i ne može biti stranka, već je obćehrvatski narodni pokret za oslobođenje i ošuvanje NDH, temeljen na nauci Otca Domovine i Stjepana Radića (20. rujna).

– “Jugoslavenska kraljevska vlada van otadžbine” osudila po treći put Poglavnika na smrt i izdala analog Draži Mihailoviću da ga ubije 1.X.).

– Poglavnik imenovao dra. Džaferbega Kulenovića podpredsjednikom Hrvatske Državne Vlade (1,XI.).

– Poglavnik Zakonskom odredbom utemeljio Državni saves staliških i ostalih postrojbi (radničke, seljačke, namješteničke i poslodavačke syndicate), koji su imali zadatak štititi i razvijati socijalnu pravicu u NDH (25. studenog).

– Poglavnik tijekom godine izdaoniz zakonskih odredbi o socijalnim poboljšcima za hrvatsko seljačtvo, radništvo i činovničtvo te o izgradnji radničkih domova za brojne obitelji.

1942. – Poglavnik Zakonskom odredbom obnovio Hrvatski Državni sabor, kojeg su Srbijanci nasilno ukinuli god. 1918. (26. siečnja).

– Otvorio svečano zasjedanje Hrvatskog Državnog Sabora, u kojem su se nalazili većina hrvatskih zastupnika nekadašnjih stranaka (Hrv. Stranka Prava, Hrv. Seljačke Stranke, Muslimanske organizacije, Hrv. Selj. Saveza) te predstavnici narodnih manjina i Ustaškog Pokreta (23. veljače).

– Osnovao Glavni Stan Poglavnika, kao najvišu hrvatsku vojnu ustanovu (12. ožujka).

– Zakonskom odredbom osnovaoHrvatsku Pravoslavnu Crkvu, na čelu s patriarhom i mitropolitom Germogenom (4. travnja).

– Odlikovao nadbiskupa dra. Alojzija Stepinca Veleredom rune kralja Zvonimira (10. travnja).

– U Zagrebu svečano otvorio veličanstvenu džamiju, koja je nosila ime “Poglavnikova Džamija”.

– Posjetio bojište na Kozari i Bosnu (lipanj).

– Zakonskom odredbom osnovao Državno vieće.koje je imalo zadaću donašati zakonske pried loge i uskladjivati zakonodavstvo i državnu upravu (10. listopada).

1943. – Poglavnik imenovao prvog predsjednika Hrvatske Državne Vlade: dra. Nikolu Mandića (2. rujna).

– Poglavnik državotvornom izjavom poništio nametnute Rimske ugovore te zapovjedio hrvatskim oružanim snagama da oslobode sve hrvatske krajeve na Jadranu (9. rujna).

– Poglavnik imenovao četvoricu iztaknutih članova, odnosno narodnih zastupnika biv. HSS-e ministrima Hrvatske Državne Vlade: dra. Lovru Sušićam (30. travnja); dra. Stjepana hefera, dra. Dragutina Titha i Janka Tortića (11. listopada).

1944. – Poglavnik zakonskom odredbom proglasio obće pomilovanje za sve odmetnike, koji obustave oružanu borbu proti NDH (27. siečnja).

– Poglavnik imenovao dra. Mehmeda Alajbegovića ministrom vanjskih poslova (5. svibnja).

– Poglavnik preuzeo operativno zapovjedničtvo jedinstvenih Hrvatskih Oružanih Snaga (HOS) – (4. prosinca). (Do tada je bila Ustaška i Domobranska Vojska. Od sada samo jedna vojska: HOS.e. Mo.)

1945. – Poglavnik pozdravio Biskupsku konferenciju hrvatskog katoličkog episcopate, koja se pod predsjedničtvom nadbiskupa dra. Alojzija Stepinca izjavila za očuvanje hrvatske države (24. ožujka).

– Poglavnik izdao zakonsku odredbu o podpunoj ravnopravnosti svih stanovnika NDH, bez obzira na vjersko ili rasno porieklo (1. svibnja).

– Poglavnik je zajedno s Hrvatskom Državnom Vladom sastavio spomenicu zapadnim saveznicima, u kojoj se traži da priznaju pravo hrvatskog naroda na svoju narodnu slobodu i državnu samostalnost te izjavljuje spremnost da se hrvatski narod uz pomoć zapadnih saveznika odupre najazdi s iztoka (4. svibnja). (Ova “Spomenica” je više poznata kao: “Memorandu HDV zapadnim saveznicima” kojeg su dr. Vjekoslav Vrančić i kapetan Bojnog broda Andrija Vrkljan nosili Saveznicima i u tome nisu uspjeli. Mo.)

– Poglavnik je u drug izagnanstvo, zajedno s pola milijuna Hrvata (7. svibnja)

– Poglavnik je boravio do rujna 1946. u Austriji, a zatim prešao u Italiju. Dne 6.XI.1948. stigao je u Argentinu – gdje je boravio osam i pol godina.

– Jugoslavenski “sue” izrekao četvrtu smrtnu osudu proti Poglavniku dru. Anti Paveliću (26. lipnja).

1949. – Izradio Načela i Program Hrvatske Državotvorne Stranke na suvremenim demokratskim i socijalnim temeljima (studeni).

1951. – U Montevidu, Urugvaj, obnovio Hrvatsku Državnu Valdu na čelu s predsjednikom drom. Džaferbegom Kulenovićem (10. travnja).

1953. – Zajedno s Hrvatskom Državnom Vladom u izbjegličtvu proglasio beogradski prekid diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom – ništetnim za hrvatski narod (1. siečnja).

1956. – U svom govoru u Buenos Airesu naglasio je da će buduća Nezavisna Država Hrvatska “biti dom prove i nepatvorene slobode, po svim načelima zdrave i iskrene demokracije” (10. travnja).

– Zajedno s dvanaest minister, drž. tajnika i drž. viećnika postroio je Hrvatski Oslobodilački Pokret “da se usredotoči, pojača i pospješi rad pripadnika hrvatskog ustaškog pokreta, svih sljedbenika nauke Ante Starčevića, Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke (Stjepana Radića), Hrvatskih Oružanih Snaga, Hrv. Državotvorne Stranke te svih rodoljuba svrstanih u družtva i organizacije pod raznim imenima, u raznim zemljama u tuđini, a s istim oslobodilačkim ciljem” (8. lipnja).

1957. – Velikosrbski zločinci teže su ranili Poglavnika dra. Antu pavelića u Ciudad Jardin Lomas del Palomar, Pokrajina Buenos Airesa, Argentina (10. travnja). nakon jugoslavenskog zahtjeva za izručenje, Poglavnik odlazi u Čile, a zatim u Španjolsku.

1959. – Poglavnik je umro u Madridu, Španjolska, u 70-toj godini (28. prosinca). Pokopan na groblju San Isidro labrador u madridu.

VJEČNA SLAVA I ČAST OBNOVITELJU NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE – POGLAVNIKU DRU. ANTI PAVELIĆU!

(Da je dr. Ante pavelić bio neki stranac i toliko se žrtvovao za hrvatski narod, više bi se i povoljnije o njemu pisalo, nego što se je pisalo i što se piše. Uzmimo kao primjer onog Francuza koji se je borio za Hrvatsku u Domovinskom ratu, i poginuo za istu, koliko se je o njemu pozetivna – i sa pravom – reklo, pa čak se nedavno o njemu i film snimio. Mo. Otporaš.)

**Bobani** · 23-03-2016 10:37

ZEMLJOVIDNA KARTA ZA KOJU SU SE USTAŠE BORILE

Pozdrav Dragi Milane, Sretan ti Uskrs i čestit Deseti Travnja. Veliki pozdrav Franji Cigiću i Tebi.. Kamenjar.

(Kliknite na link i vidjet ćete zemljovidnu karti NDH za koju su se Ustaše borile. Sretan Uskres! Sretan Deseti Travnja svima želi Otporaš.)

http://kamenjar.com/povijesna-zbilja…setog-travnja/

POVIJESNA ZBILJA I ZNAČAJ ‘DESETOG TRAVNJA’ | Kamenjar
kamenjar.com

Maks Luburić u svojem povijestnom govoru Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine počima svoj govor ovako: “Što je značio Deseti Travnja sa političkog stanovišta za hrvatski narod, to smo čuli mnogo puta. Malo je Hrvata koji godine 1968 za Deseti Travnja neće praviti sami u sebi svoju vlastitu analizu. Čene to oni koji su …

Za 10.04. trebamo već pripremiti lijep i informativan tekst

**Bobani** · 28-03-2016 17:37

ODUŠEVLJENJE HRVATSKOG NARODA ZA DESETI TRAVNJA NA USKRS 1941. I NA USKRS 2016.

(Prenosim iz časopisa “USTAŠA” “UZ 30 – GODIŠNJICU HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA 1942 – 1972”. Članak je napisao dr. Lovro Sušić a tiskan je u (“Hrvatski Narod”, Zagreb, 14.VII.1944. Br. 1083.) Donosim ovo kao jedan povijestni podsjetnik za one Hrvatice i Hrvate i cijeli hrvatski narod koji bi želio znati kakovo je oduševljenje tada, tih Uskrsnih dana vladalo kod hrvatskog naroda i među Hrvatimam općenito. Nastojmo danas sami sebe staviti u to tada oduševljenje i prenijeti ga u današnje oduševljenje te pronađimo razliku u oduševljenju za isti cilj i za istu državu. Mile Boban, Otporaš.)

BILO JE TO NA UZKRS 1941.
Piše dr. Lovro Sušić:

Neobično skladno, glasno i svečano razliegala se zvonjava sa zvonika župne crave sv. Križa u Ogulinu. Ali ne samo zvona. I ljudi, bez razlike, staro i malado video i glasno odaju neobično veselje, upravo pobjedničko razpoloženje. Vesela pjesma zanosno se ori, a hrvatske zastave – danas ljepše nego ikada – ponosno vihore. Proljetno sunce na nebu, ali i u dušama i očima. Sve to: i zvona i ljudi, i zastave i sunce – slieva se u jedan zanos, danas već stvarnosti: Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska!

Ma da je već prošlo podne, narod se ne razilazi. Kao da nešto očekuje. Odjednoč se nešto uzkomešalo. Došao glas, da je Poglavnik na putu kroz Gorski Kotar prema Zagrebu. Vrbosko ga očekuje. “Ej, da smo bar na Ljuzinskoj cesti, kuda će Poglavnik sigurno putovati, jer je i kraća, i udobnija, i prolazi čistim hrvatskim krajem! Bili bi smo sretni, jer bi smo Ga već danas vidjeli. Ovako ne preostaje drug, nego Ga u mislima na putu pratiti”. Narod se skupio pred poštom. Pozvaše me na brzoglas. Sam Poglavnik osobno se javlja iz Vrboskog, navješćuje svoj dolazak u Ogulin. Zanosnim oduševljenjem i ponosom narod prima veselu viest.

U rečeno vrieme već je sve na okupu. Sva okolna sela i sav Ogulin uzbudjeno čekaju čas, da pozdrave junaka, što je u narodnoj viziji podigao iz zaboravi sjajnu Zvonimirovu krunu i nosi je u priestolnicu, zacielo i sam u vladarskom sjaju.

Očekijemo dolazak samovoza u samo središte sakupljenog naroda. Medjutim, umjesto povorke samovoza, junačkim korakom i ponosno, u divnome skladu stupaju ustaše razvijeni u redovima po cieloj širini ceste. Nema vodića. Držimo, da je to predstraža radi osiguranja. Kliče se ustašama, ali sve su naše oči uprte preko ustaša, jer očekuju Poglavnika.

Kada se četa približila, ja sam krenuo htijući mimo nje, ne bih li što prije ugledao Poglavnika. U tome času začujem iz sredine prvog read ustaše – svoje ime. Prepoznah poznati mi glas i uzbudjen zastanem. Iz sredine read izstupa i zagli me Poglavnik. Tek tada smo ga uočili. Zbunjenje, provala oduševljenja, zanos!

Evo, ovako je jednostavno, ne razlikujući se skoro po nikakovom vanjskom znaku od ostalih svojih ustaša, stupajući s njima u redu, stupio Onaj, koji je već godinama prije u duši hrvatskog naroda izabran, a na 10 travnja vidno i proklamiran suverenim vladarom, zadobivši to svojstvo i vlast nadljudskim radom i borbom pod cienu vlastitog života. Ova jednostavnost, bez svakog vanjskog sjaja, dapače, i bez vidljive oznake, iako u suprotnosti sa spomenutom vizijom, djelovala je neodoljivo snažno.

Baš u toj jednostavnosti nastupa, osjetili smo golemu veličinu duše i uočili sposobnost, kojom je bio kadar prezreti sve udobnosti života i poći trvovitim putem samoodricanja, patnje i žrtve u borbu za postignuće najviših narodnih ciljeva: NARODNE SLOBODE I DRŽAVNE SAMOSTALNOSTI.

Imao sam sreću upoznati Poglavnika u školskim klupama, i u srednjoj školi, na sveučilištu. Uviek je bio takav: jednostavan, naravan, nenamješten. Ne prezirući nuždnu konvencionalnost, ali i ne žrtvujući joj za volju ništa od svoga životnoga naziranja, a napose od svoga političkog stava, koji je od najranije dobi uviek neodstupno i bezkompromisno zastupao, ostaje jednak do danas.

Ne tražeći mnogo rieči bio je uviek stvaran, sažet i načelan, uviek gospodar svojih živaca i osjećaja. (Maks luburić je svojim nastavcima “Prigodom smrti Vladka Mačeka” u novini OBRANA 1965-1966., opisao Poglavnika vrlo pametnim, razboritim koji se je uvijek i u svim situacijama znao držati hladno, suzdržano i kontrolirano. Mo. Otporaš.) Medju drugovima i prijateljima razlio bi svu toppling duše. Prema političkim protivnicima, – jer drugih nije imao, – nastupao je odlučno, zadržavajući uviek mirnoću i vitežki stab prema vjernicima, a šeprtlje je znao duhovitom satirom ubiti u pojam. Oni su ga se bojali, a pravi su ga poštivali. Osobnog neprijatelja medju školskim drugovima uobće nije imao. Bio je sa svakim dobar, jedino nije trpio “hoštaplere”, (poput Mesića, mo) što vanjštinom prikrivaju siromaštvo ili nastranost duše.

Već u školskim klupama izticao se svojim sposobnostima, a napose ozbiljnim gledanjem na život, te razsudjivanjem i ocjenom političkih zbivanja iznad svojih drugola, zacrtavajući već tada jasnu stazu vodje. Sviestan svoje osobne vriednosti, sviestan svoje životne zadaće i cilja, nije mnogo polagao na vanjske oblike, dajući prednost sadržini.

A takav je i danas: jednostavan i velik, jer mu je duša Velika!

(“Hrvatski narod”, Zagreb, 14.VII.1944., Br. 1083.)

Prepisao na Uskrsni ponedjeljak 2016. Otporaš.

**Bobani** · 28-04-2016 09:28

http://croative.net/?p=43783

Pavelićevo pismo i komunističko rušenje sinagoga » Kultura …
croative.net
Pavelićevo pismo i komunističko rušenje sinagoga Utorak, 22 Ožujak 2016 9:24 Autor: admin; Komentiraj; U pismu upućenom Milanu Budaku, ministru bogoštovlja …

**Bobani** · 26-05-2016 06:45

OVAKO JE GOVORIO DR. DŽAFERBEG KULENOVIĆ

Pročitati ovaj govor predsjednika Hrvatske Državne Vlade, HDV NDH dra. Džaferbega Kulenovića je nešto što mnogi Hrvati, osobito Hrvati muslimani ne znaju. Zato preporučujem znatiželjnima neka kliknu na priloženi link.

http://www.google.com/url?sa=i&rct=j…169035&cad=rjt

**Bobani** · 13-06-2016 11:13

PRESLAGIVANJE HRVATSKIH MINISTARA ILI SLAGANJE ROGOVA U VREĆI

Prilažem ovdje vrlo zanimljiv link knjige koju je za vrijeme rata NDH napisao prof. Danijel Crljen. Prof. Crljen je svaku točku Ustaških Načela pojasnio i dao značenje svake točke. Koga zanima, može kopirati i imati tu vrijednu knjigu i čuvati u kuću kao i sv. bibliju.
Danijel Crljen – Nacela HUP – Hrvatsko Obrambeno Štivo
https://hrvatskoobrambenostivo.files…/danijel-crlje…

**Bobani** · 14-06-2016 11:37

DALI HRVATI HOĆE OVAKOVU HRVATSKU ILI TITINU ILI TUĐMANOVU HRVATSKU?!

17 TOČAKA USTAŠKIH NAČELA

HRVATSKA I USTAŠTVO (8) (javno.com 2010. Portal više ne postoji.)

Kako sam rekao u prošlom opisu da ći iznijeti USTAŠKA NAČELA, što sada to i činim.

Mnogo koješta se može prigovariti Poglavniku Dru. Anti Paveliću, ali za sigurno mu ne ne može ama baš ništa prigovariti glede ovih Ustaških Načela. Donosim ih ovdje za sve Hrvatice i Hrvate da pročitaju, da razmisle i da stave kakova bi oni pravila stavili godine 1933 kada su se Hrvati borili da se oslobode srpsko/jugoslavenskog jarma. Hajde, točku po točku, analizirajte i stavite onako kako vi mislite da bi najbolje bilo tada, i što je najvažnije je to da pronađete dali ova Ustaška Načela govore o ikakvome fašizmu ili nacizmu. To je vrlo važno da se to obradi i razjasni, danas, nakon punih više od 80 godina. Otporaš.

Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta

§ 1.

Hrvatski narod je samosvojna narodna (etnička) jedinica; on je narod sam po sebi, te u narodnostnom pogledu nije istovjetan s ni jednim drugim narodom, niti je dio pleme bilo kojega drugoga naroda.

§ 2.

Hrvatski narod ima svoje izvorno poviestno ime HRVAT, pod kojim se je pojavio u davno poviestno doba, pod kojim je prije 1.400 godina došao u današnju svoju postobinu, te pod kojim živi sve do danas. To ime ne može i ne smije zamieniti ni jedno drugo ime.

§ 3.

Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom DOMOVINOM, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime HRVATSKA. To se ime ne može i ne smije zamieniti ni jednim drugim imenom.

§ 4.

ZEMLJA, koju je u pradavno doba hrvatski narod zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina, koje su imale svoja posebna pokrajinska imena dielom još prije dolazka Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala poslije, nu sve te pokrajine sačinjavaju jednu JEDINSTVENU DOMOVINU HRVATSKU, te nitko nema prava, da ikoju od tih pokrajina svojata za sebe.

§ 5.

Hrvatski je narod došao u svoju domovinu Hrvatsku kao podpuno SLOBODAN NAROD i to u vrieme seobe naroda VLASTITOM POBUDOM, te je tu zemlju osvojio i svojom za uviek učinio.

§ 6.

Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao podpuno IZGRADJEN (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolazku osnovao svoju vlastitu DRŽAVU sa svima obilježjima državnosti.

§ 7.

Svoju vlastitu državu Hrvatsku, osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još podpuno nesredjeno (neorganizirano), hrvatski je narod održao kroz sve vjekove pa do konca svjetskog rata, a nije je se, kao ni prava na nju nikada a ni koncem svjetskog rata bilo kojim činom bilo kojom zakonitom odlukom odrekao ni to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskog rata tudjinska sila spriečila, da dalje vrši svoja VRHOVNIČKA (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi u Hrvatskoj.

§ 8.

Odstranivši putem ustanka tudjinsku silu sa svog narodnog i poviestnog područja, hrvatski je narod oživotvorio svoje pravo vrhovničke (suverene) vlasti podpuno samostalnu i NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU. On imade pravo tu svoju vrhovničku vlast proširiti na cielo svoje neprekinuto narodno i poviestno područje. Hrvatski narod ne vežu nikakve medjunarodne niti državopravne obveze iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima pa se na njih u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj niti ne obazire.

§ 9.

Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ta sreća i to blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa stoga ona ne smije i ne može biti sastavnim dielom u ni jednom obliku ni jedne druge države niti ikakve druge državne tvorevine.

§ 10.

Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet), po kome on jedini ima vladati u svojoj državi upravljati sa svim svojim državnim i narodnim poslovima.

§ 11.

U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ni država.

§ 12.

SELJAČTVO JE TEMELJ I IZVOR SVAKOGA ŽIVOTA, PA JE KAO TAKAV PRVI NOSILAC SVAKE DRŽAVNE VLASTI U HRVATSKOJ DRŽAVI. I kraj toga svi staleži hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali staleži u hrvatskom narodu, čiji su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devetdeset slučajeva od stotine nije hrvatskoga porijekla ni krvi, već je doseljeni stranac.

§ 13.

Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasničtvo su naroda, te je on jedini vlastan njima razpolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. ZEMLJA MOŽE BITI VLASTNIČTVO SAMO ONOGA, KOJI JE OBRADJUJE SAM SA SVOJOM OBITELJI, TO JEST SELJAKA.

§ 14.

Temelj svake vriednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnosti narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu i državi daju pravo na zaštićen život.

§ 15.

Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je za odgovornost. Svatko, tko u ime naroda države vrši javne poslove bilo kakve vrste, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem i svakoj djelatnosti u posebničkom (privatnom) životu svakog pojedinog člana hrvatskoga naroda.

§ 16.

Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskoga naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegova gospodarska snaga u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obranbena snaga u sredbotvornim (organizatornim) i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju znanosti, prosvjete i umjetnosti. Industrija, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i obćem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnoga rada i vrelo dostojnoga života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista).

§ 17.

Skladno gojenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnoga života zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takve, jer one daju podpuno jarnstvo obstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja i cjelokupnog hrvatskog naroda, te obstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.

Dano u Glavnom Ustaškom Stanu dne 1. 1933. i dne 16. travnja 1941.

Poglavnik: DR. ANTE PAVELIĆ, v. r.

**Bobani** · 06-07-2016 17:26

U VRTLOGU ZBIVANJA – RAZLAZ POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA 1955/56. (1) dio

(Donosim ovdje jedno pismo Poglavnika dra. Ante Pavelića kojeg je on pisao s vrlo poznatim naslovom “DO ZNANJA”. To pismo je donijela novina HRVATSKA – tada glasilo Ustaškog Pokreta – za prosinac 1955. Ovo što ću ovdje iznijeti je prijepis, kopija tog pisma “DO ZNANJA” kojeg su vjerno prepisali i podpisali Tajnik Australskih Hrvatskih Družtava Božo Božičeić, tajnik AHD v.r. i predsjednik AHD Petar Filipović, v.r. Šteta da u ovom prijepisu nema datuma, ali po sadržaju istoga se može zaključiti da je to bilo početkom 1956. godine, a sami članak “DO ZNANJA” se može olako pronaći u spomenutoj novini.

Nisam mjerodavan davati bilo kakovu ocijenu tim žalostnim zavrzlamama koje su bile uzrok svim nadolazećim napetostima i svađama među Hrvatima hrvatske političke dijelatne emigracije kroz slijedeći pola stoljeća, pa čak i više. Sve što ovog puta želim reći je to da posjedujem, što u originalu, što u kopijama ili kopije od kopija na stotine i stotine pisama mnogih hrvatskih istaknutih stvaratelja i boraca NDH, ponajviše Maksa Luburića itd., i da sam, čitajući ta pisma i kroz ta pisma mogao formirati stav da je za sve ove “zavrzlame” najviše kriva Poglavnikova “okolina” i takozvano “vodstvo”, i da su baš oni koristili Poglavnikovo ime da do ovih “zavrzlama” dođe. Doći će vrijeme – i dolazi već – da će se hrvatski povijestničari ozbiljno pozabaviti ovim slučajem “RAZLAZ: POGLAVNIK/LUBURIĆ”. Na nama je – koji smo voljni i koji smo još živi – da im što više zapisanog material iz tog vremena ostavimo. To je upravo što ja činim.

Ovo pismo mi je nedavno jedan Hrvat poslao u kopiji. Kaže da je imao priliku vidjeti knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” i da po sadržaju ovo pismo pripada pismima spomenute knjige. Donosim doslovno prijepis ovog pisma. Otporaš.)

PRILOG:

P R I E P I S

pisma Dra. Ante Pavelića, razaslanog na naslove, Do Znanja:

mako je već javljeno, nemili slučaj Srećka Rovera, koji se je težko ogriešio o svaku stegu pa i neopravdano i neistinito obiedio biz čestitih hrvatskih rodoljuba i boraca, nije ostao osamljen, nego se s njima poistovjetio i general Luburić, koji mi je tim povodom upravio pismo i u njemu naveo, (Nadati se je da će netko nekada i to generala Luburića pismo staviti Hrvatima na raspolaganje, tako da se i to zna, mo. Otporaš.) da se odriče čina i svih dužnosti u organizaciji, upravivši ujedno i nekoliko pogrdnih izraza prema meni. Na osobne uvrede nisam se nikada u životu, i napose ne u javnom radu za narodnu stvar osvrtao, pa to ne bih učinio ni unda, nu njegovu ostavku sam morao prihvatiti i razriešiti ga dužnosti.

Rovera ne poznam osobno, (Ovo ne izgleda istinito, jer kroz spomenutu knjigu Pisma Mkasa Luburić, osobito “Častni Sud HNO u Barceloni” svobnja 1956. godine, Srećko Rover tu opisuje svoje veze sa Poglavnikom. Pred sobom imam kopiju pisma od 30 stranica kojeg je sada pok. Srečko Rover pisao predsjedniku hrvatske Državne Vlade dru. Džaferbegu Kulenoviće 16 veljače 1956. Za bolje razumijevanje situacije ovih “zavrzlama”, možda ću u nastavcima ovdje isnijeti to pismo. Mo. Otporaš.) nu velikoj množini Hrvata u emigraciji je poznato da je upravo on bio onaj, koji je najviđe nagovarao pojedine rodoljube i borce da u tragičnom slučaju pok. borca i velikog rodoljuba Bože Kavrana podju u domovinu u šumu, i u vuše je slučajeva prikazivao, da je to i moja želja bila, i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana pismeno zamolio, da se ne iđe, jer da za to nije još vrieme.

Napose je poznato, da je Rover sve te osobe u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih obi code dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari, nego oznaši, koji su ljude odvodili u zatvor i na stratišta, dočim je Rover svakog puta natrag u Austriju vratio se, pa i posljednji put nakon predaje i istog pok. Kavrana. (I ovdje ima velikih neistina koje je Poglavnik naveo a njegova “okolina” i njegovo “vodstvo” mu serviralo. I to će se jednog dana u detalje saznati. Mo. Otporaš.

Nastavlja se.

**Bobani** · 07-07-2016 00:01

U VRTLOGU ZBIVANJA / RAZLAZ POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA 1955/56. (2) i kraj

Težko je vjerovati, da je i one izgrede po svojim uputama australskim družtvima, koja je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke puste odanosti prema Luburiću, i da to, što je u stavri i značilo sijanje razdora redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. (Po svemu sudeći ovdje se misli na Srećka Rovera, mo.) I ako nije lahko na temelju svega toga praviti skrajnje zaključke, ipak je u najmanju ruku neobhodno potreban najveći oprez, jer nema nikakove dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoju sve poduzeti, kako bi ometao i spriečavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve mere sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogla stradati sama stvar, a uz to biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotinama i tisuće boraca u domovini i ineozemstvu.

Ja sam na to opetovano upozorio Luburića nu to nije ništa koristilo, i on je vjerovao više Roveru nego meni te preko toga prolazio, pa i nakon moje odluke u gornjem smislu kod toga ostao.

Osim toga je Luburić u posljenje vrieme poduzimao posve na svoju ruku i samovoljno bez moga znanja i pitanja stanovite čine, a kraj toga je ispadalo, kao da to čini u moje ime, spomonjući ga. (Istini za volju skoro je*šest desetljeća da sam u hrvatskoj političkoj emigraciji, da sam bio sudionk u mnogim žučljivim raspravama ove teme, čak i u fizičkim obračunima sam bio, nekoliko kila čačkalica prožvakao (jer nisam pušio) u smirivanju živaca, ali još nikada nisam naišao, bilo u Hopovskom bilo ne Hopovskom tisku na neke citirane i “samovoljno” pisane i potpisane u ime Poglavnika “čine” koje je general Luburić potpisao. Uvijek sam nailazi, kako tada tako i danas nailazim samo na čula vidjela, kazala, po onoj američkoj: bla, bla, bla itd. Mo. Otporaš.) Za takove samovoljne čine nisam mogao više snositi odgovornosti, tim više, što ne pada samo na mene nego i na sve nas, kao što je to bivalo i u prošlosti, pa sam to morao barem sada u tudjem svijetu spriečiti.

Svima nam uviek mora biti pred očima narodna stvar,.….(točkice su za nerazumljivu jednu riječ, mo.) da osobna pitanja ne smiju rad za nju ometati ili spriečavati. Svi smo prolazni, samo su domovina i narod vječni. Za njih moramo sve žrtvovati, i na taj način s Božijom pomoću cilj postići.

Ove pripomene stavljam do znanja svim pripadnicima oslobodilačkog pokreta, da svi budu izravno i neposredno o pravom stanju stvari obavješteni, kak (ova riječ “kak” nije uobičajna u Poglavnikovu pisanju i rječniku, mo) ne bi bili izvrgnuti bilo kakovim neistinitim informacijama.

Za Dom Spremni!
Dr. Ante Pavelić (vlastoručno)

DA JE OVAJ PRIEPIS IDENTIČAN ORIGINALNOM JAMČE: Petar Filipović
B. (Božo, mo) Božičević Tajnik A.H. predsjednik A.H.D.

Prepisao i ovdje stavio Mile Boban, Otporaš.

**Bobani** · 20-08-2016 21:59

SRPSKA LAŽ I LAŽ DOMAĆI IZDAJNIK DA JE POGLAVNIK PRODAO DALMACIJ

SRPSKA LAŽ I LAŽ DOMAĆI IZDAJNIKA DA JE POGLAVNIK PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA :

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).
Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rIješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.
Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi :

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić. Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943. Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.
U preliminarnoj fazi razgovora Poglavnik dr. Ante Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941. “Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.” U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.

Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa :

“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”.

Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su Poglavnik dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće; “Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokazao rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće :

“Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja.”

Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće :

“Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.”

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio. U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem riješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.

“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”
Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.

Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.

Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji. U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, Poglavnik dr. Ante Pavelić izjavio je u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.

Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod Poglavnika dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao : “Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”
Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.

„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!
Za vrijeme drugoga svjetskog rata je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 godine pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Oružane snage NDH su se morale povući, jer je Sandžak okupirala fašistička Italija. Nakon kapitulacije Italije je Sandžak peruzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu. Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sandžaklije su svojevoljno 1943 zatražili pripojenje Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Dr. Đžaferbeg Kulenović o hrvatstvu Sandžaka : 10. travnja 1954. “Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode ozbiljna računa i oni će to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Godine 1941. tročlano izaslanstvo Bošnjaka iz Novog Pazara na čelu s H. Crnovršaninom otišlo je u Zagreb. Kada je čuo za razlog njihove posjete primio ih je Ante Pavelić osobno. Sandžački izaslanici su mu rekli da Sandžaklije ne žele biti dio Velike Srbije koja im ne nudi ništa osim noža izpod grla, niti pak Velike Albanije koja im nudi jedino poalbančivanje. Izrazili su želju da postanu dio od NDH. Podlavnik dr. Ante Pavelić je prihvatio ponudu i Sandžaklije su bile obukle Ustaške odore. Na žalost to nije dugo trajalo, pak su Niemci ipak dali Sandžak Srbima. Ali svejedno Pavelić je i dalje prihvaćao izbjeglice iz Sandžaka u NDH, ter su u Ustašama bili mnogi Sandžaklije.”
Izvor: DRINA 1954.

**Bobani** · 27-08-2016 12:56

DALI JE POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ BIO VIŠE USTAŠA ILI FAŠISTA?

(Pošto je u zadnjih osam (8) desetljeća povijestna zbilja ustaštva ta da je svaki državotvorni Hrvat okarakteriziran kao “fašista”, donosim ovdje zadnje poglavlje iz knjige STRAHOTE ZABLUDA koju je Poglavnik dr. Ante Pavelić napisao 1936. godine dok je bio u torinskom zatvoru u Italiji. Osobno su mene u zadnjih skoro šest desetljeća svi antihrvatskodržavotvorni izvori prozvali “fašistom” i tu etiketu nosim i danas, a dokazi su tome da su me neki hrvatski portali banirali mnogo puta – a bilo ih je koji su me doživotno banirali/isključili – zbog mojeg stava hvalisanja Poglavnika, Ustaštvo, NDH itd., a sve je to po njihovu shvaćanju i sudu “fašizam” koji je ustavom RH zabranjen. Zato sam pomno pročitao nekoliko puta priloženi tekst iz kojeg sam ustanovio da tu, iz ovog teksta, ništa nema “fašističkog” u borbi za hrvatsku Državu.

Hrvate koji su vruće željeli i strastveno ljubili Hrvatsku Državu nije zanimala diktrina, ideologija i filozofija “fašizma”, nego ih je zanimala Hrvatska Državu za koju su se borili, žrtvovali, ginuli i umirali. Ako naš hrvatski neprijatelj Hrvate koji se bore za Hrvatsku Državu prozivljaju “fašistima”, onda ih moramo zadovoljiti i reći im da su onda u tom slučaju SVI HRVATI KOJI SU ZA HRVATSKU DRŽAVU “FAŠISTI”! Otopraš.)

Dr. Ante Pavelić
STRAHOTE ZABLUDA
FAŠIZAM I BOLJŠEVIZAM
(posljednje poglavlje)

Fašizam nije danas više samo jedna forma vladavine kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena jedna izvorna ideja novog narodnjačtvenog uređenja države, pa i družtva, te je danas to već stvar svjetskog značenja. Fašizam nije “antiteza demokraciji”, kako se to obično krivo tvrdi, nego je njezin nasljednik kao “antiteza komunizma” odnosno boljševizma. Komunizam se je “paktički” pojavio na Iztoku, u Rusiji, mimo demokracije i izravno na ruševini samovlada (autokracije), jer je demokracija zakasnila i promašila pravi čas, da se vremenski umetne između njih. Fašizam je nikao na Zapadu na razvalinama demokracije, koja se nije bila kadra suprotstaviti boljševizmu, kada je htio iz Rusije prodireti na Zapad. Njezin sustav, njezini načini rada i njezina sredstva, kojima ona može razpolagati, nisu bila kadra mjeriti se a još manje suzbiti i potući načine rada boljševizma i njegova sredstva borbe, baš kao što se ribarska lađa ne može suprotstaviti ratnoj oklopnjači. Trebalo je doći nešto novo, nešto jače i sposobnije za borbu proti boljševizmu, sposobno da ga porazi. A to je našlo svoj izhod u fašizmu. Naravno, fašizam je morao najprije odstraniti demokraciju, koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu, dok se rve s boljševizmom, i da si na taj način načini čisto i ravno tlo za rvanje. Da mu bude moguće razviti u toj borbi svu svoju snagu, morao je fašizam naravno odstraniti sve ono, što je demokracija bila uvela, u koliko je god to moglo smetati borbi ili bi što više neprijatelja jačalo ili mu pomagalo. To je u prvom redu slobodarstvo (liberalizam), naravno, slobodarstvo tako zvanih zapadnih demokracija, odnosno ona, što se u njima slobodarstvom naziva, a u stvari nije ništa drugo nego podpuni nehaj za narodne vriednosti, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namirnom dopustiti, da te vriednosti uništava i razara, a narodno ime, čast i ponos naroda vuče po blatu i gazi, sve to podpuno nekažnjivo, a često i uz nagradu. Sa slobodarstvom se ne može boriti proti boljševicima, koji ga na svom tlu ne poznaju i ne trpe, a na protivničkom se tlu baš s njim služe kao najjačim oružjem u stvaranju protivničke slabosti, baš kao što se ne može pobijati zločinačtvo (kriminal) pjevanjem “litanija”, nego kaznenim zakonom i tamnicama.

Demokracija sa svoje strane ne će priznati svoje slabosti i nemoći te svoje podpune nesposobnosti, da se ozbiljno suprotstavi boljševizmu, nego se nastoji opravdati time, što niječe njegovu pogibeljnost i odvratnost. Da tomu dade vidna izražaja, sklapa ona s komunizmom sporazum (kompromis), a po tom se pomalo u njemu i utapa.

Lažne su i neiskrene stoga suze onih, što plaču nad razvalinama demokracije i što nepravedno kunu fašizam, da je on uzrokom propasti demokracije, jer da je on navlaš ruši. Naprotiv, ona se ruši jer ne može odoljeti novoj “dinamici” borbe, baš kao što se same od sebe ruše zapuštene srednjovjeke ratne tvrđave, koje nisu više bile kadre odolievati novim težkim topovima, pa nije nitko više imao nikakva razloga, da ih uzdržava. Najbolje to znadu sami boljševici, i radi toga oni zajedno s velikim svećenicima demokracije licemjerno liju suze nad razvalinama demokratskog Jeruzalema, te u jednom zboru s njima dižu zaglušnu viku proti fašizmu kao proti navjećem zlu na svietu.

Boljševici su proti fašizmu izmislili najuvjerljiviji dokazni razlog u krilatici, da fašizam znači pogibelj za mir. Taj je razlog kod naroda zapadnih demokracija najuvjerljiviji. Sada, poslije svjetskog rata, u kome su se države zapadnih demokracija napljačkale do prezasićenosti, nemaju one druge želje ni težnje, nego da se stanje stvoreno mirovnim “diktatom” nikada više ne promieni. Do te promjene naravno ne može doći nego ratom, jer je one po dobru ne dozvoljavaju, i za to do rata ne smije nikada više doći. Već dakle radi toga, a i bez obzira na strahote rata kao takova, tko može biti u očima naroda zapadnih demokracija omraženiji od onoga, tko ugrožava mir i sprema rat? Eto za to boljševici u svojoj promičbi među narodima zapadne demokracije trajno i uzko vežu ime fašizma s imenom rata. Odatle također po cielome svietu organiziranje “Kongresa proti ratu i fašizmu”, odatle postavljanje “Komiteta proti ratu i fašizmu”, a odatle i ime cielome protufašističkom pokretu “Amsterdamski pokret proti ratu i fašizmu”, što ga vode boljševici.

Čitav je taj boljševički protufašistički rad jedna velika napuha (montatura), praćena svakodnevnom vikom slobodarskog (liberalnog) tiska, jer je potrebno, da se svakoj staroj usidjelici, svakome posjedniku dionica velikih petrolejskih i rudarskih poduzeća, te svakome velikom i malom “rentieru” po državama zapadnih demokracija nakostruše kose i naježi koža svakog jutra, kada za vrieme tečnog i obilnog zajutarka uzme u ruke novine i čita o fašističkoj ratnoj pogibelji, koja naravno ugrožava mirno uživanje plodova “versaljskog diktata”. Treba na taj način pod svaku cijenu staviti u pokretno stanje (mobilizirati) cieli sviet u rat proti fašizmu, jer fašizam znači — ratnu pogibelj. Treba njega uništiti, a onda će boljševizmu biti lako svršiti s demokracijom. Ona je i tako postala već igračkom u njegovim rukama. Taj je obračun s demokracijom tim lakši, što ona već dugo nije stroj u rukama naroda, tako da bi se on za nju kao za svoju stvar borio, nego je sredstvo u rukama tajnih osnova i glavnica (kapitala) neodređene narodnosti i sumnjivih izvora. A fašizam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Njemačka, jest odraz volje naroda, njegovih najširih slojeva, koji treba razlikovati od proračunanih smišljenosti (spekulativnih kombinacija), što služe samo za održavanje izvjesnih vladavina na vlasti u demokracijama na umoru, i od “pseudofašizma” vlada, koje nisu proiztekle ni iz demokracije ni iz fašizma, nego su tek prigodne (okazionalne) i proiztekle iz naročitih prilika i u naročite svrhe, a u glavnom su stvarno i nehotice najbolje i najpodesnije predteče boljševizma, jer mu radi svoje omraženosti u narodu pospješno uravnavaju put.

Demokracije narod raztočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji, pa je stoga on tvrđava, koje boljševizam ne može osvojiti, i sila, pred kojom on mora uzmaknuti. Fašizam se ne može stvarati odozgora, sa vlade, kao što se stvaraju izvjesne stranke izvjesnih vladavina u poludemokraciji i u pseudofašizmu, nego on nastaje odozdo, iz naroda, te dolazi s prirodnom snagom, što je crpi iz širokih narodnih slojeva, dočim one druge spomenute vlade drže državnu vlast u rukama do prve sliedeće nove “kombinacije” ili “koalicije”, koja je zvana da uvede novu zbrku i nove daljnje “kombinacije” i “permutacije” u narodnom i državnom životu.

To je polje, na kome cvate nesmetano i nekažnjivo boljševička rabota na pripremanju svjetskog boljševičkog prevrata.

Dok ova dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideja i naroda, a s druge strane boljševizam kao sljub (sinteza) barbarstva i razaranja, diele medu sobom veliki dvoboj, dotle je demokracija osuđena na ulogu mirnog promatrača ili vlasnika polja, na kojem se taj dvoboj dieli, a kad se ta borba završi, ne će na polju ostati ni zelene trave od “demokratske ideologije” i demokratskog družtvenog pored.

Nije moguće nastaviti dalje u tome razmatranju, jer to ne spada u ovaj uzki okvir, već je predmet posebnog većeg razmatranja. Ovdje nam se je dotać tek u nekoliko rieči nosioca pokreta, kome je providnost namienila, da izvrši ulogu spasitelja čovječanstva u ovom razdoblju od najveće pogibelji, što je za čovječanstvo i za njegove najveće tekovine predstavlja boljševizam po svom sadržaju, po svojim načinima i po značaju onih, koji su ga stvorili, koji ga vode, i koji hoće da ga nametnu cielome svietu.

Nije bilo moguće, da se ne pojavi odpor na marksističke zablude i na luđačko provođenje u život tih zabluda otvoreno i u punoj mjeri na onom tlu, na kome se je pred preko dvadeset stoljeća rodilo ne samo veliko rimsko carstvo, nego i nova kultura i uljudba, što je dala životu ciele Evrope a i preko njezinih granica sasvim nov pravac, a najznatnijem razdoblju poviesti svoje obilježje. Razdoblju, što još nije prestalo, a s kojim će obilježjem biti povjesnica obilježavana još dugo, neizračunljivo i nepredvidljivo dugo vrieme. Zemlja Katona, Cicerona’ i Cezara\ morala je dati i Mussolinia.
Nije bilo moguće, da se proti boljševičkom bezpravlju i bezakonju ne podigne zemlja, u kojoj je pojam najviše pravde dobio najodličniji izraz u temeljnoj zasadi: “honeste vivere, alterum non ledere, suum cuique tribuere”. Sto prvi list, “honeste vivere”, tog najvećeg pravnog trolista nije pravne naravi, nego je moralno načelo, to je najrječitiji znak veličine i dubljine, jer bez poštenja i morala nema ni prava ni pravednosti, pa ni pravnog i pravednog poredka među ljudima. Doduše “pravo” kao pravni pojam može samo po sebi biti i nepravedno, nu pravo, utemeljeno na poštenju i moralu, bezuvjetno je i pravedno. A sreću ljudi na zemlji može stvoriti samo pravednost.

Boljševizam se temelji na podpunom nijekanju posebničkog vlasničtva. Na tlu Italije razvijen je još od rimskih vremena najveći osjećaj za pravo posebničkog (privatnog) vlasničtva. Ono je postojalo svuda po svietu, nu nigdje nije došlo do takve uvrieženosti kao u starom Rimu, koja je uvrieženost dobila zakonskoj obredbi posebničkog vlasničtva. To se je posebničko vlasničtvo odnosilo u prvom redu na zemlju i na uređenje posebničkih odnošaja njezinih posjednika, i to maloposjednika, jer veleposjed nije u Rimu postojao, niti je on u Italiji pa ni drugdje po Evropi rimskog, nego barbarskog podrietla, a donieli su ga za vrieme seobe drugi narodi, od Rimljana prozvani barbarima.

Nasljednici i potomci staroga Rima morali su se dići proti boljševizmu, koji im je dolazio u znaku rata proti posebničkom vlasničtvu, što je u njihovoj sviesti naslieđeno od najvećih učitelja njegove vriednosti i neobhodnosti za čovječje družtvo. A u tih je potomaka u podsviesti i uvjerenje, da su veličina, snaga i silni napredak njihovih pređa na svim poljima narodnog života počivali sigurno na temeljima posebničkog vlasničtva, napose vlasničtva na zemlju, pa nisu mogli dopustiti, da se ta podloga njihove prošlosti i njihove budućnost uništi i da je unište boljševički barbari, ovog **** barbari ne u smislu starog, nego u smislu i značenju novog rječnika, po kojem je ta rieč dobila i svoje posebno značenje.

Talijani su narod duše i osjećajnosti, narod koji se zanosi milozvučjem i ljepotom, koji živi ne samo za kruh svakdanji, nego i za ideale, kojima je postavio i uviek postavlja pod čarom svog plavog neba neprolazne spomenike u djelima umjetnosti i pjesničtva, tih neprolaznih vriednosti ljudskog duha i ljudske stvaralačke snage. Koje čudo, da se je taj duh podigao proti najgrubljemu “materijalizmu” boljševika, koji su pregnuli da najveće ideale duševnog života zamiene vjerom u tvar, u stroj i u poslanstvo bolesne i nastrane čeljadi, što pretvaraju ljude u brojke prljavih veleobrtnih računa i proračuna.

Talijani su narod bezprimjerne roditeljske ljubavi prema djeci i djece prema roditeljima, pa koje čudo, da se je taj narod odupro boljševičkoj nauci i praksi, koja ide za uništenjem obitelji i koja niječe roditeljsku i sinovsku ljubav. To je narod prošlosti, pa se nije mogao dati obezimeniti od boljševičkih pridošlica bez imena i bez prošlosti. Italija je kolievka “virtuoza” i umnika, pa se nije mogla dati pretvoriti u skupnu grobnicu lješina duševno sravnjenih gomila. Italija je zemlja sunca i svjetlosti, pa se nije mogla dati zastrti oblacima boljševičke tame i moskovskog leda. I konačno, talijanski je narod vičan rađati velikane, pa je u odlučnome času dao iz sebe, iz svojih širokih narodnih slojeva vođu, kakava je tražilo vrieme i kojeg su zahtievale prilike, a koji je svim tim značajkama dao i oblik u fašističkom pokretu. A taj je pokret i na djelu pokazao, da se novim potrebama u novim prilikama može doskočiti i bez uništenja starih vrednota, te da se i bez komunizma mogu podvrći narodnim probitcima i glavnice i veleobrtna proizvodnja. Pokazao je, da se može graditi novo, a da se ne poruši sve staro, da se može napraviti prvorazredno zrakoplovstvo, a da se ne poruše ceste, da se može izgraditi nova velika vojska, a da se ne poubijaju stari vojskovođe, te da se može izobraziti vojnik i podići radnik, a da se ne zatvore glazbene i umjetničke škole, da se ne poruše spomenici stare kulture i uljudbe, te konačno da se može provoditi družtvovnost (socijalizacija) bez sravnjivanja (nivelizacije) i bez rušenja narodnosti.

Njemački narod nije mogao ne ustati proti boljševizmu. Tko je mogao vjerovati, da će on postati plienom boljševizma ili da će barem na dulje vremena trpiti na svome tielu tuđinsku šugu, nije imao moći naslućivanja i poznavanja o nepresušivoj životnoj snazi njemačkog naroda. Tu su snagu nazrievali tvorci “versaljskog diktata”, i za to su smislili način, kako da je podrežu i za uviek ili barem za dugo vrieme učine nepogibeljnom. A čini se, da su bili pogodili mjesto, gdje je trebalo zarezati, nu na zdravom je tielu ozljeda brzo zacielila. Uzakoniti i međunarodnim zakonskim kaznama zapriečiti, da drevni njemački vojnički narod smije imati vojsku, znači isto što i guslačkom umjetniku odrezati ruke. Na taj se je način mislila okovati snaga i vojnički “genij” njemačkog naroda. To nije značilo samo lišiti njemački narod najzadnjeg i konačno najglavnijeg sredstva vlastite obrane, nego je to imalo proizvesti i moralnu te duševnu potištenost u duši svakog Niemca, da tako cieli narod padne u bezpomoćnost i nemoćnu beznadnost. A to je dalo i boljševicima povoda, da se bace na Njemačku kao zloguki gavranovi i da misle, da je u takvim prilikama i pod tim okolnostima najveći izgled na uspjeh. Radi toga su bili u Njemačkoj nasrtljiviji i drzovitiji nego li možda igdje drugdje.

Nu njemački je narod dao također iz sebe, iz svojih širokih slojeva vođu, koji je vrlo brzo obnovio veliku snagu i vriednost svog naroda, te ga podigao još jačeg i još svjesnijeg, još moćnijeg i još spremnijeg, nego li je ikada do sada bio, i proti okovima nametnutog mirovnog “diktata”, i proti boljševičkoj najezdi. Oživjele su stare njemačke vojske, koje osiguravaju njemačkom narodu njegovu domovinu, a nacionalstocijalistička se je i rasna Njemačka otresla zaraze boljševičke rasne “permikstuacije”, te se uhvatila u koštac s otrovnim boljševičkim zmajem, koji je bio počeo širiti krila nad cielom Evropom. I satrt će mu glavu.

Zaludu je danas htjeti ograničiti fašizam samo na rečena dva naroda. Zaludu je i govoriti, da fašizam nije roba za izvoz. Boljševizam je uobće zlo i hoće da zavlada svuda. Fašizam stoji u borbi s njime na život i smrt, pa ga stoga mora pobijati svuda, u svakom kutu zemaljske kugle, a nizbježiva je posljedica toga, da i postane obći, “univerzalan”, te da se širi i onamo, kuda se ne izvozi, i to sam od sebe, jer to nosi u sebi borba naroda za život proti smrti, što je nosi boljševizam.

Možda je to značenje Mussolinievih rieči, da je ovaj viek — viek fašizma.
O tome danas govore topovi u Španjolskoj, gdje se krvlju piše poviest borbe između dvaju svjetova.

Kraj

(Dr. Ante Pavelić, Strahote zabluda, Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu, II. izdanje, Zagreb, 1942. (objavljeno pod pseudonimom: A.S. Mrzlodolski, Errori a orrori, Siena, 1938.)

**Bobani** · 01-10-2016 13:54

PRILAŽEM LINK SUPRUGE EUGENA “DIDE” KVATERNIKA, MARIJE KVATERNIK

(Molim zainteresirane da potraže prvi opis, tj. opis br. 1 ove teme “Na Povlačenju s Poglavnikom”. Tu ćete naći kronočošli opisano . Dolores Bracanović – kako je Poglavnik napustio Hrvatsku 7 svibnja 1945. godine i s kim.

MARIJA KVATERNIK: moga didu KLEVEĆU VIŠE OD POLA STOLJEĆA!
www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_kvaternik.html

SVE ZANIMLJIVIJE OD ZANIMLJIVIJEG – S POGLAVNIKOM NA POVLAČENJU

Tema: S poglavnikom na povlaČenju

Alati teme

Pretraži temu

Ocijeni ovu temu

Display

Komentari

794 komentara na “SVE ZANIMLJIVIJE OD ZANIMLJIVIJEG – S POGLAVNIKOM NA POVLAČENJU”

Odgovori