“SVE DO ZORE (1)” – Mnogi Hrvati za ovo nisu znali što iznosi dr. Tomislav Dragun

 

SVE DO ZORE (1)

Jerko Skračić, „Hrvatska misao“, Sarajevo, broj 10, listopad 1944. – str. 298-303

Jerko (Jerolim) Skračić (Murter, 13. svibnja 1918. – ?, 1945. ili 1947.), hrvatski književnik i novinar.

Pučku školu pohađao je u rodnom Murteru, franjevačku gimnaziju u Preku te klasičnu gimnaziju u Šibeniku. 1940. je započeo studij prava u Zagrebu. Bio je politički zatvorenik u Lepoglavi, što je opisao u knjizi Pod drugim ključem: sjećanja na život ustaških zatočenika u Lepoglavi 1940. i 1941. god., koja je objavljena 1942. godine. Po izlasku iz zatvora kratko je vrijeme boravio u Berlinu, a u doba NDH bio je ravnatelj Krugovalne postaje u Sarajevu, potom urednik zagrebačkoga tjednika „Hrvatski krugoval“. Surađivao je u Hrvatskoj reviji, Glasniku sv. Ante i drugim časopisima. Objavio je i zbirku novela Osunčani otoci (1944.) te Stihove (1945.). Dolaskom partizana u Zagreb, Skračić je odveden te se pretpostavlja se da je ubijen na putu u Bleiburg, a prema nekim vijestima stradao je poslije, jer je dvije godine držan u zatvoru.

* * *

Pogledi se sretoše.

— Dobra večer!

— Dobra večer!

Prolazeći kraj njegove kuće opazila je Draga na prozoru i za nj zadjenula svoje oči. Traži u njegovim očima isti osjećaj. A one kao da govore: Ne brini se! Doći ću sigurno i ostati uza te sve do zore. Budi mirna.

Vuka se zadovolji njegovim pogledom i nastavi hod. Znala je ona, bila je uvjerena, da će je kasnije, kad se selo zavije u mrak, Drago posjetiti. On za njom možda više čezne, nego ona za njim. Više?

Ah, tko bi znao, koje od njih više čezne za strastvenim zagrljajima!

Znala je, da će doći. A opet se nije mogla odtrgnuti želji, da ga još prije noći vidi, da se jave jedno drugome, kako se javljaju dobri znanci i da se napoje njihove oči ludom strašću velike ljubavi. Znala je i to: seljacima ne mogu sakriti i selo vidi, kako se oni jedno prema drugome odnose. Znaju seljaci, nisu sliepi, da se oni traže u sjenama maslina, ukraj kupališta, i u milovanjima večernjeg zraka, koji struji obalom. I makar je bila sviestna, da će selo vidjeti i odvagnuti njezin pogled, da će ono u svoja zapamćenja ubilježiti i taj čas, ona je izišla i nazvala Dragu dobru večer.

Izšetala je na kratku šetnju.

Svrha njezina izlazka bila je već postignuta, pa je prosliedila samo radi toga, da bar malo prevari radoznale poglede seljaka. Da ih zavede na drugu misao. Kako ne bi baš rekli, da je htjela vidjeti njega i odmah se iza toga vratiti u kuću.

Putem je srela, uz mnogo seljaka, koji su se, umorni i slomljeni, vukli svojim kućama, dvie učiteljice, svoje drugarice.

— Dobra večer! — nazovu one kao mlađe.

— Dobra večer! — odvrati Vuka.

— Mislite li daleko, u polje?

— Ne, samo da malo noge iztegnem. Tako je nesnosna sparina i boravak u kući ubija.

One se na čas zaustaviše.

— Kad će se Miloš vratiti?

— Ne znam pravo. Valjda za pet do šest dana. Znate, da se kod njega slavi dugo. Otac mu k tome osjeća, da su mu dani odbrojeni pa hoće, da svoje posljednje slave sa svom djecom temeljito proslavi. Znate, što su stari ljudi.

— E, pa do viđenja!

— Do viđenja!

Mlade učiteljice prosliediše put, a ona se spusti još malo dalje, izvan sela, i onda se vrati.

Prolazeći kraj Dragove kuće baci opet pogled na njegov prozor, ali njezina dobrog znanca nije na njemu bilo.

„Izišao je valjda“, — pomisli Vuka i stane izračunavati vrieme, koje će još morati proteći, dok joj Drago pokuca na vrata. Ljeto je već i noći dolaze kasno.

Krasna će biti ta noć!

Ona već dugo s Dragom izmjenjuje sladke rieči i mile poglede, prošlo je i nekoliko mjeseci, što su se njihove usnice dodirnule, što su osjetili žar ukradene ljubavi.

Ukradene ljubavi, da!

Pogledaju se, a ono im poglede proreže seljak, koji prođe između njih. Progovore, prošapću dvie-tri rieči, a ono ih prekine susjed ili prijatelj Dragov, koji naziva dobar dan. Uvuku se pod smokvu, ruke se stisnu a tiela teturaju, tražeći pogodno mjesto, gdje bi se zaustavila, a ono ukraj njih, na puteljku, seljak goni magare i kao iz inata viče što ga grlo nosi:

„Ćuš, var, vrag te pomaka!“

Težko je u selu voljeti! Težko je izgarati od ljubavi!

Cielo selo kao da traži način, kako bi im omelo zagrljaj, kako bi im zatvorilo usta i poklopilo oči. Zato će večerašnja večer, noćašnja noć, biti velik doživljaj. Bit će to pir slobode! Nesmetani, nebunjeni ni od koga, provest će najljepše časove.

Što se mrak tako sporo spušta!

Što se seljaci ne uvuku u svoju slamu! Misle li do ponoći čavrljati pred kućama, a onda u cik zore početi bučno prolaziti izpod njezina prozora, tjerajući živinu!

Naslonila se na prozor.

Zrak je odavao da bi moglo biti kiše. To joj je godilo. U selu sparine brzo nastaju. Još nije ni bilo pravo kalendarsko ljeto, a vrućina je zadnjih dana bila nesnosna. Seljaci, oni seljaci, koji su je u ovo nekoliko mjeseci sretali bez prijaznosti, tužili su se već na sušu. Zemlja je njihova trebala kiše. I Vuka je trebala kiše, jer je još kao đače kišu voljela. Ne onu jaku, divlju kišu. Ona je voljela tihu, pitomu kišicu, koja pada iza jugovine.

Po takvoj kiši je često izmaknula roditeljima, pa se šetala uz obalu i promatrala, kako tisuće kapljica šaraju morsku površinu. A kad bi je roditelji uspjeli spriečiti i kad je morala kišovito vrieme provoditi u kući, nagnula bi se na prozor i sanjarila o svojim podvizima.

Podvizi, koliko je ljubavnih podviga izvršila mlada Vuka!

Sve tamo od gimnazijskih dana poče se nizati šareni niz mladih mužkaraca, njezinih drugova. Do svršetka učiteljske škole nanizalo ih se mnogo. A da li je i jedan od njih predstavljao pravu i istinsku ljubav! To nikad nije mogla uztvrditi. Poklanjala im je svoje poglede i onda, kad je bila uvjerena, da ne voli ni toliko, koliko je potrebno za pravo prijateljstvo.

Htjela je uviek vdoskočiti jednostavnosti i jednoličnosti života. Svaki dan: ustani, doručkuj, ručaj, večeraj. Uviek isto. Male šetnje, riedki izleti, škola, dosadna i mukotrpna! Što bi djevojka Vuka bila imala od života, od svoje mladosti, da je i u odnosu prema drugovima provodila jednoličnost! Zato je bar tu, gdje nije morala robovati zakonima i konvencijama svakidašnjice, provodila najveću raznolikost i time svoj život okretala na ljepše i ugodnije, za čim, u raznim oblicima i smjerovima, svi ljudi žude.

Ipak…

Jednog dana zaveže težak kamen o vrat svojih životnih načela. Udala se. Sjeća se dobro: nije se Miloš uvukao u njezinu dušu kao ostali. On je došao i uz nju ostao na poseban način, koji se označuje riečju ljubav. Nalazila se nekoliko mjeseci kao u nekoj magli, kao u bunilu. Sav život se bio zaustavio. Sve se bilo okrenulo naopako i tako stajalo, nepomično, a osjećaji kružili u krugu ljubavnih snova i ugodne stvarnosti.

Da li joj je bilo dodijalo lietanje od cvieta do cvieta ili je to bila sazrela njezina mladost, koja je tražila smirenje?

Ne zna.

Zna samo, da se jednog dana osviestila, ali u posve drugom stanju. Kraj nje je bio muž, njezin Miloš. Ljubila ga je. Ljubav se staložila, mladost se smirila. A onda poče njihov novi život, život za prosvjetu naroda, sela. Služili su u dva mjesta i došli u ovo treće, život se već bio posve pojednoličio.

Ona je starjela u jednoličnosti.

Nije više bilo posebnih radosti. Izostaše i one male promjene, koje je, uz podvige svog srdca, doživljavala u gradu. Uvukla se u kuću, u razrede, uz svog muža i tuđu djecu… Tako prođe mladost, prođoše podvizi, simpatije i veselja mladosti. Ostaše puste uspomene, sladke i bolne…

Mrak se sve više spušta i jedva se zamjećuju obrisi riedkih prolaznika. Mir sve podpuniji. Pjesme djevojačke nestaje. Zrak sluti na kišu. Dolazi noć.

Velika noć dolazi! Vraćaju se liepi dani. Vuka se pomlađuje. Pomlađuje je on, Drago.

Bože, kako je sve to čudno! Evo, sad u očekivanju nagnuta na prozor, razmišlja Vuka o tajnama života, o tajnama krvi, snage i zla, koje leži u čovjeku.

Što je i tko je Drago?

Hoće li biti iskrena, sama sebi mora priznati, da ga ne rese nikakve izvanjske vrline. Nit je liep, nit je bogat, niti se može pohvaliti osobito pogodnim položajem i udobnim životom. Bio se uputio dobrim putem, to je čula. Da je uztrajao na započetoj stazi, možda bi u nekom dalekom gradu postigao dobru karijeru. A on: stao na pol puta, pokupio svoje stvari i vratio se u selo. Vratio se u priprostu kuću, počeo prčkati s nekakvim dužnostima, s nekakvim funkcijama i u tome nalazi novi put života. Da je prosliedio život u gradu, mogao se možda i bogato oženiti. Ovako živi kao stari momak, čudan čovjek, htjela Vuka ili ne htjela.

O srećo!

Pa to i jest liepo, to i jest najveća vriednost njegova života! Da je imao ugodnu, liepu vanjštinu, možda bi ga bila ugrabila neka bogata ljepotica. Da je ostao u gradu, bio bi završio nauke i onda bi se sigurno oženio. A ovako:

On je ostao za nju.

Onda, kad u njoj probudi uspavana nagnuća, postade on pjevačem velike pjesme života.

Nije liep?

A što to znači? To je vanjština, boja! A njegova duša skriva drugčije tajne, njegovo srdce gori drugim plamenom. O, kako zna voljeti! Kako ga je Vuka zavoljela!

Kiša već sipi? To je krasno! To je sklad s njezinom mladošću. Priroda se brine, da zasladi dane onima, koji je sliede.

Mrak je zastro staze i krovove kuća.