RUSKI ISTORIČAR OTKRIVA: Tito je lagao o svojoj ulozi u ratu

23 januara 2018

Ruski istoričar, politikolog i autor knjige „Zagonetka Tita – Moskovske godina Josipa Broza“ Nikita Bondarev, za portal „Russia Beyond“ iznio je zanimljive detalje o ulozi bivšeg predsjednika Jugoslavije u ratu i tvrdi da je Tito lagao o svojim ratnim godinama.

Kako je zarobljen u Prvom svjetskom ratu i šta je radio u ruskom zarobljeništvu? Je li Tito bio Josip Broz ili su ga zamijenili? Šta se zna o njegovom boravku u SSSR-u, radu u Kominterni i konfliktu sa Staljinom? Zašto Staljin nije želio da vidi Tita na čelu Jugoslavije? Sve su to pitanja na koja je Bondarev za pomenuti portal dao zanimljive odgovore.

Tito je i sam volio da priča o tome kako su ga, navodno, zarobili Čerkezi iz „divlje divizije“. Vladimir Dedijer u Brozovoj biografiji opisuje kako je strašni Čerkez s kopljem skočio ravno u rov u kojem je sjedio Tito. Odmah se postavlja pitanje: zašto je uopšte sjedio u rovu ako je bio izviđač? To je već čudno.

Nakon proučavanja dokumenata iz arhiva utvrđeno je da tamo čak ni u blizini nije bilo nikakvih Čerkeza, već da su Tita zarobile jedinice kojima je zapovijedao Karl Gustaf Emil Manerhajm. Budući predsjednik Finske zarobio je budućeg predsjednika Jugoslavije. Pravi istorijski kuriozitet!

Kasnije je Tita sudbina dobro prošetala po Rusiji. Nakon što je bio ranjen, prvo je smješten u bolnicu koja se nalazila u pravoslavnom manastiru u Svijažsku, u današnjem Tatarstanu. I kasnije se sve vrijeme nalazio na periferiji Rusije, u krajevima s većinskim neruskim stanovništvom. Tatarstan, Mordovija, jug Sibira, kazaške stepe.

Dugo se, kako je i sam pričao (a arhivski podaci to potvrđuju), krio u kazaškim stepama kod kazaškog „kulaka“. Tito je generalno za vrijeme svojih putovanja po Rusiji rijetko i kratko boravio među ljudima ruske nacionalnosti.

„Dedijer u biografiji piše da je Tito krenuo u Peterburg, da je namjeravao preći sovjetsko-finsku granicu i pobjeći. Ali uhvaćen je i zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu, odakle je pušten na jedvite jade. Međutim, tu informaciju, prema mojim podacima, dokumenti ne potvrđuju. Ako bismo sudili samo na temelju činjenica, najveći ruski grad koji je Tito vidio za vrijeme boravka u Rusiji bio je Omsk. A to ni izdaleka nije prijestonica. Usput, upravo se u Omsku Tito u pravoslavnoj crkvi vjenčao sa svojom ruskom ženom Pelagijom. Taj podatak dokazuje da je Tito oduvijek bio potpuno indiferentan prema pitanjima religije. On nije bio neki zadrti ateista: ni u mladosti, ni u zrelim godinama. Da, kada je došao na vlast, on je kao komunista provodio antireligijsku propagandu. Ali kasnije, na primjer, kada je kiparski arhiepiskop Makarios izabran za predsjednika Kipra, u Jugoslaviji su prestali aktivni progoni protiv Pravoslavne crkve kako se ne bi kvarili odnosi s njim. Tito je jednostavno uvijek bio vrlo pragmatičan“, ispričao je Bondarev.

Na pitanje da li je Tito bio Josip Broz ili su ga zamijenili, ruski istoričar odgovara da postoji veliki broj nagađanja o tome ko je ustvari bio Tito.

„Priča se da nije bio Hrvat, da je u SSSR-u zamijenjen, da je vanbračno rođeni potomak Habsburgovaca ili mađarski Jevrej s prezimenom Ambroz… Izvori ništa od toga ne dokazuju. Insinuacije o tome da nije znao dobro da govori srpsko-hrvatski i da po svom spoljašnjem izgledu nije nalikovao na čovjeka sa Balkana počele su tek kada se našao na čelu Jugoslavije. Kažu da je imao čudan poljski naglasak. Postavlja se pitanje: zašto nikome nije padalo na pamet da analizira njegov naglasak ili njegovu spoljašnjost dok je predvodio partizanski pokret? Ni najmanje ne sumnjam u to da je Tito bio Josip Broz. Zapravo je očigledno da stanovnici zemalja bivše Jugoslavije, posebno s područja odakle je on rodom, mogu da izgledaju potpuno različito, pa, između ostalog, mogu da imaju i plave oči kao Tito. Što se tiče poznavanja jezika, vidio sam ankete koje je Tito popunjavao na ruskom jeziku dok je radio u Kominterni. Tamo se pojavljuju greške koje je mogao napraviti samo nositelj srpsko-hrvatskog jezika. Osim toga, o neobičnom Titovom izgovoru pišu obično samo Srbi, dok se Hrvatima on ne čini tako čudan ili neobičan“, kaže Bondarev.

O Titovom radu u Kominterni istoričar kaže:

„Kada je Tito konačno izašao iz zatvora, 1934. godine, partijsko rukovodstvo je zaključilo da će ga u Jugoslaviji vrlo brzo opet uhapsiti i zatvoriti, pa su ga zato poslali u Moskvu. Šta je radio u Moskvi veliko je pitanje. Formalno je trebalo da radi u Kominterni, ali zapravo nije tamo radio, nego na potpuno drugim mjestima. I ja i srpski novinar Pero Simić smo nezavisno jedan o drugom došli do zaključka da je Tito pohađao obuku u izvjesnim strukturama koje su istovremeno bile podređene Kominterni i sovjetskoj spoljnoj obavještajnoj službi. Nazovimo te strukture uslovno ‘Partizanska akademija Kominterne’, a naravno, službeni naziv nije ni postojao“.

Bondarev dodaje da u negdje u Moskovskoj oblasti pripremali kadrove za partizansku borbu.

„Imam sve osnove za pretpostavku da su i Tito i Edvard Kardelj, kao i značajan dio jugoslovenskih komunista koji su se tih godina našli u Moskvi, prošli obuku u istoj akademiji. U Španiji se vodio građanski rat i sovjetsko rukovodstvo je počelo vjerovati da se socijalistička revolucija može podići svuda po Evropi, uključujući i Balkan. Za to su bili potrebni obučeni kadrovi. Nijedan izvor direktno ne govori o tome da se Tito školovao u takvom centru. Svi dokumenti nose oznaku povjerljivosti i nosiće je još sto godina. Ali ima nekoliko indirektnih dokaza koji potvrđuju da je bilo upravo tako. Danas se za izdavanje na ruskom i srpskom jeziku priprema priručnik koji je korišten za obuku u toj partizanskoj akademiji. Ako se uputstva iz te knjige uporede s onim što je Tito radio za vrijeme Drugog svjetskog rata, sve postaje jasno. Kada ta knjiga bude objavljena, sva pitanja o tome biće riješena“, kaže ruski istoričar i politikolog.

Staljin i Tito su se 1948. godine „razišli“, a Bondarev kaže razlog za to ni danas nije baš jasan.

„Zna se da Tito od samog početka nije bio čovjek kojeg je Staljin želio da vidi na čelu Jugoslavije. Za to ima mnogo razloga. Možda zato što je Tito imao suviše bliske veze s Velikom Britanijom. Neki kažu da ga je još prije rata vrbovala engleska obavještajna služba. Za vrijeme rata on se, u svakom slučaju, veoma zbližio s njima. Kod njega je dolazio čak i Čerčilov sin Rendolf. On je bio vrlo zadovoljan i nadahnut poslije razgovora s Titom i govorio je ocu o tome kako je on nevjerovatan i divan čovjek. Uopšte uzevši, Tito je bio previše blizak s Englezima, a Staljinu je bio potreban čovjek koji je znatno manje povezan sa Zapadom“, kaže Nikita Bondarev, a potom navodi još jedan mogući razlog:

„Drugi mogući odgovor: Tito je imao suviše vlastitih ambicija. I one su bile opravdane, jer je on rukovodio jedinim uspješnim i masovnim partizanskim pokretom u cijeloj istočnoj Evropi. Bio je na čelu države koja je dobila najveću teritoriju od svih ‘zemalja s narodnom demokratijom’. Jugoslavenska vojska bila je, čini mi se, treća u Evropi u vrijeme raspada Jugoslavije. U trenutku nastanka Jugoslavije vojska u pravom smislu riječi nije ni postojala, a stvorena je velika, kvalitetna, sposobna vojska. To jest, Tito je nesumnjivo imao osnove za vlastite geopolitičke ambicije i, naravno, Staljinu se to nije sviđalo. On je u državnom rukovodstvu u istočnoj Evropi želio da vidi poslušnije, manje ambiciozne ljude. Što se tiče formalnog razloga za konflikt, u nauci je to sve već opisano i malo šta se može dodati. Kamen spoticanja postalo je pitanje o Balkanskoj federaciji, o tome trebaju li Bugarska i Albanija biti njen dio. Tito je počeo raditi u tom pravcu bez prethodnog dogovora s Moskvom. Staljin, koji je sve to vrijeme samo čekao povod da se naljuti na Tita, iskoristio je ovu priliku, što je za Tita bilo sasvim neočekivano. Ni Tito, ni jugoslavensko rukovodstvo u cjelini, nisu mogli shvatiti zašto se to događa, jer je sam povod bio potpuno formalan. Staljin se odlučio na raskid. Amerikanci su tome takođe doprinijeli. Američki časopis ‘Life’ objavio je Titov portret na naslovnici i ogroman tekst posvećen njemu pod naslovom ‘Proleterski prokonzul’. To je Staljina strašno razbjesnilo“, zaključuje Bondarev.

Express.hr