SUVREMENI KONCEPT KATOLIČKE CRKVE, piše Ivica Ivo Josipović

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

SUVREMENI KONCEPT KATOLIČKE CRKVE

Metodološka skica

Uvodne napomene:

Zapažaju se neke krupne promjene glede konceptualnog djelovanja Katoličke crkve, kako u širem smislu, tako i kada se radi o modernom konceptu djelovanja unutar suvremenog hrvatskog društva. Konceptualne promjene sežu u našu neposrednu prošlost i prije svega se odnose na personalnu politiku Vatikana ili drugim riječima popudara se sa izborom aktuelnog Pape Franje. Sa njegovim dolaskom i protokom vremena uvode se krupne konceptualne promjene u politici djelovanja Katoličke crkve u širim razmjerama. Ta se promjena u prvom redu očitava kroz postepeno napuštanje izvornih principa kršćanske religije a to je svakako duhovnost i duhovni rad sa pripadnicima i postepeno prihvatanje elemenata koncepta svjetovne politike. Slobodan sam konstatirati da se radi o krupnoj i u osnovi negativnoj pojavi budući da ona ima loše posljedice kako na formalnu ulogu Katoličke crkve – u daljem tekstu Crkve – u suvremenim društvima a posebno kada se radi o odnosu pripadnika Crkve ili laika, prema istoj. Mi već sada imamo odredjene pokazatelje koji zorno svjedoče o uspostavljanju sumnje u ovakvu koncepciju i sve izraženiji kritički odnos znanstvenika prema ovom pitanju. Jedna od krupnih i negativnih posljedica je sadržana u činjenici, kada se radi o hrvatskom društvu sveukupno, da je Crkva sve do sada predstavljala pozitivan socijalni, društveni pa i politički čimbenik u razvoju ideje i svijesti hrvatske nacije i očuvanju prepoznatljivosti iste kroz njegovanje hrvatskog jezika, pisma, tradicija i vrijednosti kojima se pokazuje posebnost i specifičnost hrvatske nacije. Kao neposredan povod ovakvog kritičkog odnosa su odnos Crkve ili točnije njenih predstavnika prema aktuelnim općesvjetskim dešavanjima. Umjesto da se Crkva kritički distancira prema ovim dešavanjima temeljem znanstvene kritičnosti, ona se pridružuje nekim stajalištima za koja mi još uvijek ne znamo da li su istinita ili lažna, što svjedoči o svojevrsnom, i po prvi puta ispoljenom, crkvenom subjektivizmu odnosno priklanjanju stajalištima koja nemaju znanstveno uporište. Drugi razlog za javno iznošenje ovog problema sadržan je u tome što se socijalna, društvena i politička stabilnost u značajnoj mjeri dovodi u pitanje priklanjanjem Crkve jednoumlju ili jednostranim gledištima, umjesto da se kao i do sada kritički odnosi i traži različito objašnjenje. Ono protiv čega se Crkva borila i dokazala do sada uspješnom, postaje konceptualna aktivnost koja se na sreću još uvijek ograničava na vrh crkvene strukture odlučivanja sa namjerom da se postepeno prenosi na niže razine sve do vjernika. Ujedno, zamjetan je sukob različitih mišljenja unutar same Crkve, na predstavnike tradicionalnog ili duhovnog djelovanja iste – koji su brojniji kada se radi o terenskom radu – i struje koja je zastupljena u vatikanskom vrhu a predvodjena je aktuelnom Papi, premda i medju vrhom postoje podjele i kontroverze. To je dovoljno obrazloženje zašto je potrebno istražiti ovo pitanje posebno kada se ima u vidu značaj Crkve u hrvatskom društvu i medju Hrvatima.

Osnovna hipoteza:

Pitanje i ujedno problem konceptualne promjene uloge Crkve ima dvije osnovne razine. Prva je idejna ili normativna i ona se odnosi na prve oblike promjena u crkvenoj duhovnoj praksi i drugi se dio odnosi na reakcije pripadnika Crkve na promjene. Sve do sada je crkva bila predmetno usmjerena ka konceptu duhovnosti i posjedovala je teološke a dakako i znanstvene instrumente za kritički odnos prema socijalnim, društvenim i političkim fenomenima a u novije vrijeme se zapaža pomjeranje konceptualnog ili normativnog djelovanja ka svjetovnoj sferi i djelimično odustajanje od kritičkog odnosa što umanjuje vrijednost teološke znanosti kao znanstvene. Glavni izvor ovakve, po prirodi negativne pojave ili promjene u politici djelovanja Crkve, su personalne promjene u Vatikanu (1) i dolasku na pozicije osoba i krugova koje u suštini pripadaju neokomunističkom ili neomarksističkom krugu što ima za posljedicu pristajanje ili subjektivni odnos prema globalističkom projektu i političkim čimbenicima koji su zagovarači čitavog koncepta s jedne strane i indirektnom suprostavljanju konceptu suverenizma i socijalnim slojevima unutar Crkve koje su predstavnici koncepta duhovnosti. Osnovna hipoteza dakle se odnosi na kritičko preispitivanje i vrednovanje opravdanosti ovakve konceptualne promjene jer postoji opravdana sumnja da će se na taj način znatno i u negativnom smislu promijeniti uloga Crkve ne samo glede hrvatskog društva već i u širim razmjerama te da će se crkvenim subjektivizmom ili aktivizmom negativno utjecati na svjetonazorski i politički sukob izmedju suverenizma i globalizma ili nacionalne države i svjetske vlade odnosno nacije i modernih nomada. Crkveno svrstavanje – na sreću još uvijek medju vrhom Crkve – predstavlja prekretnicu u istraživanju odnosa religije i društva, teologije i znanosti a posebno odnosa osoba i socijalnih grupa prema duhovnom principu i konceptu osobne savjesti. Umjesto idejne neutralnosti i čiste savjesti, kao temeljnih principa crkvenog učenja i glavnih elemenata duhovnosti, uvodi se otvoreno i pristrasno navijanje za jedan stvjetonazorski pogled koji je u suštini duboko protivrječan ideji i učenju duhovnosti kao semantičkom obliku odnosa prema Bogu.

Tradicionalni koncept duhovnosti:

Tradicionalni koncept duhovnosti tiče se pitanja ljudske svijesti i savjesti te kritičkog promišljanja ovozemaljskih oblika ljudskog djelovanja s jedne strane i sloboda kritičkog odnosa prema praktičnim pojavama što je omogućilo brz i kvalitativan razvoj teološke znanosti kao i njen ugled kao nezavisne znastvene discipline sposobne da promatra čovjeka ne samo kao materijalno koliko duhovno biće. Tradicionalni koncept pretpostavlja razgraničenje izmedju duhovne i svjetovne sfere a datira od vremena francuske revolucije kojom se otvorio proces odvajanje Ckve i Države. Od tada pa sve do nedavno Crkva je predstavljala poseban čimbenik društvene organizacije i njena se aktivnost usmjeravala ka dugovnom životu vjernika. Na takvom stajalištu je izgradjena teološka znanost koja je postigla značajne uspjehe i štoviše nadvisila neke druge znanstvene discipline a ujedno je pod njenim okriljem nastala čitava lepeza društvenih i prirodnih disciplina. Istovremeno, nedvojbeno da je crkveno ili humanističko učenje predstavljalo poticaj za razvoj drugih disciplina kao što su filozofija, povijest, astronomija i sociologija a svakako politička znanost. Duhovnost u tradicionalnom smislu ima dva osnovna vida. Prvi se odnosi na ljudsku svijest a drugi na kritički odnos. Kada se radi o ljudskoj svijesti ona se manifestira kao prihvatanje materijalnog svijeta kao oblika postizanja uvjeta za vječni život ili kao oblik kazne za osobna nedjela ili način života. Shodno tomu, ključni kriterij ljudskog postojanja ili djelovanja nije sadržan u postizanju materijalnih vrijednosti već u činjenju dobrih dijala kojima se stječe uvjet za transformaciju materijalne forme u duhovnu. Otuda su u krivu svi koji iskrivljuju duhovni život i svode ga na fizičku osobu ili materijalni oblik, budući da duhovnost ima transcedentalni oblik budući se ponovo vraća u vidu ljudske svijesti o prolaznosti i konačnosti materijalnih kategorija. Otuda se djelovanje po savjesti smatra za temelji princip kršćanskog nauka kojim se osoba rukovodi a što praktično znači duhovnost kao osnovni princip postojenja i djelovanja. Djelovanje po savjesti podrazumijeva takve oblike djelovanja ili činjenja kojima se dovodi u sumnju opravdanost odredjenog djelovanja. Svaki oblik djelovanja – kako prema materijalnim predmetima tako i drugim osobama koje imaju osjećaje i sposobnost kritičkog odnosa – koji nije utemeljen na ovom principu dovodi do osjećaja krivnje, odgovornosti i patnje za odredjeno činjenje ili nečinjenje. Otuda kada se djeluje na principu djelovanja po savjesti postiže se oblik duhovnosti budući se osoba, temeljem činjenja dobrog djela ili nečega što ne izaziva osjećaj krivnje, ne dovodi u stanje sumnje ili krivnje ili odgovornosti. Drugi ključni princip duhovnosti se vezuje za kritičnost kako kada se radi o obliku promišnjenja tako i praktičnim oblicima djelovanja. Najviši oblik ovakve kritičnosti predstavljaju logika i metodologija ali i teologija koja je kroz kritički odnos prema materijalnim, socijalnim i društvenim pojavama razvila primjerene metode analize kojima se omogućava cjelovito objašnjenje odredjenih pitanja ili predmeta.

Stoga, kada se razvoj Crkve i njenog djelovanja u prošlosti usporede sa suvremenim pojavnim oblicima, postoji opravdanost za uvodjenje pojma novog ili suvremenog crkvenog koncepta. Nu, kao posljedica dva prethodno opisana kršćanska principa, dolazi se do principa duhovnosti kao vrhovnog kako sa gledišta same crkvene organizacije tako i osoba i socijalnih grupa koje pripadaju ovom religijskom pravcu. Za razliku od drugih, koje ne poznaju vrhovni teološki princip, Crkva je u stanju kroz vrhovni princip duhovnosti izraziti svo bogastvo ideja i praktičnih oblika života. U tome je sadržana prednost Katoličke crkve. Drugim riječima to znači da je duhovnost osnovni autoritetet ili kriterij osobnog života i djelovanja a ne bilo koji politički ili državni čimbenik. Crkva je sukladno tradicionalnom shvatanju duhovnosti, autonomna da u svom djelokrugu rada podstiče djelovanje po osobnoj savjesti i kritički odnos što se preklapa sa duhovnim načinom života i razmišljanja te da ostvaruje zaštitu prava kršćana da žive i djeluju po navedenim principima. Ukoliko dakle Crkva djeluje pod takvim uvjetima ona je ujedno nezavisna od drugih čimbenika te nema obavezu djelovanja temeljem naputaka na primjer državnih tijela ili neformalnih grupa. Principom duhovnosti Crkva se pretvara u nezavisnu instituciju koja slobodno propovijeda o spasenju, duhovnoj čistoti i kritičkom promišljanju. Duhovnost se ujedno može prevesti kao sloboda osobnog djelovanja, sloboda djelovanja po savjesti i sloboda neprihvatanja onoga što se kosi sa slobodom svijesti i savjesti. Otuda duhovna ili svjesna ili slobodna osoba ima pravo prihvatanja ili neprihvatanja odredjenih naputaka kao i slobodu kritičkog odnosa prema odredjenim fenomenima. A to je upravo onaj elemenat koji krasi princip duhovnosti. Stoga slobodna ili duhovna osoba ne prihvata jednostrana tumačenja već nastoji kritički promišljati uzroke i posljedice, što svakako uključuje i odredjene političke koncepcije. Onda kada Crkva prestane propagirati duhovnost ili slobodu da izrazi vlastito mišljenje kao i kritičnost prema pojavama, ona prestaje biti nezavisna i prerasta u pristrasnog subjektivnog čimbenika. Kao tipičan primjer ovakvog ili tradicionalnog koncepta duhovnosti se može na primjeren način navesti uloga koju je Crkva imala u Hrvatskoj kroz ispoljeni kritički odnosu prema komunističkoj vlasti. Primjenom principa djelovanja po savjesti i kritičnosti i ujedno odbacujući princip pristajanja uz odredjenu politiku ili praksu pristrasnog subjektivizma, zahvaljujući tomu ona je odigrala značajnu pozitivnu ulogu razotkrivanja neistina i iznošenju istih na površinu. S druge strane, to je uvjetovalo porast ugleda Crkve medju vjernicima ali i široj javnosti a sve kao posljedica inzistiranja na principu duhovnosti odnosno kritičnosti. Stoga ne čudi da su Crkva i njeno svećenstvo proganjani i predstavljali ugroženu socijalnu grupu upravo zbog neodustajanja od principa duhovnosti odnosno djelovanja po savjesti i kritičkog odnosa prema različitim pojavama. Nedvojbeno da je Crkva izbubila takvu oštricu te pokazuje sve izraženiju spremnost da se odrekne duhovnosti i kritičnosti zarad vlastitih interesa. Osnovni problem leži u tome što crkveni predstavnici zapravo ne identificiraju još uvijek prave uzroke problema koji se nalaze u dramatičnoj promjeni crkvene politike ili strategije koja se zahvaljujući djelovanju pojedinih osoba i krugova instrumentalizira u cilju sukladnog djelovanja sa konceptom globalizma. To se podudara sa izborom aktuelnog Pape koji je izvršio ili nagovjestio krupne normativne promjene u općoj strategiji djelovanja Crkve što se naročito ogleda, kada se radi o hrvatskom slučaju, u postupku za proglašenje svetcem blaženog Alojzija Stepinca te uključivanjem u crkveno-pravni postupak Srpske Pravoslavne Crkve.

Takva odluka odnosno politika ima vrlo sumnjive namjere budući je vrlo dobro poznato da SPC predstavlja organizaciju sa značajnim vojno-političkim odlikama a u mnogo manjoj mjeri duhovnu organizaciju te da se radi o instituciji koja je nosilac projekta tzv. Velika Srbija. Ujedno, ne dovodi se u sumnju činjenica da se izvorište srpskog tzv. negativnog nacionalizma upravo nalazi u krugovima ove organizacije. Otuda uključenje SPC otvara brojna pitanja u dobre namjere predlagača odnosno otvoreno je pitanje što se time želi postići. Tradicionalno poimanje duhovnosti ujedno znači odricanje od straha od nepoznatog ne samo kao mentalnog stanja koliko sociološko-političkog budući se pripadnici Crkve kroz prakticiranje oblika duhovnog života i poštivanja principa duhovnosti unaprijed opredjeljuju za djelovaje po čistoj savjesti. A upravo nas aktuelne crkvene strukture, zajedno sa državnim institucijama, nastoje uvesti u stanje straha od nepoznatog premda bi ona trebala postavljati smislena pitanja o uzrocima pokušaja da se pučanstvo u širem smislu – ne samo vjernici- navode na klopku straha od nepoznatog. Iza toga slijedi osjećaj krivnje premda princip djelovanja po savjesti otklanja bilo kakav osjećaj krivnje za nešto što izvorno dolazi iz odredjenih centara kojima se propagira strah i krivnja. Tradicionalno promatrano Crkva je i u vremenima brutalnog odnosa prema vjernicima nagovještavala spasenje i nepristajanje prema politikama koje su duboko protivrječne ljudskoj prirodi i ljudskim slobodama. Crkva je u periodu komunističke diktature i pored svih pritisaka i iskušenja zadržala nezavisnost i samostalnost u vodjenju vlastite politike sukladno teološkom učenju o duhovnosti. Do sada je Crkva predstavljala nosioca napretka i pozitivnih promjena glede njenog utjecaja na demokratske i političke reforme. Prisjetimo se kakvu je ulogu imala u poljskim dogadjajima ali i u procesu hrvatskog osamostaljenja. Pridržavajući se teološkog učenja i principa duhovnosti ona je predvodila proces demokratizacija a kada se radi o Blaiburškom pitanju ona je odigrala krupnu ulogu u iznošenju ovog pitanja na svjetlo dana. Crkva je neposredno komunicirala sa vjernicima a ne sa državnim institucijama i to su vjernici cijenili i stoga je Crkva uživala široku potporu medju Hrvatima. Štoviše, neki od prigovora se odnose na zapostavljanje duhovnosti zarad vlastitih interesa koji nisu zanemarljivi imajući u vidu sredstva koja su na raspolaganju istoj. Nu, u našoj neposrednoj prošlosti, što se poklapa sa izborom aktuelnog Pape koji je svakako predstavnik najuticajnije struje unutar Katoličke crkve, desile su se krupne promjene u politici iste što nas vodi ka novom poglavlju koji se odnosi na osnovne karakteristike ili prirodu svjetovnog a u znatno manjoj mjeri duhovnog, koncepta.

Osnovni elementi svjetovnog koncepta:

Umjesto duhovnosti uvodi se koncept svjetovnosti ili priklanjanje političkom pristupu glede socijalnih, društvenih i političkih pitanja što predstavlja krupnu metodološku zamjenu. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti odnosi se na moguće normativne i praktične različitosti tradicionalnog koncepta duhovnosti i novog ili svjetovnog koncepta. Dosadašnji koncept duhovnosti usmjeren je ka posebnom ili religijskom odnosno duhovnom svijetu koji nije ograničen na materijalne vrijednosti već je dapače orijentiran ka ljudskoj svijesti i postizanju stanja u kojem će se praktično djelovanje utemeljivati na čistoj savjesti i odsustvu osjećaja krivnje pri čemu je svećenstvo primarno imalo zadatak da radi sa vjernicima širenjem kršćanskog učenja. Za razliku od ovakvog, novim se konceptom ili osnovnom crkvenom politikom glavna aktivnost predmetno pomjera ka svjetovnom poimanju društvene zajednice i odnosa prema interesima a prije svega prema državnim institucijama kao i svim formalnim ili neformalnim oblicima organizacija unutar kojih se odigrava proces donošenja odluka i preraspodjele finansijskih sredstava. Ako je karakteristika prvog ili tradicionalnog koncepta neutralnost glede svjetovnih pitanja i isključiva orijentacija na teološka pitanja i njihov utjecaj na vjernike ili katolike, onda se za osnovnu karekteristiku drugog koncepta može uzeti aktivizam ili uključivanje u različite procese svjetovnog – što je približno državnim poslovima u širem smislu – života koji usput rečeno dakako da utječu i na prilike unutar crkvene organizacije. Mi još uvijek možemo govoriti s metodološkog stajališta o normativnom konceptu crkvene svjetovnosti što upućuje na to da je ovaj bitno drugačiji pristup raširen unutar vrha Crkve te da, ukoliko se on nastavi, trabaće odredjeno vrijeme da se on primijeni na terenu. Stoga on nije još uvijek zamjetljiv na terenu odnosno unutar povezanosti svećenstva sa vjernicima. Dalje, ukoliko je jedna od odlika prvog koncepta neutralnost glede svjetovnih poslova, za drugi se koncept može ustvrditi da je prešao crtu koja dijeli duhovnost i svjetovnost odnosno ono što se obično naziva kao crkveni i državni poslovi. Kao osnovni dokaz takvoj tvrdnji se može navesti odnos crkvenog vrha – misli se na vatikanske strukture unutar kojih se dešavaju ovakve promjene – prema tzv. globalističkom projektu odnosno suverenističkom. Nema sumnje da postoje brojni dokazi znanstvene vrijednosti kojima se opisuje i objašnjava opći ili generalni plan organizacije i načina upravljanja prirodnim resursima – sirovine i ljudski čimbenik – na svjetkoj ili globalnoj razini. Idejni tvorci ovakvog koncepta su pojedini predstavnici neomarksističke teorije koji nalaze prijemčivo tlo u finansijskim institucijama i osobama koje posjeduju značajna kapitalna sredstva te su u stanju bitno utjecati na način organizacije proizvodnih ciklusa na svjetskoj razini. Ovakav projekat predstavlja protivrječnost suverenističkom, kojim se upravo razotkrivaju stvarne namjere čitavog plana, a tiču se postepenog ukidanja nacije i nacionalne pripadnosti te nacionalne državne organizacije i prenošenju narodnog suvereniteta na nadnacionalna tijela – što se već dešava unutar EU – kao oblika organizacionog povezivanja krupnog kapitala. Primjereno crkvenoj organizaciji i učenju o duhovnosti bilo bi pristajanje, kao što se i dešavalo prije nego što se desila ova krupna normativna promjena, uz naciju i nacionalnu državu kao osnovne socijalne nosioce čitave organizacije. Desetljeće unazad zamjećuju se upravo prvi oblici krupnog zaokreta u vatikanskoj politici kroz otvoreno pristajanje uz globalistički plan. Umjesto kritičkog odnosa i djelovanja na principu osobne i kolektivne svijesti, crkvena organizacija se postepeno priklanjala svim mjerama kojima se globalistički koncept neposredno sukobljavao sa suverenističkim. Vrh Crkve se dakle opredijelio za subjektivizam ili pristrasnost ili aktivizam. Dalje, tradicionalni koncept duhovnosti odlikuje briga odnosno skrb ili zaštita vjernika odnosno katolika na općoj razini. Novi ili svjetovni koncept upravo karakterizira odsustvo očekivane brige na zaštiti interesa vjernika, što se zorno prikazuje uz pristajanje Crkve uz zvanično – jednostrano i neistinito – tumačenje najnovijih dogadjaja koji se vezuju za tzv. pandemiju, premda ne postoje valjani znanstveni dokazi da je zvanično ili formalno obrazloženje ili svjetovno, opravdano dapače postoje brojni dokazi da se radi o pitanjima manipulacije, neistina, zlouporama, širenju stanja straha i neizvjesnosti i ciljnom djelovanju sukladno konceptu globalizma. Prethodno, vrh Katoličke crkve ne samo da nije kritički doveo u pitanje planirani i organizirani pokret naseljavanja migranata na europski kontinent, već otvoreno i javno zagovara ovaj oblik globalizacije kojim se duroročno i u negativnom smislu mijenja struktura domorodačkog pučanstva i oblici političke vlasti u neposrednoj budućnosti. Eto dakle vrh Crkve je pristao uz takvo sumljivo objašnjenje i time prešlo taknu crtu izmedju duhovnosti i svjetovnosti. Štoviše, liječničke udruge unutar Katoličke crkve pristaju uz formalna ili jednostrana tumačenja što nedvojbeno svjedoči o prelasku Crkvene politike na svjetovni koncept. Dakako da medju vjernicima još uvijek postoje svjesni socijalni slojevi kojima je primjereno kritičko propitivanje ove krupne, po prirodi negativne, promjene kojom se dovodi u pitanje i sam koncept duhovnosti. Vidljiva posljedica je otvoren proces ne samo fizičkog napuštanja članstva Crkve već i dovodjenje u pitanje opravdanost svjetovnog koncepta kojim se urušavaju temelji koncepta duhovnosti. Ukoliko je do sada Crkva predstavljala mjesto i instituciju kojoj se osoba mogla obratiti u smislu spasenja duše tako i kritičkog odnosa osoba i zajednice prema svjetovnim politikama, sada kada Crkva djeluje sukladno svjetovnoj politici ona postepeno gubi smisao za vjernike. Pristajanje uz zvaničnu državnu ili svjetovnu politiku s jedne strane predstavlja značajne materijalne dobitke budući se koriste sredstva iz državnog proračuna što je dakle sasvim opravdano za pojedine struje unutar Crkve ali s druge strane, ona gubi na izvornosti i dovodi se u pitanje pripcip duhovnosti a što se neposredno izražava kroz ispoljeno osipanje članstva ili pripadnosti Katoličkoj crkvi.

Ovakve, po svojoj prirodi dugoročno negativne promjene, svakako se odigravaju i zamjetljive su unutar hrvatske katoličke crkve premda postoje odredjene razlike. Kada se radi o Vrhbosanskoj crkvi zamjetljiv je značajan otpor njenog vrha ovakvim promjenama što je razumljivo obzirom da su svećenici neposredno vezani za svoje stado u čemu se posebno ističe kardinal Puljić, dok kada se radi o Republici Hrvatskoj primjećuje se izraženija sklonost vrha Crkve da primjenjuje i ne dovodi u pitanje novi crkveni koncept svjetovnog djelovanja i to kao primjer negativne poslušnosti. Dakle, i ovakve podjele glede pristajanja ili nepristajanja na svjetovni koncept negativno utječu na ulogu Crkve i sadržinu djelovanja prema vjernicima posebno u pogledu duhovnosti. Ne treba izgubiti iz vida da unutar modernih ili suvremenih društava ne postoji veći izbor čimbenika kojima se obične osobe mogu obratiti glede duhovnih vidova života i razvoj te sem Crkve koja još uvijek nudi duhovnost, ne postoje drugi čimbenici kojima obično pučanstvo može sa povjerenjem izložiti vlastite probleme i nedoumice. Ako je svjedočenje oblik ili put ka postizanju duhovnog života kako osobe tako i zajednice, inzistiranjem na aktivizmu glede nekih svjetovnih pitanja umnogome se umanjuje mogućnost postizanja duhovnosti ili prisutnosti Božijeg nagovještaja u osobi i zajednici. Nu, po svemu sudeći su materijalni interesi kod nekih krugova unutar Crkve prevagnuli zbog čega se i dešava da obični vjernici sa sumnjom gledaju na ovakvu promjenu a neki su čak spremni napustiti crkvenu zajednicu. To ne treba čuditi budući da postoje uzroci tome koji se nalaze u vrhu crkvenih krugova. Glavni prigovor suvremenoj politici Katoličke crkve je tzv. crkveni aktivizam ili svrstavanje sa jednim svjetonazorskim stajalištem koje je u stvari protivrječno crkvenom a sukladno predstavnicima globalističkog projekta. Zamjetljiva je protivrječnost izmedju s jedne strane iskrenih i poštenih namjera srednjeg i nižeg svećeničkog sloja unutar Crkve kojima je širenje ideje i riječi duhovnosti smisao života i osnovni zadatak te s druge strane onih stajališta ili struja unutar Katoličke crkve – prisutne uglavnom u vrhu strukture – koje su spremni univerzalno i duboko humanističko poslanje zamijeniti sa pragmatičnim interesima čime se takve struje svrstavaju sa onima koje de facto rade protiv interesa Crkve. Ako se prihvati stav da se u osnovi suvremenog modela globalisma nalazi transformirana ili prilagodjena klasična marksistička dogma kojoj je primjereno negiranje Crkve kao organizacije i religije kao “opijuma za narod”, te ukoliko se neke struje unutar Crkve približavaju glede svjetonazorskih stajališta takvoj koncepciji, proizilazi da moderna koncepcija crkvene svjetovnosti direktno zadire u same temelje kršćankog učenja i principa duhovnosti. Povijesno promatrano, Crkva predstavlja jedan od osnovnih socijalnih i društvenih čimbenika koji uživa stanoviti ugled medju vjernicima te otuda predstavnici globalističkog modela upravo nastoje preuzeti neke od njenih funkcija posebno onih koje se odnose na povećanu mogućnost kontrole mišljenja osoba i čitave zajednice. Upravo je osnovni motiv globalističkog modela totalna kontrola osoba i čitavog društva. Stoga je razumljiv toliki napor da se približe stajališta globalista i vrha Crkve, što svakako ne ostaje neopaženo i izloženo kritičkom mišljenju. To nas približava pitanju lažne ili pseudo religije koja na izgled nudi rješenja a zapravo nameće jedno mišljenje kao vjerodostojno. Upravo se globalistički plan ili koncept može primjereno objasniti kao vid takve lažne ili prividne religije kojom se medjutim ne dozvoljava ispoljavanje osobne savjesti djelovanja i kritičkog odnosa prema različitim predmetima. Iz toga razloga vjernici – naročito dijelovi inteligencije – odbacuju ili ne prihvataju takvu prividnu religiju kao oblik kontrole osobnog mišljenja i društvene organizacije, budući se laž ili neistine nastoje proglasiti jedinim (pseudo)istinama ne dozvoljavajući kritičko propitkivanje.

Ovakva lažna ili iskrivljena ili prividna religija se bitno razlikuje od istinske budući da ne sadržava princip duhovnosti te stoga inzistiranje na ovom principu omogućava primjeren odnos osobe i zajednice prema pitanju Boga ili duhovnosti, kako materijalne tako i idejne prirode. Glavni prigovor crkvenom vrhu je u tome što direktno ili indirektno u tome sudjeluje što onda uzrokuje krupne probleme svećenstvu kao onima koji šire riječ i djelo duhovnosti medju vjernicima. Postoje opravdani metodološki razlozi da se nova ili moderna crkvena koncepcija promatra dijelom kao oblik lažne ili prividne (pseudo) religije. Svakako da su dugoročne posljedice negativne ne samo za vjernike već i samu crkvenu organizaciju uključujući teološku disciplinu, a posebno kada se radi o odnosu prema duhovnosti i svjetovnosti. Uostalom njoj i nije stran takav odnos ali se ovoga puta on pokazuje kroz crkveni aktivizam ili subjektivizam. Sve u svemu, opisane su glavne karakteristike novog svjetovnog koncepta kojima se uloga Crkve u modernim društvima značajno mijenja a naročito glede odnosa prema nekim praktičnim svjetovnim ili državničkim poslovima. Ključna karakteristika novog koncepta je u normativnom pokušaju proglašenja teološkog principa poslušnosti – a zapravo se radi o manupulaciji – kojim se medjutim isključuje djelovanje po osobnoj savjesti i kritičnost.

Zaključna razmatranja:

Nedvojbeno je Katolička crkva izložena krupnim, i po svom karakteru planiranim, promjenama koje na prvoj razini imaju normativni karakter koji se ispoljava u postepenom pomjeranju odnosno napuštanju izvornog modela crkvene duhovnosti te postepeno priklanjanje konceptu crkvene svjetovnosti. Dakako, ova se krupna promjena još uvijek očitava u samom vrhu Crkve i prepoznatljiva je u crkvenom poslanju aktuelnog Pape, premda nema sumnje da postoje drugačija stajališta koja zagovaraju tradicionalni koncept duhovnosti, posebno medju svećenstvom na terenu koje neposredno osjeća i primjećuje promjenu raspoloženja medju katoličkim vjernicima. Bez dvojbe da će, ukoliko se ne dese značajnije personalne promjene u vrhu Crkve, koncept svjetovnosti ili priklanjanja ili subjetivizma negativno utjecati – a to se već odvija u našem vremenu – na ukupnu ulogu i položaj Katoličke crkve u suvremenim društvenim organizacijama a naročito glede odnosa osoba i crkvene zajednice prema promjeni konceptualnog djelovanja Crkve. Temeljno, zamjena koncepta duhovnosti sa svjetovnosti nosi krupne negativne dugoročne posljedice ne samo za crkvenu organizaciju koliko na odnos iste prema crkvenoj dogma i principu ljudske svijesti ili savjesti i duhovnosti. Nu, na samoj Crkvi je da na pozitivan način riješi ovu protivrječnost te da se odrekne pridržavanja samo jednoj koncepciji ili svjetovnom subjektivizmu koji je prerastao u zvaničnu crkvenu politiku djelovanja prema drugim čimbenicima. Ukoliko se ova nedoumica ne riješi na pravi način, a što treba značiti pridržavanje principa duhovnosti i odricanje od načela svjetovnosti, nesumljivo da će se time dovoditi u pitanje osnovni temelji na kojima počiva ne samo gradjevina koja se naziva

Crkvom koliko sam crkveni nauk o duhovnosti koji upravo označava nadmoćnost teološkog učenja nad svim ostalim. Nu, osnovna poruka ovog rada trebalo bi da glasi da se Crkva ni u kom slučaju ne smije odricati koncepta duhovnosti zato što je to pretpostavka osobne i kolektivne slobode te uvjet postizanja stanja u kojem se može svjedočiti o Gospodinu i ljubavi koju on ima za sve nas. Prenaglašavanje svjetovnog koncepta umanjuje mogućnost postizanja duhovnosti što ujedno svjedoči o pogrešnim nakanama nekih crkvenih krugova koji su se isuviše zbližili sa svjetovnim i materijalnim stvarima. Primarni zadatak Crkve je rad na duhovnom razvoju što prije svega znači svijest o djelovanju po savjesti i kritički odnos premda se time ne dovodi u pitanje princip poslušnosti onima koji propovjedaju spasenje, prema materijalnom svijetu i pojavama. Jedino se time omogućava postizanje duhovnosti kojom se prevazilaze osobne i kolektivne slabosti. Sve to upućuje na zaključak, koji svakako treba dokazati, da država u sjeni uključuje i odredjene crkvene krugove, što sasvim jasno opravdava takvo metodološko istraživanje.

1. Bez sumnje da su personalne promjene planirane i organizirane te da su različiti politički čimbenici sudjelovali u čitavom procesu da li indirektno ili direktno što upućuje na zaključak da su promjene usaglašene sa nekim općim pojavama, što se podudara sa uvodjenjem moderne koncepcije globalizma. Tako se desilo da je opća crkvena strategija, uključujući duhovnu sferu, postala sukladna globalističkoj.