Supruga Annie, moj otac Petar Boban i ja, nedjelja 8 kolovoza 1965. u Parizu

 Supruga Annie, moj otac Petar Boban i ja, nedjelja 8 kolovoza 1965. u Parizu.

                                         Slika (3)

                                               Slika (4)

Perka Jurešića i ja u našoj zidini iznad Lukića kuća. Slikao nas Vlado Grubišić, Ikulov, subota 10 siječnja 1959. Zagledajte se dobro i vidjet ćete na slikama da smo obučeni u staru nošnju koju je nosio moj pokojni djed Gabro Boban, Vuškin: hlače, koparan, pojas, šubara ili kapa koja se pravila motanjem pojasa oko glave, pleteni čorapi, opanci, šćap itd. Na sliki lijevo Perka ima pojas gdje je stavio kuburu-kremenjaču, gađa mojim pištoljem – zbog kojeg me je milicija proganjala – a ja mu upirem prstom gdje će gađati. Ja u mojoj desnoj ruci držim pištolj mojeg oca Petra kojeg mu je Ranko poklonio, a za pasom imam nešto drugo i naravno buntovnike, starce i djedove. Slika desno sam ja Milan Gabrića sjedim a iza mene na zidu kojeg je bršljan pokrio se vidi šarena zovnicu koju je naša draga majka Iva Voćaka Boban, Gabrića tkala. U tu zovnicu smo stavili sve pištolje i ćaćinu bajunetu koju je on ima kada je bio u Domobranskoj vojski i bio ranjen na Kozari u veljači 1942. Prilažem sliku na kojoj se vidi moj otac Petar stoji drugi s lijeva. Čuči je Patik Vlašić iz Vlašića. To mi je rekao Ćipa Petrov 2007. godine kada sam bio tu u posjeti.

                                   Slika (5)

Perka u lijevoj ruci drži samokres a između nas se vidi bajoneta i šćap mojeg pokojnog djeda Gabre koji je rođen 1879. a umro poslije podne, pred zalazak sunca 31 prosinca 1947. godine, dakle uoči Nove Godine. Na Novu Godinu Paško Grubišić mi je sa ručnom pilom napravi mrtvački sanduk. Mate Miškov i Petar Boban Dedo su otišlu u groblje kopati grobnicu. Jure Belin je bio u sredini nosio križ a brat mu Frano i ja smo nosili svijeće, iza nas je bio svećenik, iza svećenika mrtvački sanduk kojeg su na izmjenu nosili četiri čovjeka na svojim ramenima, a iza mrtvaca je tugujuća rodbina, svojta, prijatelji i znanci. To je tako prije bilo.

I sad kad smo toga, kao dio povijesti o nosilima, tj. kako su se prije mrtvi nosili na pogreb, potrebno je spomenuti i to da je iz naše Bobanove Drage zadnji mrtvac odnesen na nosilima je bio Trtak, zaboravio sam mu ime, on je bio Penpaćev brat a umro je, koliko me sjećanje jo drži 5 listopada 1952. godine. Prvi mrtvac iz Bobanove Drage koji je s zaprežnim kolima odnesen na groblje u Goricu je bio Stjepan Boban, Rapišića, koji je umro uoči Velike Gospe 1953. Sve je ovo povijest naše Bobanove Drage koja se može provjeriti i matičnim knjigama

Da se zna i da se ne zaboravi ću navesti da je u našem tavanu, ispod ciglenog krova naše kuće u jednom ćošku bio jedan malo poveći drveni sanduk u kojem je bila složena i stavljena sve ta odjeća mojeg pok. djeda Gabre. Kako je mene milicija ganjala i progonila a Vlado Ikulov bio u Makedoniji, prilepu u školi i došao na osustvo, imao je slikaći aparat, zamolio sam ga da nas uslika a da nikome ništa ne govori. Da ne bi bili primjećeni od susjeda, mi smo pojedinačno, kriomice došli u zidinu. Sve sam ovo naveo kao dio mojih sjećanja dok sam živio u Bobanovoj Dragi. Kako bi bilo lijepo da svaki od žitelja Bobanove Drage opiše svoja sjećanja. To bi bila jedna vrlo lijepa knjiga uspomena Bobanjara i Bobanove Drage.

Saopćio Milan Boban, Gabrića,

Austin, Texas subota 13 studenoga 2021.