SUĐENJE DR. ARTUKOVIĆU, ZAGREB 1986., piše Dinko Dedić. Hrvatski Tjednik. br. 367., 16.9.1986., st.4., piše Dinko Dedić, st. 4

 

Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986. – YouTube

www.youtube.com/watch?v=E6JJ8adt6rM
 Dr. Artuković “pravni” postupak pri kraju, Hrvatki Tjednik, br. 367., 16.9.1986.., st. 4., piše Dinko Dedić,

DR. ARTUKOVIĆ – “PRAVNI” POSTUPAK PRI KRAJU, 

Hrvatski Tjednik br. 367., 16.9.1986., st. 4.., piše Dinko Dedić

Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986. – YouTube

www.youtube.com/watch?v=E6JJ8adt6rM

Kada je beogradski Savezni sud potvrdio smrtnu kaznu zagrebačkog Okružnog suda, za Dr. Andriju Artukovića iscrpljena je posljednja “redovna” mogućnost izbjeći smrtnoj kazni, dosuđenoj u svibnju 1986. godine u Zagrebu. Artukovićevi odvjetnici uložili su bili žalbu na Republički sud u Zagrebu, koji je potvrdio smrtnu presudu, a bez svake sumnje se zna da je najveća poslastica za jugoslavenske vlasti bila da “Artuković dođe moliti milost od Srba” kako bi se i taj podatak moga pripisati njegovoj “argumentaciji” o Hrvatima kao narodu koji bez Srba ne može ni među sobom pravdu dijeliti, a kamoli da upravlja vlastitom državom. (Potrebno je ovdje spomenuti da je javni tužitelj ministru NDH dru. A.Artukoviću bio, nitko drugi nego “notorni Jugoslaven” Ante Nobilo. To je taj isti Ante Nobilo kojeg je hrvatski prvak karate Vitez Miro Barešić nakutirao 1978. godine. Mo. Otporaš.)

Prema navodima zagrebačkog danas, da odvjetnici nisu u ime obrane uložili žalbu na Beograd, učinila bi to država sama, ali je država htjela da se ide moliti u Beograd. I uspjelo je. Vijesti o potvrdi smrtne kazne ponovo su “slučaj Artuković” stavile na stranice novina, a ovaj puta, to su i jedine vijesti koje je o dr. Artukoviću uopće moguće dobiti.

Prema pisanju jugoslavenskog tiska, iako postoje još četiri izvanredne mogućnosti da se izvršenje kazne odgodi, Dr. Andrija Artuković može biti smaknut bilo kada od časa kada primi odluku Saveznog suda u ruke. Prema tim navodima ta mu odluka još nije predana, ali će biti svakog časa. Tako zagrebački “Danas” pišući o tome, između ostalog donosi: “tako je sada sve manje “tipičnih dana” u životu ratnog zločinca Andrije Artukovića, bivšeg ministra unutrašnjih poslova tzv. NDH. I rokovi, kao i dani, za Andriju Artukovića sada, ove jeseni, postaju kraći. nakon maratonskog roka od nekoliko desetljeća koja su prošla do njegova izručenja zemlji domovini njegovi zločina, rokovi za izvanredne pravne lijekove počinju se računati danima što bi se moglo na prste nabrojiti, jer za neke rokove u Artukovićevu slučaju Zakon o krivičnom postupku kaže “Odmah”…” 
(Pitamo se šta bi taj isti  časopis “Danas” pisao o državi RH da su se jedni Hrvati borili za tu državu Hrvatsku, a drugi Hrvati se opet borili protiv te hrvatske države RH i tako izgubili ono što smo imali, tj. RH  kao što je to bio slučaj u prošlosti. Jedni se Hrvati borili za NDH a drugi se Hrvati borili protiv NDH. Da li bi sada taj isti časopis “Danas” pisao o RH “tzv. RH” kao što je to izjavio i pisao za “tzv. HDH”. Gluposti nikada kraja!!! Mo. Otporaš.)
Prema tom tom navodu, moglo bi se lako dogoditi da već do slijedećeg broja Hrvatskog Tjednika saznamo vijesti  da je Dr. Andrija Artuković pogubljen, jer ako jedna režimska novina govori o danima koji bi se mogli na prste nabrojiti, nisu to nagađanja, nego informacije iz prve ruke. međutim, nije sada bitno, kao što nikada od njegova izručenja do danas nije bilo bitno, kojeg će dana Andrija Artuković biti pogubljen, jer je od prvog časa jasno bilo što će se dogoditi, iako mnogi nisu slutili gdje će sve završiti, naime u Beogradu.
Sudbina Dr. Artukovića bila je zapečećena odlukom o izručenju i njenom provedbom u Americi. I odvjetnici, i putovanja Radoslava Artukovića u Zagreb bili su samo dio dekoracije, koja je, bez obzira što su njihovi motivi mogli biti drugačiji, imala poslužiti Jugoslaviji da pred svijetom pokaže svoje “liberalno” lice.
Ima doduše i onih koji tumače da je putovanje Radoslava Artukovića u Jugoslaviju imalo i “pozetivnih promičbenih ušinaka za hrvatsku stvar”, ali ako bi se takovo nešto samo za sebe i moglo nekako održati, masivni jugoslavenski scenerio, namijenjen profitirati na dvije strane – prikazati Hrvatsku kroz karakter Dr. Artukovića i jugoslaviju kroz tretman onako kako je opisan u jugoslavenskom tisku i svijetskom na osnovu jugoslavenskog informiranja – potpunama je zasjenio svako opravdanje nekakvom ozbiljnom držanju svih skupa nad jednom lakrdijom, kojega će ovog starog čovjeka stajati glave, ali hrvatski narod, ili barem one koji se pozivaju na svoju nacionalnu pamet, upitnika nad nad pristupom cijelom tom slučaju.
Ovdje je u Melbourneu radoslav Artuković na javnom skupu ponuđeno da bude “vođa hrvatskog naroda”, što je on uz doro objašnjenje da hrvatsku problematiku dovoljno ne poznaje, odbio, a što dobro govori o njemu, ali nikako o nama zajedno. I općenito, teško je u cijeloj ovoj stvari kojoj je epilog već davno donešen, i jedino još nije eptaf, lučiti bilo bilo kojeg pojedinca kao krivca koji je zagrizao beogradsku udicu i omogućio da jugoslavensko nastojanje načini ovaj proces pravednim dobije i našu pripomoć, nego je to stvar masovne, donekle tipične, akcije onda kada je za nju prekasno.
Možda to emigracija liječi svoju krivici što nije učinila ništa kada se je nešto moglo učiniti, pa umjesto da su se skupljala sredstva za neke troškove kojima bi se prije prije izručenja pokušalo nešto učiniti, sakupljala su se kada je bio izručen, za odvjetnike, kao da će ga bolji odvjetnici bolje braniti, kao da će ga bolje plaćeni bolji odvjetnici još bolje braniti, kao da se uopće imalo nešto za braniti, osim dati Jugoslaviji satisfakciju da je Dr. Artuković imao najbolju privatnu obranu, plaćenu devizima “ustaške emigracije” u procesu kojemu su partizani ispali tužiteljima a ustaše braniteljima.
A beogradska žalba predstavlja vrhunac ironije iz koje je, s nacionalnog stanovišta govoreći, teško reći da li bi bilo gore da je Beograd pomilovao ili ovako što ga je osudio. radeći uz premisu da valjda nije bilo nikoga tko bi vjerovao da se nešto može promijeniti, teško je danas uopće shvatiti što je ta šetnja kroz jugoslavensko “pravosuđe” imala za cilj, osim skinuti mu navodnike. (Pisac ovdje misli na skinuti “navodnike” jugoslavenskom “pravosuđu”, mo. Otporaš.)
Prije svega moramo imati na umu kome se je ovdje sudilo. A nije se sudilo nekom džparošu i dripcu, koji bi se, kada bi ga Beograd oslobodio presude donešene u Hrvatskoj, okrenuo Hrvatima kao Bonačić dok je igrao za JUST-a i odmjerio im laktom, nego o osamdeset-šestogodišnjem starcu, k tome bivšem ministru NDH, čija tragedija nije završila 45., nego se nastavlja i danas ostavljajući generacije i generacije Hrvata bezdržavnom siročadi i iznad svega o čovjeku koji je na klupu stavljen kao reprezentativni Hrvat, radi nas, tj. budućnosti, a ne sebe, tj. prošlosti. (Točno rečeno, Dinko Dediću, mo. Otporaš.)
Andrija Artuković nije imao puno izbora, nego samo dva: biti spašen ili biti smaknut. Onog časa kada je postalo očito da neće biti spašen, a bez svake sumnje se je moglo nešto spašavati dok se je moglo, onog časa kada su se zatvorila paklena jugoslavenska vrata na kojima piše “Vi koji ulazite ostavite svaku nadu!”. hrvatska se emigracija “diže na noge”. Skuplja ju se sredstva za obranu. Jedino se Novoj Hrvatskoj ne smije zamjeriti što je objavljivala broj konta na koji je trebalo slati pomoć za “spas” Dr. Artukovića, jer nju (Novu Hrvatsku, mo. Otporaš.) od Jugoslavije dijele tek neke ideološke razlike. Tko zna, možda je netko čak i pred beogradsku odluku držao “fige” zazivajući vile da Srbi spase život Dr. Artukovića, da “pravda pobjedi”.
Da li bi o tom slučaju radoslav Artuković imao još veće akreditive za vošu hrvatskog naroda? Da li mi ignoriramo dimenziju u kojoj se sve odvija, ili je uopće nismo svijesni, sve od jugoslavenskog suda pa do vođe hrvatskog naroda?
Sada da nastavimo pričati o tome zašto hrvatski narod nema svoje države, ili da stanemo.?!
Dinko Dedić.
 
(Tako kaže Dinko Dedić prvog tjedna mjeseca rujna 1986. godine. Slijedeće godine, tj. u srpnju 1987. moj pok. brat Rafo je išao posjetiti svoju Bobanovu Dragu, roditelje, prijatelje, susjede i znance. Dao sam bratu Rafi neke važne materijale da ih odnese u Mostar hrvatskom Udbašu Miroslavu Šimić, što je brat učinio. Ako kliknete na: Pismo u Mostar hrvatskom Udbašu Miroslavu Šimić, tu ćete naći mnoge stvari; ili čak ako kliknete: Ja govrim o Hrvatskoj Državi…Kada se je moj brat povratio, donio mi je jednu omotnicu koju mu ju je dao Miroslav Šimić da ju dadne meni. Bila je puna izrezaka o suđenju Dru. Artukoviću. Mile Boban, Otporaš.)

Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986. – YouTube

www.youtube.com/watch?v=E6JJ8adt6rM
 Dr. Artuković “pravni” postupak pri kraju, Hrvatki Tjednik, br. 367., 16.9.1986.., st. 4., piše Dinko Dedić,

DR. ARTUKOVIĆ – “PRAVNI” POSTUPAK PRI KRAJU, 

Hrvatski Tjednik br. 367., 16.9.1986., st. 4.., piše Dinko Dedić

Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986. – YouTube

www.youtube.com/watch?v=E6JJ8adt6rM

Kada je beogradski Savezni sud potvrdio smrtnu kaznu zagrebačkog Okružnog suda, za Dr. Andriju Artukovića iscrpljena je posljednja “redovna” mogućnost izbjeći smrtnoj kazni, dosuđenoj u svibnju 1986. godine u Zagrebu. Artukovićevi odvjetnici uložili su bili žalbu na Republički sud u Zagrebu, koji je potvrdio smrtnu presudu, a bez svake sumnje se zna da je najveća poslastica za jugoslavenske vlasti bila da “Artuković dođe moliti milost od Srba” kako bi se i taj podatak moga pripisati njegovoj “argumentaciji” o Hrvatima kao narodu koji bez Srba ne može ni među sobom pravdu dijeliti, a kamoli da upravlja vlastitom državom. (Potrebno je ovdje spomenuti da je javni tužitelj ministru NDH dru. A.Artukoviću bio, nitko drugi nego “notorni Jugoslaven” Ante Nobilo. To je taj isti Ante Nobilo kojeg je hrvatski prvak karate Vitez Miro Barešić nakutirao 1978. godine. Mo. Otporaš.)

Prema navodima zagrebačkog danas, da odvjetnici nisu u ime obrane uložili žalbu na Beograd, učinila bi to država sama, ali je država htjela da se ide moliti u Beograd. I uspjelo je. Vijesti o potvrdi smrtne kazne ponovo su “slučaj Artuković” stavile na stranice novina, a ovaj puta, to su i jedine vijesti koje je o dr. Artukoviću uopće moguće dobiti.

Prema pisanju jugoslavenskog tiska, iako postoje još četiri izvanredne mogućnosti da se izvršenje kazne odgodi, Dr. Andrija Artuković može biti smaknut bilo kada od časa kada primi odluku Saveznog suda u ruke. Prema tim navodima ta mu odluka još nije predana, ali će biti svakog časa. Tako zagrebački danas pišući o tome, između ostalog donosi: “tako je sada sve manje “tipičnih dana” u životu ratnog zločinca Andrije Artukovića, bivšeg ministra unutrašnjih poslova tzv. NDH. I rokovi, kao i dani, za Andriju Artukovića sada, ove jeseni, postaju kraći. nakon maratonskog roka od nekoliko desetljeća koja su prošla do njegova izručenja zemlji domovini njegovi zločina, rokovi za izvanredne pravne lijekove počinju se računati danima što bi se moglo na prste nabrojiti, jer za neke rokove u Artukovićevu slučaju Zakon o krivičnom postupku kaže “Odmah”…” (Pitamo se šta bi taj isti  časopis “Danas” pisao o državi RH da su se jedni Hrvati borili za tu državu hrvatsku, a drugi Hrvati se opet borili protiv te hrvatske države RH i tako izgubili ono što smo imali, tj. RH  kao što je to bio slučaj u prošlosti. Jedni se Hrvati borili za NDH a drugi se Hrvati borili protiv NDH. Da li sada taj isti časopis “Danas” pisao o RH “tzv. RH” kao što je to izjavio i pisao za “tzv. HDH”. Gluposti nikada kraja!!! Mo. Otporaš.)
Prema tom tom navodu, moglo bi se lako dogoditi da već do slijedećeg broja Hrvatskog Tjednika saznamo vijesti  da je Dr. Andrija Artuković pogubljen, jer ako jedna režimska novina govori o danima koji bi se mogli na prste nabrojiti, nisu to nagađanja, nego informacije iz prve ruke. međutim, nije sada bitno, kao što nikada od njegova izručenja do danas nije bilo bitno, kojeg će dana Andrija Artuković biti pogubljen, jer je od prvog časa jasno bilo što će se dogoditi, iako mnogi nisu slutili gdje će sve završiti, naime u Beogradu.
Sudbina Dr. Artukovića bila je zapečećena odlukom o izručenju i njenom provedbom u Americi. I odvjetnici, i putovanja Radoslava Artukovića u Zagreb bili su samo dio dekoracije, koja je, bez obzira što su njihovi motivi mogli biti drugačiji, imala poslužiti Jugoslaviji da pred svijetom pokaže svoje “liberalno” lice.
Ima doduše i onih koji tumače da je putovanje Radoslava Artukovića u Jugoslaviju imalo i “pozetivnih promičbenih ušinaka za hrvatsku stvar”, ali ako bi se takovo nešto samo za sebe i moglo nekako održati, masivni jugoslavenski scenerio, namijenjen profitirati na dvije strane – prikazati Hrvatsku kroz karakter Dr. Artukovića i jugoslaviju kroz tretman onako kako je opisan u jugoslavenskom tisku i svijetskom na osnovu jugoslavenskog informiranja – potpunama je zasjenio svako opravdanje nekakvom ozbiljnom držanju svih skupa nad jednom lakrdijom, kojega će ovog starog čovjeka stajati glave, ali hrvatski narod, ili barem one koji se pozivaju na svoju nacionalnu pamet, upitnika nad nad pristupom cijelom tom slučaju.
Ovdje je u Melbourneu radoslav Artuković na javnom skupu ponuđeno da bude “vođa hrvatskog naroda”, što je on uz doro objašnjenje da hrvatsku problematiku dovoljno ne poznaje, odbio, a što dobro govori o njemu, ali nikako o nama zajedno. I općenito, teško je u cijeloj ovoj stvari kojoj je epilog već davno donešen, i jedino još nije eptaf, lučiti bilo bilo kojeg pojedinca kao krivca koji je zagrizao beogradsku udicu i omogućio da jugoslavensko nastojanje načini ovaj proces pravednim dobije i našu pripomoć, nego je to stvar masovne, donekle tipične, akcije onda kada je za nju prekasno.
Možda to emigracija liječi svoju krivici što nije učinila ništa kada se je nešto moglo učiniti, pa umjesto da su se skupljala sredstva za neke troškove kojima bi se prije prije izručenja pokušalo nešto učiniti, sakupljala su se kada je bio izručen, za odvjetnike, kao da će ga bolji odvjetnici bolje braniti, kao da će ga bolje plaćeni bolji odvjetnici još bolje braniti, kao da se uopće imalo nešto za braniti, osim dati Jugoslaviji satisfakciju da je Dr. Artuković imao najbolju privatnu obranu, plaćenu devizima “ustaške emigracije” u procesu kojemu su partizani ispali tužiteljima a ustaše braniteljima.
A beogradska žalba predstavlja vrhunac ironije iz koje je, s nacionalnog stanovišta govoreći, teško reći da li bi bilo gore da je Beograd pomilovao ili ovako što ga je osudio. radeći uz premisu da valjda nije bilo nikoga tko bi vjerovao da se nešto može promijeniti, teško je danas uopće shvatiti što je ta šetnja kroz jugoslavensko “pravosuđe” imala za cilj, osim skinuti mu navodnike. (Pisac ovdje misli na skinuti “navodnike” jugoslavenskom “pravosuđu”, mo. Otporaš.)
Prije svega moramo imati na umu kome se je ovdje sudilo. A nije se sudilo nekom džparošu i dripcu, koji bi se, kada bi ga Beograd oslobodio presude donešene u Hrvatskoj, okrenuo Hrvatima kao Bonačić dok je igrao za JUST-a i odmjerio im laktom, nego o osamdeset-šestogodišnjem starcu, k tome bivšem ministru NDH, čija tragedija nije završila 45., nego se nastavlja i danas ostavljajući generacije i generacije Hrvata bezdržavnom siročadi i iznad svega o čovjeku koji je na klupu stavljen kao reprezentativni Hrvat, radi nas, tj. budućnosti, a ne sebe, tj. prošlosti. (Točno rečeno, mo. Otporaš.)
Andrija Artuković nije imao puno izbora, nego samo dva: biti spašen ili biti smaknut. Onog časa kada je postalo očito da neće biti spašen, a bez svake sumnje se je moglo nešto spašavati dok se je moglo, onog časa kada su se zatvorila paklena jugoslavenska vrata na kojima piše “Vi koji ulazite ostavite svaku nadu!”. hrvatska se emigracija “diže na noge”. Skuplja ju se sredstva za obranu. Jedino se Novoj Hrvatskoj ne smije zamjeriti što je objavljivala broj konta na koji je trebalo slati pomoć za “spas” Dr. Artukovića, jer nju (Novu Hrvatsku, mo. Otporaš.) od Jugoslavije dijele tek neke ideološke razlike. Tko zna, možda je netko čak i pred beogradsku odluku držao “fige” zazivajući vile da Srbi spase život Dr. Artukovića, da “pravda pobjedi”.
Da li bi o tom slučaju radoslav Artuković imao još veće akreditive za vošu hrvatskog naroda? Da li mi ignoriramo dimenziju u kojoj se sve odvija, ili je uopće nismo svijesni, sve od jugoslavenskog suda pa do vođe hrvatskog naroda?
Sada da nastavimo pričati o tome zašto hrvatski narod nema svoje države, ili da stanemo.?!
Dinko Dedić.
 
(Tako kaže Dinko Dedić prvog tjedna mjeseca rujna 1986. godine. Slijedeće godine, tj. u srpnju 1987. moj pok. brat Rafo je išao posjetiti svoju Bobanovu Dragu, roditelje, prijatelje, susjede i znance. Dao sam bratu Rafi neke važne materijale da ih odnese u Mostar hrvatskom Udbašu Miroslavu Šimić, što je brat učinio. Ako kliknete na: Pismo u Mostar hrvatskom Udbašu Miroslavu Šimić, tu ćete naći mnoge stvari; ili čak ako kliknete: Ja govrim o Hrvatskoj Državi…Kada se je moj brat povratio, donio mi je jednu omotnicu koju mu ju je dao Miroslav Šimić da ju dadne meni. Bila je puna izrezaka o suđenju Dru. Artukoviću. Mile Boban, Otporaš.)
 

Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986. – YouTube

www.youtube.com/watch?v=E6JJ8adt6rM

https://otporas.com/govorim-hrvatskoj-drzavi-pise-mile-boban/

otporas.com
Milan BOBAN: ‘JA GOVORIM O HRVATSKOJ DRŽAVI’ Objavio Otporaš – 13/03/2017 3 (Ovo pismo je izišlo u Hrvatskom Tjedniku br. 531., 7 lipnja 1988., strana 11/12) Pismo Miroslavu Šimić Texas, 23 svibnja 1988. god.
  1. Pismo u Mostar hrvatskom udbašu Miroslavu Šimiću | Otporaš

    otporas.com/pismo-u-mostar-hrvatskom-udbasu-miroslavu-simicu

    Pronašao sam ovo vrlo zanimljivo pismo koje je pisano ima tome punih 27 godina. Pismo je osobno iz San Francisca odnio moj, sada pok., brat Rafo Boba, (1944-2004) u Mostar Miroslavu Šimić.

Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986. – YouTube

www.youtube.com/watch?v=E6JJ8adt6rM

https://otporas.com/govorim-hrvatskoj-drzavi-pise-mile-boban/

otporas.com
Milan BOBAN: ‘JA GOVORIM O HRVATSKOJ DRŽAVI’ Objavio Otporaš – 13/03/2017 3 (Ovo pismo je izišlo u Hrvatskom Tjedniku br. 531., 7 lipnja 1988., strana 11/12) Pismo Miroslavu Šimić Texas, 23 svibnja 1988. god.
  1. Pismo u Mostar hrvatskom udbašu Miroslavu Šimiću | Otporaš

    otporas.com/pismo-u-mostar-hrvatskom-udbasu-miroslavu-simicu

    Pronašao sam ovo vrlo zanimljivo pismo koje je pisano ima tome punih 27 godina. Pismo je osobno iz San Francisca odnio moj, sada pok., brat Rafo Boba, (1944-2004) u Mostar Miroslavu Šimić.