Ni hrvatski ni srpski niti ikoji drugi „antifašizam“ ne postoji i nikad nije ni postojao (http://kamenjar.com/dr-matko-marusic-kako-su-ubojice-sebe-proglasili-osloboditeljima/). Radi se tek o komunističkoj propagandi koja se od španjolskoga građanskoga rata provlači sve do danas (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-razdvajanje-komunizma-antifasizma-sluzi-da-se-antifasizam-odmakne-zlocina-da-antihrvatstvo-prezivi). Trebala bi debela knjiga da se navedu svi događaji koji to potvrđuju, i navodi bezbrojnih (a javnosti zatajenih) izvora koji to svjedoče, što se ovdje ne može napraviti, a napose ne mogu napraviti ja, koji nisam školovani povjesničar. Zato dajem samo natuknice i molim da ih provjere svi oni koji se za „antifašizam“ zanimaju, bilo da ga veličaju ili ga se groze.

No ovih je dana o „antifašizmu“ govorio i notorni Aleksandar Vulin, a njegovi nam govori uvijek pomažu da spoznamo srpske laži i da tražimo pravu istinu tamo gdje on laže, jer on laže toliko da se čovjek može samo zaprepastit i potražiti istinu o izlaganoj temi.

Aleksandar Vulin i „antifašizam“

U najnovijem odurnom govoru prepričanom na portalu beogradske Politike 1. rujna 2019. (http://www.politika.rs/scc/clanak/436962/, napad na hrvatsku Predsjednicu), jedna Vulinova izjava vrijedi komentara, jer je jako poučna. Poučna je utoliko da ne samo da je neistinita i ne samo da je suprotna od istine, nego, izgovorena tako drastično, otvara vrata da se i Hrvatskoj i Srbiji kažu neke istine o onome što one nazivaju „antifašizmom“.

Vulin je u tom govoru rekao je da hrvatska Predsjednica laže da su „Hrvati dali najveći doprinos pobjedi nad fašizmom, da ona može lagati cijeli svijet, ali da Srbi i Hrvati znaju da su Hrvati uvjereno i do posljednjeg dana bili uz naciste“. Posebno je zamjerio što je na obilježavanju 80. obljetnice početka II. svjetskog rata u Poljskoj gđa Predsjednica rekla da je u antifašističkoj borbi sudjelovalo više od pola milijuna Hrvata.

Ta izjava otvara pitanje „antifašizma“ u bivšim jugoslavenskim republikama. A taj „antifašizam“ ne postoji niti je ikad postojao.

1. Antifašizam ne postoji, to je Staljinova izmišljotina

Ne računajući komuniste, na Zapadu pojam antifašizma uopće ne postoji. Zapad se odlučno borio protiv nacizma, ali to nije zvao „antifašizmom“ i ne zove ga ni danas. Tko otpor Hitleru naziva antifašizmom ili je komunist, ili ne zna povijest i progutao je komunistički trik.

Promicanje „antifašizma“ počinje sa španjolskim građanskim ratom koji je nastao otporom vojske (koji je vodio general Franco) komunističkim zločinima kad su 1936. došli na vlast. Budući da su Francovu pobunu podržavala fašistička Italija, borbu protiv Franca komunisti su nazvali „antifašizam“, iako su se Franco i njegovi nazivali falangistima. Pod utjecajem Frankfurtske škole (otvorena ranih dvadesetih godina 20. stoljeća!) komunizam se širi među osrednjim intelektualcima i tamo tinja i danas (https://kamenjar.com/izvori-i-karakter-nove-komunisticke-revolucije/). Oni su lažno prikazali španjolski građanski rat i iskoristili ga za svjetsku komunističku revoluciju koju su spremali.

A kakvi su „antifašisti“ bili komunisti najbolje govori pakt Staljina i Hitlera (Ribbentrop i Molotov) (https://hr.wikipedia.org/wiki/Pakt_Ribbentrop-Molotov) koji je trajao od 1. rujna 1939. do 22. lipnja 1941. Tu se ne radi samo o Staljinu, nego i o hrvatskim (jugoslavenskim) komunistima, koji od 10. travnja 1941. do 22. lipnja 1941. uopće ne napadaju režim Nezavisne države Hrvatske (NDH)! NDH je Hitlerova saveznica i zato je oni nisu napadali (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-razlika-izmedu-komunizma-ustastva; https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-je-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva-ii)! I ne samo to! Prvi svibnja 1941. jugoslavenski komunisti su proslavili zajedno s nacistima i pritom tiskaju odgovarajuće poštanske marke i plakate!!! (https://kamenjar.com/znacka-iz-trbovelj-iz-leta-41-izdana-za-skupno-proslavo-komunistov-in-nacistov-1-maja-1941/) (Je li Vam poznato da su bilo koji jugoslavenski komunisti ikad to komentirali? Naravno da nije! V. i https://narod.hr/hrvatska/prof-matko-marusic-sumrak-komunizma-hrvatskoj).

Ljubljeni jugoslavenski „antifašist“ Tito je, po Englezima, uvršten među najveće svjetske zločince 20. stoljeća . Prema Englezima (i drugim izvorima) Tito je pobio 570.000 političkih oponenata (http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html). Oni koji s time nisu suglasni neka s obrate Englezima, a poslije toga trebaju javno objasniti zašto ga slave ako je proglašen svjetskim zločincem.

2. U Srbiji ne samo da nikad nije bilo „antifašizma“ nego nije bilo ni partizana!

S njemačkom okupacijom 1941. u Srbiji se uspostavlja čisti fašistički kvislinški režim! Predsjednik Vlade postao je Milan Nedić, veliki Hitlerov zagovornik i mrzitelj komunista (https://hr.wikipedia.org/wiki/Milan_Nedi%C4%87). Predložio ga je formalni fašist i zapovjednih srpske dobrovoljačke (antikomunističke) vojske Dimitrije Ljotić (https://direktno.hr/direkt/dimitrije-ljotic-otac-srpskog-fasizma-cija-ideologija-i-danas-prisutna-srpskoj-politickoj-i-crkvenoj-112605/). Oni su do kraja 1941. pobili skoro sve Židove (Beograd proglasili Judenfrei) i istjerali partizane koje je tamo očajnički pokušao organizirati Tito osobno (slom „Užičke republike“). Nakon toga partizana nema ni u Srbiji niti u Beogradu. Na Sutjesci se među partizanima borilo manje od 10 Beograđana i oko 500 Srbijanaca. To je Vulinov „srpski antifašizam“!

Istodobno, ni Pavelić ni ustaše nisu bili fašisti. Fašistička stranka u Hrvatskoj je na izborima 1939. dobila 150 glasova. Što su bili ustaše i kako su se borili i ponašali posebno je pitanje, ali formalni fašisti nisu bili.

Vulin i danas dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu smatra Srbijom, pa srpskim „antifašizmom“ proglašava borbu hrvatskih i bosanskohercegovačkih Srba protiv NDH.

Što se tiče partizana iz Srbije, tek ih prisilna mobilizacija na kraju rata, kad su Srbiju zauzele sovjetske trupe, dovodi na Srijemski front (nakon sovjetskog zauzimanja Beograda), a prijelaz četnika u partizane dovodi ih u Zagreb i na Bleiburg.

Ne, Srbija se ne može pohvaliti nikakvim (nula!) „antifašizmom“ a svoj otvoreni i učinkovit i službeni fašizam dobro krije. Upravo s E. Zuroffom pregovara da podigne veliki spomenik stradalim Židovima, ali tako da se izbjegne istina o srpskim logorima smrti za Židove i da su Srbi u Beogradu imali „dušegupku“, njemački kamion kojim su vozili Židove dok ih plin iz ispušne cijevi spojene u putnički prostor ne bi potrovao.

Što se tiče „antifašizma“ hrvatskih Srba, on pripada hrvatskoj a ne srpskoj povijesti. Jednako kao i hrvatsko četništvo (https://narod.hr/kultura/18-srpnja-1942-ilija-trifunovic-bircanin-ilija-trifunovic-bircanin-cetnici-su-bili-dio-jugoslavenskog-pokreta-sto-je-privuklo-hrvate-jugoslavene-u-taj-zlocinacki-pokret).

3. Hrvatski „antifašizam“ bio je borba protiv hrvatske države i pokolj Hrvata

Godine 1941. Srbi u Hrvatskoj nisu „ustali“ protiv Nijemaca nego protiv NDH. „Ustanak“ u Srbu bio je pokolj stotina hrvatskih civila (http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/91851-protuhrvatski-ustanak-u-srpnju-1941.html), jer velikosrpski program sadrži koncepciju istrebljenja Hrvata (i muslimana) s teritorija koje oni svojataju.

„Ustanak“ hrvatskih komunista u Sisku bio je sasvim drukčiji, ali ni taj nije išao za „oslobađanjem zemlje“. Prvo, ta „zemlja“ nije bila Hrvatska nego Jugoslavija. Drugo, bio je to odgovor na Staljinovo naređenje da ustanu protiv Nijemaca kad su njegovi dotadašnji saveznici Nijemci napali Sovjetski Savez. Treće, komunistima cijeloga svijeta Kominterna je dala uputu da iskoriste borbu protiv okupatora i kroz taj rat provedu komunističku revoluciju i preuzmu vlast. „Ustanak“ se sastojao od toga da ta skupina komunista ode u obližnju šumu (neki na biciklima) i nakon dva tjedna vrati se u Sisak (https://www.maxportal.hr/naslovna/lojzo-butorac-devedest-mi-je-godina-i-moram-reci-istinu-o-22-lipnju-i-tzv-partizanskom-ustanku/). Tek kad se u ljeto 1941. razmahao srpski genocid nad hrvatskim stanovništvom, hrvatski će se komunisti pridružiti srpskim koljačima i s vremenom ih pretvoriti u partizane.

Milorad Pupovac, međutim, ide tako daleko da tvrdi „da su Srbi Hrvatima donijeli antifašizam“ (http://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/). I tu je izravno na Vulinovoj liniji, samo još brutalnije laže; pokolje hrvatskih seljaka nazvao je antifašizmom! Zanimljivo je (zaprepašćujuće!) da hrvatski komunisti na tu izjavu uopće nisu reagirali iako je izrečena u Hrvatskom Saboru! Nisu možda zato što „antifašizam“ i jest zločin, i samo zločin, od Gudovca i Srba do Bleiburga i ubojstava Hrvata u emigraciji.

„Ustanak“ je u Dalmaciji prošao još gore! Splićani su se u lipnju i srpnju još kupali (možda je bilo i turista, ne znam), pa je komunistička centrala u Zagrebu, pod pritiskom Staljina i Kominterne poslala nervozna i poslala u Split Mirka Kovačevića i Pavla Papa da dignu ustanak. Pap i Kovačević su u Split stigli u četvrtak i već do nedjelje su četrdesetak mladih komunista natjerali da odu u partizane. Plan je bio da idu u akciju oslobađanja Knina (od koga?!). Nakon dva dana nestalo im je hrane pa su ubili seljaka koji im nije htio dati hranu. Pucnjava je izazvala uzbunu i opkolili su ih ustaše i Talijani. Neki su poginuli, neki su se predali, a neki su pobjegli. Zarobljenicima je suđeno i većina je strijeljana ali neki su oslobođeni. Među onima koji su pobjegli bio je i Veljko Neškovčin. On se vratio u Split i uskoro je ubio Luku Čulića, pred njegovom obitelji, jer je Čulić bio predsjednik radničkog sindikata Hrvatske seljačke stranke (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf).

Slično su stradali sinjski i šibenski partizanski odredi.

Splitski se komunisti diče svojom borbom za oslobođenje. Tako nedavno u prigodi obljetnice ustaškog vješanja četvero komunista u Splitu, što je bilo povezano s ubojstvom jednoga ustaše, gđa Mani Gotovac za obješene kaže: „bili su u ilegalnom pokretu otpora koji su činili svi časni ljudi koji nisu željeli okupatora u svom gradu, nije se gledalo na ideologiju ni tko je kakvih svjetonazora, bili su to obični građani koji nisu mogli mirno trpjeti jaram fašizma.“ (https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/619803/). No tu gđi Gotovac i svim splitskim komunistima treba postaviti jedno važno pitanje: kako to da pripadnici ilegalnog („antifašističkog“) pokreta otpora nikad nisu napali splitski četnički stožer? Naime, četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin od listopada 1941. je stolovao u Splitu i okupljao Hrvate u četnike (https://sh.wikipedia.org/wiki/Ilija_Trifunovi%C4%87-Bir%C4%8Danin). Posebno oštro se borio protiv komunista i partizana. Kad je umro prirodnom smrću, njegov četnički štab je i dalje radio u Splitu. To se pitanje svi moramo zapitati! Napose danas kad su četnici u Srbiji proglašeni „antifašistima“!

Glasoviti splitski komunist Tito Kirigin ubio je uglednog člana Hrvatske seljačke stranke Vojka Krstulovića (http://misija.slobodnadalmacija.hr/clanci/id/32972/Tito-je-pod-petokrakom-ubio-Vojka-Krstulovica), a nikad nismo čuli da je koji komunist ubio nekog četnika.

Pola milijuna antifašističkih boraca koje spominje naša Predsjednica bili su vojska na kraju rata, kad su partizani ljude na zauzetim teritorijima prisilno novačili. Prije toga su partizani dolazili iz tri izvora: komunisti, četnici koji su s vremenom i službenim pozivima s obećanjem pomilovanja prješli u partizane i Hrvati koji su natjerani silom ili trikovima.

Glavni trik stvaranja partizana definirao je Moša Pijade na zasjedanju u AVNOJ-a u Bihaću 1942.: „Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.“ (http://www.dnevno.hr/kolumne/jure-zovko/124147-titoisticki-kult-licnosti-u-hrvatskoj-politici.html). (To mi se često čini nevjerojatnim, toliko je gnjusno.)

Kad se doista analizira kako su Hrvati nekomunisti odlazili u partizane, vidi se „Mošin rukopis“! Primjerice, svi muškarci s otoka Iža otišli su u partizane kad su lokalni skojevci po noći u luci razbili kamenice s maslinovim ulje koje su Talijani oduzeli narodu i čekali brod da ga odnese. Cijela je uvala bila puna ulja. Muškarci su znali što ih čeka i prevezli su se u partizane (da bi izginuli na Sutjesci), a Talijani su spalili selo.

Dva sela na Braču bila su lojalna NDH-u pa su kraj njih komunisti napali Talijane i Talijani su ta sela spalili, a tko je stigao pobjegao je partizanima.

U Istri su spaljena četiri sela, sva četiri hrvatska, također nakon partizanske zasjede. (IDS-ovci i danas govore da su ustaše pobili nekoliko stotina ljudi u selu Lipa!) Njemačka ofenziva na Split kad su u njega ušli partizani nakon pada Italije sastojala se od partizanske zasjede zbog koje su Nijemci strijeljali nekoliko desetaka nedužnih ljudi.

Što se tiče „povratka Istre matici Domovini“, vojno su partizani ušli u Istru kad se Njemačka vojska već raspala. Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (rujan – listopad 1945.), na kojoj je Kardelj bio tek jugoslavenski promatrač, odlučeno je da će se razgraničenje Italije i Jugoslavije odrediti po etničkom načelu. Etničku prevlast Hrvata u Istri dokazala je još u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem, a na Pariškoj mirovnoj konferenciji (srpanj – listopad 1946.), skupina hrvatskih intelektualaca (Roglić, Maixner, Čermelja, Gržetić, Pucić, Skok i Deanović) priredila je, na francuskom jeziku objavila knjigu pod naslovom Cadastre national de l Istrie, u kojoj je dokazano da je 62,22 posto obitelji na istarskom poluotoku (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog (http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac484.nsf/AllWebDocs/Je_li_bilo_pozitivnih_strana_).

Istarski „antifašizam“ zapravo je „narodnjaštvo“ i prijeratna i ratna borba Hrvata za opstanak pod talijanskom okupacijom. Okupatorski talijanski režim jest bio fašistički, ali Hrvati su se borili za svoj identitet i prije talijanske vojne okupacije 1941.

Pobjednik piše povijest i komunisti su sve istine zatajili ili modificirali da ispadne ono što i danas trube. Od kraja II. svjetskoga rata do danas narodu se laže, pa čak i obrazovani i objektivni ponavljaju komunističke laži. U govoru na obljetnici stradanja Prvoga splitskoga partizanskoga odreda, gradonačelnik Splita g. Krstulović Opara rekao je da su ti ustanici „znali kuda idu“. Da znali su – išli su u „oslobađanje Knina“. Zna li to i g. gradonačelnik? I kako to tumači?

Strašni zločini nad hrvatskim stanovništvom taje se i danas, a desetljećima ih se nije smjelo spomenuti. Danas se otkrivaju slučajevi kad su srpski zločini nad Hrvatima prikazani kao  zločini ustaša nad Srbima (https://narod.hr/hrvatska/video-leljak-u-bujici-pokazao-novi-dokaz-komunistickih-zlocina-titovi-su-partizani-bacali-leseve-u-savu-i-onda-to-pripisali-ustasama). Laž je narasla toliko da se srbokomunistički genocid nad Hrvatima prikazuje kao ustaški genocid nad Srbima (https://narod.hr/hrvatska/lozo-srbi-su-kao-cetnici-i-partizani-pocinili-genocid-nad-hrvatima-a-onda-izmislili-hrvatski-genocid-nad-srbima). Nitko ne komentira da popisi stanovništva Jugoslavije iz 1931. i 1948. pokazuju da je nestalo milijun, a možda i dva milijuna Hrvata. Ta je tema tek nedavno stidljivo otvorena (https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba).

Hrvatska se treba stidjeti svojih „antifašista“ (https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-hrvatska-se-treba-stidjeti-partizana-a-ne-biti-ponosna-na-te-barbare-i-masovne-ubojice), a njezinu noviju povijest (200 godina unatrag) treba istražiti pomno i objektivno i napisati je pošteno. Tek tada može doći do pomirenja, kako Hrvata međusobno, tako i Hrvata sa Srbima. Najprije istina, kakva jest da jest, a tek onda pomirenje, drukčije se ne može, jer bismo nastavili živjeti u laži.

emeritus, Matko Marušić/Kamenjar.com