STARČEVIĆ ZA HRVATSKOG ČOVJEKA – USTAŠA br. 24 14 lipnja 1942., st 14

STARČEVIĆ ZA HRVATSKOG ČOVJEKA – USTAŠA br.24 14 lipnja 1942., strana 14

Dne 17. siječnja 1929. povijesni je dan ne samo za osobu Poglavnika, već i za čćitavi hrvatski narod. Toga dana otputovao je Poglavnik u emigraciju, gdje je ostao punih trinaest godina, U toj emigraciji, na tom teškom putu, koji je on sam dragovoljno i svijestan sve tižnine takvog života, odabrao. Poglavnikje izdržao i pobjedio. Značenje 17 siječnja za hrvatski narod, reći će povjesničari, a za danas u okviru ovog kratkog pregleda početka ustaškog rada može reći, da je taj dan jedna neizmjerno velika prekretnica u političkom životu hrvatskog naroda.

Dr. Ante Pavelić, vođa ustaške djelatnosti, sada već vođa, Poglavnik Ustaškog pokreta, odlazi u tuđinu, na križni put, da tamo bez išega, ni s čim stvori mnogo, učini sve. Polazi u emigraciju, da tamo nastavi ustašku djelatnost, da započne drugi čin velebne borbe, borbe staroga hrvatskog junaštva, da započne jedno od najslavnijih razdoblja hrvatske povijesti. Otišao je tamo s mnogo vjere i odlučnosti, s mnogo pouzdanja u pravednu hrvatsku stvar, koja mora pobjediti.

I počinje ustaški rad, kojeg predvodi Poglavnik. Započinje bitka, kojoj na čelu stoji Poglavnik. Započinje razdoblje hrvatske slave, hrvatskog junaštva, koje opet u život i pred lice svijeta donosi Poglavnik. Započinju i svakojake neprilike, svakojake patnje, svakojaka stradanja: u tome jei opet prvi na udaru Poglavnik.

Nedaju se srbijanski plaćenici, prelaze granicu i traže žrtvu. Na udaru je i opet Poglavnik, koji hvaleć Bogu i vjernim ustašama, svojim čuvarima, izbjegava svima zločinačkim pokušajima. Redaju se skupine Hrvata radnika, koji se odazivaju velikom pozivu i pridolaze u ustašku vojsku. Prvi vojnik, prvi ustaša u svakom pogledu je Poglavnik. Bila je jedna velika četa ustaša, koji su vjerovali i dočekali. Najviše i najjače od svih vjerovao je Poglavnik

Dne 17. siječnja ostat će jedan od najvećih dana, danom ustaške odluke, ustaške vjere, ustaške odlučnosti i odvažnosti. Ostat će danom veličine hrvatske vjere i pouzdanja. Ustaše s najvećom pobožnošću spominju taj dan, a spominje ga i cijeli hrvatski narod, koji je već danas sav svrstan pod ustaški barjak i uvijek – za Poglavnika i Dom spremni!

Starčević za hrvatskog čovjeka – ljudi i ljudi

Svestranu sadržajnost i dubinu vremena može čovjek najbolje upoznati i najispravnije shvatiti u dubini samoga sebe, jer dubina i značajnost vremena nije i ne može biti shvaćena samo s jedne strane nejasnim pojmom neodređenih planova, koji bi imali svoj početak kao i svoj svršetak u običnoj fikciji, ili s druge opet strane ne može biti njemu naturena i uštrcana spoljašnost, kojoj se upravo opire razum i duševna težnja za izgrađivanjem samosvjesnog pojedinca. Dakle, to je – jednom riječju – stvar pojedinaca u najdoslovnijem smislu te riječi, pa je prema tome onda svako nastojanje, da se prikaže ozbiljnost i važnost današnjeg vremena, tako reći, na prvi pogled, bespredmetno i beznačajno. No, kad bi se kod ove činjenice stalo, promatrajući samo površno i jednostrano, ne bi se došlo nikada ni u kojem slučaju do pozetivnog rješenja bilo kojeg pitanja veće važnosti, već bi što više nastalo neko teško stanje, nabijeno nepodnošljivom nemogućnošću, koje bi svojim negativnim djelovanjem, odnosno svojom nepouzdanošću u negativnom položaju, razvodnilo i razorilo narodnu osobnost. Jedne se već prema odnosu gledišta naglašenih osebina u pojmu, običaje nazvati neuljudnima, nacionalno nesvjesnima, a stanoviti broj nekih ljudi s općenitim oznakama neuljuđenosti i nejasnog lutanja preživjelog jugoslavizma i boljevističkog internacionalizma jednostavno glupima, dok druge čovjek ne može tako točno svrstati u neku jasno ograničenu i pojmovno određenu vrstu i to zato, što ih čovjek radi njihove podmuklosti ne može uvijek odmah i posve jasno prozreti. Ovi drugi razlikuju se od prvih samo u tome, što kod prvih igra prvenstvenu ulogu skupini nagon mase, dok su se svi posljednji više manje uspjeli ne samo osloboditi utjecaja te površine i nestalne mase, već su postigli i to, da u formi zamršenih “teorija” i raspaljivih “ideologija” u toj masi sami pobuđuju i izazivaju nagonske porive, samo da dođu do svog mračnog cilja. Takvih ljudi, bez razlike, ima na svim položajima i u svim slojevima naroda. Za takvog čovjeka, krijumčara i pučkog zasljepljivača nema nikakovih ćudorednih nacionalnih ni društvenih načela, makar često brbljau o društvenim pitanjima, jer u svojoj plitkoći ne mogu vidjeti ni osjetiti sadržaj svoga vremena. Svojom površnošću “hohštaplerijom” i “štreberstvom” ocjenjuju i podcjenjuju svaki rad, koji u sebi nosi motiv višega reda, a koji oni svojom ograničenošću mozga ne razumiju. Za njih i sama država samo u toliko nosi opravdanje svoje opstojnosti, u koliko će im osigurati dobri mjesečni dohodak, priznati mi činovničke grupe i novcem pomagati svaki njihov “nacionalni rad”. Oni su Hrvati i misle da je Hrvatska osobito počašćena , što su se oni priznali Hrvatima. (Nažalost takovih “Hrvata” i danas imade u Hrvatskoj koji svojim “hrvatstvom” žele povratiti trgove titovine…, mo. Otporaš.) No, mi njih dobro razumijemo, ali nažalost oni nas ne razumiju”

Nisu neprijatelji hrvatskog naroda oni, koji mu se suprostavljau otvoreno, (snjima se već obračunalo) nego su mu neprijatelji i oni, koji koče u bilo kojem pogledu državni napredak. Ante Starčević je u svoje vrijeme takove nazivao slavosrbima i protiv njih se svagdje otvoreno borio , jer je osjećao, da je taj ušljivi tip čovjeka opasniji za hrvatski narod nego njegovi otvoreni neprijatelji, i to ponajviše zato, što svojom nepokretnošću stvaraju oko sebe učmalu baruštinu. Za njih nama nikakvog značenja naša kulturna i politička prošlost i junačke borbe hrvatskih knezeva, Tomislavova država, njih ni malo ne dira težina Gvozda, kobni završetak Zrinjsko.frankopanske urote i Kvaternikova buna; oni ne znaju, da je Hrvatska bila kroz mnoga stoljeća “predziđe kršćanstva” i čitavoh evropskog zapada. Za Starčevića znadu, da je mrzio neprijatelje hrvatske nezavisnosti. Ali ti ljudi ne znaju, da nije dosta samo mrziti neprijatelje, nego da je pored toga potrebno ljubiti svoju domovinu, svoju državu – Nezavisnu Državu hrvatsku. nacionalni program hrvatskog naroda, izražen već prije po Starčeviću, ostvario je Poglavnik i time je Riječ hrvatske povijesti postala djelom, Djelom, u kojem će narod vječno podržavati uspomenu i zahvalu Anti Starčeviću i Poglavniku.

LJ. DOLENČIĆ

Nastavlja se stran 15.