STARČEVIĆ, POGLAVNIK, NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – “USTAŠA” br. 24., 14., lipnja 1942., st. 10.

– STARČEVIĆ – POGLAVNIK – NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – strana 10

Misao, revolucija i pobjeda, časopis “USTAŠA” Zagreb, 14 lipnja 1942. strana 10

– Ja nerazumim, šta hoće da kažu oni, koji vele, da kraljevina Hervatska, kraljevina               pet stoletja perkosivša iztoku i zapadu, nemože po sebi neodvisna stajati. Nijedan               narod nemože bez drugih naroda obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna               deržava biti.  Dr. ANTE STARČEVIĆ.

      – Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima i            svaki pojedini Hrvat, kao član te cjeline. Ta sreće i to blagostanje mogu se                          oživotvariti i ostvariri za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline jedino u          posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa stoga ona ne smije i ne može              biti sastavnim dijelom u nijednom obliku ni jedne druge države niti ikakve druge                državne tvorevine. POGLAVNIK.

Obično se događa, da polučivši željni cilj, zaboravljamo na sve ono iz prošlosti, što je bilo teško, naporno i bolno, a u nama ostaje samo čuvstvo ugode i sreće, što smo konačno posjednici onoga, za čim smo godinama žudjeli. Ipak, koliko god to bilo istinito, koliko se god ova činjenica ponavljala u životu pojedinaca, u životu naroda blijedi i ponavlja se veoma rijetko. Hrvatski narod polučivši sreću za kojom je stoljećima težio, stvorivši Nezavisnu Državu Hrvatsku, (to treba reći predsjedniku RH sa dva inicijala Zoranu Milanoviću i onima koji se slažu s njim, koji svoju mržnju na NDH iskazuje kada god čeljust otvori, mo. Otporaš.) nije mogao i neće preći preko svih onih mukotrpnih i krvavih postaja križnoga puta, kojim su išli naši djedovi, očevi i mi sami. Mi se svi uživljavamo u dane teške životne borbe, koju je vodio hrvatski narod, mi se divim borcima kao pojedincima i narodu kao cjelini, što su silnom i neshvatljivom vjerom prilazili radu, uvjereni u snagu naroda i nepogrešivost i opravdanost svojih težnja. Mi ne možemo i ne smijemo zaboraviti ove borce, mi ne ćemo proći preko žrtava, koje su doprinosili i zasluga, koje su svojim radom i borbom učinili za opću hrvatsku stvar.

Napose ne ćemo i ne možemo zaboraviti onih ljudi, koji su bili vođe hrvatskom narodu u najtežim časovima, koji su ga upućivali, žrtvujuće sve svoje slobodno vrijeme, sve svoje sposobnosti pa i život, da steknu slobodu, ravnopravnost i nezavisnost. Prilažimo ovim nenadoknadivim ljudima, zahvalni, puni pouzdanja i vjere listamo djela, koja su ispisali ovi veliki muževi, proučavamo njihov život uvjereni o božanskom poslanju providnosti, koja nam je dodijelilau najtežim časovima najbolje ljude. Koliko god je bila prošlost hrvatskog naroda sve do posljednjih dana teška i mukotrpna, koliko god smo vječno lebdjeli između života i smrti, u svako nam je vrijeme najveće opasnosti dodijelila providnost muževe, koji su zatomvši sebe, svoj “ja”, žrtvovali sve za sreću naroda, i koji su uvijek uspijevali. I kad se činilo, da nema spasa, kada je hrvatski narod bio na rubu propasti, kada je prijetilo da prestane živjeti životom zasebne zajednice, dolazio je bogodani lučonoša, koji je poveo narod tamom lutanja k svjetlu nade i vjere.

Sve tamo od propasti hrvatskog kraljestva iz stoljeća u stoljeće slabila je borbena i neslogom razrovana hrvatska snaga, blijedila je misao hrvatske samostalnosti i hrvatske države, narod je slabio iz dana u dan umoren od života i borba, koje je taj život sa sobom donosio. Pojavili su se Turci, prijetio je Beč, blizu je bila Pešta. Hrvatski je narod bio razapet među neprijateljima, napušten od sviju, prepušten sam sebi, svojim bolima i nemoći, uvjeren, da ga ne može ništa više spasiti. I kada se zbog tamnih oblaka, koji su se nadvili nad Hrvatskom nije moglo ni nazrijeti sunce, pojavio se Otac Domovine Dr. Ante Starčević.

U Žitniku, među ličkim vrletima, u sredini nepokvarenog, svježeg naroda, pojavio se Otac Hrvatske, Otac Domovine, spasitelj hrvatstva. Selo je dalo u Anti Starčeviću prvog Hrvata, koji je jasnim i sigurnim pogledom gledao u budućnost Hrvatske, vjerujući u snagu hrvatskog naroda, koji po svojoj ulozi, koju je odigrao tokom svojeg života, zaslužuje samostalnost i samostalnu državu. Starčević se je sa svojom naukom pojavio u ono doba, kada nije nitko skoro u nju vjerovao, on je propovjedao samostalnost onda, kada je nitko nije spominjao., i baš zbog toga jest zaslužan i vječan, jer je u danima hrvatskog mrtvila iz sveopće hrvatske šutnje podigao svoj glas, da spasi, što se spasiti dade. kao apostol zalazi među mladež i propovjeda hrvatskom narodu snagu, koja postoji, koja je pohranjena po našim selima, koja je neiscrpiva, neobuhvatna i vječna. Vjeruje u narod, vjeruje u njegovu snagu i polazeći od naroda i iskonskih narodnih težnja, piše nacionalno evanđelje, iz kojeg će pokoljenja učiti i crpiti snagu. Nepokvaren, ponosan, gord i čvrst, kao što su litice, koje su ga rodile, Starčević ne odstupa od svojih osobnih načela, koja nije izmislio, koja nije pronašao, nego ih je naprosto izvadio iz svoje nepokvarene seljačke duše, samo ih je prenio iz sela, iz naroda među onaj svijet, koji nikad nije u narod zalazio, niti je o njemu vodio brigu – “Ja sam se od djetinstva naučio svaku stvar zvati pravim imenom. Od toga (nastavlja se Starčevićeva izreka na strana 11, idući nastavak. Otporaš.)