Atentat u Strasburgu, na Božićnom trgu. Pitamo se do kada ovako? Zašto je “istina” da je inmigracija “potrebna”? Zašto to ne kažu ovim ljudima koji su poginuli, njihovim obiteljima? Ovo nama nije potrebno

Problem inmigracije nije nov. Budući je postojao od davnine, Sv. Toma je posvetio pažnju ovom pitanju i obradio ga u svom glavnom djelu Suma Teologije (Ia.-IIae., q. 105, a. 3). Zasniva se na Svetom Pismu i Aristotelovoj logici primjenjenoj u klasičnom vremenu u cilju održavanja općeg dobra.

Akvinac jasno određuje granice i način primanja ili odbijanja stranaca. Citiramo glavne tekstove:

“Jedno društvo može imati dvije vrste odnosa sa strancima: mira i nepodnošenja. U oba slučaja su razborita načela Zakona.”

Tj., pridošlica ili imigrant, sam po sebi, nije automatski “dobar” ili “prihvatljiv”. Treba se razlikovati:

“U vrijeme mira, Židovi su imali tri moguće relacije sa strancima. U prvom slučaju, kada bi ovi prolazili kroz njihovu zemlju. Također kad bi dolazili za nastaniti se kao stranci. U oba slučaja zakonske odredbe imaju milosrdan karakter, jer se kaže u Izlasku 22: ‘Ne maltretiraj stranca’, i u 23: ‘ne smetaj prolazniku’”.

Dakle, pridošlice kroz određeno vrijeme, kao i prolaznici, pod uvjetom da su ispravne nakane i da dolaze ne želeći niti planirajući nikakvo zlo, trebaju biti čovječno prihvaćeni i tretirani. Prema tome, pretpostalja se “pravo primanja”. Opće dobro, cjelovitost i identitet zemlje i naroda koji prima pridošlice mora biti osigurano. Idući slučaj, kad se pridošlica želi stalno nastaniti u novom narodu, zahtijevi su snažniji:

“Treći slučaj se davao kad bi neki stranci htjeli uključiti se potpuno u hebrejsku naciju i prihvatiti njihovu religiju. Sa ovim osobama su se primjenjivale izvjesne formalnosti, i njihovo primanje kao građana nije bilo trenutačno. Na isti način, kako je rekao Filozof u III Polit., u nekim nacijama se rezerviralo pravo na građanstvo onima čiji bi već djedovi ili pradjedovi bili pridošlice u svoje vrijeme.”

Sveti Toma opravdavava ovakav postupak, jer:

“Što je razumljivo, zbog mnogih protivnosti i neprilika koje može prouzročiti rano učešće stranaca u administraciji javnih pitanja; doista, prije nego se u njima učvrsti želja za općim dobrom, mogu započeti nešto što bi išlo protiv naroda”.

Tj., uklopiti se u novo društvo ili narod, nije automatski proces koji bi se odigrao sam po sebi. Doći u novu zemlju pretpostavlja asimilirati mnoge običaje i način rada, ponašanja i djelovanja, nije to “tek tako”. Kad nedostaje ta potrebna prilagodba, nužno dolazi su sukoba i loših odluka koje proizvode loše efekte čak i u slučajevima kad se takve ne donosile sa zlom nakanom: jednostavno pridošlica još nije sposobna doprinijeti općem dobru nove zajednice.

S druge strane, sve pridošlice, s obzirom na svoje porijeklo, imaju veću ili manju sklonost prema domaćem življu. Drugim riječima, svi nisu jednaki niti se isto ponašaju niti isto doprinose društvu koje ih prima. Neki doprinose, a neki “odnose”, odnosno: na štetu su. Takvi se ne trebaju prihvatiti radi održanja općeg dobra. Sveti Toma navodi Izraelu bliže i dalje nacije, i opravdanost razlike ophođenja prema jednima i drugima:

“Zbog toga, prema Zakonu, neke nacije koje bi imale izvjesnu bliskost prema Židovima, kao Egipćani, među kojima su se bili rodili i stasali; ili idumejci, koji su bili potomci Ezava, Jakovljevog brata, bili bi primljeni u zajednicu u trećoj generaciji. Drugi, nasuprot – poput – Amonaca ili Moabaca -, koji su pokazali neprijateljstvo prema Židovima, nikad ne bi bili primljeni kao članovi naroda; i Amalečani, koji su se najviše oprijeli Izraelu i nisu imali s njima nikakvu srodnost, trebali su biti tretirani kao neprijatelji.”

Svakako, mogu postojati izuzeci, ali radi se samo o provjerenim izuzecima koji ni u kojem slučaju čine pravilo:

“Ipak, kao izuzetak, jedan idividuo bi mogao, na osnovu kojeg kreposnog čina, biti primljen u zajednicu kao što čitamo o knjizi o Juditi 14, 6 da je Akior, vođa Amonovih sinova, ‘bio primljen u Izraelski narod, on i njegovo nasljedstvo’. Isto se dogodilo moapkinji Rut, koja je bila ‘žena velike kreposti’.”

Ovo upozorenje vidimo danas odraženo u nelagodovnju tolikih evropljana, amerikanaca ili kanađana spram inmigrantskim pokretima određenih ljudskih i religioznih skupina. Uvijet primanja određenih skupina ljudi ovisi o povijesno dokazanoj sposobnosti određenih skupina za prihvaćanje, integraciju i poštovanje zakona i običaja zemalja u koje dolaze. Bez toga, inmigracija je kaos i bolno razaranje koje možemo posvjedočiti iz dana u dan.

Možemo samo reći, nakon ovih tekstova i upozorenja Svetog Tome – ne rasiste, ne ksenofoba, već velikog sveca i filozofa -, da je upravo njegova mudrost ta koja može dati svjetla današnjoj problematici kojoj smo svjedoci; a ne imbeciloidna slaba misao zasnovana na osjećajnosti kojom se karakterizira naše postmoderno vrijeme.

Tekstovi Svetog Tome preuzeti iz članka Johna Horvata, direktora Sjevernoameričkog Društva za Odbranu Tradicije, Obitelji i Vlasništva (TFP) (O dosta toga…)

Komentari