Dok Hrvatska ne bude slobodna ja nisam slobodan, kaže Mile Boban preko hrvatskog radio sata “Glas Hrvatske”, za grad Toronto i okolicu 3 listopada 1982.

Za cijelo vrijeme desetorici Hrvata u New Yorku ni jedan jedini opipljivi dokaz nije bio kojim bi se moglo bilo što dokazati da je ijedan od desetorice optuženih bilo što kazneno učinio

Intervju s Milom Bobanom, pročelnikom HNO-a, održanom na hrvatskom radio-satu u Torontu 3. listopada 1982. Razgovor je vodio dr. Ante Pavelić, voditelj radio-programa “Glas Hrvatske” za grad Toronto i okolicu. Ovaj intervju za tisak je pripremila gospođa. Đurđica Ruškač i poslala u Hrvatski Tjednik u Australiju gdje je objavljen 3. studenoga 1982. u HT-u, br. 262., stranica 8.-9. (Da se danas, poslije 40 godine zna i da se potpuno ne zaboravi, mene je iz Toronta nazvao u ime Hrvatskog Nogometnog Kluba “METROS CROATIA” gosp. Milan Krijan, te me zamolio: bi li ja htio doći u Toronto održati jedno predavanje povodom njujorškog procesa hrvatskoj desetorki, članovima i simpatizerima organizacije Hrvatski Narodni Otpor, tim više da je iz Toronta na sudu u New Yorku bio i Drago Sudar, jedan vrlo poznati Hrvat među Hrvatima grada Toronto. Tema predavanja treba biti “NJUJORŠKI PROCES HRVATIMA”. Gosp. Milan Krijan je htio tim predavanjem smiriti napetosti i nemirne duhove među Hrvatima grada Toronta, jer, navodno, poradi tog njujorškog procesa na kojem je bio i Drago Sudar, Hrvati grada Toronta su bili rastrgani i podvojeni ovim procesom. Predavanje je održano u jednom hotelu, mislim da je bio Hilton Hotel, ali nisam siguran. Siguran sam da je to bilo ili na sedmom ili devetom katu, subota 2. listopada 1982. Banquette je bio super, tj. iznad svih očekivanja. Iako je – po našem hrvatskom tadašnjem političkom običaju – bilo bojkotiranja, dvorana je ipak bila dupkom puna. Kao i obično poslije predavanja, bilo je pitanja, pa čak i neugodnih, na koja sam dao odgovore najbolje kako sam znao. Poslije predavanja prišao je k meni gosp. dr. Ante Pavelić, to mu je ime i prezime a po profesiji je “zubar” i živio je u Torontu. On me je zamolio da dadnem intervju preko radio programa “Glas Hrvatske” za njegove slušatelje u nedjelju 3. listopada, što sam i učinio. Tako je došlo do ovog intervjua. Sada pročitajte intervju bez ikakovih izmjena; ali, ako se potreba ukaže za neko objašnjenje, ja ću to učiniti i staviti u zagrade poradi biljeg razumijevanje, jer, ipak, davno je to bilo a ja sam taj koji to može dopuniti. Mile Boban.)

Dr. A. PAVELIĆ: Dragi prijatelji, imamo posebnu sreću, drago nam je i radosni smo, da je danas s nama u razgovoru Hrvat iz San Franciska – gospodin Mile Boban, jedan od desetorice optuženih Hrvata sa nedavno sudskog procesa iz New Yorka. Oslobođen optužbe i stalno na svom poslu i uz svoju obitelj, danas je g. Boban s nama u Torontu, jer mi želimo pobliže čuti nekoliko riječi o tom samom procesu. Najkraće što možete, g. Boban, recite nam redoslijed događaja kroz koje ste prošli. Kakva ili kakve su to optužbe bile? U kakvom stanju su vas zatekle?

MILE BOBAN: Redoslijed, kronološki redoslijed njujorškog procesa nije počeo 25. lipnja 1981. godine kada su federalne vlasti Amerike i Kanade uhapsile desetoricu Hrvata pod teškim optužbama za razna krivična djela na području ovog kontinenta. Mi u prvom redu trebamo početi računati od kada su te optužbe počele. I same federalne vlasti Amerike su izjavile da su istrage trajale nekih 6 godina. Tko je sve sudjelovao da se te optužbe formiraju i da tako velike optužbe budu protiv desetorice Hrvata, ja bih to nazvao, i sa punim pravom mogu reći, da se radilo o optužbi protiv Hrvatske. Tko je sve pomogao da se optužbe tako stiliziraju i naprave, jako mi je teško pogoditi, ali vjerujte mi, da mi je teško i o tome govoriti. Jer, mnogi su tu iza kulisa sudjelovali na jedan ili drugi način.

Dana 25. lipnja 1981. godine je jedan jako značajan dan kada je učinjena jedna racija na hrvatske djelatnike u iseljeništvu i na ovom kontinentu pod teškim optužbama za ubojstva, paleže, iznuđivačka pisma i novac, i razna druga kaznena djela – to se je sve trebalo na njujorškom tromjesečnom procesu dokazati. Kako to dokazati? To je bilo jako teško dokazati jer od nekih 3400 tako zvanih dokaza protiv nas, jedan jedini dokaz nije bio fizički da bi se mogao dokazati bilo kojem od nas desetorice optuženih. Vratimo se malo nazad. Ovi dokazi su se već prepričavali na jedan ili drugi način u raznim hrvatskim naseobinama diljem iseljeništva, na raznim hrvatskim skupovima, na raznim hrvatskim sastancima tako da su mnogi Hrvati i uz najveću želju i dozu poštenja već formirali svoj stav prema optuženim Hrvatima, iako se nije znalo u ono vrijeme dok su oni formirali svoj stav, tko će biti od tih optužen. Morala se je na jedan ili drugi način dati zadovoljština onima koji su formirali svoj stav u tih 6 godina istrage. Naravno, ta zadovoljština morala je doći do izražaja preko tromjesečnog suđenja i procesa Hrvatima i Hrvatskoj u New Yorku. Ja bih završio s ovim pitanje.

A. PAVELIĆ: U kratkim crticama uopće samog procesa, imam osjećaj da su to strahovito teške optužbe bile. Kako ste ih vi doživljavali?

MILE BOBAN: Mi smo te optužbe jako tragično doživljavali – jedni više, drugi manje – ali u svakom slučaju svi smo bili jako opterećeni lažnim optužbama koje su se odnosile na nas, a kroz nas i na cijelu Hrvatsku i hrvatske zahtjeve. To je nemoguće ukratko kazati kako smo se mi osjećali i ja ne bih da itko ikada prođe kroz ovakove Kalvarije kroz koje smo mi prolazili i koje smo proživljavali od dana 25 lipnja 1981. godine – dana hapšenja – pa do 16 veljače 1982. godine kada je tromjesečno suđenje počelo. Kroz to razdoblje sve smo učinili što se moglo učiniti, da se dokaže da mi nismo onakovi kakove su nas htjele prikazati, ne samo federalne vlasti Amerike i federalne vlasti ove zemlje – Kanade – ili jugoslavenske vlasti i svi oni koji su pomagali svim tim akterima ovih optužbi. Bilo je jako teško dokazati da smo nevini.

Dragi prijatelji, vi koji me slušate danas ovdje, ja vam želim samo jednu stvar reći. Ja ne želim utjecati na vaše formirano mišljenje o procesu u New Yorku, već vam samo želim reći istinu. Za cijelo vrijeme tog procesa i svih tih 3400, nazovimo ih “Dokaza”, ni jedan jedini opipljivi dokaz nije bio kojim bi se moglo bilo što dokazati da je ijedan od desetorice optuženih bilo što kazneno učinio, t.j. od svih tih krivičnih djela protiv nas, ni jedno se fizički nije moglo direktno pripisati niti jednom od optuženih.

A. PAVELIĆ: Nama se čini da je tu, po vašem mišljenju, ipak bilo određenih nelogičnosti i da je netko stajao iz kreiranja takvog procesa. Da li nam možete na brzinu ili ad hoc (u tu svrhu, mo.)reći neke od tih nelogičnosti koje su se osjećale kroz proces?

MILE BOBAN: Naravno! Teško je govoriti o ovom procesu samo ovako na prečac, ukoliko se ne spomenu i drugi procesi koji su se rješavali ranije, osobito u Europi, poimenice u Njemačkoj. Mi znamo vrlo dobro od prije 4-5 godina, kroz kakove teške optužbe pojedini hrvatski djelatnici u Europi – u Njemačkoj – su prolazili i kroz kakove poteškoće, a te poteškoće su formulirane mi znamo gdje: u beogradskoj čaršiji i date su nadležnim vlastima u Njemačkoj kao gotove činjenice. Hapse Hrvate pod raznim motivacijama da su učinili to i to, i tako i tako, i t.d. Međutim, mi znamo vrlo dobro da su 1976. godine njemačke vlasti službeno zabranile djelovanje jednoj od hrvatskih legalnih političkih organizacija – Hrvatskom Narodnog Otporu – s time pošto su njemačke vlasti tvrdo bile uvjerene u listu koju im je beogradska vlada dala, da je ta lista istinita i činjenična, te poradi toga njemačke su vlasti uzele to u obzir kao gotov groš i mnoge su Hrvate uhapsili i pozatvarali, i osuđeni nedužno, i dandanas čame po zatvorima. Oni su ograničeni u svojim kretanjima, svojim djelovanjima, tako izgleda kao da se nalaze u jednoj vrsti varšavskog geta.

Poznajem Antu Ćarana, ali i Hrvati mogu biti loši ljudi

A. PAVELIĆ: Ipak nas interesiraju neke činjenice ili bar ono što je vama poznato i to sama osoba Ćaran, koji je ključni čovjek bio u optužbi. Jeste li ga poznavali i do koje mjere ste ga stvarno poznavali?

MILE BOBAN: Istina – ja sam poznavao g. Antu Ćarana već od prvih dana moje emigracije. Upoznali smo se u Parizu prije nekih 23 ili 24 godine. Živjeli smo zajedno. Poznavao sam tog čovjeka. On je Hrvat kao što sam i ja Hrvat, kao što ste i vi Hrvat, i nama je dužnost uvijek govoriti da smo Hrvati. Tu i jest jedna velika zabuna što mnogi Hrvati danas govore: “Pa ja poznajem Ćarana; Ćaran je Hrvat”. Zaboga, dragi prijatelji, zar i Hrvati ne mogu biti loši ljudi? Zar i među nama Hrvatima nema ljudi koji su skloni lošim stvarima?

Što se tiče samog Ćaran, (njegovo je ime Ante, rođen u Livnu 1937., umro u okolici San Jose, Kalifornia 2015., mo. Mile Boban.) ja njega poznajem vrlo dobro iz Pariza. Taj čovjek je, kako sam prije rekao, Hrvat i nastupao je uvijek u kontekstu hrvatstva, ali uvijek je bio sklon raznim tučama, raznim nasiljima i raznim stvarima koje su se kosile sa zakonima zemalja u kojima smo mi živjeli. Tako, ako se uzme u obzir Ćaran i njegova osoba, u ova dva slučaja newyorškog procesa, to je slučaj Čale (njegovo je ime Ivan od Imotskog, mo.) i njegove skupine iz 1980. godine, treba odmah na početku spomenuti stvar, a ta je, da su 12 prosinca 1980. godine federalne vlasti uhapsile nekoliko Hrvata u New Yorku zbog nekih krivičnih djela. Isti taj dan g. Ćaran je imao veze sa federalnim vlastima u New Yorku i 18 prosinca 1980. godine, kako su vlasti uhapsile g. Ćarana i Ivana Čalu, isti momena je g. Ćaran za sve što se je god u njegovoj kući našlo krivičnog, rekao je da to nije njegovo niti on zna kako je to došlo u njegovu kuću, ali zna da to pripada drugima. Drugim riječima, to znači da je Ćaran odmah počeo surađivati sa federalnim vlastima kako bi rasteretio sebe a okrivio druge. To se moglo dokazati i našeg prvog procesa gdje je on, Ante Ćaran što je god činio, sam je činio, a sve je govorio da su mu to drugi ljudi govorili i poticali ga na to. Navest ću jedan primjer: Ćaran je otišao 1962. godine iz Pariza. Ja tog čovjeka nisam vidio dok nije došao ljeta 1977. godine u San Francisco. Došao je kod mene i naravno, poslije 15 godina da se nismo vidjeli, a bili smo dobri prijatelji u Parizu, on se je obratio k meni. Ja sam bio oduševljen da sam nakon 15 godina susreo mojeg bivšeg prijatelja, i on mi je rekao da je u financijskom problemu, bi li ja njega moga pomoći da se on smjesti, da nađe stan i t.d. Ja sam bio u mogućnosti, hvala Bogu, i ja sam tome čovjeku posudio tisuću dolara da se čovjek smjesti – sebe, svoju obitelj, punica i puncu. Kratko iza toga on je opet došao k meni da je u problemu i da treba platiti stan. Ja sam izvadio moj ček, nisam ga htio dati njemu nego sam napisao ček na ime kompanije da plati stan. Jedne druge zgode on je opet došao kod mene da nema zašto hranu kupiti. Ja sam mu posudio 500 dolara i on je to sve čuvao i kada su ga federalne vlasti uhapsile, on je federalnim vlastima dao izjavu u smislu kao da sam ja njemu davao novce da on čini te stvari. Kada sam ja došao na sud, ja sam dao moju izjavu da sam ja taj novac njemu posudio i pokazao na sudu ček koji je on meni poslao pred Božić 1979. godine od tisuću dolara a ostatak ni do dana današnjega nije mi vratio. S ovim sam samo htio reći kako je g. Ćaran uz najbolju volju svojeg hrvatstva, htio prikazati kako sam ja njemu kao njegov bivši prijatelj pomogao u susretu, ali ovoga puta mu to ne bi koristilo nego je morao reći da sam ja njemu davao te novce kako bi on mogao vršiti svoja krivična djela na području Amerike.

Niti jedan dokaz protiv nas desetorice nije dokaz

A. PAVELIĆ: Postoje posebno u zadnje vrijeme organizirana pisanja koja zapravo kruže okolo i idu na štetu i bivših optuženih i danas šestorice osuđenih. Radi se o pojedinim časopisima. Kakvo je vaše gledanje na ta pisanja? Postoji li kakva usporedba kojom bi nam olakšali gledanje i stjecanje pravog stanja stvari?

MILE BOBAN: Gledajte! Ako ste redovito pratili preko hrvatskog tiska, poimence Hrvatskog Tjednika iz Australije u kojem je Drago Sudar, iz vašeg mjesta Toronta, jako lijepo i slikovito i redovito sa suda slao na par hrvatskih novina izvješća, sa činjenicama i dokazima sa suda, opisivao razne događaje i otkrivanja na samome procesu. Ako ste to pomno pratili i čitali, uvjeren sam da imate neki pregled svih ti zbivanja. Što se tiče raznih časopisa, prepucavanja i prepisivanja, svak u slobodnoj zemlji ima pravo iznijeti svoje mišljenje na svoj vlastiti način, samo utoliko ukoliko to mišljenje ne ide na uštrb istine. Pazite, ja znam, gospodine Pavelić, na koji časopis vi ovdje aludirate – to je vjerojatno “Kronika”, koja izlazi u San Franciscu a glavni i odgovorni urednik je gosp. Jozo Vrbić, jedan od svjedoka sa pomilovanjem – imunitet – državnog odvjetnika Stuart Baskina protiv nas optuženih. Ja protiv te “Kronike” nemam ništa protiv, dapače mi je drago da se je našao čovjek koji želi kroz tu “Kroniku” tako navodnu istinu pisati. Samo jedna je stvar zapanjujuća, da ta “Kronika” ne donosi istinu nego donosi zabunu. Zabunu donosi iz razloga toga što se iskrivljuju činjenice i dokazi koji se nalaze u preko 10.000 stranica sudskog zapisnika, i ta “Kronika” donosi samo ono što su govorili državni svjedoci i državni tužitelji.

(Prilažem danas, nedjelja 30 travnja 2023. god. sliku 4 kutija tih sudskih zapisnika. Nadati se je da će doći vrijeme kada će netko od hrvatskih pera i povjesničara biti zainteresirani pročitati nekih desetak tisuća stranica ovog sudskog zapisnika hrvatskoj desetorki u Njujorku. Sud je počeo u utorak 16 veljače 1982. a završio u subotu 15 svibnja 1982. Bog! Mile Boban, Otporaš.)   

                               

Dragi prijatelji, želim ovdje kazati samo jednu stvar da pomno proučite važnost jednog državnog odvjetnika, ne samo u Americi i Kanadi nego bilo gdje u svijetu. Uloga državnog tužitelja je ta da on prikaže u što najgorem svjetlu i u što najgorim crtama optužene. To je uloga tužitelja svih vremena i svih tužitelja. Uzmimo za primjer tužitelja – Jakova Blaževića – protiv njegove uzoritosti Kardinala Stepinca i drugih hrvatskih dostojanstvenika iz 1946. godine. To bi ista stvar bila kada bi se sada netko našao i počeo braniti stav i ulogu tužitelja – Jakova Blaževića – prema Stepincu i drugima. Takvo stanovište, ja osobno dobijam dojam, je počela širiti i “Kronika”. (Joze Vrbića, mo.) Nadajmo se, ako će biti u interesu istine, da će “Kronika” početi pisati i ono što ne ide u prilog lažima već što ide u prilog istini, a istina je ta da su glavni državni svjedoci – g. Ante Ćaran i g. Andrija Škrabo – sve činili i sve radili, a kada su jednog puta otkriveni, i trebali za svoja djela odgovarati pred odgovarajućim vlastima, tada nisu imali snage reći “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”, nego su imali snage reći: “Tvoj grijeh, tvoj grijeh, tvoj preveliki grijeh”. To je ono što časopis “Kronika” želi opravdati, jer sam autor “Kronike” je bio jedan od svjedoka, ne samo protiv Hrvata, nego i protiv Hrvatske na njujorškom procesu. Da bi on mogao opravdati svoj stav, on sada mora braniti sve one koji su činili krivična djela na području Amerike i pripisivati ih drugima koji sa time nisu imali ama uopće nikakve veze. Svi oni dokazi, koji su se nama pripisivali na njujorškom procesu, niti jedan jedini, kako sam prije rekao, nije se mogao fizički dokazati niti jednome od nas desetorice optuženih.

Braćo i prijatelji, ja vas uvjeravam, a ne tvrdim i ne nagovaram i ne nagonim vas da vi mijenjate vaše mišljenje i vaš već formirani stav što se tiče procesa, nego vam govorim samo jednu stvar a to je da nijedan od nas nije rekao bilo šta što bi moglo povrijediti ponos Hrvata, a osobito ponos cijele Hrvatske. Mi smo bili optuženi i imali smo pravo se braniti i pravo na obranu. Mi smo tu obranu imali i mi smo se branili.

Nisam potpuno slobodan čovjek

A. PAVELIĆ: I na kraju, ovo vrlo škakljivo pitanje. Vi ste danas slobodan čovjek. S kakvim osjećajem proživljavate tu slobodu u odnosu na šestoricu zatvorenih?

MILE BOBAN: Doduše ja sam slobodan čovjek ali ja sam samo djelimično slobodan čovjek i neću biti slobodan sve dotle dok naša Hrvatska ne bude slobodna. Ja još uvijek nisam potpuno slobodan. Zašto nisam potpuno slobodan? Nisam slobodan zato što još uvijek moji najiskreniji prijatelji, idealni Hrvati i pošteni prijatelji Hrvatske i suborci Hrvatske su nedužno i nevino osuđeni i na dugogodišnje robije i oni čame među hladnim zidovima američkih tamnica. Dokle god oni ne budu oslobođeni svih tih optužbi i svih tih laži, dotle ja, vaš prijatelj – Mile Boban – neću biti slobodan.

A. PAVELIĆ: Gospodine Boban, puno hvala na ovom razgovoru. Osobno vjerujemo da kao direktnog sudionika ovog procesa, da će i vaše riječi razjasniti puno pojmova i dati jednu točniju i kompletniju sliku o cijelom tom procesu. Razumije se, još uvijek preporučamo da pratite pisanje Hrvata iz Toronta – Drage Sudara – koji je na nevjerojatno živ, iskren, i točan način prenosio ove stvarne događaje. Gospodine Bobanu, želimo vam sretan put za San Francisco i pozdravite vašu mnogobrojnu obitelj. Hvala lijepo.

MILE BOBAN: Hvala najljepša.

Mile Boban Toronto, “Glas Hrvatske” za grad Toronto i okolicu, 3. listopada 1982.