Po umirovljenju vraća se u rodni Opuzen gdje krajem 1959.godine. osniva i postaje prvi direktor PIK-a Neretva i na toj dužnosti ostaje do 1976. godine. Iako nije imao potrebna agronomska znanja, koristeći saznanja domaćih i stranih stručnjaka ostvario je ekonomski preporod neretvanskog kraja. Močvarna i malarična područja, uz regulaciju voda, pretvorio je plodno tlo. Projektom melioracije ostvarili su se  uvjeti za cjelogodišnju proizvodnju. Posađene su nove kulture, ostvareni novi proizvodni pogoni, obrazovani radnici i stanovništvo. Zahvaljujući upornosti i naravi Stanka Parmaća. siromaštvo i iseljavanje postala je prošlost za neretvanski kraj. Nije odustajao od svoje vizije i kada su mu raznorazni politički i drugi protivnici pravili probleme manipulirajući mjesnim stanovništvom i ometajući ga u izgradnji brane u Opuzenu.

S odmakom vremena jasno je da je Stanko Parmać bio vizionar i preporoditelj neretvanskog kraja. Njegova ponekad prijeka narav i upornost u ostvarivanju općeg dobra urodila je plodom. Skroman i siromašan život, otimanjem od močvare i mora, pretvorio je u blagostanje. Shvatili su to na kraju i njegovi ljuti protivnici.

Narodni heroj Stanko Parmać umro je 3.ožujka 1982.godine u Splitu. Na dan Grada Opuzena 3. kolovoza 2012.godine Stanku Parmaću je  posthumno dodijeljena Nagrada za životno djelo.

********

Neretvanski sukobi – SEDMOGLČAVA AŽDAJA STANKO PARMAĆ, piše: Bruno Bušić. Nova Hrvatska br. 7. 1976., st. 13

Krajem ožujka novine su po tko zna koji put opet javile da su u “Metkoviću sve partijske organizacije prihvatile dokumente i ocjene konstituirajuće Konferencije, osim PIK-a Neretva, koji je odbacio sve ono što se odnosi na njega”. Ta zamorna, a ipak pomno složena vijest istovremenom prikriva i oglašava obnavljanje starih sukoba u neretvanskoj dolini. Još prije desetak godina počeli su se pojavljivati novinski napisi, a snimani su i dokumentarni filmovi o razjarenim seljacima koji razaraju nasipe na odvojcima Neretve, uništavaju strojeve, protjeruju tehničare, ispisuju parole, prijete i mole općinske vlasti da obuzdaju samovolju Stanka Parmaća, bivšeg kontraadmirala JNA i tadašnjeg, pa i sadašnjeg direktora PIK “Neretva” u Opuzenu.

Općinske vlasti, uznemirene i zaplašene svim tim zbivanjima, upućivale su u Zagreb i Beograd prosvijedna pisma protiv Parmića, molile da ga se negdje skloni ili da se bar obuzdaju njegovi samovoljni postupci. Itodobno su te iste općinske vlasti davale Parmiću na raspolaganje miliciju, za njegove samovoljne obračune sa seljacima neretvanske doline, izbacivale ga iz partije i u nju ga ponovno primale, žalile se Titu na njegove nezakonite postupke i na istaknuto mjesto izvjesile Titovu i Parmaćevu zajedničku fotografiju, zagovarale seljačke zahtjeve i dopustile Parmaću da silom uzurpira desetinu hektara privatne zemlje bez ikakve naknade.

U taj sukob umješali su se i “borci”, Šesnaest nosilaca “partizanske spomenice 1941.” s područja Donje Neretve bilo je uputilo 26 srpnja 1968. pismo na Centralni komitet i druge isntitucije u kojem negoduju što je njihov ratni drug i komandant Stanko Parmać “borce i rukovodioce NOR-a proglasio zaštitnicima kulačkih špekulanata i izdajicama socijalizma, neprijateljima revolucije”, te da on “redovito izaziva najvulgarnije sukobe. Njegova je odlika da galami, vrijedja, ponižava i gazi dostojanstvo čovjeka, pojedinačno i na raznim sastancima. On veoma često naziva ljude bandom, saboterima, neznalicama, šalje ih u majčinu”. U pismu se dalje navodi da je Parmać zabranio seljacima da sjeku barsku trsku, koja i tako istrune, jer je to jednogodišnja biljka. “Prvoborci” su negodovali i zbog zatvaranja vodenih propusta, zabrane lova na jegulje, sječe loze neposredno pred berbu krajem kolovoza i početkom rujna, (po uzoru svojeg ratnog druga Moše pijade koji je rekao na prvom zasjedanju u Avnoj-a u Bihaću 1942. godine: da oni moraju učiniti od svakog seljak “prosijaka” kako bi im se lakiše pridružili i sa njima otišli u šumu, ili tako nekako slično je rekao…moja opaska, Otporaš.) uništavanje voćnjaka, bahatog odnosa prema stručnjacima FAO-a.

Na kraju toga podugačkog pisma u kojem su izredali svoje optužbe i žalopojke, šesnaestorica prvoboraca jadikuje: “Stanko Parmać otvoreno i javno tvrdi da za sve ovo što radi ima punu podršku od najodgovornijih partijskih i državnih rukovodilaca SKH i federacije. On konkretno navodi da je upoznao druga Tita sa svojim radom i da ga on u svemu podržava.”

Zaprepašteni Parmaćevim nasilničkim postupcima i uplašeni njegovim prijetnjama ta šesnaestorica su pisala: “Mi smo u nedoumici da li spomenuti drugovi na koje se parmać poziva i drugi znaju kako i što on sve radi ovdje. Ako znaju, ako su objektivno informirani pa ga opet podržavaju, onda mi nismo u stanju shvatiti ni smjernice SK, ni druga Tita, niti liniju SK u cjelini.”

Nekoliko mjeseci nakon toga pisma izvršni komitet CH SKH imenovao je “komisiju za pružanje pomoći u razrješavanju nagomilanih problema u donjem slivu Neretve”. Komisija od četiri člana obilazila je teren, razgovarala s ovim i onim, ispijale su se zdravice, zabrinuto se klimalo glavom i umjesto bilo kakvih odredaba donesen je zaključak da će se svi sukobi u neretvanskoj dolini razrješiti “pravilnom promjenom dokumenata SKJ, naročito Smjernica Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ”.

Naravno, svi oni koji su bili upleteni u spor zaricali su se na partijske smjernice i odredbe, ali sukobi u Donjoj Neretvi nisu prestajali. Optužbe i protioptužbe su se redale, postojeće neizvjesnosti povećavale. Stanko Parmać je otvoreno tvrdio da je za njega “radnik u poduzeću do podne zabušant, poslije podne konkurent, a po noći diverzant”.

Stari nemiri nadopunjani su novim, zaprepašćujućim dogadjajima. Pod nika razjašnjenim okolnostima ubijen je Mile Frančićević, zaslužan i voljen kulturni djelatnik iz Opuzena. polovicom 1971., na sastanku opuzenskog političkog aktiva, Ivo Stanić je tvrdio: “Ubistvo Mile Frančićevića iznijelo je na svjetlo dana ono što se u Opuzenu zbivalo zadnjih pet godina, otkako su milicionari Čulibrk i družina došli u Opuzen. Sve društveno-političke organizacijeu u Opuzenu osudile su rad tih milicionara, odnosno cijele miliijske stanice u kojoj nema nijedno Hrvata.”

Čulibrk i njegovi milicionari nisu se zbog tih optužba uznemirivali. Svoju postaju prozvali su “orlovim gnijezdom” i svako malo vremena u njega dovodili vezane hrvatske omladince i premlaćivali ih. “Orlovo gnijezdo” ostalo je netaknuto i onda kad je u jesen 1971. parmać izbačen iz partije. U povodu toga izbacivanja napisao sam u “Hrvatskom tjedniku” (br. 26): “Postupci Stanka Parmaća prema seljacima neretvanske doline ponekad su podsjećali na njegove ratne naredbe u Zapadnoj Hercegovini u kojima je odredjivao da se pretresaju kuće i uhiti sve muško pučanstvo iznad šesnaest godina.” (Imam pred sobom taj spomenuti br. 26 “Hrvatskog Tjednika” od 15 listopada 1971. godine, gdje Bruno Bušić piše na pune dvije stranice, st. 10 i 11 u rubriki “Politika i društvo”: U povodu isključenja Stanka Parmaća iz Saveza komunista, s masnim naslovom: N E M I R N A   D O L I N A. Mo. Otporaš.)

Osvrćući se na tu moju tvrdnju, Jug Grizelj je u beogradskim “Večernjim novostima” napisao da sam proslavljene partizanske proleterske jedinice poistovjetio s hitlerovskim esesovačkim postrojbama. Zagovarao je  intervenciju tužilaštva. To me ipak nije preplašilo, jer sam raspolagao fotokopijom originalne Parmaćeve naredbe, koja je pohranjena u boegradskom Vojno-istorijskom institutu. Osim toga, neki pripadnici Parmaćevih ratnih jedinica bili su spremni posvjedočiti da su njihovi sprski drugovi prilikom pretresanja kuća u Zapadnoj Hercegovini ne samo odvojili sve muško pučanstvo iznad šesnaest godina, nego da su jedno rodjeno muško dijete otrgli od majke i smrskali mu glavu o kućno ognjište.

Medjutim, Parmać ništa nije porica, nego se još hvalio: “Baš mi je drago da znadu što sam radio po Zapadnoj Hercegovini.” NIN (za podsjetiti je NIN je skraćenica za srpske beogradske novine “Nedeljne Invormativne Nonine”, mo. Otporaš.) je to onda objavio bez ikakva komentara.

Nakon Karadjordjeva Parmać je ponovno primljen u partiju, u kojoj mu zaista i jest mjesto. krajem svibnja prošle godine ponovno je iz nje izbačen s govoto cjelokupnim općinskim rukovodstvom u Metkoviću, za koje je rečeno da su bili povezani “s otvorenim neprijateljima socijalizma i samoupravljanja – ranijim pripadnicima nacionalističkog masovnog pokreta”. Parmać sada okolo tvrdi da je staro rukovodstvo SR Hrvatske bilo ustaško, a ovo sadašnje da je domobransko. U Opuzenu i Metkoviću još je uvijek izvješena njegova i Titova zajednička fotografija. (Možda baš ta “zajednička slika Tita i Paraća” je dala povoda “Savezu antifašističkih boraca RH” da ga okite titulom i odlikovanjem “VIZIONARA I PREPORODITELLJA”. Uzevši sve napisano i s jedne i s druge strane, nedvojbeno se dolazi do zaključka da u interesu ISTINE I ZAJEDNIČKOG MIRA MEĐU HRVATIMA, treba ukinuti titulu i odlikovanje “VIZIONARA I PREPORODITELJA” Stanku Parmać, isto što zdravi i pošteni Hrvati danas zahtjevaju ukidanje i uklanjanje svih Titovih i komunističkih uspomena iz i poslije rata, kao što je to prije par dana i Poljska službeno zabranila svako veličanje ratnih komunističkih uspomena u Poljskoj. Mo. Otporaš.) Uotalom, tito je “heroju od zapadne Hercegovine” vječni kum.

Nitko ne zna koliko će dugo ostati na snazi Parmaćevo izbacivanje iz partije. “Večernji list” od 22 ožujka piše da struktura članova partije na području općine Metković ne zadovoljava, jer “od ukupno 549 članova većina su penzioneri i činovnici”.

Umirovljeni državni službenici i još uvijek djelatni činovnici nikad dosad nisu u prijepornim povijesnim zbivanjima pokazali odviše upornosti, a još manje entuzijazma u obrani države, kojoj u potpunosti duguju svoj društveni položaj i materijalnu dobrobit. Onemoćali Titovi umirovljenici rijetko se više i zariču na vjernost Jugoslaviji. Ponestalo im je snage i za to. Tito se ipak u njih i dalje pouzdava, a to je zapravo i jedino što mu još preostaje.

BRUNO BUŠIĆ

Prepisao iz “NOVE HRVATSKE” Mile Boban, Otporaš, subota jutro na dan sv. Ivana 24 lipnja 2017.

NP