ŠTA BI SE DANAS PISALO, ČITALO I PREPRIČAVALO DA NIJE BILO “DESETOG TRAVNJA 1941. GODINE!”?

Subota 14 travnja 1984. godine mene je pozvala hrvatska zajednica grada Detroit da im održim govor za Deseti Travnja. Prilažem sliku kopije druge stranice govora kojeg sam održao. Prva stranica je bio uvodni i pozdravni govor. To je bila klima odraza prije 39 godina. A kakva je klima danas, slobodni ste dati komentar.

Slika optuženog Mile Bobana, Hrvatski Tjednik iz Australije srpnja ili kolovoza 1981.

Subota 14 travnja 1984. godine mene je pozvala hrvatska zajednica grada Detroita da im održim govor zaDeseti Travnja. Prilažem vam sliku kopije druge stranice govora kojeg sam održao. Prva stranica je bio uvodni i pozdravni govor. To je bila klima odraza prije 39 godina. A kakva je klima danas, slobodni ste dati komentar.

Revolucija uništava staro i postavlja novo, u čemu je nesentimetalna, dinamična, energična pa čak u svojem početku i okrutna. Revolucija preporađa čovjeka, mijenja mu poglede, stvara mu ideje i vodi ga za njezino ostvarenje. Revolucija ima za cilj socijalnu i pravednu sreću čovjeka i ne poznaje velikih teoretskih razrada, nego je djelotvorna i ide u korak s vremenom. Svaka revolucija u svome početku bila je opravdana, ali joj njen cilj i ishod daju konačnu ocjenu. Ako ne zadovolji masu, propada. Ustaški Pokret bio je iskra, koja je zapalila hrvatsku narodnu revoluciju. Ona nije propala nego se stopila sa plamenom hrvatske baklje, koja je još u svome narodnom toku. Uspjet će tek onda, kada ostvari socijalnu i pravednu sreću hrvatskom čovjeku.

Deseti Travnja 1941. bio je početak, a ne kraj. Hrvatski narod je želio uništiti ono što ga je tralo i što je dotrajalo i uspostaviti novo – Hrvatsku Državu i u njoj svoju slobodu. Zato se svi divimo snazi i volji Desetotravanjskog Naraštaja, njegovoj djelotvornosti i revolucionarnosti, osuđujemo one koji su tada iznevjerili državotvorne ideje hrvatskog naroda, kao što ćemo osuditi sutra i one, koji na jedan ili drugi način budu iznevjerili tisućljetne težnje hrvatskog naroda, a te su Hrvatska Država.

Govoriti danas o danu “Deseti Travnja 1941.” nije jednostavna stvar, kao što nije bilo lako ni pripremiti Ga i ostvariti Ga. I tada, još prije 1941. proživljavao je Hrvatski Narod jednako teške dane, kakve i mi danas proživljavamo. I tada je Hrvatski Narod trpio pod jarmom velikosrpskog kraljevstva, kao i danas što trpi pod ovim veliko jugoslavenskog komunizma. I tada nam mnogo toga među nama i okolo nas nije bilo sklono, kao što to nije ni danas. I tada je bilo malodušnika, koji su vjerovali da nam mora netko drugi sve omogućiti i sve gotovo i učinjeno u naše ruke predati, jer da mi sami po sebi za veće odsudne podhvate nismo dostatno sposobni i jaki.

Bilo je malodušnih Hrvata-Jugoslavena koji su jednako tada kao i danas uiseljenoj Hrvatskoj lutali i gubili se u labirintu “ideja, metoda i politike” i nisu nikako htjeli ili mogli shvatiti težnje i osjećaje svojeg hrvatskog naroda za slobodnom i vlastitom državom. Tako, to vrzino kolo stanja i događaja nije, dakle, po nas Hrvate bilo lošije ni bolje prije nego li je i danas, a do “Desetog Travnja 1941.” je ipak došlo. A došlo je zato, što je u hrvatskom narodu bilo dostatno potrebnog duha i srca, volje i odlučnosti, koje su Hrvatski Narod učinile sposobnim i svjesnim, da svi zajedno osjetimo zov hrvatske krvi, da smo svi osjetili naše hrvatsko pravo i dužnosti.

Taj duh, to srce i ta svijest neodoljivom silom su nas orijentirali k onoj strani i točki koje su u onim vremenima i onakvim prilikama, najbolje interpretirali težnju i volju hrvatskog naroda. Bila je to točka čiste hrvatske tradicije i ponosa, koja nas je uvjeravala, da se i Hrvatski Narod ima pravo poslužiti osnovnim i obćim narodnim pravima, po kojima i mi imamo pravo živjeti u našoj vlastitoj državi. Temelje tom pravu udario je čvrsto na bogatoj narodnoj tradiciji Otac Domovine dr. Ante Starčević, a njegov idejni nasljednik Poglavnik dr. Ante Pavelić nas je na ta prava ponovno upozorio i pozvani hrvatski narod da ih odlučno ostvari. Sav hrvatski narod je to osjetio da to zaista mora učiniti, te je to onih dana oko “Desetog Travnja 1941.” i učinio. Učinio je to ne radi osobe Poglavnika dra. Ante Pavelića, ne radi njegova Ustaškog Pokreta, nego radi sebe samog, radi svoje narodne potrebe, a na bazi svog obćeg hrvatskog narodnog prava i rodoljubne dužnosti.

Ponavljam i ističem, da hrvatski narod nije ostvario svoj “Deseti Travnja” radi Poglavnika dr. Ante Pavelića, ali jest sa njim na čelu. Nije ga ostvario radi Ustaškog Pokreta, ali jest sa njegovim programom i načelima, koji su bili identični obćem narodnom programu i težnjama. Proveo ga je u djelo spontano, oduševljeno i odlučno. To je neosporiva povijesna istina! I zaludu je svim protivnicima svako njegovo krivo tumačenje i izvraćanje u svrhu osobne ili stranačke sebičnosti, i još gore ljubomore. Povijesna je istina da je “Deseti Travnja” najprije hrvatski narodni akt, i tek iza toga može se govoriti i o njegovoj stranačko-političkoj pozadini. Danas mi slavimo uspomenu na taj veličanstveni i povijesni čin, slaveći Ga kao narodni državni blagdan. Činimo to zato što On uistinu predstavlja duh i volju, te neosporivo obće pravo naroda na svoju slobodu i državu, i što predstavlja visoku narodnu svijest i uvjerenje hrvatskog naroda da to svoje pravo uvijek ispovijeda i svakom prilikom ostvari i brani. To je pravi smisao “Desetog Travnja” kao narodnog blagdana.

A što ćemo mi pri tome odavati zaslužene počasti Poglavniku dru. Anti Paveliću, Ustaškom Pokretu i svim onima znanim i neznanim zasluženicima, koji su se za ostvarenje “Desetog Travnja” nesebično žrtvovali, to je stvar osobnog uvjerenja i zahvalnosti, koje im Hrvati dugujemo i koje su oni zaslužili bez obzira na sve ono o čemu se iz toga želi diskutirati, a što svi mi – oduševljeni i neoduševljeni – moramo konačno ostaviti vremenu i objektivnom hrvatskom povjesničaru da kaže svoj neosporni pravorijek. Kada bi smo mi danas slavili “Deseti Travnja” na jedan takav način, da izostavimo ovu povijesnu istinu, te jedni slavili uspomenu na osobu Poglavnika dra. Antu Pavelića i njegov Ustaški Pokret, onda bismo učinili jednu veliku pogrešku, jer bi onda bio i ostao samo ustaško-stranački blagdan, a ne hrvatski i narodni kakav on zaista i jest.

Bio to upravo onaj i onakav “Deseti Travnja” kakvim Ga još žele prikazati njegovi protivnici, pa čak i neki nesvjesni ljudi koji se danas žele prikazati većim ustašama nego su ikada prije bili – ili to nikada ni bili nisu. Pomaknuti povijesnu istinu s pravog mjesta važnosti i zamijeniti ju jedino osobom dra. Ante Pavelića i Ustaškog Pokreta, značilo bi odjeliti ih od naroda i od njihovog i od narodnog čina, a to je upravo to što žele oni koji su jednako protivnici Poglavnik dra. Ante Pavelića i ustaštva, kao i protiv hrvatskog naroda. Ako to, dakle, i tako neki i danas čine, pod navodnim znakovima ” “ustaše”, onda oni svjesno ili nesvjesno služe tim protivnicima, što iskreni i pravi rodoljubi ne mogu razumjeti niti odobriti. Povijesna istina nam kaže da je “Deseti Travnja” pozdravio i spontano u djelo sproveo cijeli hrvatski narod i Hrvatsku Državu proglasio prije pukovnika Slavka Kvaternika hrvatski dočasnik Petar Cvek u Bjelovaru 8. travnja 1941. Proglašena je bila i u Varaždinu i u drugim mjestima, gdje su odlučni, znani i neznani rodoljubi i bez posebnih zapovjedi i uputa, razoružavali jugoslavensku kraljevsku vojsku i organizirali hrvatske vlasti, metnuvši si tako “hrvatsku pušku na hrvatsko rame”, “hrvatski novac u hrvatski džep”.

Ima još danas živućih svjedoka, koji su u tom narodnom činu aktivno sudjelovali i od prije i poslije “Desetog Travnja 1941”., kada su Gradjanske Zaštite i uz pomoć svih okolnih Seljačkih Zaštita razoružavali jugoslavensku vojsku, te uspostavili hrvatsku vlast dva dana prije dolaska njemačke vojske, koja je već našu hrvatsku vlast uspostavila. Nijemci su poštivali i cijenili hrvatske vojnike u civilu i pod šeširom Hrvatske Građanske i Seljačke Zaštite, koji su imali oznaku na rukavu u bojama izvezeni hrvatski grb, kojeg su im u tu svrhu izvezle i pripravile naše hrvatske djevojke i majke još prije “Desetog Travnja 1941.” I to neka bude i posluži kao živi dokaz da je “Deseti Travnja” naš narodni i hrvatski a ne stranački a još manje ideološki.

Ako ovo danas spominjemo, ne činimo to da sebe ističemo, već da vama, uzvišene gospođe i gospodo i dragi slušatelji, i svim drugima kažemo samo jedan dio one povijesne istine, koja ne može i ne smije ostati nezapažena niti zaboravljena. Ne smije biti nezapažena i zaboravljena, ne samo radi zahvalnosti i priznanja, koja Hrvatska Seljačka i Građanska Zaštita neosporno zaslužuje, već jednostavno zato što je ovo njezino djelo dio one povijesne istine na kojoj se zasniva naša tvrdnja da je “Deseti Travnja” volja i djelo cjelokupnog hrvatskog naroda, a ne samo jednog čovjeka, jedne stranke ili jednog pokreta, ili što je još gore, djelo nečije strane sile i milosti kako to naš hrvatski neprijatelj sustavno tumači i ističe, kako nama Hrvatima tako još više strancima.

Bio je to gotov čin kojeg više nikome nije odgovaralo mijenjati bez većih i teških posljedica. Tu počima, tu završava i u tome počiva ono pravo opravdanje i sva povijesna i narodna vrijednost “Desetog Travnja” kao rodoljubnog djela i prema tome hrvatskog narodnog državnog praznika. Kada bi si toga bili svjesni i oni drugi koji “Desetom Travnju” osporavaju svaku povijesnu i narodnu vrijednost, onda bi bili svjesni da je “Deseti Travnja” jednako djelo i Ustaša i pristaša Hrvatske Seljačke Stranke – ako već ne i njezinog vodstva, koji se većinom svojih pristaša ipak ne može odreći, a da time sami sebe od njih i od naroda ne odjeli. Labavo krilo H.S.S-e ne može svoje neodlučno i negativno držanje u tadašnjim ratnim događajima pred Hrvatskim Narodom danas opravdati samo s “ustaškim grijesima” i kasnije nepovoljnim razvojem događaja, a najmanje upornim nijekanjem svake vrijednosti “Desetom Travnju”.

Oni se time odriču ne samo njih i naroda, nego sebe i svog programa, što dakako ne bi smjelo više činiti, ako želi ostati vjerno programu Stranke i ideje Braće radića.

 “Deseti Travnja” iz 1941. godine, ako se nastavi gledati samo kroz stranačarska ogledala, zaista će izgledati da nema nikakve vrijednosti i narodnog značenja, te ili će biti djelomičan i stranački, te kao takav kratkotrajan i osuđen na konačni zaborav. Ali ako se on gleda onakav kakav je zaista bio, dakle kroz prizmu povijesne istine i potrebe, onda ne samo da ima svoju vrijednost u prošlosti, nego će je imati i u trajnoj budućnosti. I kada je to tako – a drugačije to ne bi smjelo ni trebalo biti – naučimo se slaviti uspomenu na prvi “Deseti Travnja” na takav način, da nam taj nadnevak bude snaga i za novi budući “Deseti Travnja” koji mora doći i koji će nam doći iako to ne bude taj isti datum deseti travnja. I daj Bože bio nam u borbi za hrvatsku Državu i od nikoga neosporavan.

 Mi danas čvrsto vjerujemo u budući “Deseti Travnja”. Sav naš rad, naše težnje i stremljenja, mi ćemo prema njemu usmjeriti i na njega težište naše pažnje sve više prenositi. Trnovit je to i težak put koji nas prema njemu vodi, ali mi i ovog puta čvrsto vjerujemo u njegovo ostvarenje, jer vjerujemo u duh, volju i snagu Hrvatskog naroda, koji će opet, usprkos i danas postojećih velikih poteškoća, znati si svoju sudbinu i bolju budućnost osigurati. Hrvatski stoljetni duh nije umro! Hrvatski um neće zatajiti! Hrvatski narodni ponos će jednom za uvijek odbaciti sve štetne predrasude, tuđe spletke i utjecaje, i hrvatska će narodna svijest i opet prvom pogodnom prilikom jednoglasno progovoriti “desetotravanjskim” duhom i programom. Progovorit će, jer hrvatski narod je iz brojnih i bolnih iskustava sa svakim i svačim toliko državotvorno svjestan i uvjeren, da će njegova zdrava svijest morati i opet progovoriti u narodno- ustaničkom desetotravanjskom duhu, ili hrvatskog naroda više biti neće. I novi će hrvatski naraštaj, poput staroga, u danom času će se orijentirati prema onoj točki s koje bude najjasnije i najglasnije progovorio zov hrvatske krvi, svijesti i ponosa.

I naš hrvatski nadolazeći naraštaj neće pitati je li to bio Maček ili Pavelić, ili je to onaj Hebrang, koji je žrtvovao komunističko uvjerenje za svoj i naš hrvatski Srijem, kao što to nije pitao naraštaj: Bugojna, Bušića, Buconjića, Kelave, Ivana Čale, Ante Ljubasa i mnogih drugih, koji trasiraju puteve tom novom, mlađem i snažnijem naraštaju. Pojedinci izumiru a režimi se proživljavaju i nestaju, da iza sebe ostave sve svoje pozitivno i negativno. Zbir ovog pozitivnog zove se zdrava tradicija ili ostavština bez hipoteke krivnje iz prošlosti. Mi jedino možemo pomoći i želiti da nadolazeći hrvatski naraštaj to shvati i da u svoj novi “Deseti Travnja” unese samo pozitivno iz tih baština, i da ostane vjeran “desetotravanjskom” duhu i revoluciji; ali ne u onakvom svijetlu, jer bi se onda ponovio i Bleiburg.

I dok živi tijelo naroda živjet će i njegov duh, a duh “Desetog Travnja” je isto što i duh hrvatskog Naroda. Oni prije nas su vjerovali i mi danas vjerujemo u njega. Vjerujte i vi mlađi! Živimo i radimo u njemu i za njega! Živio zdravi narodni desetotravanjski duh!

Slava i priznanje velikanima koji su se za njega nesebično žrtvovali!

Živjela Hrvatska Država!

Živio Hrvatski Narod!

Slava palima!

Živi na okup!

Hvala Vam na pozornom slušanju.

Za Dom Spremni!

Mile Boban.