Slika: Dvije knjige Maksa Luburića i Mile Boban.
Kako je došlo do ovih dviju knjiga?
Ja sam na nekoliko hrvatskih foruma i portala iznosio pisma Maksa Luburić i prepisivao drugog povijesnog materiala o kojem je Maks pisao.
Godine 2014. sam skoro sve to pokupio i stavio u jedan svežanj, odnio jednom izdavačkom poduzeću ovdje u Austinu, glavnom gradu Texas-a. Oni su to sredili tako da su uvezano stavili u dvije knjige oko 1100 stranica.
Danas, utorak 18 srpnja 2023. javio mi se jedan Hrvat iz Hrvatske i zatražio od mene vjerodostojan izvor gdje se ta pisma Maksa Luburića nalaze. Uzeo sam te dvije knjige i sa njima se uslikao, poslao sliku tom Hrvatu da vidi vjerodostojan izvor i pisca i knjige.
Mile Boban.
Ako se dobro zagledate u sliku “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića”, prva knjiga je sa slikom njegova vjenčanja gdje piše velikim slovima:
– PISMA MAKSA LUBURIĆA –
KNJIGA I
Ispod prve slike se vidi druga knjiga na kojoj također velikim slovima piše:
– PISMA MAKSA LUBURIĆA –
KNJIGA II
Prepisujem doslovno ispod Poglavnikove slike sadržaj
U V O D A
Ja sam Mile Boban, četvrto od petnaestero (15) djece Petra i Ive Boban, Gabrić. Kako mi je mater “Vićeka” pričala da sam rođen kao Hrvat u ponedjeljak 14 kolovoza 1939. godine, uoči svetkovine Velike Gospe. Točno tjedan dana kasnije na krštenje me je na rukama pješke nosila jedna naša susjedkinja Anđa Boban, “Žutanovica”, a kršteni kum mi je bio Mile Tomić iz Ričine, Tomića Brijega, kod Posušja. Iz sela Bobanove Drage gdje sam ja rođen pa do naše Crkve u Gorici ima 6 kilometara udaljenosti. U tom 6 km. hodu “Žutanovica” i kum Mile Tomić su se izmjenjivali mene nositi na rukama. Tog dana 21 kolovoza 1939. sam kršten i postao katolik i dobio katoličku vjeroispovijest. Taj dan je svugdje zabilježen dan mojeg rođenja. Hrvatski Nacionalni osjećaj sam dobio od mojih roditelja i kućnog odgoja. Političkog opredjeljenja nemam osim ako će se moj Hrvatski Nacionalni osjećaj smatrati političkim, onda je moja politika uvijek bila i uvijek će ostati HRVATSKA POLITIKA.
Kao i mnogi drugi Hrvati koji su prije mene napustili – ne Hrvatsku nego – Jugoslaviju zbog nacionalnih osjećaja i političkog pritiska, tako sam i ja kao maloljetnik napustio moje roditelje, moje rodno selo, moje prijatelje, moje sve voljeno i drago u noći, petak 16 kolovoza 1957. godine. Najprije u Sloveniju, Mislinja, Slovenj Gradec, Dravograd, Trst, Pariz, Francuska.
Tu u Parizu sam se odmah upoznao sa istaknutim Hrvatim, među kojima je bilo i veterana rata NDH. Tu sam u Parizu mogao slobodno i u slobodi razvijati moje nacionalne osjećaje i bez bojazni i smetnje i prenositi na one kojima je falila, rekao bih, temeljna baza hrvatstva, a bilo je i takvih. Drugim riječima tražio sam novačenje Hrvata za borbu za oslobođenje Hrvatske u organizaciju kojoj sam tada pripadao, a to je bio Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP.
Moja emigracija je tu počela, u Parizu. Odmah sam počeo pratiti šta se sve oko mene dešava. Najviše su me zanimala naša hrvatsko emigrantska upoznavanja koja su većinom bila nedjeljom kod sv. Mise. Tu bi se prodavale razne novine, knjige, časopisi itd. Sve sam kupovao i sve sam čitao. Što je više vrijeme odmicalo a ja sve više i dulje u emigraciji, počeo sam neke ozbiljne stvari bilježiti, zapisivati, izrezke iz knjiga, novina, pisama i poneke dogodovštine čuvati, kao da je dragi Bog tada rekao: MILE ČUVAJ ŠTO GOD VIŠE MOŽEŠ. Tako sam ja toga podosta sačuvao, i danas vidim da sam dobro učinio.
 |
PISMO FRANCUSKOJ POLICIJI PRIGODOM TRAŽENJA DOZVOLE ZA MOJE VJENČANJE 31 SRPNJA 1965. https://ljubuski.net/16190-
|
Tu sam se u Parizu oženio s jednom mladom francuskinjom 31 srpnja 1965. Imao sam mnogo i velikih problema s francuskim vlastima u Parizu dobiti dozvolu za ženidbu.Ja kao stranac morao sam imati od francuskih vlasti dozvolu za oženiti francuskinju. Oni mi je nisu htjeli dati dok ja ne potpišem papir i izjavim da se više neću baviti politikom protiv Jugoslavije. Kako ja nisam htio to potpisati, policija mi nije htjela dati dozvolu. Da bi se vjenčanje obavilo po redoslijedu, kako treba i Bog zapovjeda, u ponedjeljak 19 srpnja 1965. ja sam ipak potpisao taj njiho formular i dobio dozvolu za vjenčanje, i tako se je ta stvar riješila, moram reći i priznati samo na jedno zadovoljstvo: zadovoljstvo francuske policije i francuskih vlasti. (Kao vjerodostojan izvor, danas, 21 srpnja 2023 prilažem sliku i poveznicu pisma francuskoj policiji kojeg sam pisao čim sam kući došao. Mo. Mile.) https://otporas.com/
Primjetio sam da mi je u Parizu postalo biti sve teže i teže. Odlušio sam odseliti se u Ameriku. Napravio sam molbu i dobio potrebne papire za ulazak u Ameriku. Došao sam u San Francisko u srijedu 10 prosinca 1968. Čim sam tu došao, upoznao sam se s nekim istaknutim Hrvatima i sa njima počeo razvijati hrvatsko nacionalno politički rad. Nije bilo lako na tom dalekom zapadu i hladnom Pacifiku razvijati hrvatski politički rad, jer je sve vrvilo od neke čudne ljubavi za nekim “slavenstvom”.
S nekim kojim dobrim prijateljima sam pokrenuo ideju da osnujemo jedan ogranak Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. To se je ostvarilo u veljači 1977. Ogranku smo dali službeno ime “10 RUJNA 1976.”. To smo jednoglasno izabrali kao uspomena na Zvonka Bušića i njegovu petorku kada je posudio TWA zrakoplov i njim širio hrvatsko ime. Ogranak je iz dana u dan bio sve popularniji a članstvo se povećavalo.
Te 1977. bilo je u Chicagu Saborobanje HNO gdje smo Velimir Sulić i ja bili delegati Ogranka “10 RUJNA.” Tada su na tom Saborovanju u Chicagu, mene izabrali za Pročelnika HNO za Sjevernu Ameriku a Velimira Sulića za Tajnika. Naša organizacija HNO je imala svoj mjesečnik, časopis OTPOR. Kroz časopis OTPOR ja sam dao ideju da se izda jedna brošura ili knjižica za deseti Obljetnicu pogibije Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ljudi su mi počeli slati neke materijale, novinske izrezke, pisma i kopije pisama. Ja sam to sređivao u nadi da ćemo s voljom i na vrijeme izdati tu knjižicu ili brošuru.
Na svu žalost neke su se nepredviđene i neugodne stvari dogodile na sjevernoameričkom kontinentu za koje se je najviše okrivljivalo organizaciju HNO i njegovo vodstvo. Došlo je do hapšenja nekih Hrvata, ponajviše članova HNO u prosincu 1980. i u lipnju 1981. Kako sam ja bio među uhapšenima, došlo je do zastoja o izdanju knjižice o generalu Maksu Luburiću.
Jedan istaknuti član HNO Karlo Sopta (1934-2001), koji je živio u Torontu, Canada je bio moj dragi i dobri prijatelj. Neugodno sam se iznenadio kada me je koncem godine 2000 nazvao i rekao mi da boluje od raka i da neće dugo živjeti.Zamolio me je da ga dođem posjetiti, što sam i učinio u veljači 2001. Bio sam sa suprugom Annie kod njega dva tjedna. Naravno da smo o sveme razgovarali, a najviše o Hrvatskoj. Tada mi je rekao oko prilike ovako: “Znaš Mile, koliko god vjerujem Bogu, toliko vjerujem i tebi. Ja imam jednu kutiju pisama generala Drinjanina i drugih stvari koje mi je na umoru dao Ratko Gagro (1913-1975). Ja sada ovo tebi dajem, jer tebi vjerujem. Ova pisma su pisana Hrvatima i za Hrvatsku. Na tebi je da Hrvate i Hrvatsku upoznaš s ovim pismima”. Tako nekako ili slično mi je rekao i moj vjenčani dr. Miljenko Dabo Peranić kada mi je u kolovozu 1978. godine u New Yorku dao svu svoju korespondenciju između njega i generala Drinjanina.
Eto, dragi moji i drage naše Hrvatice i Hrvati trebamo se zahvaliti svim onima koji su pomogli da izdamo ove dvije knjige “PISMA MAKSA LUBURIĆA”, da zadovoljimo sada pok. Karla Soptu, da zadovoljimo svaku Hrvaticu i svakog Hrvata i cijelu Hrvatsku. Uživajte u čitanju knjige “PISMA MKASA LUBURIĆA”! Neka nam bude dozvoljeno ovim putem zmoliti sve one koji još uvijek posjeduju naka pisma Maksa Luburića ili kopije istih, a voljni su ih dati kako bi se mogli uvrstiti u iduću knjigu “PISMA MAKSA LUBURIĆA” da pošalju na adresu 9411 Winchester Road, Austin,Texas 78733….
Zahvaljujemo se svima koji su nas u ovom podhvatu razumjeli i podržavali. Ja se ovim putem osobno zahvaljujem mojoj suprugi Annie, koja je uz mene i za moje želje, kao francuskinja, patila za mojom i našom Hrvatskom. Zahvaljujem se mojem prijatelju Darki Dreganc koji je satima, danima i mjesecima primpremao i skenirao ova pisma maksa Luburića, da ih Hrvati mogu vidjeti u formi ovih dviju knjiga.
Hvala svima!
ZA DOM SPREMNI!
Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.