Sjećanje na hrabroga hrvatskoga ratnika, bojnika Jakova Barbarića.
Zauviek će mi ostati u sjećanju moj prvi sastanak s ustaškim bojnikom Jakovom Barbarićem. Bilo je to 1963. godine. Jakov, koji je tada bio šef vojnog ureda Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, najprije je iz Argentine došao u Lackawanu kod povjerenika Ragiba Zukića.
Lackawanna je gradić u saveznoj državi New York, nedaleko od Buffala. Jakov je uz ostale dužnosti bio i glavni urednik revije “Ustaša” koja se tada tiskala u Argentini. Ja sam u Reviji povremeno pisao. Ragib mi je javio da će u crkvenoj dvorani u Lackavani biti priređen banket i da dođem ako ikako mogu, jer bi me Jakov želio vidjeti. Iako je Lackawanna of Hamiltona udaljena svega nekih 110 km, pošto onda još nisam imao ni auto, ni kanadsko državljanstvo, nije bilo lako udovoljiti Jakovljevoj – i mojoj – želji.
Nu ipak sam se snašao. Za kanadsko državljanstvo se onda dobivalo dva dokumenta: izkaznica sa slikom i jedna potvrda (certificate) bez slike. U ono vrieme kontrola na granici između Kanade i USA bila je samo pro forma pa si mogao prelaziti s bilo kojim dokumentom, a u najviše slučajeve graničari ih nisu ni tražili. Nekoliko naših ljudi koji su već imali svoja auta spremali su se u Lackawanu i pozvali me da pođem s njima. Ja sam od prijatelja i suborca Mile Sertića “posudio” onaj certifikat bez slike i sve je bilo spremno. Kad smo u Fort Erie došli na granicu nitko nije tražio papire, samo je stražar upitao kuda idemo i zaželio nam – Good night.
Kad je naša grupa ušla u dvoranu, koja je već bila puna, kao da nas je neki nevidljivi magnet povukao Jakov i ja pošli smo jedan prema drugome i Jakov je, onim svojim gromkim glasom, uzviknuo: “Ti moraš biti moj Zvonimir!”
Nešto prije Jakovljeva dolazka došlo je do razciepa u HOP-u, najvećoj hrvatskoj organizaciji u emigraciji.
Kad je 28. prosinca 1959. u Madridu umro Poglavnik dr. Ante Pavelić njegova supruga Marija i njegov izpoviednik fra Branko Marić su objavili oporuku kojom on navodno imenuje dra. Stjepana Hefera svojim nasliednikom. Oni koji su dobro poznavali Poglavnika znali su da on to nikada ne bi učinio, jer to bi bilo namjerno kršenje temeljnih načela organizacije koje je on napisao. Hefer je bio fizički slabić i politički mekušac koji nije pripadao Ustaškom pokretu nego HSS-u, pa i oni koji su vjerovali u autentičnost oporuke nisu mogli shvatiti da bi Poglavnik baš njega izabrao za vođu ustaške organizacije. Sumnjalo se da je gospođa Marija htjela imati kontrolu nad HOP-om, pa je na njegovo čelo morala postaviti nekog poslušnog slabića.
Među prvima koji nisu vjerovali u tu “ostavštinu” bili su ministar u NDH dr. Vjekoslav Vrančić i šef Hrvatskih željeznica Josip Marković. (Josip Marković je bio ujak pok. Ivice Oršanića koji je bio u automobilu s Antom Paradžikom u vrieme njegova ubojstva, op. a.).
Uz njih su stali skoro svi ustaški borci, među prvima braća Barbarići: Šćepa, Jakov i Miljenko.
Kao podružnica HOP-a u Kanadi je tada bila organizacija Ujedinjeni Kanadski Hrvati (UKH), na čijem čelu je bio “doživotni predsjednik” jedan nepismeni galamdžija, a njegov, isto tako doživotni, dopredsjednik jedan zagrebački frenter, koji se hvalio da je za vrieme rata bio u nekakvoj “prosvjetnoj bojni”. Iako sam dosta dobro poznavao ustroj Hrvatske vojske u NDH nikako dosta dugo nisam mogao pronaći kakva je to bila jedinica. Pokojni profesor Mirko Meheš je jednom naveo kako je Poglavnik za vrieme jedne smotre kad prolazio pokraj te “bojne” upitao tko su ovi? Kad mu je netko rekao da je to prosvjetna bojna on je odmahnuo rukom i otišao.
Jednoga dana mnogo kasnije upoznao sam još jednoga pripadnika te “bojne”, Branka Paskutini-a. Na moje pitanje kakva je to bila bojna, Branko je odgovorio: “Pa išli smo svirati i pevati našim vojnicima.”
Kada su vodeći ljudi HOP-a u Argentini na čelu s ministrom dr. Vjekoslavom Vrančićem pokrenuli reorganizaciju HOP-a, UKH (Heferov HOP) su napustili mnogi dužnostnici i članovi. Među prvima smo bili Drago Sudar i Kerim Reis i ja.
Pokojni Jakov je bio onaj pravi hercegovački ustaški ratnik, izvrstan organizator i odličan govornik, a ponekad i pravi hercegovački šaljivac, koji nas je znao do suza nasmijati.
Jednom, kad je netko spomenuo Hefera Jakov nam je izpričao jednu (ne) zgodu koja se dogodila s Heferom.
Pokraj kuće u kojoj je živo bila je jedna patuljasta voćka mušmula. Onako malen i kržljav Hefer se izpeo na mušmulu, koji metar i pol visine, kako bi ubrao malo zrelog voća. Kad je pogledao prema zemlji i vidio na kolikoj je visini, uhvatio ga je golem strah i on je počeo vikati i zvati u pomoć.
Čuvši njegovo zapomaganje njegova susjeda, mala debela Talijanka, dotrčaala je pod mušmulu, primila ga na ruke i spustila na zemlju. Kao pravi gospodičić Hefer je pred nju kleknuo, sklopio ruke i uzviknuo: “Vi ste moja spasiteljica!” “I taj jadni stvor bi vodio ustaše!”, završio je Jakov.
Bilo je šest braće Barbarića: Šćepa, Jakov, Petar, Vicko, Miljenko, šestom se ne sjećam imena. (Da nije slučajno šesti brat Ilija Barbarić (1922-2015) koji je napisao knjigu “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA BILO JE PRAVO IME”, izdanje Bošković, Split 2010.https://otporas.com/
Kad je 10. travnja 1941. proglašena uzpostava Nezavisne Države Hrvatske sva šestorica su se dragovoljno uključila u njezinu obranu. Najstariji brat Stjepan “Šćepa” bio je ustaški stožernik Huma i tajnik velike župe Vrhbosna. Trojica su za nju položili svoje živote.
Vicko je kao mladi ustaški poručnik poginuo braneći Gospić. Poginuo je na jednom brdašcu između Ličkog Novog i Novosela, blizu ceste Gospić-Kalobag. Stotine puta sam u mojim mladim danima prošao pokraj toga brdašca. Petar je kao križar poginuo 1946. kod Lovinca u Liki. Šćepa, Jakov i Miljenko su se uspjeli povući i otići u Argentinu, a onaj šesti je umro ili ubijen u nekom od komunističkih logora. Šćepa je 1974. umro u Argentini. Desetak godina prije Šćepine smrti Jakov i, tada već liečnik, patolog, Miljenko preselili su u Sjevernu Ameriku – Jakov u Kanadu, a Miljenko u Ujedinjene Američke Države.
I u najtežim danima emigrantskog života Barbarići su znali izvoditi razne šale.
Kako bi lakše preživjeli Šćepa, Jakov i Miljenko su jedno vrieme u Argentini zajedno živjeli u jednoj kući. Miljenko, koji je u to vrieme studirao medicinu u jednoj sobi je imao ljudski kostur.
Jednoga dana Šćepa je za večeru u jednom loncu kuhao grah. Kad su Šćepa i Jakov nakratko nekuda izašli Miljenko je s kostura uzeo jednu kost i stavio je u zdjelu s grahom. Čim su to vidieli Šćepi i Jakovu je pozlilo i oni su pobjegli van, a Miljenko je kost oprao, vratio tamo gdje mu je mjesto i s užitkom nastavio jesti grah.
Ovo dolje je izsječak iz članka koji je poslie Jakovljeve smrti napisao (sada isto pokojni) Miljenko.
U spomen mojega Bratka
Bilo je to 13. ili 14. svibnja 1945. negdje u brdima sjevero-zapadne Slovenije. Ležali smo na rubu šume i gledali nepomično prema širokoj ravni, koja se prostirala pred nama i prema kojoj smo imali naperene naše puške i “šmajsere”. Bilo nas je oko trideset. Bilo je među nama pripadnika Crne Legije i drugih ustaških postrojbi, nekoliko željezničara, dva tri redarstvenika, a bilo nas je – i ja među njima – koji do tada nismo imali prilike doći u izravnu borbu s neprijateljem. Bili smo podpuno odciepljeni od naše vojske i još nismo ni čuli o Bleiburgu i klonama smrti. Naš zapovjednik bio je mladi ustaški bojnik Jakov Barbarić, moj stariji brat.
Iznenada, ravnica pred nama je oživjela. Sada to više nije bio samo žamor koji smo prije čuli i radi kojega nam je bojnik zapovjedio da zauzmemo borbene položaje na rubu šume, nego su prema nama počele dolaziti nekakve spodobe. Partizani. Sve biliže i bliže dolazili su u nevezanim grupama, ne sluteći našu prisutnost.
Počeli smo ih lagano brojiti – pedeset, sto, dvie stotine, tri stotine…Prestali smo ih brojiti. Nas teideset prema njih više od tri stotine. Mladi bojnik je već prije dao tihi nalog koji se je nečujno prenosio od jednoga do drugoga: Čekati dok nam priđu blizu i početi s vatrom tek nakon što bojnik prvi otvori vatru.
Već čujemo razulareni smieh, prepoznajemo hrapavi balkanski govor. Gamad svake vrste, crna ciganska lica, već vidimo i divlje, okrutne oči. Iznenada osjetim Jakovljevu ruku na ramenu: “Bratko”, uviek smo se tako zvali, “znaš da ćemo vjerojatno brzo umrieti?”
“Znam, Bratko.” “Bit ćemo zajedno do kraja.”
“Znam Bratko.” Niemo sam mu tada stisnuo mišicu, dok mi je pogled bio uperen preko čvrsto stisnute šmajserove cievi prema dolazećoj hordi.
I, tada se dogodi neočekivano. Upravo u času kad je Jakov već stavio prst na kokot da otvori vatru ona divlja horda se naglo zaustavi i sliedeći neke krieštave povike , valjda svojih komesara, okrenu naglo u lievo udaljujući se od nas sve dok nisu izčezli u gustoj šumi.
Dvadesetak dana nakon toga dva nas Engleza vode u zarobljenički logor. Gok oni sjede napried nas su smjestili odzada u Jeep. Najdanput austrijskom dolinom odjekne Bratkov krasni zvonki glas pjesmom: “Popevke sam slagal…” Englezi najprije začuđeno gledaju, a onda se u nedoumici smieše.
To je bio moj Bratko.
U dobru i u zlu, uviek nasmijan, uviek vedar, nikada se u životu potužio nije.
Bio kod nas u našoj mahali u Mostaru jedan stari musliman koji je prodavao boce. Ali gotovo sve njegove boce bile su negdje pomalo razbijene ili “caknute”. Moj, tada trinaestgodišnji, Bratko tada je ležao u težkim bolovima od osteomielitisa i razni zavoji su mu nakon godine dana izlazili iz rana a kosti probijale kroz kožu, a njega pitaju brižne susjede: “Kako se osjećaš dite moje?” A diete koje od neizdržive boli već tjednima ne spava samo se nasmieši i odgovori.”Ko Alagine boce.”
Dr. Miljenko Barbarić
Ustaški bojnik Jakov Barbarić napustio je ovaj sviet 3. ožujka 1982. u Torontu, a pokopan je u Escanabi u Ujedinjenim Američkim Državama, gdje je živio njegov brat Miljenko.
U znak sjećanja na hrabrog i častnog hrvatskog častnika, ustaškog bojnika Jakova Barbarića na ovu obljetnicu njegove smrti, mi njegovi još živi suradnici i štovatelji još jednom uzvikujemo ono što je upisano u epitaf na njegovom grobu – USTAŠA JAKOV BARBARIĆ – S NAMA JE!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.