Došao sam u San Francisco: supruga Annie, ja, kćer Sophie 3 godine i 4 mjeseca, kćer Catherine 11 mjeseci, tri (3) kovčega i 180 američkih dolara. Tu sam imao dvije sestre Jakicu i Katu i brata Rafu Boban. Kako se nismo vidjeli godinama i kako je to bilo pred Božić, sestre i brat su odlučili da za mene ne traže nikakav posao dok ne prođe Božić i božićnih praznici. Tako je i bilo. Brat Rafo je bio oženjen dok sestre Jakica i Kata nisu bile udate. To Božićno vrijeme smo sproveli u bratskoj ljubavi i razgledanju grada San Francisca.
Ja sam ovo u nastavcima počeo pisati na Forumu Hrvatski Integralisti; prvi opis je bio 17 listopada 2015. Htio sam početi opisati moje uspomene i sjećanja početak početaka mojeg hrvatskog nacionalnog djelovanja u San Franciscu i okolici koje je uzrokovalo mojim hapšenjem u četvrtak 25 lipnja 1981., i što je uzrokovalo tromjesečno suđenje u Njujorku od 16 veljače do 15 svibnja 1982. Originalni naslov je bio kojeg ćete vidjeti na mojim sljedećim opisima, i taj naslov će do kraja ostati takav. Uslijed mojih zdravstvenih razloga koji su počeli baš tog mjeseca listopada i te 2015., morao sam prestati s nastavcima. Danas, srijeda 9 studenoga 2022., prenosim to sa Foruma Hrvatski Integralisti i dajem Hrvatima na čitanje i razmišljanje.
Iskreni pozdrav svima.
Austin, Texas.
dne 9.11:2022.
Mile Boban.
——————————
SJEĆANJE MOJEG DOLASKA U SAN FRANCISCO PRED BOŽIĆ 1968 (1) dio
Prva nedjelja u godini 1969 iđemo u San Jose na sv. Misu. Župnik Hrvatske Katoličke Misije je bio Vlč. Petar Topić. U to vrijeme Hrvati grada San Jose nisu imali svoju, tj. našu hrvatsku katoličku Crkvu, nego su iznajmili kod jedne američke katoličke Crkve prizemnu dvoranu i tu su služili sv. Misu svake nedjelje i svake svetkovine. Kada smo ušli u pridzemnu crkvenu dvoranu, ugodno sam bio iznenađen velikim mnoštvom Hrvatica i Hrvata svake dobi. Vidim vrlo lijepo okićen Oltar, cvijeće, svijeće i za moje oči što je bilo najuočljivije je to da je s jedne strane bila američka a s druge hrvatska zastava. Iako sam već nešto čuo da Hrvati San Jose-a hrvatuju više od Hrvata San Franciska, povezao sam to i sa nazočnošću hrvatske zastave na Oltaru u San Jose, dok u hrvatsko/slovenskoj Crkvi u San Franciscu to nisam vidio.
Za vrijeme sv. Mise bilo je lijepo. Vlč. Topića služe dvije časne sestre, dok na desnu stranu vlč. Topića jedan otmjen gospodin čita iz Biblije prikladnu priču za sv. Evanđelje. Iz neke neobjašnjene znatiželje zagledavao sam se više puta u tog nepoznatog otmjenog gospodina. Pitam brata Rafu tko je taj koji čita iz Biblije. Brat mi samo ukratko reče da je to Rudy Spajić i ništa više.
Poslije sv. Mise, vani, pred Crkvom, skoro na ulici ljudi se pozdravljaju, jedni drugima još uvijek čestitaju Novu Godinu, a poneki prilaze k mojem bratu i meni, jer su čuli preko hrvatskog radio sata da sam stigao iz Pariza. Priđe k nama jedan gospodina, rukuje se s nama i meni govori da je on Filip Šola i da mu je nedavno pisao general Drinjanin i saopćio da sam ja već stigao u San Francisco te da bi se nas dvojica trebali što hitnije sastati, o svemu porazgovoriti i razraditi plan za daljnji rad. Dok smo mi bili u tom razgovoru priđe k nama taj isti otmjeni gospodin koji je za vrijeme sv. Mise čitao “pistolu ” kako se je to kod nas pučki i na selu govorilo, tj. prikladne priče za sv. Evanđelje iz Biblije, rukuje se s nama, predstavi se imenom i prezimenom Rudy Sapjić. Pita mene i mog brata Rafu da li mi znamo tko je Petar i Mate Boban, našto smo mi odgovorili da nam je Petar otac a Mate da nam je stric. On nama govori da on poznaje i jednog i drugog i da su oni bili kod njega, tj. kod njegova oca više puta i da su oni neka svojta. Pitam ja Rudija: Odakle ste Vi gospodine?, našto on odgovara da je od Banja Luke. Tada sam ja Rudiju rekao da bi to mogla biti samo neka puka slučajnost, jer mi smo iz Hercegovine, iz sela Sovića, Bobanova Draga. U nadolazećim opisima bit će još govora o ovom “otmjenom” gospodinu Rudy Spajić.
Za mene ta prva nedjelja 5 siječnja 1969. godine u San Jose je bila puna nekog veselog nadahnuća. Konačno sam upoznao od generala Drinjanina vrlo preporučenog čovjeka, Hrvata od Livna Filipa Šolu. On i ja smo tu, rekao bih na brzinu, izmijenili neke misli za naš budući rad, a sve ostalo smo ostavili za slijedeći sastanak, i to čim prije. Rekao sam mu da ja još nisam počeo raditi, da tražim posao a da još auto za prijevoz nemam, pa će se to još možda i oduljiti. Dok smo mi tako još u razgovoru bili, priđe k nama jedan čovjek, s šćulama, predstavi se imenom i prezimenom Mate Kapulica, čestita nam Novu Godinu a posebno meni dobrodošlicu u novu sredinu. Gledam tog čovjeka koji se više naslonja na svoje šćule nego na svoje noge. Na reveru kaputa vidim veliko “U ” koje mi izgleda 100% istinito i originalno. Pitam ga: odkud Vama taj “U”?, našto on meni odgovara: Ja sam stari Ustaša, povratnik iz logora Lipari. Ovo “U” sam za četiri godine naše borbe nosio. On je moja svetinja koja će s menom ići u grob. (Mate Kapulica, rođen 25.5.1907, Prisoje, Livno, seljak, pristupio Ustaškom Pokretu 5.1.1935 pod rednim brojem 360, izvor PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, strana 558, 567, Zagreb, 1978. mo. Mile.) Divio sam se tom čovjeku! U borbi i borbama za Hrvatsku Državu postao bogalj, ali pun energije, čeličnosti i ne predaje se. Bit će još govora o Mati Kapulici u nadolazećim opisima.
Nastavlja se.
http://www.hrhb.info/
UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU (2) dio
Polovicom siječnja 1969. godine ja sam već preko mjesec dana u San Francisku. Za to vrijeme upoznao sam malo grad, upoznao mnoge Hrvate San Franciska, San Jose i okolice, upoznao sam donekle i gibanje hrvatstva ali i situaciju općenito.
Jedno jutro brat Rafo mi govori da je umro neki njegov prijatelj i poznanik, mislim da se je zvao Stipe Ćikeš, i da ćemo ići na sprovod. Sprovod kao i svaka smrt u ljudskom životu imaju svoje značenje: strahopoštovanje i pijetet. Nijedno ni drugo se ne mogu popraviti, uljepšati, dotjerati, kao što se to mogu uljepšavati sve druge stvari: ljudi, kuće, pokućstvo i sl., ali smrt i sprovod se ne mogu uljepšati, te kao nepopravljivi ostaju zapamćeni kao smrt i kao sprovod.
Mi smo iz Crkve krenuli prema groblju. Ne sjećam se više koje je to groblje i koja je to Crkva bila. Na groblju stotinjak osoba. Neke sam već prepoznao a mnoge nisam. Kao i obićno brat Rafo me upoznaje i sa jednima i drugima. Ljudi se uzajmno rukuju a bližnjoj svojti izrazuju sućut. Većinom se šuti iako se tu i tamo čuje šaputanje i tihi razgovor među nazočnima. Ja sa moje strane gledam uokolo i promatram. Govori se pomiješano hrvatski i engleski. Meni ne razumljivo. Pitam sam sebe da li je to znak nehajnosti ili ubrzane želje da se što prije zaborave korijeni vlastitog postanka. Često čujem riječi “naški” i “satari kraj”. To me čudi! Priđe netko k nama, k bratu i meni, rukuje se s nama i mene pita kada sam došao iz “starog kraja”. Ja mu odgovaram da sam došao iz Francuske a da sam u Francusku došao iz Hrvatske. To sam rekao otvorenim i jasnim naglaskom tako da je on meni samo rekao: You know what I mean što uopće nisam tada razumio što bi to moglo značiti, jer tada još nisam govorio engleski. Pitam brata da mi prevede što je rekao, našto brat kaže da sada iđemo u kuću pokojnika na neku vrst daće, jela, jer da je to običaj kod svakog sprovoda.
U kuću pokojnika mnogi s groblja nisu došli, a oni koji su došli su bili dobro došli, dobro pogošćeni. Razgovaralo se je prijateljski a meni brat po stoti put ponavlja da se ne upuštam u politiku, jer da ovdje nije mjesto politike a da ove ljude ovdje to i ne zanima. Brat me upoznaje s jednom gospođom, mislim da se je zvala Marija Petković, udovica. Nju je bilo teško razumjeti jer je miješala hrvatski sa engleskim i usput dalmatinske zagore dijalekt. Za mene kaže da se čudi kako lipo govorim “naški”. Kada sam joj rekao da me je moja majka naučila hrvatski i da ja govorim hrvatski, sa smiješkom ona meni odgovara: You know what I mean. Tada opet pitam brata Rafu da mi prevede šta to znači. Brat mi kaže da to znači: Znaš šta mislim…Dok su se gosti u kući pokojnika gustili, ja sam se već u mislima pripremao da napišem pismo generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću čim dođemo kući.
PRVO PISMO GENERALU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU IZ SAN FRANCISKA
Uredništvu “DRINAPRESS”
Apartado 1523
VALENCIA – ESPANA
San Francisco, den 13 siječnja 1969.
Cijenjeni, poštovani i vrlo dragi hrvatski generala Vjekoslave Maksu Luburiću,
Ovdje, naime, ima takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj službi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: “Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zaboravio je “naški”. Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju”. Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovenci u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku.
Ovdje u San Franciscu postoji jedan “Hrvatski Radio Sat” koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uobće nemaju, već se služe publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak program je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priredjivaju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikada nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primjetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive.
Cijenjeni i voljeni generale Vjekoslave Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: “Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobodjenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti ”. Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. Zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu “hrvatsko” i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.
Prošli tjedan sam u San Jose imao priliku suresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku surest ni vidjeti. Nadam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao da ste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, dragi gospodine i generale Vjekoslave Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom podhvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspijeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatskodržavotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bill uredu. Istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato vas molim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, molim Vas pošaljite mi što prije.
Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavijestiti.
Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!
Vaš odani Mile Boban. 203 Brazil Ave., San Francisco, Calif. 94112.
U slijedećim nastavcima ću iznijeti pismo generala Luburića meni kao odgovor.
RESTAURANT LAFITT’S
Moja sestra Jakica preko svojih veza mi je našla posao u jednom francuskom restoranu na Fisherman Wharf u San Francisku. Bilo je to početkom veljače 1969. Bio je petak. Primio nas je zamjenik glavnog upravitelja jedan Francuz imenom Daniel Dupont. Primio me je i rekao da mogu početi raditi istu večer. Rekao sam mu da sam Hrvat i da sam naučio francuski i na Alliance Francaise u Parizu završio tečaj i dobio diplomu francuskog jezika. Radno vrijeme je od 5 sati na večer pa do zatvoranja, što je uvijek bilo do iza pola noći. Rekao mi je da dođem malo ranije kako će mi objasniti respored posla, sekciju gdje ću ja raditi i upoznati me s osobljem koje tu već radi, itd. Dogovoreno.
Ja sam došao neki sat vremena ranije. Zamjenik Daniel Dupont me upoznaje gdje je kuhinja, gdje se hrana naručuje i odakle se nosi gostima. Tu me Daniel upoznaje sa šefom kuhinje, Francuzom, imenom Jacques s vrlo uočljivim brkovima, poput francuskih solunskih vojnika iz WW1. Pokaziva mi gdje je krčma, tj. bar za naričuvanje pića, gdje se nalaze tanjuri, šolje za kafu i gdje se poslije jela nose tanjuri. Upoznaje me s jednim konobarom imenom Zoran Matulić, od Splita, kao i sa još jednim Hrvatom, Zagorcem, kojeg imena se više ne sjećam. Oba konobara su Hrvati velike i zaljubljene jugoslavenske orijentacije. Zoran mi odmah, i to s velikim ponosom govori, kako mu je otac bio neki službenik jugoslavenske misije kod Ujedinjenih Naroda, UN. u New York-u 1947. godine. Zagorac je bio malo manje brbljav. Ja sam stisnuo zube i šutio. Zoran, kao svraka na gnjezdu, raskukurikao se o Titi i njegovim ofanzivama. U to vrijeme kroz dvoranu, blagavaonicu prolazi vojničke manire vrlo otmjen i uštirkan čovjek. Čim sam ga spazio učinio mi se poznat. Njemu je o meni rekao njegov zamjenik Danijel Dupont. Prilazi k meni i rukujmo se. Zar i ti ovdje, bile su mu prve riječi. Kad si stigao, pita me. Prije mjesec i pol, odgovaram. Došao si direktno iz Pariza, zar ne? Jest, odgovaram. Nadam se da nećeš gurati tvoje hrvatstvo ovdje kao što si to radio i gurao u Parizu. I još žešće, odgovorih mu. To ti neće mnogo ili ni malo pomoći. Ovdje su ljudi došli iz “starog kraja” zbog dolara i da zarade malo novca a ne zbog politike, itd.
Tko je bio glavni upravitelj restauranta LAFITTE’S?
U Parizu je postojalo jedno hrvatsko studensko društvo legalizirano kod francuskih vlasti kao: CERCLE D’ETUDIENT CROATE=DRUŠTVO HRVATSKIH STUDENATA. Mnogi hrvatski studenti, koji su htjeli, naravno, mogli su biti članovi tog društva. Igor Buljan, moj prijatelj, mi je govorio o tom društvu i savjetovao mi da se učlanim, i ja sam ga poslušao. Učlanio sam se i tu sam upoznao Stjepu Brajilo, nekog Špehara, Stanislava Kadića, koji je svoje ime kojeg mu je mater dala na krštenju, promijenio u Jacques Kadić i druge. Naši sastanci su se većinom održavali u jednom Bar-Cafe na Metrovu Montparnass, jedan od četiri poznate gradske četvrti Pariza, središte umjetničkog života iz petnaestog stoljeća.
Na tim sastancima se je bez veze razgovaralo. Tako sam ja to shvaćao. O Hrvatskoj i hrvatstvu se skoro ili uopće nije govorilo. Izgledalo je tako kao da se sami između sebe boje govoriti o hrvatstvu i reći da su Hrvati. Većinom su između sebe govorili da su “zemljaci”. Mene to smetalo tako da sam namjerno i sustavno i to preko mjere isticao moje hrvatstvo, a njih, skoro sve od reda prozvao “krompirašima”, jer su krompiri zemljin proizvod. Ne samo da sam ja to tako njima u brk rekao, nego sam ja to tako proširo među Hrvatima pariške zajednice, tako, kada se govorilo o tim studentima “Društva Hrvatskih Studenata, mislilo bi se na krompiraše. Neki me nisu voljeli, neki me nisu trpjeli a ja sam sebi rekao da mi tu nije mjesto, te sam napustio to studensko društvo.
Sada ovdje u San Franciscu u francuskom restoranu LAFITT’S ponovno susrećem tog is tog Hrvata iz Pariza koji je sada svoje ime amerikanizirao i promijenio u Jack Kadich. Kako sam tu radio i imao priliku skoro dnevno sa njim razgovarati, i razgovarali smo o mnogim stvarima, rekao mi je da je on sinovac poznatog hrvatskog sveučilišnog professor dra. Ante Kadića. Svojeg strica ime koristi kako bi meni utuvio u glavu da je on dobar rodoljub, a ni sam ne zna da postoji velika razlika između biti dobar rodoljub i dobar Hrvat. Hrvat može svatko biti a da nisi hrvatski rodolju, kao Tito, recimo. Iako smo imali mnoge razgovore, što se tiče hrvatstva, tu nismo nailazili na razumjevanje jedan drugoga. Nedugo iza toga, njegov zamjenik Danijel Dupont je preuzeo dužnost glavnog upravitelja tog restorana. Jednu većer pitam Danijela: gdje je Jack, našto mi on reče: dođi u moj ured, pa ću ti reći. U uredu Danijel Dupont mi reče da su Jack-a Tadich-a uhvatili u nekoj malverzaciji, te da su ga izbacili. Tako je završila karijera i moje poznajstvo Stanislava Kadića, odnosno Jack-a Kadich-a, kojeg ja nikada više nisam vidio.
U idućem opisu ću iznijeti zadnje pismo generala Drinjanina meni.
Nastavlja se.
U restaurantu LAFITTE’S imao sam jako dobro razumijevanje s novim glavnim upraviteljem Danijelom Dupont i sa šefom kuhinje Jacques. Oni su Francuzi a ja govrio s njima francuski, osjećali smo se kao da smo u Francuskoj ili u Parizu. Kada nismo pretrpani s gostima, mi konobari imali bi više vremena za “ćakule”, tj. razgovore. Mene bi upravitelj Danijel pozvao u svoj ured a šefu kuhinje naredio da nam donese specijalne večere za nas dvojicu. Tako bi mi razgovarali o sveme, a moja najdraža tema je bila pričati o politiki i sve svoditi na hrvatsko pitanje. Za mnoge stvari nije nikada čuo ali sada jest. To sam ja iskoristio, jer je njegov brat ili neki od svoje bio u Alžiru i borio se protiv Ben Belle, predsjednika Alžirskog Nacionalnog Fraonta koji se je borio protiv Francuske a za oslobođenje Alžira. Znao je za Tita jer je ovaj pomagao Ben Bellu i njegov pokret a sve protiv Francuske. Ta Titina pomoć Ben Belli je išla tako daleko da su francuske vojne vlasti u mediteranskom, tj. sredozemlju moru zarobili jugoslavenski brod Galeb u rujnu 1962. godine pun oružja za Ben Bellu. Taj incident je uzrokovao prekid diplomatskih odnosa između Pariza i Beograda. Novom upravitelju Danijelu Dupont su se uveliko sviđale moje priče da smo često u njegovu uredu imali zajedničku večeru. Istini za volju kod ovih dvojice Francuza sam više naišao na razumjevanje za naš hrvatski slučaj, nego kod mojih Hrvata Zorana Matulić i Hrvata Zogorca.
Sada donosim zadnje pismo Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina meni. Pismo ću prepisati onako kako ga je meni pisao general. Ako se potreba ukaže poslije punih 46 godina od kada je pismo pisano da nešto objasnim, to ću učiniti. Pismo počima ovako:
“general DRINJANIN
1.III.1969.
(Rukom dodano: Piši mi na adresu izravno, Drinapress Apartado 32 Carcagente (pro. Valencia, España.)
Dragi brat Mile!
Pisao Ti je puk. Crnički, i ja sam te pozdravio, ali nisam bio dospio da ti kažem nešto više. (Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆ” na stranici 1011, mo) Nadam se da si već u vezi sa Džebom i Kršinićem, koji su zlatni ljudi i vrlo aktivni rodoljubi, pa iako ih nisi poznavao, nadam se da ćete se upoznati i pojačati rad. (Radi se o Ivanu Džebi iz Clevelanda koji je bio zadužen za DRINAPRESS tisak i Anti Kršinić iz Oaklanda, California, mo.) I njima smo javili za Tebe odmah čim si se javio, tako poznate se, iako ne osobno.
Bio je ovdje prof. Dabo Peranić, kao što znaš odavno on dolazi i naravno razgovarali smo i o Tebi mnogo puta. On je uvijek isticao Tvoj patriotizam, sredjenost, ozbiljnost i odgovornost, a to je ono što možda najviše manjka mnogim našim ljudima. On se svakako nada da će i njemu uspjeti neko zaposlenje u Americi, jer mu je ženina robin tamo, (Spurge Dabe Peranića brat Nikola Šonje je živio u New York-u i bio predsjednik ogranka HNO, mo.) i svakako svaka obitelj traži selameta. To ne znači da bi on manje radio za Hrvatsku, nego obratno, više, jer kad bi bio materijalno sredjeniji, imao bi više vremena i snage za našu stvar.
Znam da si razmišljao da li od tamo možete išta učiniti. Ja mislim da možete više nego prije, jer proces je politički i borba je ideja i propagande na sve strane, a Amerika će odlučivati u svakom slučaju. Dakle možete od tamo mnogo učiniti.
Mi smo ovih dana pisali Džebi i svima tamo, a kad se pokrene i stvoriš jednu grupu, znamo da ćeš izvršiti svoju dužnost. U svakom slučaju javi se i nama. Ako i ne mognem brzo odgovoriti, ja ću ipak uvijek naći par riječi za svakog poštenog Hrvata.
Ono što nam javljaš znamo da je tako. Pa i gore na nekim mjestima. Previše dugo vremena su ljude trovali, previše smo dugo bili tudji robovi, i boli čovjeka srce gledajući Hrvatsku kako se razseljuje a Vlasi pune naša sela i gradove, (kao što se dans dešava s sirijskim i islamskim izbjeglicama, koji se naseljavaju na napuštena hrvatska ognjišta, mo. Mile.) i k tome Hrvati u tudjini gube čak i narodnu svijest i rade za tudjina. Znam da ćeš svega viditi. Ali mi nismo očajnici, i baš zato jer ide slabo jaki karakteri daju od sebe sve, za sebe, za svoje i za one, koji ne valjaju. Ti si tu da vršiš dužnost hrvatstva kao što misionari vrše svoju kršćansku dužnost u Indiji itd.
Dobar je članak o ljudima, koji se stide prošlosti. Sliven je i ulazi. Piši još. Treba i njih vratit Hrvatskoj, jer nas je malo, svi će nam trebati i baš mnogi od njih, (Ovdje se treba uzeti u veliki obzir dra. Franju Tuđmana koji je pohlepno čitao Maksa Luburića i doslovno upijao sve njegove miroljubive ideje u pomirdbi sinova Ustaša i partizana. Pročitajte PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska “DRINA” br. 3-4 1964., strana 18-21,. Mo. Otporaš.) na mjestima su odakle mogu nešto učiniti.
Pozdrav svima našima. Grli Te odani Tvoj Maks.
General Drinjanin.
Sada prilažem članak iz novine OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. godine. To je ujedno i zadnja OBRANA u kojoj je general pisao. Članak je o zločinima Ozne i Udbe kod nas odmah poslije drugog svjetskog rata. O tome general kaže: “Dobar je članak o ljudima, koji se srame prošlosti. Sliven je i ulazi.
LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA
NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA
– 52 kometara
Pročitajte više na http://kamenjar.com/ljudi-
Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela počinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše “braće” po bratstvu i jedinstvu – Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje “naše” janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije. Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes) više svjesno nego nesvjesno, pomagali “bratstvu i jedinstvu” svaku naredbu, bez obzira da li ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se zadovolji “braći”. Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza “oslobodjenja”, bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u inozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj “braći” po “bratstvu i jedinstvu” u Beograd.
Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na “bratski” i “ravnopravni” način. Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to. Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa “našom braćom” Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo ne razumljivo i zagonetno.
Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se “naša braća” već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara. Poslije spomenutog “oslobodjenja” su “braća” Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za “bratstvo i jedinstvo” ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolnica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.
Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu. Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani “Kurilj” i “veliki”.
Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku “braći ” u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnijezdo – zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija/odluka neće izmijeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske “bande” kako su ih od milja nazivali janjičari. Za taj “delikatni” posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani “Vencelo” koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani “Žerić”. Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvo u službi Beograda. Mo. Mile Boban)
Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela iz jednog u drugo, tj. izmješati sela. To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostavio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo.) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno “narodni” sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti.
To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodijeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu “bratstva i jedinstva”, janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su “možda” nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po više mjeseci i godina. U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja.
Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani “brko”, gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo. Mile Boban.) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i danas živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.
Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je to lijepo prikazao u svojoj knjizi “DJEVOJKA DRINA” fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore – pljačkanje svega do čega se može doći.
Odredjeni su odkupi “narodnim vlastima”. Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljeni su da pomažu kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuruz su prozvali “banditom”. To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo. mile Boban, Otporaš.)
Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban “Dedo” pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojima je kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo.) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su “narodne vlasti” misare zaustavljali i natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac je bio za istu stvar zatvoren i mnoge muke pretrpio. Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih “bogovi” danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju.
Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome prebacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Hrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. “Braća” Srbi iz “bratstva i jedinstva” se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači “braća” Srbi i ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima. Zato neka naši bivši “janjičari” osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa “bratstvom i jedinstvom“, te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.
San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.
(Ovo je pisano prije 44 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici “jugoslavenskih naroda i narodnosti”. Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja “OBRANA” br. 107-108 ožujak 1969. koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izašla za vrijeme njegova života. Ovaj gore članak je izišao u ovom broju OBRANE, a u prethodnom broju OBRANE, br. 105-106 na prvoj stranici general mi rukom piše u novini koju mi je poslao avionski: “Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. “OBRANU” traži od Džebe, jer smo mu poslali više 50 kom. za Tebe. Skoro više, pozdrav. Tvoj Maks”. Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.)
Za Kamenjar.com piše: Otporaš
Posljednje uređivanje od Bobani : 26-10-2015 at 04:30
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.