Ja Mile Bobabn poznam vrlo dobro čovjeka koji je Miru Barešića uveliko pomagao dok se je krio po Americi. Moja supruga je krila Miru u svojem autu, vozeći djecu u školu, pokrivala ga je pokrivačima, da ga slučajno ne bi tko kroz prozore automobila vidio i prepoznao. To se je činilo zato što su ga sve službe proganjale. Domovi najpoznatijih Državotvornih Hrvata diljem Amerike – osobito članovi organizacije HRVATSKI NARODNI OTPOR – su bili prisluškivani od strane američkih federalnih vlasti FBI.

Tako su jednog dana došli kod mene u grad Vacaville blizu Sacramenta gdje sam radio. Ja sam bio građevinarski poduzetnik poslova. Tu sam radio 24 zgrade, svaka po 4 stana, ukupno 96 stanova. Ja sam bio na krovu jedne zgrade kada mi je jedan radnik rekao da me dva gospodina traže. Ja sam ih je pogledao s krova, vidio da su ljudi pristojno obučeni, zakravatani, usprkos velikoj vrućini, ja sam odmah pomislio da su to Realtori, tj. prodavači kuća.

Kada sam sišao s krova, pozdravio sam se sa došljacima, oni mu pokazaše svoje značke FBI. Rekoše mi da imaju s menom nešto vrlo i ozbiljno razgovarati te da pođem s njima u obližnji Restaurant. Kada smo se smjestili u posebnoj sobi da nas nitko ne smeta i ometa, predstavivši se uljudno, rekoše meni da mora istinu govriti, jer ako me oni, tj. FBI uhvate u neiskrenosti, da me odmah mogu uhapsiti, jer oni predstavljaju vlast i zakon. Ja sam bez oklijevanja pristao na razgovor, jer nisam imao drugog izbora.

Kada smo došli u Restaurant kojeg su oni izabrali prije nego su me došli posjetiti na poslu gdje sam radio, sjeli sjeli smo u jednu zasebnu sobu gdje nitko nije smio dolaziti osim posluge, pokazali su mi papir standardne veličina na kojem je bila, Bog zna od kada, kopija od kopije, sliku Mire Barešića ispod koje je pisalo Tony Šarić. Pitanje je bilo da li sam ja ikada ovu sliku vidio. Odgovor je bio da ne. Da li ja znam tko je Tony Šarić, odgovor je bio da ne. Da li ja znam tko je imenom Bosanac, odgovor je bio da ne znam tko se krije pod tim imenom. Da li su se oni zadovoljili ili ne mojim  odgovorima, sigurnosna Federalna služba FBI je otišla svojim putem, a ja se vratio na svoj posao. Prilažem sliku zdravstvenue knjižice Mire Barešića.

Kako je ovo jedan vrlo važan dio povijesti hrvatske političke emigracije a vezano za Hrvatskog Viteza Miru Barešića, a stvar mi u detalje i tančine poznata, reći ću ovdje, kao komentar ovome gore opisu u spomen našem Vitezu, šta sam ja tada učinio. Pošto je moj kućni telofon bio prisluškivan

(prilažem sliku telefonske kompanije koja je meni poslala da mora sve moje telefonske razgovre poslati na federalnu upravu FBI.

Kopija “Pacific Telephone ” kompanije koju je FBI tražila da joj pošalju sve moje lelefonske pozive mojeg kućnog broja s kojeg sam druge zvao. To je usput bilo i prisluškivanje mojih razgovora s drugim osobama. To je bio očiti znak da moji telefonski razgovori nisu protiv Amerike u kojoj sam živio i koju sam volio, nego su moji telefonski pozivi smetali komunističkoj i svakoj Jugoslaviji koja je vršila veliki pritisak na Ameriku da me prate, da me prisluškuju i na kraju krajeva da me okrive za krivična djela koja nikada nisam počnio, te uhapse u četvrtak 25 lipnja 1981.)

i znao sam da ako stavim novi broj telefona, to mora biti na mojem imenu. Pošto sam ja imao poslovnog partnera Iranca, iz Teherana, stavio sam telefon na njegovo ime i bio je siguran da telefon neće biti prisluškivan. Ja sam odmah zovnio jednog Hrvata – koji je živio u jednoj drugoj saveznoj državi, gradu Chicagu – Milu Markića, mog prijatelja od vrlo velikog povjerenja, kojeg je konspirativno ime bilo “Ćelavac”. Sve sam mu ispričao i složili smo se da hitno “Tony Šarić” mora nestati i njihovim kanalima otputovati za južnu Ameriku. Ali, za svu tu akciju trebalo je dvadeset pet migavica, što u ovom slučaju znači tisuća. Prilažem sliku Tony Saric, odnosno Miro Barešić i Pargvajski Ambasador, a onaj u sredini ne znam tko je. Miro Barešić desno, u sredini ne znam tko je, s lijeva Paragvajski Ambasador Mario Lopez kojem je Miro Barešić bio osobni čuvar kog Paragvajskog Poslanstva u Washingtonu.

Pošto je građevinarcu posao jako dobro išao u to vrijeme, nazvao je svoju suprugu da hitno hode na Western Union i da tu i tu pošalje potrebni novac. To je bila ustanova preko koje si mogao poslati – u ta vremena – novac gdje god hoćeš i za nekoliko sati dotična osoba ima novac. “Ćelavac” je građevinarcu rekao na Otporaške note gdje i kako i na koje ima novac poslati. Sve je to bilo sprovedeno isti dan, bez stavljanja situacije na zvona. Jer, kako je građevinarac znao reći: Tajna nije tajna ako ju više od dvojice znaju.

Tako je naš Vitez Miro Barešić, bez velike buke i galame, otišao za Paragvay ljeta Gospodnjega 1978. Godinu dana kasnije američki Marshali su uhapsili, još bolje rečeno kidnapirali Miru Barešića i Ivana Vujičevića, zavezali ih i državnom silom dopeljali u Ameriku. Bili su u New York-u na sudu a supruga jednog vrlo dobrog i državnotvornog Hrvata bila je tumačica. Pa kada je javni tužitelj Stuart Baskin htio pred porotom prikazati Miru Barešića kao jednog razbojnika koji je iz hladne krvi sasuo nekoliko metaka u udbaškog agenta Vladimira Rolovića, tumačica je to prevela u malo blažem tonu. Ta Hrvatica je bila supruga Mirka Luburića iz New York-a. Kada je Miro to razumio da ona nije prevela točno kako je on rekao i kako je bilo, rekao je otvoreno da ih je sve sasuo, – metke – u usta krvniku Roloviću, jer je on prvi potegnuo za samokres. On je po udbaški, partizanski i jugoslavenski bio naoružan.
Eto, dragi moj čitatelji ovog komentara uzmite ovo kao jednu ispovijed, kao jedan dio hrvatske iseljeničke povijesti u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države.

Izvor: Mile Boban, Otporaš